O ljubavi...još malo
Izgleda da me s promjenom "klime" uhvatio novi val inspiracije. Stvarno iznenađujem samu sebe. Pa me tako skoro svaka druga rečenica koju čujem ili pročitam potakne na post. Imam i neke malo ozbiljnije teme u pripremi, dva teksta skoro gotova...A tek sam tri dana slobodna.:)))
Danas ću ipak preskočiti sve to "novo" što mi se mota po glavi i još se malo baviti ljubavlju. Ali ne svojom, kao ni kojekakvim teorijama kojih ima koliko i duša na ovome svijetu. Neću se baviti mišlju da sam čitavih pet godina živjela u iluziji i da ustvari to vrijeme ja nisam voljela, niti doživljavala ljubav, a sada, s obzirom na ishod, imam mogućnost spoznati istinu. Teško bi bilo živjeti tako, zar ne? Smatram ipak da život i ono što ga čini ne spoznajemo unatrag već u trenutku u kojem nešto doživljavamo, i samo je tada to stvarnost. No pustimo filozofiju.
Na HTV-ovom sam dnevniku večeras čula vijest kako su pisma koju su si pisali Ernest Hemingway i Marlene Dietrich konačno dostupna javnosti. Bez obzira na macho-stil velikog Pappe i njegov šovinistički odnos prema ženama, ja sam ga oduvijek jako voljela čitati. Iako inače u književnosti volim ponešto bogatiji izraz, njegova mi je "mizerija" postala draga upravo zato jer malo kaže, a puno govori. No kako ovo nije post o tome zašto ja volim Hemingwaya, vlastite ću književne teorije ostaviti za neki drugi put.
Mene je zapravo fascinirao podatak (koji za sobom ipak povlači sumnje) da je veza Hemingwaya i Marlene bila u potpunosti platonska. Navodno su uvijek bili slobodni u pogrešno vrijeme. S obzirom na Hemingwayevu reputaciju, teško da bi mu to smetalo (iako je, prema nekim nagađanjima, on zapravo bio impotentan). Ali ako ipak ostavimo mogućnost da je to stvarno bila istina...zadivljujuće, zar ne? Kao prvo, nezamislivo je da bi se u današnje vrijeme netko zadovoljio tamo nekakvim platonskim brbljarijama. Između samo platonske i samo fizičke veze, kladim se da bi barem 80-posto ljudi odabralo drugu opciju. Kako uglavnom ipak ne moramo birati po principu ili-ili i dobivamo cijeli "paket", rijetko se tko zamara ovakvim pitanjima. Mene su osobno već mnogo, mnogo puta prozvali "konzervom", "opaticom", fanatičnom vjernicom (oh, kako daleko od istine!) i sličnim nazivima, što iz šale, što ozbiljno, zato jer sam tvrdila kako seks zapravo i počinje u glavi, u mislima, u riječima. U mašti. Ali da bi se to doživjelo, treba biti maštovit. Hemingway je, kao pisac, svakako bio. I znate što? Uvjerena sam da je Ernie mnogo bolje "osjetio" Marlene preko pisama nego što današnji namirisani i svježe okupani vikend-frajeri osjećaju one djevojke koje su ulovili po principu koja da, da.
Da me se ne bi krivo shvatilo, ne pokušavam vam "uvaliti" neke svoje radikalne ideje, poput apstinencije ili tako nešto, nego samo zaključujem kako mi se čini da se na brzom putu u krevet izgubila umna komponenta, ili maštovitost, kako hoćete. Ne moramo biti pisci ni pjesnici da bismo je pronašli u sebi. Treba samo imati volje.
...uvijek je ugodna i odmjerena, a istovremeno i nepokolebljivo iskrena...ponekad joj zavidim na tvrdoglavoj pozitivnosti