Sve o mojoj majci (Pedro, ne zamjeri!)
U želji da napravim odmak od teme prošlog posta na neki mi je čudan i neobjašnjiv način dobro došla najnovija svađa koju sam imala sa svojom mamom. Jer me upravo ona potakla da sjednem za kompjuter i nabacim par rečenica o svom osobno, ali i odnosima na relaciji majka-kći općenito.
Pa mi tako pada na pamet jedna rečenica koju sam pred koju godinu čula od jedne mlade žene, a glasila je nekako ovako: "Ja mislim da ženska osoba koja nema dobar odnos sa svojom majkom nikako ne može biti dobra." Možda je bespotrebno naglašavati (jer se može pretpostaviti), no ipak ću reći da je autorica izjave imala (i ima) jako prisan odnos sa svojom mamom; gotovo da su prešle granice uobičajenog roditelj-dijete odnosa i postale prijateljice. Pričale su sasvim otvoreno o svemu, zajedno su odlazile na kave, u šetnje, kod frizera, i bile su same sebi dovoljne. Mlađoj protagonistici nisu bile potrebne ostale, "normalne", prijateljice, a starija je toliko bila involvirana u život svog podmlatka da se na momente činilo kako je (koja sretnica!) dobila novu priliku za proživljavanje svoje mladosti. Informacije radi, tada su imale oko 30 i 50 godina.
Za nekoga tko se ni ne sjeća jednog jedinog čitavog tjedna bez napetosti u odnosu sa svojom mamom takva je prisnost izgledala kao znanstvena fantastika. Srećom, život me maknuo iz blizine te dvije akterice pa više nisam bila primorana (silom prilika) pitati se je li ona izjava koju sam prije navela točna. Jednostavno, čovjek se nauči da su neke situacije takve kakve jesu i prestaje ih pokušavati promijeniti.
Nedavno je majstorica s mora objavila jako zanimljiv post na temu odnosa u obitelji, gdje se zapitala kako je moguće da se nekada bolje razumijemo sa prijateljima (sa kojima nas ne veže genetika) negoli sa obitelji i znam da sam joj u komentaru napisala kako prijatelje biramo, a obitelj ne. Stoga ne čudi da ćemo ponekad veću podršku naći kod "stranaca". I, što je važnije, ti će nas isti "stranci" češće prihvatiti kakvi jesmo, bez da nas pokušavaju promijeniti, od naše vlastite krvi. Ironično, zar ne?
Moji su problemi s mamom proistekli upravo iz njenih pokušaja mijenjanja mene i neprihvaćanja onoga što ja jesam i želim biti. Također, stalna uspoređivanja s nekim drugim isto nisu baš pridonijela poboljšanju odnosa. U vrijeme srednje škole i početka fakulteta poprilično sam patila zbog toga i čak odlazila kod psihologice, koja mi je uvelike pomogla na način da sam prestala sebe kriviti za cjelokupnu situaciju. Jer živjeti s osjećajem konstantne krivnje, kao i s apriornim uvjerenjem da će neki potez (opet) biti proglašen krivim nikako nije lako. Nije lako ni stalno pokušavati nekoga zadovoljiti, jer to može rezultirati s nerazvijanjem sebe samog u željenom smjeru, kao i sa prevelikom brigom zbog onoga što će drugi reći. No, ono što mene ponekad i najviše plaši jest tendencija djece da oponašaju svoje roditelje, čak i u stvarima koje mrze na njima. Drugim riječima, bojim se da ću, sasvim nesvjesno i mimo svoje volje, ako jednog dana postanem roditelj, biti ista kao ona. U nekim trenucima sam sigurna da to nije moguće jer sam puno truda uložila u vlastiti psihološko-emocionalni odmak i razvoj na tom planu. Ali ponekad, kad uhvatim sebe da sličim na nju, pa makar i u bezveznim sitnicama, jednostavno me strah. Nadam se da me razumijete....
Uglavnom, prerasla sam onu fazu kada sam sebe smatrala lošom osobom samo zbog toga što ne uspijevam pronaći zajednički jezik sa svojom mamom. Štoviše, ne smatram ni nju lošom osobom. Jednostavno – ne ide nam najbolje zajedno. Da ne bih bila krivo shvaćena, nismo mi u svađi; dapače, one su nam sada čak i rijetke, ali za to je bilo potrebno napraviti odmak na svim razinama, a ponajviše na psihološkoj. Mislim da je uvijek bolje to nego biti iznutra nesretan i nezadovoljan, jer je nemoguće nešto isforsirati pa čak i ako postoji sveta veza zvana ista krv.
Ovaj post prvotno nisam zamislila kao neku vrst ispovijedi, no sada vidim da je tako ispao i znate što? Baš mi je drago da je. Možda sam se i previše otvorila, ali toliko su bili divni vaši komentari u prethodnom postu (i postovima) da su riječi posve spontano otišle u ovom smjeru.
...uvijek je ugodna i odmjerena, a istovremeno i nepokolebljivo iskrena...ponekad joj zavidim na tvrdoglavoj pozitivnosti