Neznam. Možda se hrani snovima. Sada, kada sam usnula u plavom, promatram te pokrivenog perjem, lakim perjem što putuje, i ti putuješ s njime baš tamo, gdje te volim...usnuti. Velik si i smislen kao tvornica sladoleda, vrijedan poput bočice vode u pustinji, sladak poput onog zadnjeg reda čokolade kojeg mi mama jednom nije htjela dati...a ja sam ga uzela krišom i bila toliko čudnovato uzbuđena. Rekoh, kasnije, da se rastopio sam, od čekanja. Vidjeh jednom kako sjajiš. I od tada sva svjetla na zemljosvijetu su imala malo wat-a. Ti si kao one žarulje koje kupiš jednom i traju jako jako puno. Toliko puno da sam već prestala pratiti znanstveni razvoj žarulja i rekla kako budem uvijek koristila samo tu, iako oni izmisle neke jako jako male možda, kao mikročipove, koje ti mogu i stvorit kavu u trenu, kad ih priupitaš i još ti se zahvale nakon tog i operu ti šalicu. Ti si meni ipak žarulja sa šlagom i bašmebriga za kavu. A onda sam jednom vidjela kako stojiš poput one pametne palme u mom starom dvorištu i imao si listove toliko široke i zelene poput džungle u amazoni onoj i mislila sam da ćeš zagrliti i nebo i moje oči i da bi svi ljudi mogli poletjeti na tvojim visokim visokim granama i otići na ljetovanje na jupiterovim prstenovima. Što ono htjedoh reći... Ah da...volim mjesec i tulumarenje sa zvjezdanim odsjajem na tvom ramenu, dok ne gledaš kak radimo nered. |
Popapaj ih očima | (sakrij me) |