Nike Furiosa

nedjelja, 09.04.2017.

Sitnice koje život znače

Sve su vijesti zadnjih dana u novinama, na TV-u, na portalima sve gore jedna od druge.

Vratimo se zato osnovama - uz zdravlje, ljubav bližnjih prema nama i našu prema njima - uvijek su to sitnice koje život čine ljepšim, sitnice koje život znače :-)

Evo mojih zadnjih mjesec dana, obično vikendima, ali ima ih i tijekom tjedana :-)



Volim kombinirati boje, nije me nikad bilo ni strah ni sram, čak i prije više od deset- petnaest- dvadest godina, "usudila" sam se nositi tirkizno odijelo s otkačenom rocco barrocco maramom (svjetloplava s denver plavim detaljima). Usudila pod navodnike, jer su me drugi čudno gledali, okretali se za mnom, a meni je to stvarno bilo ništa posebno. Bilo mi je bitno da se dobro osjećam u tome. Tako je i danas, samo na žalost nemam više toliko strpljenja za kombiniranje i to mi je zadatak - da nađem strpljenja. Žute štikle uz ogrlicu od žutih bobica koje sam jedne godine dobila za rođendanski poklon :-) .. eto, subotom se stignu prelistati modni časopisi uz kavu, tulipane.. podsjetiti se koliko sam odvažna i hrabra bila :-)
Danas se nosi svašta, po meni ima jako puno bezveznih kombinacija, različitih uzoraka koji uopće ne idu jedan s drugim, kamoli 5 nespojivih uzoraka.
No ima i ovakvih editorijala na kojima vidim svoje ime :-)



Tulipane i ružice sam kupila u jednom dućanu u koji sam skoknula na pauzi i donijela ih doma, smjestila u vaze na prozor, da ih vidim kad dolazim doma iz vani :-) da me dočekuju



Opuštanje prije spavanja uz časopise i knjigu na readeru :-)



Hamburger u omiljenom Burgeraju poslije napornog dana :-)



Rascvjetana magnolija na Zrinjevcu.



Šetnja praznim Zrinjevcem jutro nakon promjene sata unaprijed (ono.. još nisam sebi došla od toga)



Vikendom imam vremena za kuhati bolognjese tri sata, kako i prema originalnom receptu i dolikuje .. uz obavezni sofritto i kvalitetno crno vino za podlijevanje :-) Bio je mrak!





Proljeće ne može proći bez buketa cvijeća, ali i onih još dražih - buketa začina i šparoga :-) mmmmmmm



OK, ovo je bilo baš u petak, izvrsna pizza i sendvič, nisam stigla nešto normalno pojesti cijeli dan (nije pametno, al desi se), međutim ova pizza i sendvič su od tako dobrih i kvalitetnih sastojaka da mogu odgovorno tvrditi: Ne, ovo nema veze s junk foodom :-)



Otvoren novi set (gel za tuširanje, lonsion za tijelo i krema za ruke) koji mi je iz Italije poslala prijateljica i čim sam isprobala gel, instant me vratio u djetinjstvo jer je mirisao poput gela/sapuna koji mi je davnih godina donijela teta iz Italije.



I danas nešto što je gotovo palo u zaborav, ali nas par se ne damo i ne damo - pisanje pisama - ne, to ne može zamijeniti nikakav e-mail, poruka na društvnim mrežama, SMS... rukom napisano pismo, a onda još kad otvoriš a miriše po divnoj vaniliji. I uzmeš to pismo, skuhaš kavu i čitaš ga, čitaš. Nekad pismo ne pročitam odmah, nego odgađam taj gušt pa ako je lijep dan, odem u obližnji kafić u kojem nema gužve, sjednem na terasu i čitam.
I nakon nekoliko mjeseci ili godina, ponovno ga otvorim i čitam.
(kad sam se selila, našla sam dvije kutije pune starih pisama... hej, koji povratak u prošlost)
p.s. a tek kad je pismo tako lijepo započeto .. draga moja IP :-*



Recept za fritule pronađen u jednoj knjizi, uvijek su mi super ispale fritule kad sam ih radila po tom receptu, jedino malo doradim - umjesto ruma znam staviti Maraschino (jesam li Zadranka ili ne), a fritule uvaljam u mješavinu šećera u prahu i cimeta. Nekad u tijesto stavim komadiće kandirane naranče ili usitnjenih arancina, nekad grožđice.
Vesele me ti stari, ne uvijek precizni recepti u kojima obično nema onog tajnog sastojka. Jer se sve zna, valjda im je bilo ispod časti pisati postupak, domaćice dobro znaju kako se rade fritule i kolači :-)

Za kraj link na članak koji me danas razveselio. Osim Malih laži (i to nakon odgledane serije) nisam se kontaminirala političkim i drugim negativnim člancima.

MOJA PIJACA

Pročitajte ako uhvatite vremena, kako je izgledala divna zadarska pijaca 80-ih (i ranije). I sad je ona lipa i voće i povrće koje tamo kupim uvijek je boljeg okusa nego ovo na pijaci u Zg, ali tada je ipak mirisala i izgledala drukčije.
I da, ovo što govori autor teksta. Te lastavice ujutro koje čuješ dok ležiš u krevetu (nije bilo rezervirano samo za one koji žive na poluotoku blizu peškarije), taj mir, tu hladnu toplinu nadolazećeg sunčanog dana kroz škure :-)

Ne znam što nas sve čeka, samo znam da mi treba što više ljepote. Prirodne ljepote i ljepote trenutaka koji nas drže.

Oznake: sitnice koje život znače, lijepo je, trenuci sreće

09.04.2017. u 21:17 • 14 KomentaraPrint#

nedjelja, 26.02.2017.

Malo o Oscaru



Od kada sam jedne godine otišla u Gunju i iznenadila svog D. (nenajavljeno, presjedala vlakove, vozila se šinobusom) koji me ni najmanje nije očekivao (još pamtim moj ulazak u kuću i njegov izraz lica kao da ne vjeruje da sam to ja.. jedno je vrijeme samo sjedio i gledao u mene), dodjelu Oscara pratim gotovo pa redovito.

Otišla sam tada s D. u jedan od dva kafića u selu u sklopu kojeg je bila kladionica pa mi je D. predložio da se kladim, kao - nisam se nikad kladila, a zašto ne bih kad sam baš te godine pogledala sve nominirane filmove, odnosno filmove koji su imali nominacije u najvažnijim kategorijama. Ovo najvažnijim bi zapravo trebalo biti pod navodnicima.
Uglavnom, zeznula me Djevojka od milijun dolara. Jedino sam pogriješila kategoriju najboljeg filma i ispalo bi na prvu da sam bezveze potrošila 200,00 kuna, ali pamtim taj mini događaj u snijegom zatrpanoj Gunji i dan danas kao baš lijepih nekoliko dana, pa su te kune zapravo bile odlično utošene :-) Sjećam se kako smo se D. i ja poslije smijali kako su me dečki u kafiću gledali čudno kad sam u par navrata išla uplaćivati svoje kombinacije :-)

Gledanje Oscara, pripreme za gledanje Oscara (koje se svodi na to da pokušavam pogledati što više nominiranih filmova i kladiti se sama sa sobom tko će ga osvojiti) predstavljaju mi dokolicu. Ne shvaćam to ozbiljno, često se ne slažem niti s nominiranima, kamoli s dobitnicima, no to je show i mislim da ni ne treba previše od toga očekivati. Volim pratiti dolazak zvijezda na crveni tepih, što je koja žena obukla, kakve cipele i nakit ima, koji su dizajneri najzastupljeniji, kakve su im frizure i make up, što su dobili u gift-bagsovima, što su jeli nakon dodjele, tko je išao i na party Vanity Fairea i tako..

Ponekad maštam da sam i sama nominirana, kakvu haljinu imam, da naravno – osvajam Oscara (kojeg mi u mašti uvijek dodijeli Brad Pitt) i moj govor, kome se zahvaljujem, kome šaljem poruku :-)

E dobro, ovoliki uvod za zapravo par rečenica koje sam mislila napisati. Michelle Williams je glumica koja mi se baš nikako ne sviđa, totalno mi je bezvezna, a toliko je već imala nominacija. Ne znam tko je, pored svih glumica u Hollywoodu „gura“ stalno u prvi plan. Pogledala sam film Manchester By The Sea i naljutila sam se shvativši da se ova u filmu pojavljuje 10ak minuta, od čega možda intenzivne glume 5-7 minuta. OK, objektivno, nije tih par minuta uopće loše odglumila, bila je poprilično uvjerljiva. Međutim, kolikog god da je po mišljenju relevantnijih kritičara od mene laikinje Michelle bila uvjerljiva i upečatljiva, stvarno smatram da par minuta glume ne zaslužuje nominaciju za Oscara.

Nije ona jedina, bilo je još glumaca koji su imali malu minutažu u filmu pa bili nominirani i čak osvojili zlatni kipić, međutim, ipak se ta gluma svodila na više od 5-6 minuta.

Ako već žele nešto takvo, neka uvedu treću kategoriju – najbolja gluma u epizodnoj ulozi. Nikako „best supporting actor/actress“.

Moji favoriti ove godine nisu razvikani, vjerojatno niti neće osvojiti kipić. Ali svejedno ću se namontirati pred TV i pratiti, dok ne zaspem :-)

26.02.2017. u 19:36 • 23 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.01.2017.

Malo o ljepoti siječnja :-)


17. siječnja 2017. – napokon sam se malo odmorila nakon napornog prosinca u kojem nisam stigla uživati „kako Bog zapovijeda“ zbog događanja na poslu (ali kako je bilo zanimljivo, nema mjesta žaljenju niti sekunde, plus ipak sam uspjela otići na koji domjenak, a za jedan mi je upravo dan ranije stigao naručeni tamnoplavi kombinezon s čipkastim rukavima – dakle stigla sam si i kupiti nešto za sebe i to hrvatska marka.. naručila sam i jedan božićni pulover za vrijeme „crnog petka“ marke koja mi je super, ali više nemaju dućana u RH - koji je doduše stigao tek poslije Božića pa se nisam mogla na sam dan prošetavati u njemu od kuhinje do kreveta, ali presladak je pa sam im oprostila – ali nije ih zaobišlo nekoliko oštrih mailova).



Uzela dva dana g.o. i od petka (a upala sam u onu mini mećavu i s posla mi je trebalo satipo umjesto uobičajenih sat) i bila sam presretna zbog toga što sam po tom vremenu našla parking odmah preko puta stana, a druga stvar – otišla sam u poštu s tiketićem koji sam dobila u sandučiću dan ranije, a u kuverti me čekao parfem. Ja već i zaboravila da sam odigrala tu nagradnu igru, eh sad.. dolazim doma sva sretna i kažem D.-u da sam mu osvojila parfem (pomirisala sam ga bila u parfumeriji i činio mi se odličan za muškarce, a možda i za žene koje vole takve parfeme), a on, vjeran jednom mirisu kojeg stavlja ionako svake prijestupne, možda 2 puta godišnje, vikao je sa mnom Jeeeeeeee!, iako se na parfem tek treba naviknuti. Nije mu loš, ali s obzirom na to da koristi jedan te isti godinama, nije bio oduševljen ko ja. Tj. bio je, ali ne zbog parfema. Nego zbog mene.
Volim igrati nagradne igre, iako si mogu kupiti dosta tih proizvoda za koje popunjavam kupone, šaljem e-mailove (i to ako sam raspoložena i padne mi na pamet napisati nešto suvislo), ali nikad kao neko opterećenje. Jednostavno mi je fora kad osvojim neku nagradu, poklončić i kad me umjesto računa dočeka u sandučiću (ako u njega stane, a dosta toga u zadnje vrijeme stane jer sam zbog Vogueove pretplate kupila ogroman sandučić :-) ili obavijest o primitku pošiljke pa iz poše izađem s paketićem. :-)
Već je velika stvar što sam se svaki dan zadnja četri dana mogla probuditi u 8, 9 ili jedan dan u 11 sati umjesto uobičajenih 5,30 ujutro. I onda se rastezati u krevetu, laganini piti kavu uz listanje web portala i to onih koji ne uključuju politiku, nego samo što je IN, kad će nominacije za Oscara, koji zanimljivi recept, novi spasonosni proizvod za lice ili kosu, najnovija serija (Taboo s Tom Hardyijem npr).

U petak sam još napravila keksiće s marcipanom, prejednostavan recept i garantiram vam po meni i D-u – vole ga i oni koji ne vole marcipan, a nalazi se u kuharici Ane Ugarković „Nešto slatko“. Od sastojaka samo marcipan i bjeljanci, peku se 4 minute (meni je trebalo mrvicu duže jer ih nisam istiskala kroz dresir vrećicu) i premažu se sirupom koji mi se nije dao praviti pa sam ih premazala s rastopljenom marmeladom od marelica (također naznačeno u receptu), a imala sam blanširane listiće od badema pa sam njima ukrasila keksiće.



U subotu – pijaca, iznenađena s time što nismo zatrpani snijegom kako su najavljivali. – Ma najavljivali su od ponedjeljka do petka.. OK, pomislila sam, dobro da sam uzela godišnji, bar dio tjedna. Gledanje serija, kuhanje čajeva i kave, palačinke :-) Slično je proletjela i nedjelja. Kupili smo u subotu brdo naranči, dok je još sezona, dok još mogu naći lijepe na pijaci, navodno neprskane. Za D.-ov omiljeni džem/marmeladu od naranči.



A ispekla sam i palačinke, sebi s ovim odličnim talijanskim namazom od čokolade (ima još bolji - hrvatski proizvod Vilma - otkad sam njega otkrila, Nutella bye bye)



D. je dogovorio da ponedjeljak i utorak radi od doma.
Ja sam se u pon ustala u 11, ubrzo smo otišli u omiljeni nam restoran. Dobila sam ideju da i ja, kad budem kuhala juhu od rajčice, u nju dodam đumbir.
D. je išao kući nastaviti raditi, a ja sam otišla u shopping i šetnju. Cimet u štapićima za marmeladu.
Danas cijeli dan ponavljam kako sam sretna.
Zbog zadnjih par dana posebno, ali nije mi ni prije bilo loše.
Ustala sam se u 9, pola sata prije toga se izležavala, napravila kavu, onda sam čak malo i radila (uzela sam si dio za napraviti doma, ali nisam se opterećivala s tim da to moram, nego samo ako mi se bude dalo). Nazvao me dostavljač – da ima neki paket za mene.
Mislim se koji sad paket? Možda šalje moja prijateljica koja me iznenadi, ali ovaj je nešto spomenuo Tisak.. Nisam ništa naručivala, neke sam još nagradne igre odigrala, ali nije bilo izvlačenja još (kao ni za parfem). Koja super stvar da sam danas doma.. i dostavi meni čovjek paket, a unutra Olivalov „čarobni poklon set“ piling i čarobno ulje za tijelo. Jupiiiii!
Onda sam lijepo u miru stavila predivan serum na lice od kojeg mi je koža instant hidratizirana i osjećala se pomalo luksuzno, kako je moja prijateljica i htjela :-) i pokušala povući tuš na očima – to da vježbam 100 godina, nikad neću uspiti ni približno dobro i tanko i lijepo i precizno nanijeti, ali nismo svi za sve :-)
Opet smo otišli u restoran, hrana još bolja nego jučer, a onda sam opet otišla đirati po gradu.


(jednostavan, ali fora izlog s kutijom za singericu i starinskom lampom, a ovaj mini kaputić na zvjezdice je kao stvoren za mene, no trenutno ipak preskup :-) )

I do knjižare u kojoj davno nisam bila.
Kupila dvije knjige - o mozgu i tiraniji mode. Tiranija mode i kupljeni pastelnorozi kaputić, idealan za vrijeme kad malo zatopli, još na sniženju (te brdo nepročitanih časopisa o modi koji me čekaju doma naslagani u piramidu kraj prozora) odlična su kombinacija.
Mozak je ono što moram njegovati jer jako dobro vidim koliko mu je super došlo par dana naspavanosti.


(pa sam si kupila ovaj na slici i knjige :-) )


Za kraj idealnog mini odmora – pravljenje marmelade. Sat vremena sjeckanja, par sati kuhanja, sterilizacija stakleniki.. stan miriše predivno. Marmelada mi se čini bolja no ikad.






Sutra sve iz početka, ali dobro je, za par dana i opet sam u mini oazi vikenda.
Sretna.

p.s. D.-ov doručak kao šlag ovog posta, za sve ljubitelje konkretnog :-)


Oznake: siječanj, lijepo je

19.01.2017. u 19:31 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.07.2016.

Slikice današnjeg dana




Danas otpratila D. na vlak za Gunju, grad poluprazan.. i vidim ja u pothodniku Importannea stariju gospođu, u kompletiću boje vanilije (sako s rukavima, suknja do pola lista), u jednoj ruci štaka, a u drugoj sladoled Snjeguljica.
Frizura vjerojatno od jučer, ali vidi se da je sijeda kratka kosa isfenirana i nalakirana u frizerskom salonu. U ruci u kojoj je držala sladoled, na pregibu podlaktice i lakta - mala damska torbica.

Izađem iz Importannea, a gore prema tramvajskoj stanici druga gospođa, predivna lila haljina s pastelnim cvjetovima, kaiš naglašava struk, polusandale otvorenih prstiju, tanke čarape ispod kojih se vide nalakirani nokti, lila torbica.. ja prolazim pokraj nje i vidim iz profila precizno nanesen ruž, naočale za sunce velikih ljubičasto-bež okvira, također pomno isfenirana frizura, miriše po nekom ugodnom, starinskom parfemu.

Uglavnom, obje su mi izgledale divno, dok sam ja sama sebi izgledala totalno bezvezno, valjda premorena od jučerašnjeg dana.

Neodoljiv mi je bio sladoled kojeg je jela prva gospođa u damskom kostimiću (nisu sladoledi na štapiću rezervirani samo za djecu, o ne!).
A vezano za haljinu ove druge gospođe - danas ih možeš kupiti puno, ima kvalitetnih po povoljnim cijenama, posebno kad su sniženja. Kupiš, odjeneš koji put, možda je ne odjeneš više nikad, možda još ponekad, ali u izlozima uvijek ima još ljepših, još boljih.
Ja sve svoje haljine jako volim i čuvam, ali općenito mi se čini da se danas žene olako riješe ljetne haljine i onda je sljedeće ljeto (ili ono iza njega) zamijene još ljepšom, još boljom (ili im se samo tako čini).
Nekad se starih ne riješe, ali ih ne nose te ih čuvaju u ormaru.
Imam osjećaj da su se prije haljine, kostimi, odijela, kaputi, baloneri, odnosno odjeća koja nije "za po doma" pomnije kupovala. I kad se kupio kvalitetan komad odjeće, nosio se godinama, čak se prepravljao i popravljao kod krojača i tek ako mu više nije bilo pomoći ili je bio iznošen - bacao ili možda davao dalje.

Lila haljina, zvijezda današnje priče - tko zna kad je kupljena (možda su to bile 70-te, 80-te), ali je voljena, pažena i čuvana. I gospođa ju je ponosno nosila, i nosit će je svako nadolazeće vruće ljeto - jer posebno dobro paše uz ljetno, sunčano nedjeljno prijepodne u polupustom gradu.
Nema tu trenda. To je stil :-)

Godine - opet sam se uvjerila da su totalno stanje uma. Tu su naravno i neizbježni fizički pokazatelji zbog kojih ne možeš ne vidjeti da je riječ o starijim gospođama, ali da me danas netko pitao - ja bih rekla da su to bile dvije bezvremenske dame.
Obje su zračile i izgledale sretne (unatoč tome što je prva gospođa teže hodala i imala pomagalo).
Kao da je život pred njima.
Što zapravo i jest :-)

Oznake: ljetne haljine, ljeto u gradu

24.07.2016. u 16:52 • 21 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.04.2016.

11 dana, 11 trenutaka sreće



U zadnje sam vrijeme čula mnogo loših i tužnih vijesti, srećom većina ih se ne tiče mene osobno, ali svejedno me potresaju. Podsjetnici su to da se svakodnevno previše sekiram, da ne mogu spavati zbog briga (a ionako spavam manje od 6 sati dnevno preko tjedna), iako sam svjesna da bi / da će sve te brige moguće rezultirati bolešću, nemoćnosti i da bi mi/ će mi sve ove današnje brige postati smiješne.

I sjetim se tako na momente svega toga, a onda sutra opet po starom. Takve su nam naravi, valjda.

Odlučila sam još davno da ću negdje pisati što me svaki dan razveselilo jer uvijek se nađe barem neka sitnica. Bilo bi mi previše obvezati se samoj sebi da ću te sitnice svakodnevno objavljivati na blogu jer nekad jedva stignem oprati kosu tijekom dana, kamoli što drugo (a moji se časopisi za čitanje gomilaju i gomilaju jer ih ne stignem niti prelistati) pa imam lijepi rokovnik namijenjen tim sitnicama koje život znače, no i on bude često (očekivano) zanemaren :-)

Zato sam sad uhvatila malo vremena i izdvojila nekoliko lijepih stvari, sitnica koje su mi uljepšale zadnjih deset dana. Popratit ću neke od njih fotografijama, ali bio bi veeeeliki uspjeh da ih svaki dan ili barem svaki drugi samo pobrojim.


1. Zalazak sunca u tijeku - dan ili dva prije Uskrsa




2. Šetnja uz more na Uskrs :-)



3. Kava na Uskrsni ponedjeljak u kafiću korak uz more i predivan pogled na otoke i stari dio grada






4. Miris borova, mora i soli u zraku (ne može se opisati fotografijom :-)

5. Fafarikula uhvaćena u prolazu




6. Nabrani lovor u šetnji, a koji će završiti u jelima i podsjetiti me tako na šetnju (jedan list baš danas kad budem kuhala čičvardu)

7. Tatin kruh koji je pekao i u subotu i u nedjelju i u ponedjeljak (svaki dan 3 kruha, a na Uskrs čak 4 komada)






8. Kuglof MNK koji svakim zalogajem oduzima dah – savršen okus, sastojci, miris




9. Na povratku u radnu sredinu, odlazak na poštu i otkriće da je izašla serija markica posvećenih ružmarinu, lavandi i smilju – kad se markice protrljaju, mirišu upravo po grmovima koje predstavljaju.. Kao velika obožavateljica markica, pisama, odmah sam ih kupila i toliko bila sretna da to ne mogu opisati






10. Pet stručaka savršenih šparoga koje mi je tata kupio na pijaci da odnesem u Zagreb :-)

11. Nakon napornog kraja tjedna, velikih glavobolja i toga da sam se cijeli petak jako loše osijećala – spavanje od 20,30 sati u petak do 7,30 sati u subotu, ispijanje kave skuhane u kafetijeri, a nakon toga odlazak po doručak na pijacu (a pala je i kitica zumbula)




Bilo bi toga i još, a kad zbrojim sve te lijepe stvari, one teže - malo lakše padnu.
Treba misliti na bolesne, nemoćne, nazvati ih barem ponekad, poslati im nenadanu razglednicu ili pismo.
Danas nemamo vremena skoro za ništa, a onda kad bude prekasno, savršeno će nam biti jasno da smo mogli i trebali drukčije.

Oznake: trenuci sreće

03.04.2016. u 12:43 • 14 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.03.2016.

Roditelji manji od djece



Poslala sam jutros poruku svojoj prijateljici, točnije rodici s kojom sam ponekad slavila rođendane kad smo bili djeca.
Bilo je to vrijeme za koje mi se čini, kad usporedim s današnjim, kao s nekog drugog planeta. I nije to bilo doba prije sto godina.

Sjetila sam se jutros jednog ranog proljetnog jutra u Zadru. Sjedila sam u prohladnom wc-u (ne, naši wc-i nisu imali grijanje i sjećam se kako mi se puno puta nije dalo ići na wc, u hodnik ili u sobu jer jedina prostorija koja se grijala i to isključivo zimi jer su se jesen i proljeće samtrali poput ljeta – toplima – bila je kuhinja s dnevnim boravnkom), voljela sam mali, skučeni wc oblijepljen pločicama u svjetlomaslinastoj boji i sa svakom prijestupnom pločicom iste boje na kojoj je bio naslikan (smeđi) maslačak. Ponekad sam na jednoj maloj polici znala uzeti Maybeline sjenilo travazelene boje – jedino sjenilo koje je, koliko se sjećam, imala moja mama, i koje je, uz par KRKA Samanta ruževa činilo njezinu cijelu kozmetičku „torbicu“. Nikad nije nosila puder i ne sjećam se da je imala maskaru.

Prohladno jutro, kroz prozor je mirisalo proljeće u dolasku, čitala sam deklaraciju sa Simbi rozog šampona, a stara mašina je vrtila robu koja se prala s Nila praškom.
(I te deklaracije sam uvijek rado čitala.)

Bila je subota i mama je obećala da ćemo ići kod Marine i Ivana – mi se igrati, a odrasli valjda popiti kavu.

Znam da je i tada bilo neko pravilo da, kad se ide u posjetu, odnese se domaćici neki poklon poput kutije keksa i kave, možda koje Životinjsko carstvo za djecu.. ali ne mogu uopće opisati taj moj ( a znam da je tako bilo i mom bratu i svoj drugoj djeci kod kojih smo se išli igrati ili na rođendan) osjećaj suvišnosti i nebitnosti poklona koliko nam je bilo bitno da se idemo družiti s drugom djecom. Nije tad u mom kvartu bilo puno djece i cijenila sam svaki odlazak kod prijatelja i rodbine gdje smo se mi djeca mogli igrati – zimi društvenih igara, a kad je bilo lijepo vrijeme – kukala, „vatala“, nogometa (više muški), graničara... ma i zimi, u malim podstanarskim stanovima u kojima su živili Ivan i Marina – koliko smo samo puta znali rasturiti sobu njihovih roditelja, vjerojatno su oni posli dobili šibom ili neku kaznu jer smo sve ispreturali, nogama skakali po imbotidama, prekrivačima jel' .. totalno nebitno jer smo toliko uživali u igri.
Kad smo bili žedni (a ja sam uvijek nekako trpila, bilo me sram nekoliko puta pitati sok pa sam čekala da jako ožednim), za nas su bili pripremljeni sokovi u bokalu – naravno sokovi za razrijeđivanje (Maraska naranča najčešće, onda višnja ili limun), bilo je grickalica i to mi se činilo da je čips bio nekako rjeđi (valjda tada skuplji), smokiji i štapići, bomboni. OK kad su bili rođendani, obavezni su bili kolači i torta i ako je duže vremena trajalo, sendviči (mmmmm... gladan od igre navaliti na sendviče, neprocjenjivo).
Sa svih svojih rođendana u djetinjstvu mogu reći da se ne sjećam poklona koje sam dobila (onako znam da su se uglavnom poklanjali slatkiši, čak i slane grickalice – to su bili normalni i uobičajeni pokloni, a ponekad se dobila koja slikovnica ili komad robe), ali se sjećam kako sam se dobro osjećala jer smo napokon dobili još koju priliku za igrati se. Posebno sam to cijenila i pamtila jer kao što sam već prije znala napisati, u mom kvartu nije baš bilo djevojčica za igranje i često sam patila zbog toga da se često nisam imala s kim družiti ili igrati.

Bio rođendan ili neka posjeta, kad smo bili domaćini ili kad smo išli u goste – moji roditelji su meni i bratu znali reći da – ako budemo zločesti, nekulturni i nepristojni „idemo odmah doma i nećemo skoro na takva druženja“. TO su nam doduše rekli koji put, ali nakon toga nije bilo ni potrebe da išta govore jer nam je takvo ponašanje bilo normalno. Znala sam ići na rođendan kod jedne prijateljice (tada smo doduše bile samo kolegice iz razreda) koja je bila bogatija od svih nas... ona nam je na primjer svima davala Barbike da se njima igramo – jednom sam pobrojala da je imala 22 Barbike, a ja, kao još puno nas u to vrijeme – niti jednu.

Da je ona tada na moj poklon koji je spakirala u obični bijeli papir moja nezaposlena mama (tata je nekad radio tijekom cijele godine, nekad isto samo sezonu), a sad se ne sjećam što sam joj poklonila – vjerojatno kao i drugima, štapiće, smoki, bombone i čokoladu – ja mislim da bi me to toliko pokosilo, uvrijedilo, posramilo i ražalostilo da bi me ta trauma vječno pratila kroz život ili bar do onog trenutka kad bih shvatila da sam se sramila bezveze, ali tad bih ionako vjerojatno debelo zagazila u dvadesete godine života, ako ne i tridesete, a i tada bi ostao gorak okus u ustima. (Kao uostalom što dan danas imam gorak okus u ustima zbog sendviča koji je zločesti dječak Dundov na odmoru ukrao od mene, kad sam ga odmotavala iz celofana – a bio je od starog raženog kruha i ABC sira – kombinaciju koju sam obožavala, koliko god to čudno zvučalo – zagrizao u njega, pljunuo i rekao BLJAK, kakav je to jadan sendvič! – te ga bacio na pod). Da mi danas prijateljica vrati poklon koji sam joj kupila „jer da ona ne korsiti Yves Rocher kozmetiku jer je srećom jako ŠKOLOVANA pa si može priuštiti kvalitetne stvari, a ne smeće od kozmetike“ – kažem hipotetski jer imam poprilično malo prijateljica i nema šanse da bi ijedna od njih to napravila - iz današnje perspektive, iskustva, mudrosti – ne bih reagirala kao da sam dijete, ali isto mi ne bi bilo svejedno.

Meni je još nešto spornije bilo u cijeloj priči, a to da se danas u svijetu (a pogotovo u zemlji u kojoj živimo) školovanost dovela u korelaciju s tim da si ŠKOLOVANA osoba (koja usput nema pojma o gramatici) može priuštiti skupe i kvalitetne stvari. U zemlji gdje znam žene koje imaju dva fakulteta i gule kumpire ljeti u restoranima, sezonski, da nešto zarade. Eto, mene je sram cijele aktualne priče, sram me da je rođendanski poklon postao problem. Neću pretjerivati, bilo je vjerojatno i prije takvih situacija, međutim danas je to očito uzelo velikog maha, druženje je u drugom planu, pokloni u prvom. I najžalosnije mi je to što trenutno plamteći „slučaj“ nije izolirani slučaj. Ja sam sigurna da toga ima još puno više i možda u gorim oblicima. Moguće je da neki čak ni ne pozivaju „siromašniju“ djecu na rođendane „jer im ionako neće imati novaca za kupiti nešto“. Ili na rođendane ne pozivaju djecu s posebnim potrebama „jer su čudna i drukčija“.

Ne znam, osobno sam se poistovijetila (iako mi se to nikad nije dogodilo) s curicom kojoj je mama druge curice vratila poklon. Poznavajući sebe, bila bih se rasplakala i možda odmah otišla s rođendana, samtrajući da nisam zaslužila „ulaznicu“ lošim poklonom i da nemam pravo uživati u komadu torte ili sendviču kao drugi koji su donijeli dobar poklon.

Nikad mi nije palo na pamet i dan danas kad na to pomislim, prođe me neka jeza, da bih bilo kome ikad rekla što da mi kupi, kamoli da raspoređujem : Ti ćeš mi kupiti ovo, ti ćeš mi kupiti ono!“, čak i kad me se pita. Ali tko zna? Da su me roditelji drukčije odgajali? Da sam odrasla u drugom vremenu? Da sam rođena s drukčijim karakterom i rasporedom gena?
Rođendani su očito postali stres i za roditelje i za djecu. I nekako mi se najpravednije danas čini uvesti dječje rođendane bez poklona. OK, ne mislim da djeca na rođendan ne bi trebala dobiti poklon – od obitelji, mame, tate, rodbine, rođaka..
Iz priča kolegica i prijateljica koji imaju djecu – proizlazi da im se većini diže kosa na glavi kad moraju nekome na rođendan, pa pitanje duplanja poklona, pa čak i kad organiziraju rođendane: enormna količina igračaka i drugog s čim ne znaju ni gdje bi poslije rođendana...

Ne mogu se petljati u odgoj djece, ali kakva se poruka šalje time da roditelj po djetetu koje je poklon donijelo vraća poklon natrag i podržava to što je vlastito dijete naručivalo što da mu tko donese za rođendan? Jesu li danas djeca veća od roditelja? Da ona dirigiraju apsolutno sve i to ne u onom smislu da kad imaš dijete moraš promijeniti prioritete i ravnati se prema potrebama djeteta – nego ono – da su ta djeca dobila enormnu važnost u negativnom smislu, da roditelj odustaje od svojih načela i povlađuje djeci u svemu, a pritom zanemaruje konzumeristički stroj koji zapravo sve više vlada svima nama, a kamoli ne bi lako u žrvanj uhvatio djecu koja su laka meta jer pa im se servira da je imati = (jednako) biti? A onda se roditelj posklizne na dvorac princeze Else umjesto da napravi rez vidjevši da je nešto pošlo po zlu objasni djetetu da poklon nije i ne bi trebao biti važan.

Voljela bih nešto pametno zaključiti, ali ne mogu, osim da bih se danas najrađe zaključala u kuću i ne išla nigdje. Mene su uvijek (pa i danas) veselile male sitnice koje uljepšaju dan. Sitnice koje život znače. Prijateljica mi s puta donese kavu – neprocjenjivo, druga mi pošalje paketić s bademovim uljem koje je kupila u Firenci. Jedna mi pošalje razglednicu. Kolegica na poslu, kad nisam stigla na pauzu i nisam dizala glavu s kompjutera donijela pecivo. Nenadani buketić poljskog cvijeća (Što se veseliš, ma bio je samo 5 kuna! – kaže prijateljica.) SMS poruka u trenutku kad sam se osjećala usamljeno i koja je bila znak – uvijek ima ljudi koji su uz tebe.

Bih li znala što znače „sitnice koje uljepšavaju život /koje život znače“ da nisam odgojena tako kako jesam, u vremenu u koje jesam, ne znam. Iako su se vremena promijenila i slažem se da nikad ne bismo trebali govoriti „u moje vrijeme je bilo bolje, drukčije, sad ništa ne valja“, uostalom, u konkretnom slučaju – da su tad okolnosti bile drukčije, da je bilo više svega, možda bi se više nas ponašalo kao velik broj današnje djece?

Ali smatram da ove „sitnice koje život znače“ i to da je uvijek bitniji sadržaj od forme i da bi cilj dječjih (i svih drugih) rođendana trebalo biti druženje, a ne pokloni – da je to nešto izvan vremena u kojem živimo i nešto što bi uvijek trebalo biti u modi.

Danas je puno teže djeci objasniti neke stvari negoli je to bilo ranije i zato smo mi na neki način povlaštenija generacija, ali ako ne usmjerimo kormilo u pravom smjeru, nećemo promašiti santu leda čiji se vrh samo nazire, a problemi su (kao i sama santa) puno dublji ispod površine. I onda – Titanic.

p.s. Da ne budem licemjerna, ovaj post sam napisala prošli tjedan, al nisam ga stigla još jednom pročitati i odmah objaviti pa to radim danas. Međutim, u petak sam i ja mogla ići na jedan dječji rođendan, ali svejedno nisam otišla. Ne samo jer sam bila umorna, nego nisam stigla ići kupiti poklon i bilo mi je glupo otići djetetu na rođendan, a da se jedino ja pojavim bez poklona dok mi se kupovanje slatkiša u obližnjem dućanu kao zamjena za poklon činila bezveznom ili kao što sam gore napisala „nedovoljno dobrom ulaznicom“. Eto, konzumerizam je utjecao na mene također. Iako sam mogla doći tamo, jesti tortu i pričati da su pokloni nebitni, što stvarno mislim da jesu. Iako mi to djete (100% znam) uopće ne bi zamjerilo.
Ipak, u glavi mi je stav - ja sam odrasla i red je da donesem poklon. Inače, no cake for me! ;-)

13.03.2016. u 14:37 • 6 KomentaraPrint#

petak, 29.01.2016.

malo onako



Jednom mi je rekla da je bila toliko tužna i da joj je trebao neki odmak od svega pa je išla čitati moje stare postove na blogu, jedan za drugim, dok nije prošao cijeli dan, od jutra do večer i da joj je to tada trebalo jer je našla utjehu u tim pričicama.
Taj komentar, neočekivan, od nje potpuno nezainteresirane za sve osim za sebe i par ljudi njoj bliskih, totalno me iznenadio i bila sam baš sretna, na moment sam imala osjećaj da sam napravila stvarno nešto korisno, nešto što je doprlo do nekoga, bez imalo truda da na bilo koji način i bilo gdje prezentiram te svoje priče. Naprotiv, malo tko zna da volim pisati priče ili crtice iz života (koje bih, da smijem, pisala i puno češće, ali zbog posla to nije opcija), dapače, skrivam tu svoju strast i bježim na Furiosu, na žalost prerijetko, kao u neku svoju oazu.
I ja čitam svoje prijašnje priče i čudim se sama sebi kako sam bila pametna na momente i pitam se jel' moguće da sam to stvarno ja napisala.
OK, imala sam puno više vremena za pisanje, promišljanje i razmišljanje. razmišljam i sada, još i više, ali koncentriranije na točno određene stvari, ne propitkujem se toliko o smislu života i to ne jer ne želim, samo ne stignem.
Spavam puno, puno manje.. toliko malo da samo čekam da se skljokam jednog dana, 5-6- sati (osim vikendima) je premalo i prijete mi svi da će mi se to obiti o glavu kad-tad, a i sama sam toga svjesna.
Na primjer, danas je petak i planirala sam leći nakon što sam se vatila s posla i nakon što me D. odveo iza kantuna na rižot od vrganja.
Legla sam, ali nisam mogla niti ležati i čitati časopis. Puna adrenalina, kao da iza mene nije tjedan pun nesanice, 10 ak sati vožnje i puno rada.
Palo mi je na pamet da idem sad to napisati, kad stavim na virtualni papir, možda će izgledati drukčije, možda ću problem konkretizirati i nekako ga osvijestiti i možda će se sam početi rješavati.
Kad god da legnem, prije ponoći teško zaspem.
I koncentracija na sve, osim na posao (a i to nekad kiksam) labavi. Prije sam satima mogla čitati časopise i relaksirati se, a sada mi to ne uspijeva.
(Sreća u nesreći da mi je posao ful zanimljiv i jako ga volim pa mi je lakše, ALI.. ne stignem kuhati, peći kolače, čitati neku drugu materiju, družiti se, ići na pilates.. pisati..bojati bojanke za odrasle koje sam si kupila skupa s fancy bojicama.. )
U dvije minute koje sam danas uhvatila letimično sam pročitala mali dio Massimovog intervjua i uhvatila dio koji me zaokupio – kaže, Stranca u noći ne može izvesti onako kako ga je izveo s 20, a ne želi mijenjati intonaciju jer onda to ne bi bilo to. I hoće kako treba, što sličnije onome kako je to prije (mogao) otpjevati. Biti pošten prema onima koji dođu na koncert. Iako stvarno sumnjam da bi ga itko od nas prozvao nepoštenim jer je promijenio tonalitet, ja ga kužim u potpunosti.
Kad bih mogla biti još bolja u svemu, to bih rado bila.
Koliko god da sam radnik udarnik, jednako toliko sam svjesna svoje lijenosti i činjenice da bih joj se lako mogla prepustiti pa se maltretiram i kad bih trebala i kad ne bih trebala (više ovo drugo) jer se bojim da bi se u dokolici, ako bih joj se prepustila na koji moment, mogla i utopiti i nikad više ne izvući. Dokolica bi me progutala poput živog pijeska. I zato se odmalena kontroliram. Zanimljivo, nikad mi nitko nije ukazivao da bih to trebala, nitko mi nije prigovarao, ja sam tako od 1.osnovne pa do kraja faksa – sama sebe kontrolirala i ispilavala.
Sve je u glavi. Bar to sam uvijek znala. Samo da mi malo bolje radi „mind control“ pa bih kvalitetnije živjela. Nedvojbeno je.
I sigurno se nikad neću prestati truditi dovesti u red.
Onaj feeling kad znaš da si ful jak, ali i ful slab.
I ovo prvo samo mrvicu treba prevagnuti.

Na putu k tome.

29.01.2016. u 21:41 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Komentari da/ne?

nike_furiosa@yahoo.com

za sve ono što biste mi možda željeli reći ili me pitati off the record :)

Da li spavam:


Sa mnom ste pili koktel:


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se