< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

03.2012 (1)
05.2010 (1)
12.2009 (1)
08.2009 (1)
07.2009 (2)
06.2009 (2)
03.2009 (1)
12.2008 (1)
10.2008 (3)
09.2008 (4)
08.2008 (1)
07.2008 (7)
06.2008 (1)
05.2008 (2)
04.2008 (5)
03.2008 (3)
02.2008 (4)
01.2008 (6)
12.2007 (9)
11.2007 (12)
10.2007 (11)
09.2007 (16)
08.2007 (5)
07.2007 (9)
06.2007 (9)
05.2007 (15)
04.2007 (6)

Opis bloga

Bit će ovdje svega, mojih priča, pjesama, razmišljanja, zapažanja, nadanja, snova... ma vidjet ćete.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Ako osjetite poriv ne ostaviti komentar, možete mi se javit i ovim putem...

blog.bane@gmail.com

Njima navratim u postove

Objašnjenje imena

Đ. Balašević

Draga mama, život je jedna velika, da ne lajem, nema veze, ti
znaš. To je sve lutrija, a ja ne odustajem od svog broja dok
igra traje. Izgubim neku bitku, dobro, al' vremena još ima u
neograničenim količinama. I još se držim, još kako se držim.
I ne brini puno o tom šta ću biti, mogu se kockati, londrati,
piti i mogu pasti na niske grane, al' ne boj se, nikad neću biti:

Kao Bane...

30.01.2008., srijeda

Samo jedan kratki


Kako Zagorci zovu mješalicu za beton:

Mortadela.


22.01.2008., utorak

Rekoh da ću pisati...


Ovaj će tekst prije svega biti o ljubavnim problemima, odnosno o odnosima, tak da prištedim vremena i truda muški dio populacije koji će ionako reći da bljuzgam bez veze.

Rekoh da ću možda jednom napisati šta sam naučio u zadnjih mjesec dana o sebi, o ljudima, o vezama, o svemu.
Kada bih krenuo pisati sve po redu, bilo kroz prizmu osjećaja, bilo kroz međuljudske odnose trajalo bi predugo. Stoga ću napisati samo nekoliko zaključaka do kojih sam došao ili na koje su me naveli neki ljudi. Oni će se prepoznati u svemu, ali kako su oni velikim dijelom zaslužni za pomak u mojoj glavi, nadam se da će im biti drago što ovo pišem.

Kako mi je nedavno rekla jedna djevojka, napiši to, možda i pomogneš drugim ljudima...
Iskreno, ne znam da li će ikome pomoći, da li to samo ja kasnim u razvoju, ali rekao sam da ću to staviti crno na žuto, pa evo ga...

Mnogo ljudi, pa sam tako i ja funkcionirao, puno vremena provodi razmišljajući šta drugi ljudi misle o njima. Još više vremena se provodi u sličnim razmišljanjima kada su sa nekim u vezi, bilo koje vrste. Zašto je tome tako i zašto sami razbijamo svoje glave ne znam, ali sam shvatio da je to apsolutno nepotrebno. Ima li to uopće smisla?
Jer na kraju se sve svodi na to da tako i tako nikad nećemo znati šta druga strana misli, čemu se nada, koji su njeni planovi... Naravno iz toga proizlazi da su iskrenost, otvorenost i razgovor temelji svake veze. Koliko ljudi danas može reći da ima takvo iskrene veze i da su zadovoljni sa svojim partnerom?

Malo prije sam spomenuo riječ nada. Nadam se nečemu, želim nešto, hoću da se nešto desi... To je ljudski. Ali sada, šta mi imamo od toga ako nismo sposobni pokrenuti se, ako se ne možemo natjerati te želje ostvariti, probati ih realizirati, osvojiti nekoga, napraviti nešto da veza bude još čvršća, bilo šta, ali raditi na tome...
Mnogo mi ljudi kaže da nisu zadovoljni u vezi na ovaj ili onaj način, manje više svi gunđaju, ali ostaju u vezama. Znam da je lijepo imati nekoga, nisi sam, imaš nekoga da te prati u svemu, sluša tvoje probleme, imati rame za plakanje, nekoga za maženje, seks je osiguran i sve to, ali ako u ovoj fazi nisu zadovoljni, nakon tri mjeseca, pola godine, godinu dana, kako će to tek izgledati nakon još koju godinu, ako toliko prežive skupa, ili ako sve završi vjenčanjem i onda nakon pet, šest godina shvate da su u braku sa osobom koja ih je živcirala od prvog dana. I šta onda...?
Nada(la)o sam se da će se promijeniti, je poprilično popularna rečenica u takvim situacijama. Nazdravlje...

Naposletku... sve se svodi na to da trebamo razmišljati, ali o sebi. Ne mislim sada da trebamo biti egocentrični, nego da trebamo posložiti svoje prioritete, kakvog partnera želimo, kakav bi trebao biti. A onda kada naleti netko tko nam se svidi, i ako priča zaživi, upitati se jesam li JA zadovoljan, je li meni dobro, ostaviti očekivanja na strani i napraviti sve sa svoje strane (u granicama normale) da veza uspije. Jer kada osjetimo da MI pobjeđuje JA, onda znamo da smo na pravom putu. Onda nećemo sebe moći kriviti ako sve ode kvragu. A ako nas netko drugi bude krivio možemu mu pogledati u oči i samo se nasmiješit, jer je naš obraz čist.


18.01.2008., petak

Politika


Samo lagani nastavak slijeda iz prošlog posta.
Hvala ti Siniša, baš sam se nasmijao kada sam otvorio mail.

Dinastija uzvraća udarac

Poslije ovoga ću malo pisati...


12.01.2008., subota

Kad sam doma...


Jao, gdje li sam se ovoga sjetio...

R s M - Senjorita porfavor

I još jedna stvar, čisto jer me krenulo...

R s M - Dinastija

Malo sporta...

Imitacija tenisača

Pa onda malo domaćica...

V - Eunija

V - Čuješ li me

I na kraju, beba...

bebač


09.01.2008., srijeda

Pajo


Nekako je bilo čudno gledati ga na balkonu, kao i svako jutro naslonjenoga na ogradu, bez pive.
Mi koji smo ga poznavali, ajmo reći bolje, odnosno koji smo se naslušali raznih priča od njega i o njemu, znali smo da ja piva njegova potreba, da jednostavno bez nje ne može započeti dan. A ni proživjeti ostatak dana.
Neki ljudi, tako je barem on govorio, kada sa probude odu na WC, neki se "čak" i umiju, a on je je dan započinjao pivom.
U zimskim mjesecima pivu je pio iza zatvoremog prozora, ali opet gledajući kroz zamagljeni kuhinjski prozor.
Uvijek je stajao na istom mjestu, ili je barem tako izgledalo, nekako više prema lijevoj strani kuhinje, kao da je naslonjen na zid, kao da mu treba oslonac.

Kako sam na bolovanju zbog povrede na poslu, i nemam pametnijeg posla od blejanja u televiziju, slušanja muzike i surfanja po internetu puno vremena provodim u biti ne radeći ništa, razmišljajući o ljudima koje znam, pa mi je na pamet pao i on.
U biti, manje više i ne spavam po noći nego sam promijenio bioritam i ne idem spavati prije dva ili tri ujutro, nego visim na netu, pokušavajući, ma ne znam ni sam šta pokušavam, samo mi je važno da ne zaspem prerano, jer ako rano zaspem, rano ću se i probuditi, a šta onda ne raditi cijeli dan?

Bilo je to prije nekoliko mjeseci, taman, kada sam otvorio bolovanje.
Jednoj noći nije bilo kraja, i negdje oko pola tri, začuo sam lupanje i žamor u hodniku pred ulaznim vratima svoga stana.
Nije da se to dešava prvi put, pomislih, opet će cvijeće ujutro biti počupano iz tegli i opet će drvo kojem nikad neću zapamtit ime biti smotano u čvor koji će napraviti pijan pokušavajući pronaći ključ od stana, a zatim isfrustriran neuspjehom iskaliti svoj bijes na njemu.
Ali ovaj put nešto nije bilo kako treba.
Zvuk metala, i više glasova, od jednog uobičajenog, me je zaintrigirao.
Kvragu, moram se ustati, a baš mi se ne diže iz stolice, samo ću se razbuditi, pomislih.
Ma nema veze, ionako je vrijeme za spavanje, skoro pa će i tri.

Lupanje se počelo spuštati stepenicama, a neki ženski glas je nešto nerazumljivo govorio, nekim tonom, koji kao da nije imao ni trunke emocije u sebi, ravnim, totalno, nezainteresiranim.
Znači ništa od špijunke pomislih, ajde na balkon, možda će biti štogod zanimljivo na parkiralištu.

Noćni promet Zagreba, ne pregust, ali opet dovoljno, taman toliko da uši navikle na tišinu ne mogu zaspati, a one koje slušaju cijeli dan automobile u prolasku pomisle da nema nigdje nikoga, i javna rasvjeta još su me više razbudili i pomislih zašto nisam ostao u sobi, kao da se nešto važno ili nezaboravno dešava.

Brzi pogled na parking, kad tamo kombi Hitne pomoći. Opa. Ipak ima nešto.
Iz haustora izlaze dvojica u bijelim kutama i na krevetu na kotačima voze njega sfrkanog kao perec.
Oko njih zuji njegova žena, kojoj kao da nije jasno šta se dešava, mada je vjerojatno ona pozvala Hitnu.
Utrpavaju ga u kombi i odlaze sa njim, pravac, kako sam kasnije čuo Vrapče.
Odvikavanje u trajanju od mjesec dana. Plus minus.

Zanimljivo, mislim, kako dvadeset, trideset godina cuganja i uništavanja samoga sebe, možeš riješiti sa trideset dana odvikavanja. Ej, to je deset tisuća protiv trideset, malo mi je to preveliki omjer... Koliko ja znam ovo mu je prvo takvo odvikavanje, plus još nekoliko časnih pionirskih, izviđačkih, dabogdaumro ako ikad više..., i sličnih pokušaja prestanaka pijenja.

Baš me zanima koliko će ovaj put trajati?
Kada će opet početi piti?


04.01.2008., petak

Šareni post


Prvo svima želim sretnu Novu godinu.
Nek vam se ispune sve želje koje si zaželite, koliko god uobičajene, svakodnevne ili perverzne bile...

Prvo malo kulture u prvom ovogodišnjem postu:

J. Brown & Pavarotti

Pa malo zajebancije na temu...

E. Murphy kao J. Brown

Zatim mali osvrt na vanjskopolitičku situaciju. Jedni bi dizali "Štit", ovi drugi ga se boje... Ipak sam u familiju dobio Ruskinju, kako god okreneš "moji" će dobiti...

Sting - Russians

Malo nogometa za mušku populaciju:

Smiješna strana nogometa

I jedna pjesma za kraj. Riskiram veliko pljuvanje po sebi, al meni je pjesma predivna.

Hari Mata Hari - Ostaj mi zbogom ljubavi


Nešto sam virozan, kak ste se vi koji ste ju imali liječili?


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se