Riječi na zrnu graška

21.08.2006., ponedjeljak

...


Sve bitke u glavi, sve tišine na pomolu poput pijeska što se prosuo i skrio u pokotine između staroga ormara, sve same stvari koje se ne mogu opipati jagodicama na kojima su se krugovi rasuli u oblake što skrivaju osjećaj od dodira, sve same obilježene priče na papirima prosutim po ladicama, fragmenti, lampioni na ulicama potonuli u pozadinu neke prosječne noći što gube na toplini udarajući u farove automobila...samo u prolazu...sve u maniri namještenog osmijeha dok čekamo blic fotoaparata ispred nečega što želimo zapamtiti, a baš u trenutku osvjetljenja zaboravljamo na čaroliju i prepuštamo se lažnoj prirodnosti, lažnom suncu, lažnim stvarima...a sjećanja su negdje drugdje...svaka slika spremljena je u glavi tako živo, svaki dodir od svile, pogled pun dragosti, tuga i crne oči preslikane na jastuku, zamišljen pogled u nebo i disanje punim plućima, ljubav što gleda iz prepunih očiju, očiju gotovo premalih za tolike svjetove nježnosti što dišu ushićeno i pomalo mamurno, za sve ono za što valja disati, za one tri komete što su proteklih dana prošle posve neočekivano padajući baš kada sam po prvi puta ponovno odlučila otputovati pogledom na mjesec, tri smiješne želje, stotinu misli što oblače vješalice koje vise na zvijezdama, tri, skoro tri suze i tri koraka dalje u noć...valovi poput žandara udaraju u obalu provjeravajući koliko tihih udaraca još može izdržati...pamtim sjene...velike sjene u suton jednog dana koji je bio u prisilnom tonu zaborava, narančaste oblake i previše snažan kontrast boja na svijetu...male oči...toliko male, da su zjenice gotovo prijetile svojim zelenilom pobjeći zauvijek, iskočiti iz mrtve prirode, pozdraviti sve jabuke, uzeti vrč i opiti se noću negdje gdje bi ih žandari priveli k sebi...no privele su same sebe, ipak, objektivu pod mjesečinom, k sjeti i slikama umišljena jutra, zaboravnim okretanjem kotača na starome, škripavom biciklu, gledajući sjene kao ukras na platnu, tik uz zamišljena odškrinuta vrata u pozadini...i sve samo uranja u spokoj ljubavi, to je jedino što pali lampione u premalim očima, jer tama je premalo bitna da bi o njoj valjalo pisati...sve što želim, sve što volim, zakvačilo se za moje oči poput štipaljke što čuva utihnuli pokrivač od posjete vjetra...

- 01:37 - Reci teti (4) - Isprintaj tetu - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>











Graškići


Voće i povrće