Povratak izgubljene

Da, da, vratila se ja.

Nažalost, nije ispalo kako sam planirala i baš sam nekako tužna zbog toga. Gradić je super, ima fantastičan relaksirajući potencijal no tu priča staje, tj. to je sve što vam pozitivno mogu reći o svom neuspjelom putovanju. Ne bih više trošila dragocjena slova i riječi na tu...blamažu (ili kako da se izrazim), pa ću sada ovdje stati i čekati neki bolji dan ili trenutak za pisanje.

Do čitanja.

22.04.2007. u 20:35 | 4 Komentara | Print | # | ^

Iznenađenja, iznenađenja

Čovjeku se lijepe stvari događaju češće nego što misli, ali ako ih ne želi vidjeti, one gube svoju svrhu. Pa ih onda doživljavamo kao nelijepe ili, u najboljem slučaju, kao obično-dosadne.

Meni se u zadnje vrijeme (tj. zadnjih tjedan dana) izdešavalo svašta: bila sam na tri dobre večere, dva puta u kino, pila sam najbolje vino na svijetu (ali ga neću reklamirati:))), pročitala sam jednu knjigu koju sam kupila još davne 2003. i otada mi je stajala na polici, zatim...šta još ono? Aha, i naučila sam raditi jednu fenomenalnu tortu. Znam da vam nisam zanimljiva, no poanta ovog mog nabrajanja je u tome što vam želim reći da ne odgađajte svoje živote. Ni zbog kakve ljubavi. Mislim da se sve može skombinirati, ali je najbitnije ne zaboraviti na sebe i ne podrediti se potpuno vezi. Čovjek i u paru ostaje individua koja ima SVOJE potrebe, samo svoje.

No ono što sam ustvari htjela podijeliti s vama jest podatak da me neko vrijeme neće biti ovdje. Jako mi je žao i znam da ćete mi faliti, ali se nadam da ćete me i razumjeti. Naime...dobila sam poziv da odem u jedan gradić, na jedan odmor od dva-tri tjedna. Obzirom da me posao ne veže za jedno mjesto (ili ja ne vežem njega?:))), mogu si priuštiti taj luksuz da odem baš sad. Pa onda odoh...:)))

Ostajte mi dobro, čitat ću vas koliko stignem (možda padne i koji komentar), a vi ćete mene čitati čim se vratim. Obećajem.:)

Pusa svima.

17.04.2007. u 19:36 | 6 Komentara | Print | # | ^

O ljubavi...još malo

Izgleda da me s promjenom "klime" uhvatio novi val inspiracije. Stvarno iznenađujem samu sebe. Pa me tako skoro svaka druga rečenica koju čujem ili pročitam potakne na post. Imam i neke malo ozbiljnije teme u pripremi, dva teksta skoro gotova...A tek sam tri dana slobodna.:)))

Danas ću ipak preskočiti sve to "novo" što mi se mota po glavi i još se malo baviti ljubavlju. Ali ne svojom, kao ni kojekakvim teorijama kojih ima koliko i duša na ovome svijetu. Neću se baviti mišlju da sam čitavih pet godina živjela u iluziji i da ustvari to vrijeme ja nisam voljela, niti doživljavala ljubav, a sada, s obzirom na ishod, imam mogućnost spoznati istinu. Teško bi bilo živjeti tako, zar ne? Smatram ipak da život i ono što ga čini ne spoznajemo unatrag već u trenutku u kojem nešto doživljavamo, i samo je tada to stvarnost. No pustimo filozofiju.

Na HTV-ovom sam dnevniku večeras čula vijest kako su pisma koju su si pisali Ernest Hemingway i Marlene Dietrich konačno dostupna javnosti. Bez obzira na macho-stil velikog Pappe i njegov šovinistički odnos prema ženama, ja sam ga oduvijek jako voljela čitati. Iako inače u književnosti volim ponešto bogatiji izraz, njegova mi je "mizerija" postala draga upravo zato jer malo kaže, a puno govori. No kako ovo nije post o tome zašto ja volim Hemingwaya, vlastite ću književne teorije ostaviti za neki drugi put.

Mene je zapravo fascinirao podatak (koji za sobom ipak povlači sumnje) da je veza Hemingwaya i Marlene bila u potpunosti platonska. Navodno su uvijek bili slobodni u pogrešno vrijeme. S obzirom na Hemingwayevu reputaciju, teško da bi mu to smetalo (iako je, prema nekim nagađanjima, on zapravo bio impotentan). Ali ako ipak ostavimo mogućnost da je to stvarno bila istina...zadivljujuće, zar ne? Kao prvo, nezamislivo je da bi se u današnje vrijeme netko zadovoljio tamo nekakvim platonskim brbljarijama. Između samo platonske i samo fizičke veze, kladim se da bi barem 80-posto ljudi odabralo drugu opciju. Kako uglavnom ipak ne moramo birati po principu ili-ili i dobivamo cijeli "paket", rijetko se tko zamara ovakvim pitanjima. Mene su osobno već mnogo, mnogo puta prozvali "konzervom", "opaticom", fanatičnom vjernicom (oh, kako daleko od istine!) i sličnim nazivima, što iz šale, što ozbiljno, zato jer sam tvrdila kako seks zapravo i počinje u glavi, u mislima, u riječima. U mašti. Ali da bi se to doživjelo, treba biti maštovit. Hemingway je, kao pisac, svakako bio. I znate što? Uvjerena sam da je Ernie mnogo bolje "osjetio" Marlene preko pisama nego što današnji namirisani i svježe okupani vikend-frajeri osjećaju one djevojke koje su ulovili po principu koja da, da.
Da me se ne bi krivo shvatilo, ne pokušavam vam "uvaliti" neke svoje radikalne ideje, poput apstinencije ili tako nešto, nego samo zaključujem kako mi se čini da se na brzom putu u krevet izgubila umna komponenta, ili maštovitost, kako hoćete. Ne moramo biti pisci ni pjesnici da bismo je pronašli u sebi. Treba samo imati volje.

11.04.2007. u 22:54 | 14 Komentara | Print | # | ^

Epilog

Na početku, još jednom hvala svima koji su odvojili vremena za čitanje i komentiranje mojih ljubavno-sapunjavih postova. Da nije bilo bloga i vas, možda bi danas mislila neke druge misli, možda bih plakala, ili govorila sama sebi da sam luda, glupa, štoli već. Možda bih imala za sobom već nekoliko mjeseci intenzivnijeg promatranja ljudi oko sebe i analiza njihovih međuodnosa, uz zaključak da meni zapravo i nije tako loše, samo moram malo samu sebe ignorirati pa će biti još bolje. Možda bih i danas tražila razloge u prošlosti koji bi me priječili da napravim rez.

Da, napravila sam rez. Kako su neki od vas i rekli, odluka je bila sasvim spontana, što ne znači da je bila i nepromišljena, jer ako je netko promišljao...e, to sam bogme ja. Jednostavno je sazrijela u meni, postala toliko velika da je nadglasala sve moje "za" i "protiv", maknula je sve oblake i magle koji su mi kvarili pogled. I shvatila sam da mi jednostavno nije dovoljno jedno zajedničko smijanje da bih spasila utopljenika; nije mi dovoljna ljubav koja ne diše više pravilno samo zato jer je nekad disala savršeno zdravo....Život ide naprijed, bez obzira što bismo mi voljeli ponekad da ide unatrag (jer je tad bio jednostavniji, ugodniji, ljepši), i čovjek se tomu mora prilagoditi. Ako ništa drugo, barem zato da mu se taj isti život ne bi sveo na ispunjavanje dužnosti (koje su drugi zamislili).

Treba znati pustiti, rekli ste mi. I mislim da za to treba možda i puno više hrabrosti negoli za ostati. Moj je život od danas drugačiji, potpuno. Zatvorila su se vrata iza nekoliko godina stabilnosti i dobro posloženih kockica. Priznajem da sam, tijekom svojih meditacija, često uhvatila sebe kako se užasno bojim nepoznanica koje slijede iza reza. U nekim sam trenucima samo zbog toga poželjela ostati. U nekim sam drugim trenucima poželjela ostati zbog toga što mu to "dugujem". Sada znam da jedino što sam dugovala (i njemu i sebi) jest iskrenost.

Ima nekih koji će moj potez proglasiti sebičnim, nezrelim, krajnje ludim (ta bilo nam je već vrijeme za djecu i brak!), nedovoljno iskalkuliranim, i svašta još (ljudi su jako domišljati). Ali mene baš briga. Jer sam prvi puta otkad je "sapunica" počela potpuno sigurna u ispravnost svoje odluke.

A sad žurim uživati u prekrasnom danu...bez tereta, konačno.

09.04.2007. u 14:20 | 9 Komentara | Print | # | ^

Sve o mojoj majci (Pedro, ne zamjeri!)

U želji da napravim odmak od teme prošlog posta na neki mi je čudan i neobjašnjiv način dobro došla najnovija svađa koju sam imala sa svojom mamom. Jer me upravo ona potakla da sjednem za kompjuter i nabacim par rečenica o svom osobno, ali i odnosima na relaciji majka-kći općenito.

Pa mi tako pada na pamet jedna rečenica koju sam pred koju godinu čula od jedne mlade žene, a glasila je nekako ovako: "Ja mislim da ženska osoba koja nema dobar odnos sa svojom majkom nikako ne može biti dobra." Možda je bespotrebno naglašavati (jer se može pretpostaviti), no ipak ću reći da je autorica izjave imala (i ima) jako prisan odnos sa svojom mamom; gotovo da su prešle granice uobičajenog roditelj-dijete odnosa i postale prijateljice. Pričale su sasvim otvoreno o svemu, zajedno su odlazile na kave, u šetnje, kod frizera, i bile su same sebi dovoljne. Mlađoj protagonistici nisu bile potrebne ostale, "normalne", prijateljice, a starija je toliko bila involvirana u život svog podmlatka da se na momente činilo kako je (koja sretnica!) dobila novu priliku za proživljavanje svoje mladosti. Informacije radi, tada su imale oko 30 i 50 godina.

Za nekoga tko se ni ne sjeća jednog jedinog čitavog tjedna bez napetosti u odnosu sa svojom mamom takva je prisnost izgledala kao znanstvena fantastika. Srećom, život me maknuo iz blizine te dvije akterice pa više nisam bila primorana (silom prilika) pitati se je li ona izjava koju sam prije navela točna. Jednostavno, čovjek se nauči da su neke situacije takve kakve jesu i prestaje ih pokušavati promijeniti.

Nedavno je majstorica s mora objavila jako zanimljiv post na temu odnosa u obitelji, gdje se zapitala kako je moguće da se nekada bolje razumijemo sa prijateljima (sa kojima nas ne veže genetika) negoli sa obitelji i znam da sam joj u komentaru napisala kako prijatelje biramo, a obitelj ne. Stoga ne čudi da ćemo ponekad veću podršku naći kod "stranaca". I, što je važnije, ti će nas isti "stranci" češće prihvatiti kakvi jesmo, bez da nas pokušavaju promijeniti, od naše vlastite krvi. Ironično, zar ne?

Moji su problemi s mamom proistekli upravo iz njenih pokušaja mijenjanja mene i neprihvaćanja onoga što ja jesam i želim biti. Također, stalna uspoređivanja s nekim drugim isto nisu baš pridonijela poboljšanju odnosa. U vrijeme srednje škole i početka fakulteta poprilično sam patila zbog toga i čak odlazila kod psihologice, koja mi je uvelike pomogla na način da sam prestala sebe kriviti za cjelokupnu situaciju. Jer živjeti s osjećajem konstantne krivnje, kao i s apriornim uvjerenjem da će neki potez (opet) biti proglašen krivim nikako nije lako. Nije lako ni stalno pokušavati nekoga zadovoljiti, jer to može rezultirati s nerazvijanjem sebe samog u željenom smjeru, kao i sa prevelikom brigom zbog onoga što će drugi reći. No, ono što mene ponekad i najviše plaši jest tendencija djece da oponašaju svoje roditelje, čak i u stvarima koje mrze na njima. Drugim riječima, bojim se da ću, sasvim nesvjesno i mimo svoje volje, ako jednog dana postanem roditelj, biti ista kao ona. U nekim trenucima sam sigurna da to nije moguće jer sam puno truda uložila u vlastiti psihološko-emocionalni odmak i razvoj na tom planu. Ali ponekad, kad uhvatim sebe da sličim na nju, pa makar i u bezveznim sitnicama, jednostavno me strah. Nadam se da me razumijete....
Uglavnom, prerasla sam onu fazu kada sam sebe smatrala lošom osobom samo zbog toga što ne uspijevam pronaći zajednički jezik sa svojom mamom. Štoviše, ne smatram ni nju lošom osobom. Jednostavno – ne ide nam najbolje zajedno. Da ne bih bila krivo shvaćena, nismo mi u svađi; dapače, one su nam sada čak i rijetke, ali za to je bilo potrebno napraviti odmak na svim razinama, a ponajviše na psihološkoj. Mislim da je uvijek bolje to nego biti iznutra nesretan i nezadovoljan, jer je nemoguće nešto isforsirati pa čak i ako postoji sveta veza zvana ista krv.

Ovaj post prvotno nisam zamislila kao neku vrst ispovijedi, no sada vidim da je tako ispao i znate što? Baš mi je drago da je. Možda sam se i previše otvorila, ali toliko su bili divni vaši komentari u prethodnom postu (i postovima) da su riječi posve spontano otišle u ovom smjeru.

03.04.2007. u 15:36 | 12 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Tražim sreću
Ili sreća traži mene.
Zavaravam se,
To je i cilj.
Pitam pitanja
koja trče zrakom.
Svijeća gori,
A smisla i dalje nema.
(by Nilo)

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Virtualni prijatelji

Pipi_Piaf...doživljavam je kao vrhunsku umjetnicu...koja se bavi umjetnošću života...sličnim očima gledamo svijet i slične nam pojave plijene pažnju...razumijemo se i bez puno riječi...presretna sam da smo se našle ovdje

MonoperajAnka
...uvijek me iznova zadivi širinom svoga znanja i svojih pogleda...ima razinu tolerancije kakvu nigdje prije nisam srela...i da, svojim nam primjerom pokazuje kako majčinstvo ne mora isključivati osobni razvoj

Pegy...prva posjetiteljica mog bloga...često se "kačimo", no ipak me nema na "tapeti"naughty...uvijek je ugodna i odmjerena, a istovremeno i nepokolebljivo iskrena...ponekad joj zavidim na tvrdoglavoj pozitivnosti

Majstorica s mora...sasvim sam je slučajno "otkrila" i odmah me oduševila svojom jednostavnošću, iza koje se kriju čitavo more mudrosti, puno promišljanja i razmišljanja o svijetu i ljudima i jedno ogromno srce

(nastavit će se s prvim slijedećim naletom inspiracije za opisivanje)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se