Imena i stvarnosti
Opet se blogom širi nekakva vibra kojom su blogeri pozvani otkriti djelić sebe. Ovog puta, radi se o nicku i nazivu bloga. Iako možda na prvi pogled to i ne zvuči tako primamljivo kao pet najskrivenijih tajni, meni se čini da se o blogeru može itekako puno saznati na ovaj način. Pa smo tako saznali da je Pegy pjegava (i malo zločesta
), i uz to jedna jako optimistična duša koja nepokolebljivo i beskompromisno vjeruje u ljubav (što je – znam iz iskustva – jako teško ponekad).
Ja ću, prije negoli krenem upoznavati brojne zainteresirane sa čarima i tajanstvima svojih virtualnih imena, reći prvo nešto o blogu kao takvom i svom doživljaju njega. Naime, ja sam svoj komadić virtualnog neba otvorila u jednom trenutku kada mi nije bilo baš lijepo u životu i bila sam daleko od toga da sam uživala u svakom trenutku i sve ono što popularna psihologija kaže da moramo. Ne bih stvarno željela zvučati pekmezasto, ali baš sam se u ljeto 2006. osjećala nekako usamljeno. Pomisao na prostranstvo bez granica u kojem bih ja mogla bez zadrške reći kako se osjećam i pritom ne brinuti kako će to doživjeti druga strana stvarno je zvučala primamljivo. Nisam imala u glavi brojne socio-političke fenomene na koje želim dati svoj osvrt, niti sam gledala na sebe kao nekog tko ima nešto posebno za reći; jednostavno, svidjela mi se ideja da postoji mjesto na koje mogu otići i napisati nekoliko rečenica čiste sebe, rečenica koje postoje same u vremenu i prostoru, bez silnog tereta imena, prezimena, prošlosti, sadašnjosti, krivo protumačenih pogleda, osmijeha i svega onoga što nas prati u stvarnom svijetu.
Iako, kad ovako napravim razliku između stvarnog i virtualnog svijeta, ispada da ovaj blog i ova komunikacija nisu stvarni. A jesu – itekako su stvarni. Samo drukčije stvarni. Mogla bih sada krenuti u filozofiju i reći kako ja vjerujem u višestruke, jednakovrijedne stvarnosti, ali neću vas zamarati time.
Vjerojatno se može iz ovoga što sam dosada napisala iščitati kako ja ovu svoju stvarnost čuvam samo za sebe. Potpuno točno. Ni sa kime od svojih najbližih nisam podijelila svoj blog, niti to namjeravam. Jer čini mi se da bi onda izgubila onaj smisao koji sam otkrila na početku. Ne mislim da time nešto krijem, niti da patim od nedostatka iskrenosti. Smatram da svatko od nas mora imati neki kutak samo za sebe, bio to blog, ili nešto sasvim drugo.
I konačno tako stigoh do svog nicka i naziva svog bloga (kladim se da ćete biti razočarani
). Kuća lutaka - jedna, jedina i neponovljiva – dakako, ona Ibsenova. Ne bih tu puno mudrovala, rekla bih samo da često u Nori pronalazim sebe, i radije ću uputiti čitatelje koji već nisu da pročitaju to remek-djelo. Naravno, htjela sam da mi nick bude Nora, ali bio je nažalost zauzet (eh, da mi je znati tko je ta
). Otkud onda Nilo? Znam da zvuči čudno, bespolno i nekako izmišljeno, ali meni se baš zato sviđa. Sjećam se da sam jednom davno na satelitskoj vidjela jednu prekrasnu Indijku koja se zvala Nilo. I baš mi je u trenutku ljutnje zbog zauzetosti Nore to ime palo na pamet. I eto, ostalo je. Uostalom, ako Angelina i Brad mogu svoju kćer nazvati Šilo ili kako već, mogu i ja onda sebe nazvati Nilo. Inače, pronašla sam na netu neki podatak da u Hrvatskoj postoji otprilike desetak osoba koje se tako zovu, od čega ih najviše ima u Rijeci.
Riječani, znate neku od tih osoba? Ipak, imajte na umu da to nisam ja.
Post o ničemu (pametnom)
Znate onaj tip ljudi koji silno voli komentirati?
Ne mislim na blog-komentatore, naravno, nego na one koji na svaku rečenicu koju čuju vole dati svoj "osvrt". Uglavnom ih uopće nije briga hoće li ispasti bezobrazni ili grubi, nisu im na kraj pameti emocije onog drugog, ma kakvi, njima je na prvom mjestu njihovo "pravo na mišljenje". Pa makar ih mišljenje nitko ne tražio, ili makar se radilo o posve osobnim životnim stvarima pojedinca o kojima nitko, osim glavnog aktera, ne bi trebao davati sud. Razmišljajući o tom tipu zaključila sam kako se uglavnom radi o kompleksašima koje malo tko želi slušati, ili se ne osjećaju dovoljno važno, pa su se odlučili za metodu nametanja.
Tako ja, primjerice, silno mrzim kad me netko pita kada se udajem, ili, još gore, komentira kako bi mi već bilo vrijeme. Moja trenutna ljubavna situacija uopće nema veze s tim što ja mrzim takve tvrdnje, jer ih slušam već odavno, valjda otkad su takva čudna bića zaključila da nije dobro biti više od X godina (ili mjeseci) u vezi i da nakon tog perioda jedino još može uslijediti brak. Mrzim i savjete koje nisam tražila, a koje takvi nude na temelju svojih vlastitih procjena da ta veza nije kako bi trebala biti.
Ili, djeca. E, ti su mi još draži. Nekoliko puta sam čak i ulazila u rasprave, pokušavajući lijepo objasniti neke stvari, a onda sam smislila jednu rečenicu na koju uglavnom svi zašute: "Nemate pametnijeg posla nego baviti se mojim reproduktivnim organima?"
Naravno da se neki na tu rečenicu čak i uvrijede jer – Bože moj! – pa oni mi žele samo dobro!
I tu dolazimo do onih koje stvarno najmanje volim, a to su oni koji mi žele dobro. Oh, nemam riječi. Stvarno mora da sam nešto posebno kada se ti dobronamjernici toliko bave sa mnom.
O obveznoj srednjoj školi (i srodnim pitanjima)
Kako sam već s prošlim postom krenula u obrazovne vode, ne znam zašto ne bih nastavila u tom tonu. Pa me tako danas jedna emisija na radiju potakla na razmišljanje o programu obveznog srednjoškolskog obrazovanja koji kreće ujesen. Inače, moram priznati da me čudi kako se malo ljudi oglasilo glede ovog programa. Za Bolonjski proces su gotovo svi bili na nogama, a ovo kao nije srljanje? Vlada će osigurati toliko i toliko love (uzevši naravno od negdje drugdje da bi dala i onima kojima NE TREBA) i svi ćemo biti presretni, prezadovoljni i preobrazovani. S ministrom obrazovanja liječnikom na čelu.
O važnosti obrazovanja bespredmetno je raspravljati, no itekako smatram da je potrebno raspravljati o kvaliteti tog istog obrazovanja. Ukoliko novi program bude, uz stručno osposobljavanje za određeno zanimanje, pridonio razvoju pojedinca koji razmišlja, onda ga svakako podržavam. No iskreno, bojim se da neće biti tako. Jer ima jako puno djece kojima je i osnovna škola silno naporna i ne mogu dočekati da je završe. I možete li vjerovati da ima djece u 7. razredu koja ne znaju tablicu množenja? Aha, ima ih. Ne znaju oni još puno toga što bi trebali znati; pravopis, rečenične dijelove, osnove zemljopisa i snalaženja na karti... I nisu tome krivi profesori, bez brige. Bojim se da ovim novim programom nećemo dobiti vrlo obrazovane i sposobne mlade ljude. Broj onih koji imaju volje za učenjem ostat će isti kao i do sada. Oni koji nemaju volje provlačit će se kroz srednju školu kao i kroz osnovnu, znajući da ih profesor mora prije ili kasnije pustiti jer je srednja škola obvezna.
Pred kratko vrijeme razgovarala sam sa jednom stručnjakinjom za obrazovanje (i pitala se usput zašto ta žena nije u ministarstvu, da bi mi kasnije sinulo kako ipak za takvo radno mjesto nije bitna stručnost nego treba biti u STRANCI) i ona mi je rekla da danas uopće više ne možemo govoriti o dobrom općem obrazovanju naših mladih stanovnika i da je to jedna jako velika zabluda. Znate ono, često se čuje, "Ah, Ameri su glupi, mi imamo ogromno opće znanje." Ne, nemamo. Imali su oni koji su se školovali prije 90-ih, no sve ovo kasnije je...čista nula. Oni koji nemaju posla sa djecom/mladima školske dobi niti ne mogu to znati, ali to je činjenica. Primjerice, Milijunaš. Kad dođe neki mladi student, rijetko će znati neke elementarne stvari. Naravno da ima pojedinaca (i bit će ih) koje malo više zanima opća kultura, ali oni su ipak pojedinci koji ne mogu nositi na leđima preostalu većinu i koji nikako ne mogu biti reprezentativni. No problem je i u tome što nemamo ni stručnjaka za određena područja/zanimanja, pa se tako nalazimo ni na nebu ni na zemlji. HNOS je isto tako reducirao nastavne programe, odlikaša ima više nego ikad, lijenima se ide previše na ruku i što dobivamo? Šupljoglavce.
Osobno bih skoro radije produžila osnovno obrazovanje na 9 ili 10 godina negoli uvodila obveznu srednju školu. I na neki drugi način motivirala djecu na učenje i daljnje školovanje. No opet, sve je povezano, pa tako i djeca shvaćaju kako se obrazovanje ne cijeni, kako su bitne veze, stranke, politika i slična čudesa.
E, to stvarno ne znam kako riješiti. Kaže se da narod dobiva vlast kakvu zaslužuje, pa možda i u tom grmu leži zec.
Ususret seksualnom odgoju
Svatko tko je bar jednom uzeo u ruke Teen, OK i ostale slične časopise namijenjene prvenstveno tinejdžerima i adolescentima znati će da su oni imali (a vjerojatno imaju još uvijek, samo nisam već jako dugo listala iste) rubrike za "škakljiva" pitanja. Pa su tamo mladi čitatelji postavljali pitanja vezana uglavnom za spolnost, menstruaciju, odnose sa suprotnim spolom i sl. Iako me najčešće problemi mladih nisu baš šokirali (jer su najvećim dijelom ipak bili uobičajeni za taj uzrast), ono što je u meni redovito pobuđivalo nevjericu bila su pitanja poput "Kasni mi menstruacija...".
I baš zbog takvih i sličnih pitanja podržavam uvođenje seksualnog odgoja u škole. Ta je tema u zadnje vrijeme prilično aktualna, i drago mi je što vidim da su se i roditelji kroz neke udruge uključili u aktivnu raspravu. Jer su naravno oni ti koji bi trebali imati najveće pravo glasa. Složnost i istomišljeništvo bilo bi dakako apsurdno očekivati, već samim time što ne potječemo svi iz jednakih miljea. Postavlja se i pitanje tko će održavati nastavu iz seksualnog odgoja. Nisam sigurna da bi u javnim školama u vezi ovog predmeta trebala postojati mogućnost izbora, baš kao što ne postoji niti za jedan drugi predmet. Ali ako ne bude postojala mogućnost izbora, a predmet bude obvezan, kamo će nas to dovesti? Tu postoji i problem lobija, pa se tako ne bismo trebali čuditi ako najjači i najmoćniji lobisti izbore nekog svog "predstavnika", a zauzvrat će dati to i to...Žalosno, stvarno. Tako će djeca morati slušati nekog koga je izabrala politika, bez obzira na želje i težnje roditelja. Čovjek bi se stvarno mogao zapitati u kakvoj to demokraciji i pluralizmu živimo... Osobno bih izabrala psihologe, jer smatram da bi oni obuhvatili čovjeka kao cjelinu (tjelesno i emocionalno biće), a mislim i da bi bili najobjektivniji i najnepristraniji.
U svakom slučaju, mislim da je najbitnije da djevojčice od 14, 15, 16 godina (a i neke puno starije) prestanu postavljati pitanja o izostanku menstruacije i da prestanu stupati u spolne odnose iz znatiželje i iz razloga što su sve ostale u njihovom razredu to napravile. Problem preranog seksa nije jednostavan i mislim da se baš nikako ne može riješiti (drugim riječima, oduvijek ga je bilo i uvijek će ga i biti). Jer netko neće htjeti probati seks iz znatiželje, ali iz ljubavi hoće i tko će zapravo tu postaviti granice? Neće ih postaviti niti taj nesretni učitelj seksualnog odgoja jednostavnom definicijom prijeosamnaestnikakoaposlijetogamože. Stoga smatram da je bitno učiti djecu/mlade ljude da cijene sebe te da razvijaju osjećaj samopoštovanja i intime. A niti kontracepciju se nikako ne smije izbaciti, štoviše, i nekima koji su odavno za sobom ostavili tinejdžersko doba bi jako dobro došao jedan sat o istoj. Jer i među starijima ima neželjenih trudnoća. Desila se mojoj prijateljici pred malo i znam koliko joj je teško. Koliko god netko htio djecu jednog dana, ako taj dan nije danas ni osjećaj neće biti pravi, a trudnoća, kao blaženo stanje, ipak zahtijeva potpunu spremnost.
Eto, počela sa seksualnim odgojem, završila sa razmišljanjima o trudnoći... Stvarno imam neku sklonost za multitematiziranje. Inače, dilema još nije potpuno riješena ali je malo bolje. No o tom potom.
Otvoreno
Dakle, teška pitanja? Možda bude lakše uz konkretizaciju, a i inspiracija mi se vratila.
Što kada osoba nakon nekoliko godina veze i početaka planiranja nekakve zajedničke budućnosti počne sebe preispitivati? Što kada počne sumnjati i dvoumiti se? (Ok, ovo nije ništa manje općenito. Uvježbavam tek potpuno otvaranje.)
Pa, hajmo onda....
Naravno, radi se o meni. Kao i svaka veza, i moja ima uspona i padova, nerazumijevanja i tvrdoglavosti, te svih ostalih popratnih sadržaja. Sjećam se da kad sam otvorila ovaj blog, bila sam nešto pisala o jednoj tadašnjoj krizi. Stvari su se primirile, situacija se unormalila i ja sam prestala o tome razmišljati toliko detaljno. No u zadnje vrijeme (4-5 mjeseci) nešto se jako promijenilo. Da me pitate "A što to?" ja najiskrenije ne bih znala reći "To i to." Jer da mogu nabrojati dvije-tri stvari koje su problematične, rekla bih ih i njemu, pa bi ih barem probali riješiti. Ovako...ne znam. Što da rješavam? Činjenicu da me prestalo smetati to što se ne slažemo oko nekih stvari, ali ne u smislu da smo došli do onog stupnja međusobne tolerancije u kojem se to i podrazumijeva, nego u smislu da me jednostavno nije briga. Nemam više volje ispitivati načine po kojima ćemo naći zajednički jezik. Znam sebe uhvatiti kako razmišljam o isključivo svojoj budućnosti (a ne o našoj). Iako sve veze s vremenom dođu do one razine na kojoj se ne liju gorke suze zbog odvojenosti i na kojoj nije više sve što on kaže toliko fantastično i božanstveno, mislim da se kod mene ne radi o tome. Čak zadnjih par dana pokušavam napraviti analizu čitave veze od početka do sada, jer mi je možda nešto promaklo?
Ukratko, nije više to to. Ja to jednostavno osjećam. I ako su ova moja promišljanja unatrag pola godine bila sitni, prikriveni znakovi, onda je ovo što mi se događa u zadnja dva tjedna jedan ogroman neonski natpis na nebu.
Naime, ja sam se počela malo previše zagledavati u nekog drugog. I to se odnosi na ono treće pitanje iz prošlog posta. Jer ja znam da to nikako nije u redu, ali moram priznati da je ugodno.
Da ne bi netko krivo shvatio, nije taj netko razlog mojih dvoumljenja, odnosno, to nije uzrok već posljedica. Bih li ja počela razmišljati o nekome drugome da mi je u vezi sve super? I uopće se ne radi o tome da ja sada želim ostaviti svojeg dečka da bih bila s tim drugim. Sve se to događa u meni, ja nikoga ne "pecam" i nikome se ne uvaljujem. Niti namjeravam.
Ali definitivno sama sebe ne prepoznajem. Nije uopće jednostavno vezu sa nekoliko godina staža jednostavno zaboraviti, čak ni kada ona već postane toliko naporna da bi prekid donio pravo olakšanje. Nemoguće je ne povrijediti drugu stranu u ovakvoj situaciji. Iako, nije ni on slijep, osjeća da je nešto drugačije, no ja uporno odbijam i izbjegavam razgovor. Neću moći još dugo tako, definitivno. Pitanje je kako. Poznajem ga dobro i znam da on smatra da ne postoji problem koji ne možemo riješiti. Užasno mi je teško pri pomisli na prekid, no ostati u vezi zbog navike i straha da ga ne povrijedim....kakvoga smisla ima? Prije ili kasnije opet će doći neka kriza, koja će biti samo još gora i teža. I ima još jedan aspekt (kad smo već toliko otvoreni) – onaj seksualni. Kako objasniti potpuno odsutstvo želje za seksom?
Eto, povjerila sam se (riješeno pitanje br. 2). I stvarno svašta napisala. No mislim da moram biti iskrena, prvo prema sebi, a onda...
I? Dovoljno konkretno?