Bla Bla
Htjedoh još jučer napisati post, ali sam onda odlučila da ću pogledati Latinicu, misleći da će mi svojom jučerašnjom temom otvoriti nove vidike. Nije se nažalost u meni dogodilo ništa senzacionalno, pa time onda nema više odgađanja.:))
Mislim da će ovaj post biti ponešto drugačiji od onih koje inače pišem, čime ne mislim reći da su svi moji postovi jednaki (iako, ako ću biti iskrena, o tome ne mogu ja suditi). Mislim da ću u njemu malo reći, za što imam dobar razlog – nemam što reći.
No, nije još gotovo, ne brinite.:)
Dakle....
Nisam znala koliko je zapravo komplicirano i teško završiti jednu vezu. Kada si već gotovo siguran da je želiš završiti, nešto te spriječi. Ne znam što. Možda već i izrekneš te riječi potrebne za veliko finale, a one se ne shvate dovoljno ozbiljno, pa se saga nastavlja. Ili su ti riječi već na vrh jezika, već ti se usta otvaraju da puste van te glasove koje si prije uvježbavao i smišljao, a onda pogledaš onog drugog u oči i zatvoriš usta.
Nedostatak hrabrosti? Snažni omen koji govori da to nije prava odluka?
Sve je moguće. Ali ipak – je li moguće da netko tko je smišljao govor svršetka, netko tko je već mjesecima nesiguran u sve što ima veze s tom vezom, u jednom trenutku predloži najnezamisliviju ideju, koja bi u "normalnim" okolnostima bila i više nego domišljata, štoviše, bila bi pravo osvježenje, ali u ovim okolnostima svakome bi izgledala kao ludarija. Svakome, osim mome još-dečku.
Pa smo tako otišli malo dalje (200 km dalje), u jedan motel (ustvari nije bio motel, nego Apartmani i sobe, ali meni motel puno bolje zvuči), kao kakvi preljubnici koji se skrivaju da ih netko poznat ne vidi. I mogu reći svima vama koji trenutno jeste u hepi vezama da je to za nekoga u hepi vezi odlično, fantastično, afrodizijaci su svuda oko vas, a osjećaj zabranjenog voća djeluje stimulativno na sva osjetila. Iako, naravno, ništa nije zapravo zabranjeno. I ponašali smo se kao najnormalniji par, radili sve što takav par radi, osim što smo jako malo pričali. Što je možda i dobro, s obzirom da te neke druge "radnje" nismo radili već od prapovijesti, a pričamo puno već non-stop od prapovijesti do danas, pa eto, šta bi onda još i tamo pričali.
Uglavnom... Ne, nisam naglo dobila amneziju i zaboravila sve dvojbe koje sam imala. Čak suprotno, tučem se po glavi i osjećam se totalno glupo jer ne mogu vjerovati da sam ja pomislila (makar i nekim udaljenim i neupotrebljavanim dijelom mozga) da ću riješiti nagomilane probleme u nekom apartmanskom krevetu. Jesam glupa, zar ne? Valjda je (tješim se) ipak stvar u očaju. I sigurna sam da ima i nevjerojatnijih priča.:)
No moram priznati da ipak ima nešto pozitivno u svemu tome. Bilo je lijepo na neki se način izolirati od svega što je prisutno oko nas svakodnevno. Bilo je lijepo i nasmijati se zajedno. Ali ja i dalje ništa ne znam.
Grozno sam komplicirana.
I oprostite na ovakvom izlaganju intime. Utjecaj apartmana, bit će. Obećajem, neće se ponoviti.:)
Dobro je činiti dobro
Ako se ne varam, svojevremeno je postojala nekakva emisija od koje sam ukrala (pardon, posudila) naslov za svoj današnji post. Ili je to bila nekakva udruga? Uglavnom, nema veze.
Na post s ovom temom i s ovim naslovom potakla me nedjeljna Spitzza, u kojoj je bila reportaža o Esmi Redžepovoj. Vjerojatno je mali broj onih koji nisu čuli za nju, no ipak ću reći da se radi o pjevačici fantastičnog glasa, rodom iz Makedonije, koja je svijetu približila romsku glazbu. Voljeli vi romsku glazbu ili ne, činjenica jest da se radi o jednoj vrhunskoj umjetnici koja je kao takva prepoznata i vrlo cijenjena. Gledajući tu reportažu, stekla sam dojam da se radi o pravoj, pravcatoj gospođi (bez onih negativnih konotacija kakve imamo dok izgovaramo tu riječ), koja mora da je jedna jako ugodna osoba i odličan sugovornik. Osim po svojoj glazbi i po dvostrukoj nominaciji za Nobelovu nagradu, Esma je poznata i po svojem humanitarnom djelovanju. Naime, ona je, sa svojim suprugom, posvojila ni više ni manje nego 47-ero djece, a danas ima i preko stotinu unučadi. Impresivno, zar ne?
Dakako, Esma je imućna žena, što je posvajanje tolikog broja djece i učinilo mogućim, no mislim da je više od ikakvog bogatstva tu bila potrebna ljubav i volja. Pa sam se ja tako zapitala koliko smo mi, "obični" ljudi spremni činiti dobro u okviru svojih vlastitih mogućnosti. Jer često je mnogima izgovor novac, pa imaju pripremljene rečenice poput "Da imam novaca, dala/dao bih siromašnima, domu za napuštenu djecu..." Vjerujem da dio tih koji takve rečenice izgovaraju zaista tako i misli, kao što vjerujem i da postoje oni koji velike dobitke (npr. jackpot na lotu) podijele sa potrebitima. No isto tako vjerujem i da su nekima takve tvrdnje sredstva za umirivanje vlastitih savjesti. Jer, budimo iskreni, je li stvarno potreban novac da bismo činili dobro?
"Dobro" nisu samo velike donacije (kakve vole davati "veliki" humanitarci poput raznoraznih divovskih firmi, trgovačkih lanaca i sl., dijelom u svrhu zamazivanja očiju javnosti, a dijelom zbog samoreklame). "Dobro" su i stvari za koje niti ne pomislimo da bi nekome mogle puno značiti. Bakica koja živi sama, a jedini glasovi koje čuje su oni s tv-a i radija, itekako će biti sretna ako je netko pita kako je i ako netko bude htio pogledati slike njenih unuka koje nije vidjela već od njihove pričesti. I saslušati nekoga znači činiti dobro, jer nešto što je nama samima toliko jednostavno da nam se čini smiješno, nekome drugome može biti veliki problem. Mislim da nema puno dobrih slušača, koliko god se većina voljela takvima prikazivati. Slušati ne znači brže-bolje dati svoje mišljenje (bez brige, nitko nam neće uzeti pravo na njega), nego znači stvarno slušati, i čak radije šutjeti, jer ako nam je netko ukazao takvo povjerenje da će podijeliti s nama ono što ga/ju tišti, onda ipak nismo mi u prvom planu.
Nažalost, često zaboravljamo da se svijet ne vrti oko nas, odnosno, da se vrti oko nas točno onoliko koliko se vrti i oko svih ostalih. Želimo da se nas sluša i čuje, a pritom mi ne slušamo i ne čujemo. Želimo da za nas postoji razumijevanje, a pritom ga mi nemamo. Cijenimo vlastitu tugu, dižemo je na tron, a tuga drugoga...će proći, zar ne?
Jadni smo ponekad, mi, ljudi.
Naša kultura
Gledajući jučer Hrgin Epicentar (i pitajući se usput zašto mi ta žena nikako ne leži – ovako nabrzinu mogla bih reći kako mi se čini da je usiljena i da joj fali prirodnosti), zaključila sam kako je politika u Hrvatskoj vrlo moćan stroj. Znam da sam otkrila toplu vodu i da većina društveno-politički osviještenih Hrvata to zna još otkad su bili u pelenama, ali stvarno je zanimljivo gledati politiku na djelu, pritajenu i zamaskiranu u jedan kulturni fenomen.
Tako smo imali prilike vidjeti jednu vrlu saborsku zastupnicu koja nije, niti namjerava pogledati predstavu zbog svojih – pazite sad – principa. E, kad bi principi malo češće bili na djelu....
Prvo ću reći kako mislim da je ovo što se događa s Gospodom Glembajevima upravo fantastično. Iako nisam pogledala predstavu (no nadam se da hoću, a u nadi je ipak spas), oduševljena sam. Ne samo da je jedna kazališna predstava potpuno rasprodana, nego se i zanimanje javnosti za kazalište općenito probudilo u neviđenim razmjerima. Ovo je kulturni događaj godine, kažu. I neka je tako. Jer čini mi se da se riječko HNK uspjelo vratiti prvotnoj funkciji i ulozi kazališta. Predstava je kontroverzna – ima li šta bolje za jednu predstavu? O njoj se priča; nekima se sviđa, nekima ne, ali to nije niti bitno. Kada bi se svima svidjela, ja bih se stvarno zapitala u čemu je problem. Zanima me što će političari reći za svoje "nastupe" s metkom u čelu. Podržavam umjetničku slobodu redatelja. Nije poanta u tome da se sve svima svidi i da je sve divno, krasno i u cvjetićima (a ispod trulež, ali glavno da se ne vidi pa je sve ok), nego treba propitivati. Ismijavati. Sve je relativno, zar ne? Također, neki kažu da je Brezovec na neki način uništio Krležino djelo. Kako nisam predstavu gledala, ne mogu komentirati, ali ipak mogu reći kako su vrijeme nastanka Glembajevih i današnje vrijeme dva potpuno različita pola. I potrebno je majstorstvo za pretakanje tog bezvremenskog klasika u sadašnjost. Pri čemu su, naravno, neophodna odstupanja jer predstava mora biti bliska današnjem gledatelju.
Onda, kontroverzan je i Severinin angažman. Bune se neke glumice, buni se i prije spomenuta zastupnica. Osobno, ni ja ne volim kada nestručnjaci stručnjacima uzimaju posao. Ali to se isto događa jako često na drugim radnim mjestima, pa ne čujem baš da se netko buni. K tome, Severinin je angažman jednokratan (i takva vrsta angažmana uopće nije neuobičajena u svijetu), a što je s onima koji su zbog nestručnjaka s vezom izgubili plaću svaki mjesec? Iako nisam ljubiteljica Severinina lika i djela, sviđa mi se njena skromnost u vezi ove uloge. Ona se ne smatra "veličinom" i svjesna je svojeg amaterizma. Isto tako, na Dori je nastupao Galiano Pahor. Je li netko rekao "Ma šta taj glumac radi na estradi?" Koliko ja znam, nije. Njegov je "ulet" bio jednokratan (i meni osobno jako simpatičan), pa prema tome, gđica. Šuput i njoj slični mogu biti potpuno mirni na svojim mjestima.
Na kraju mogu dodati još samo kako bih voljela da se interes za kazalište održi i nakon što ova predstava prestane biti aktualna. Ali za to treba hrabrosti. Ne gledatelja, nego vodstva naših kazališta. Oduprite se politici. Ne živimo u doba puritanaca, kada su se kazališta zatvarala zbog svoje "nemoralnosti". Stoga, svaka čast riječkom kazalištu.
U ljubavi i ratu...
Primila sam jutros jedan mail, koji je, osim na moju, bio upućen i na jedno dvadeset drugih adresa. Iako ne znam te osobe, dijelim s njima nešto zajedničko. Naime, žene smo.
Hvala mojoj dragoj prijateljici (koja ovo neće pročitati, ali nema veze) što nas se sjetila danas i što nas je povezala baš u toj kombinaciji.
Ja inače volim čestitati Dan žena supatnicama po rodu u svojoj blizini. Iako, ima žena koje ne vole čestitati i ne vole da im se čestita; štoviše, uvredljivo im je samo postojanje Dana žena (kao što je bilo i našem bivšem predsjedniku). Zvuči nevjerojatno? E, pa, istinito je. Znam da je pogrešno generalizirati, ali ja ću to danas sasvim svjesno i namjerno napraviti i reći kako mi se čini da su to uglavnom žene koje su baš na temelju svog spola dobro prolazile u životu i kojima se počesto popuštalo baš zbog toga. Stoga mi je sasvim logično da je takvima nekakva borba za ženska prava potpuno strana jer kada bi te grozne feministice uspjele nešto i postići, njihove ženske prednosti bi nestale. A što je s nama kojima je strano nabacivanje umjetnog osmijeha i korištenje činjenice pripadnosti ženskom spolu za postizanje stvari kojih želimo? E, mi smo si same krive. Jer ne znamo iskoristiti svoje ženske atribute.
Mi smo uglavnom isfrustrirane svojim nemaštovitim izgledom i svojim neuspjesima u (ipak) muškom svijetu. Mi se pitamo o svojoj ulozi u cijeloj toj priči i bojimo se gubitka svog identiteta. Mi želimo razgovarati (oh, kako smo naporne) i pokušavamo napredovati s otvorenim kartama na stolu. Mi ne razbijamo glavu pokušavajući pronaći najdomišljatiji način na koji ćemo ga natjerati kako da konačno opere suđe. Ne, mi jednostavno kažemo "Operi suđe" i potom se ljutimo jer ga on, osjetljiva biljka zvana muškarac, koja ne voli da joj se pristupa toliko grubo i izravno, naravno nije oprao.
Stvarno, tko nam je kriv?
Naravno, stvar je u izboru. Svaka (ili bar gotovo svaka) žena bi mogla naučiti takve i slične trikove i vjerojatno bi si time pojednostavnila život. Definitivno bi više morala davati, ali bi više i primala. Mene bi osobno takva "igra" sigurno izludila. Zato se i dalje neću zamarati s najboljim tehnikama "motanja" i mijenjanja muškarca, niti ću strogo paziti na njegov ego i njegovu mušku, osjetljivu tvrdoglavost. I bit ću sretna sa svojim izborom baš kao i ona koja je sada upravo negdje treptanjem i povlađivanjem izborila od svog muža dopuštenje za kupnju novih čizama. U ljubavi i ratu sve je dopušteno, zar ne?
Uglavnom, sretan vam Dan žena.
Nedjeljna filozofija by Nilo i jedan bravo
Vraćam se.
Unatrag, naravno. Nemoguće je vratiti se naprijed. Vraćam se, dakle, unatrag. Po čemu, pitate se?
Po željama. Odjednom želim ići. Nije toliko važno gdje, samo da se ide. Razmišljam gdje sam sve mogla ići i sada bih to nadoknađivala. I dodavala. Ljutim se na sebe što sam znala biti pasivna, što sam znala odgađati nešto misleći kako ću "drugi put". Da, drugi put. Ljudi sve stignu drugi put. A ja se pitam koliko tih drugih puteva ima. Bit će, nijedan. Dobila sam neki dan jedan forward, a u subjectu je pisalo "nešto za razmišljanje". Ma da, pomislih uz podmsijeh. Eto, prevarila sam se. Baš je za razmišljanje. Ali djeluje podmuklo taj mail. Nisam pala u trans i počela nizati misli po deduktivno-induktivnim načelima, da bih na kraju došla sebi sa duboko usađenom i usvojenom poukom. Ma kakvi. Taj mail ima odgođeno djelovanje. O, koje li filozofije o jednom običnom mailu. Uglavnom. Ja imam želje. Želje koje ne ostvarujem. Jer ih odgađam za drugi put. Želje koje smatram minornima u odnosu na velike promjene koje očekujem. Ili ne očekujem, sasvim je svejedno.
Pričate li kad sami sa sobom? Ja sam zaključila da je to ustvari jako bitno. Pitati osobu u sebi što zapravo misli i želi. Odvojiti tu osobu od okoline i granica koje je postavio netko drugi i tražiti od nje da glasno kaže što stvarno želi ona sama, bez obzira na druge. Ne, ne zagovaram apsolutnu sebičnost po principu "samo sam ja bitna i ništa više" nego mislim da se tek kada osoba u nama jasno kaže što želi može napraviti kompromis. Između te osobe i onoga što se nudi. Kompromis je nemoguć ako se obje strane nisu potpuno izjasnile. Poanta: pričajte sa sobom.
I na kraju, veliki BRAVO za ove face ovdje, koje su uspjele napraviti pravu rodno-korektnu reklamu u kojoj tata peče kolače. Ipak se kreće!
...uvijek je ugodna i odmjerena, a istovremeno i nepokolebljivo iskrena...ponekad joj zavidim na tvrdoglavoj pozitivnosti