Riječi na zrnu graška

31.03.2007., subota

Pred jutro...

Prošla je pogledom preko tankih obrisa svojeg čudaštva, ne bi li se možda, kakvom čudesnom varkom, njezina uzdrhtala energija, prisutnost i ovješene grančice s motivima proljeća rastvorile na meke bijele žalove što poput fine četke nježno oblikuju misli. Njeno blijedo lice otkrivalo je sve...čežnju...gustu i meku, optimistično komešanje pojedinosti što rastu unutar staklenika u zjenicama, neodređenu trijeznost duboku ganutu predvorjima srdaca što gledaju na jutro... U tu dugu zimsku večer, ležeći na kauču, dok se u pozadini meškoljila aroma stvarnoga svijeta, pomislila je, da bi njezina duša mogla ispustiti tako sjajne i otvorene horizonte, lake, prozirno plave boje...da bi njeno lice moglo prikazivati u tom trenu i samog boga...da bi njeno srce mogao lako naduti i najslabiji povjetarac... Bila je preko granice svoje nježnosti, te duge večeri... U tu dugu zimsku večer...i vukovi i umjetnici iscjelili su svoje fantazije...

23.03.2007., petak

Kad zastrani perspektiva...

Možda je samo takav trenutak, a možda je vilenjak potegao spavati, pa mi se čini kao da je pogled malo zastranio u nekom narječju spektra čije akcente baš i ne shvaćam najbolje. Nepotopljena točka na "i" ostala je poput vrha ledenjaka mirovati usred voda, na kojima se od silne tišine zrcali sama definicija beskraja. Nižem riječi nebitne prošlosti, gradim slike s predumišljajem ne mareći za posljedice, režem kosu u neletu istine, padaju pramenovi, padaju maske, padaju po podu, tako je jednostavnije za pomesti, gledam lice od papira, brišem oči, crtam prozore koji gledaju na istok, razmišljam o krajoliku na porculanskim obrazima koji bi me ponovno potakao na oduševljenje... Sve su slike stvarne u onoj mjeri u kojoj mogu otvoriti oči...

21.03.2007., srijeda

S druge strane noći

Po drvenom rubu uz željezne fantazije Pored svijeća što dišu u ritmu posljednjeg plesa Ponavljam samo: Možda će jednom s one strane noći izmisliti razlog i došuljati se slijepa