|
toga dana bio sam samo djelomično pričvršćen za tebe boginjo što naginješ se nad mojim odrazom pratiš valove moga lica iščitavaš me dok mislima tražim ležaj na kojega da polegnem prave kuteve svoga staklenog zida tvoje ruke trenutak istine i muk ostatak mene bio je razbacan u nepravilnim razmacima bivanja i ne bivanja tvojim |
|
na oštrici izdaha podijeliš svoje nemire i tako ostaneš samo slika isprekidane slutnje a sve je kao cijelo kao ova pjesma koja bježi šesnaest minuta ispred tebe zaboravlja se oko farova automobila i tihe simetrije noćnih sati zametnut u prosječnoj noći razodijevaš se smiješno kratkim riječima brojiš zvukove motora metaglasove priviđenja i korake do pustih perona kao da si tek rođen na obrazu ovoga grada izranjaš na kraju pjesme |
|
progutala je sve pinkpantere zamijenila dalekozor prozorom više nije govorila u ustima je klijao crno-bijeli televizor emitirao kraj programa jednom će i iz njega nastati (tišina!) koja sama sebi piše pjesmu nošena propuhom kojega stvaraju šaptački vjetrovi oko kažiprsta (...u međuvremenu...) (kroz kadar protrče tri hiperaktivne hiperbole umirući od dosade) i svijet će polako nestajati gestikulirajući noćima |
| Popapaj ih očima | (sakrij me) |