< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

03.2012 (1)
05.2010 (1)
12.2009 (1)
08.2009 (1)
07.2009 (2)
06.2009 (2)
03.2009 (1)
12.2008 (1)
10.2008 (3)
09.2008 (4)
08.2008 (1)
07.2008 (7)
06.2008 (1)
05.2008 (2)
04.2008 (5)
03.2008 (3)
02.2008 (4)
01.2008 (6)
12.2007 (9)
11.2007 (12)
10.2007 (11)
09.2007 (16)
08.2007 (5)
07.2007 (9)
06.2007 (9)
05.2007 (15)
04.2007 (6)

Opis bloga

Bit će ovdje svega, mojih priča, pjesama, razmišljanja, zapažanja, nadanja, snova... ma vidjet ćete.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Ako osjetite poriv ne ostaviti komentar, možete mi se javit i ovim putem...

blog.bane@gmail.com

Njima navratim u postove

Objašnjenje imena

Đ. Balašević

Draga mama, život je jedna velika, da ne lajem, nema veze, ti
znaš. To je sve lutrija, a ja ne odustajem od svog broja dok
igra traje. Izgubim neku bitku, dobro, al' vremena još ima u
neograničenim količinama. I još se držim, još kako se držim.
I ne brini puno o tom šta ću biti, mogu se kockati, londrati,
piti i mogu pasti na niske grane, al' ne boj se, nikad neću biti:

Kao Bane...

28.11.2007., srijeda

Kada država treba nas, ili...?


Dan mi je počeo posve normalno. Probudio me telefonski poziv od šefice koja me molila da joj napravim jednu uslugu.
Naravno da sam rekao: >> Nema problema << i obavio zadatak pun elana i optimizma u bolje sutra.
Usput sam obavio jedan telefonski razgovor, odnosno dogovorio sam se za jedan razgovor za posao koji će biti sutra ujutro.

I taman kada sam pomislio da su svi zadaci koje sam si postavio pod "mora se" za danas gotovi zazvonio je telefon, fiksni.
Buraz je nešto radio i samo je usput rekao da je sigurno za mene.
Nije bilo za mene, nego je gospođa sa druge strane žice trebala moju baku.
Dobro, pomislih, očito da ne zna da moja baka baš i nije što je nekad bila i da joj telefoniranje nije najdraža razbibriga.
A onda slijedi zaokret u priči.

>> Oprostite, ali vidim iz papira da vaša baka baš i nije mlada, pa da li bih mogla razgovarati sa vama? <<
>> Naravno da možete. A, kojih papira molit ću lijepo? <<
>> Znate, ja sam iz Državne uprave...., dograđuje se Istarski ipsilon, a vaša baka je vlasnica 1/6 katastarske čestice kroz koju prolazi trasa autoceste. <<
>> Daaa!?! <<

Malo je reći da sam ostao začuđen, zbunjen i sa otvorenim ustima.
Novci su mi odjednom počeli padati sa stropa i osjećao sam se kao Baja Patak koji se kupa u novcima.
Šalu nastranu, nisam znao da baka ima udio u nekretninama u Istri, a govoreći istinu, vjerojatno ni ona to ne zna.
Ili je samo zaboravila spomenuti?

Ne znam ni sam šta da mislim.
Nije kao da će iz toga ispasti neka ozbiljna lova, al daj šta daš. Svaka kuna dobro dođe.
Opet sa druge strane tu bi mogli ispasti problemi, jer tko zna tko sada živi tamo, a s obzirom da su papiri po kojima su i pronašli moju baku iz 1960 i neke, tko zna kakva se iznenađenja mogu pojaviti usput.
Uskoro dolaze svi papiri, karte katastarske čestice, poziv na nekakav sastanak i sve drugo potrebno za rješavanje slučaja.

Ajde jednom da država nešto korisno napravi i za moju obitelj, a ne da samo traže da se plati ovo ili ono...
Mada, kada pogledaš, možda nije plaćan nekakav porez, i tko zna, možda ćemo još na kraju i mi morati platiti državi.

Ima li tko kakav savjet ili iskustva iz slične situacije?


25.11.2007., nedjelja

Predizborno čišćenje


Odmah u startu da stavim stvari na svoje mjesto.
Ovaj post ima i nema veze sa politikom. Tako da svima bude jasno.
Naime, nema veze sa time koga ćemo danas zaokruživati po nekim listićima, nego ima veze sa "politikom", odnosom između članova moje obitelji.

Zahvaljujući Gradskoj čistoći koja svake godine, mislim dva puta, organizira odvoz glomaznog otpada iz naših kućanstava, i ove godine se, kao i svake, koliko zareza mogu stavit u jednu rečenicu, ha, dešavaju bolne situacije u mome stanu.
Baka i deda su tijekom godina nakupili toliku količinu apsolutno nepotrebnih i neiskorištenih stvari koje već počinju zauzimati poveći dio njihovih ormara, unutrašnjosti kreveta i kutova njihove sobe.
Ali naravno nikad se na zna kada bi recimo, metalni vikleri kupljeni u Egiptu 60 i neke, ispunjeni albumi Životinjskog carstva (u kojima pored slika obitavaju i živi primjerci nekih od tih životinja), četiri različite peraje u krevetu moje bake, tri maske za ronjenje raznih oblika i veličina, mali ruksačić koji sam nosio kad sam tek počinjao trenirati plivanje, ili vreće od krumpira (oprane naravno) mogli zatrebati i naći svoj puni smisao u svakodnevnom životu...

A znate i sami kako su osobe starije životne dobi osjetljive na takve stvari.
Ako slučajno ne znate, biti će mi čast i zadovoljstvo upoznati vas sa mojim penzićima.
Tu na scenu stupa otac, čija riječ ipak ima veću težinu od moje i uz kavicu počinju "pregovori", šta bi se moglo baciti, a šta ne.
"Najbolja" stavka za početak pregovaranja je televizor koji već nekoliko godina, u neispravnom stanju, naravno, stoji na kištri za posteljinu i služi isključivo za to da bi na njemu stajala noćna lampica, ne lampa, nego lampica, koju baka pali kada čita ljubavne romane iz Glorije ili talijanske časopise o pletenju i šivanju. Plela, a ni šivala nije zadnjih 10 godina...
Kapica koju nosim na glavi (crna, vunena) vjerojatno je zadnja stvar koju je isplela.
To je, ako se netko pita, ono crno na mojoj glavi sa čime me se povremeno može vidjeti.

Šupa je počišćena unazad par odvoza smeća i sada u nju stane čak i nekoliko bicikala i sve ono što se inače drži u šupi, a ne kao do prije dvije godine cijela kuhinja kupljena prilikom useljenja u stan i hauba za kućno pravljene frizure.
Iskorištena mislim jednom, ja se ne sjećam, pričao mi je o tome otac.

Ali ima u tome i dobra strana.
Među knjigama zakopanim u dubine ormara našli su se i neki primjerci izdani početkom 20. stoljeća, točnije 1932.
Morat ću zavući glavu malo dublje u to carstvo davno izumrlih vrsta pauka i plemenitih plijesni na kojima bi mi vjerojatno i sam Fleming zavidio i vidjeti šta se tamo još da pronaći.
U svakom slučaju, ako idući post ne objavim za pet do šest dana, molim one koji me poznaju da obavijeste Policiju, Gorsku službu spašavanja, Vatrogasce i Istjerivače duhova da dođu kod mene doma i počnu me tražiti... Unaprijed hvala.

Zašto se moji penzići ne ponašaju ovako?


21.11.2007., srijeda

Neke stvari koje me zabavljaju...


Znam da je ovo staaaro, da su mnogi vidjeli, ali je se svaki put opalim smijati kada to vidim.

Only fools and horses

A kako volim X - Filese i vezanu problematiku. Nismo sami, ne možemo biti...

Nešto leti

I za kraj najduži clip. A kad tek pomislim koliko je samo vremena, truda, znanja, novaca i ljubavi trebalo da se snimi cijeli taj serijal, a ovo je samo osam i pol minuta... Sa nekoliko zaista fascinantnih prizora...

Planet Earth

Nasmijte sa malo, opustite i uživajte.


I dodatak postu

Filmić o pušenju, mnogi su ga već vidjeli, ali red je da i nepušači vide da će ga popušiti. :-)

Dobar dim


20.11.2007., utorak

Kako proslaviti


Kako sam bez posla (bok dida 99) i sa lovom trebam raspolagati pažljivo i obazrivo odlučio sam kupiti par knjiga i jedan cd.
Nije da sam si to baš zacrtao, više me je ponijelo, ali možete se kladiti da mi nije žao.

Dakle, kupio sam: Paula Coelha: Vještica iz Portobella, Đorđa Balaševića: Tri posleratna druga, i od J.R.R. Tolkiena Hurinovu djecu.

Priznajem da sam Đoletovu knjigu pročitao već par puta, ali to je jedna od knjiga koju moram imati i gotovo.
Trilogija Gospodara prstena se već neko vrijeme nalazi na polici i odmara mačeve pored Hobita.
Coelha nisam previše čitao.
Vidjet ću kako će mi Vještica ići, mada, njegove knjige koje sam pročitao su mi se svidjele, tako da nema razloga da ova bude iznimka.

I za kraj cd (ne od Ede).
Od Šajete: istradamus vulgaris.

Sad će pasti malo čitanja i slušanja...


17.11.2007., subota

Nešto zanimljivo


Ovo su slike koje sam snimio mobitelom zadnji dan na poslu.
Drvce neko, morat ću pitati najdražu kolegicu kako se zove.
Ako netko zna nek mi javi.
Skužio sam da na kori postoji neki oblik koji bih mogao nazvati licem, odnosno liči na lice.
Izgleda zanimljivo...


Image Hosted by ImageShack.us
Slika drveta


Image Hosted by ImageShack.us
Slika lica


Image Hosted by ImageShack.us
Slika odozgora


Image Hosted by ImageShack.us
Još jedan kut


Na šta vas ovo drvce podsjeća?
Vidite li i vi lice u kori?


16.11.2007., petak

Odrađeno...


Odradio sam i zadnji dan na poslu.
Pokupio sve službene i osobne stvari, i dovukao ih doma.
Pakiranje mi nije teško palo, čak ni činjenica da mi je zadnji dan.
Više sam prazan, nego tužan ili bilo šta drugo.
Konačno je gotovo i to mučenje.
Bilo je dobro dok je trajalo.

Nema pjesma veze sa poslom, samo mi se sviđa.

Idući tjedan ću saznati kaj je šefica odlučila, odnosno jel našla štogod za najdražu kolegicu i mene.
Ako nas razdvoje, u poslovnom smislu, želim ti samo reći da mi je bilo zadovoljstvo raditi i surađivati sa tobom.
Uvijek samo se idealno nadopunjavali i izlazili jedno drugome u susret, i bilo je više nego zabavno.
Hvala ti.
Evo nešto za tebe Tanja i nemoj plakati, čuvaj suze za dane kada ćemo opet plakati od smijeha...

Indexi...
Đole...

A svima koji me znaju sa radnog mjesta:

Laku noć dame i gospodo,
eto i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj,
bilo je zadovoljstvo glupirati se za Vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi.
U nekom drugom cirkusu.


13.11.2007., utorak

Za svakog po nešto


Da malo skrenem s ozbiljnih tema.

Pronašao sam nešto na što će pripadnice nježnijeg spola reći - aaaaaah.

Aaaaaah

Na ovo će mužjaci reći - aaaaaah.

Aaaaaah

Još jedna za dečke. :-)

Ovakav ulet se rijetko viđa

A ovo je na kraju balade za sve. Malo duže, ali isplati se pogledati.

Rješenje za gužve u prometu

Nadam se da ćete uživati...


Mali dodatak postu

Danas sam na poslu bio žrtva baba koje su odvalile Narodni radio.
Isprva sam se živcirao jer svakih 20 minuta, ako ne i češće puštaju promidžbene spotove HDZ-a, pa HSP... a i muzika je uglavnom sranje. I to teže.
Iznenadili su me jedino sa ITD - bendom.
Al umro sam od smijeha kad sam skužio da uz gore navedene stranke ide i reklama za Durex prsten.
Baš prikladno, ne mislite li?


11.11.2007., nedjelja

Tržište rada


Gotovo je, gotovo...
Moje radno mjesto se sigurno zatvara, gasi, nestaje...
Nije da je to bio neki nezaboravni, superplaćeni, posebno zanimljiv ili iscrpljujući posao, ali lova je stizala konstantno i na vrijeme. E sad više ne bude.

Pored mene bez posla će ostati još desetak ljudi koji će, sve mi se čini, završiti (na neko vrijeme) na burzi.
Među njima ima ljudi sa djecom, kreditima i svime šta nosi život i zbog njih mi je žao što se tako završilo.
Ja (na svu sreću) nemam ženu i djecu, i bit će mi utoliko lakše dok ne nađem novi posao...

Nije da mi gori pod nogama, jer ostaje mi još jedan posao, kojim ću se moći krpati neko vrijeme (par mjeseci).
Firma u kojoj sam radio (ne, i za koju sam radio) se zatvara, a moje najdraža kolegica i ja ćemo uskoro otići na razgovor kod naše šefice na razgovor kojim ćemo riješiti pitanja šta i kako dalje.
Nadam se da će naći nešto za nas, odnosno da će naći neka nova, druga, odnosno prikladna radna mjesta za nas dvoje.
Nadam se, a znamo kaj kažu za nadu...

No, kako god bilo i šta god se desilo, ostat će mi radno iskustvo od godinu i pol, neka prijateljstva koja će trajati cijeli život, i dosta (šta lijepih, šta ružnih) uspomena.
Ostajem tamo još par dana, čisto formalnosti radi i sređivanja još nekih detalja.
A onda, vidjet ću...


08.11.2007., četvrtak

Jedan poljoprivredni


Gnojenje je važno za uspješan uzgoj puno vrsta poljoprivrednih proizvoda.
Ponekad se osjećam kao neki od tih proizvoda.

Nije to lagan, a ni jednostavan posao (gnojenje). Iziskuje mnogo truda, ponekad (izrazito rijetko, uglavnom kad su kameni temeljci u pitanju) uzrokuje žuljeve, tu i tamo je za njega potrebna i preciznost (ako se jede neka kompliciranija hrana prilikom nerijetkih putovanja). Ponekad je nemoguće pogoditi kojim redom se uzimaju žlice i vilice naizgled nasumice naslagane oko tanjura.

Stajsko gnojivo se nabacuje tijekom cijele godine, i to traje oko tri, tri i pol godine (oni razbacuju, a mi gutamo).
Proces se začini drljanjem, tanjuranjem ili nekim drugim procesom obrade zemlje, koja postaje podatna i spremna za završni čin.
Dohranjivanje umjetnim gnojivom vrši se u periodu od odokativno pola godine, a najkoncentriranije (količinski) u zadnjih mjesec dana pred istek ciklusa od četiri godine.

Zemlja je u stanju progutati svakakva govna, pardon gnojiva, i jednostavno traži sve više i više. Kao da je ovisna, a zemlja traži svoju dnevnu dozu.
A oni su spremni i voljni raditi taj mukotrpan posao, sa osmijehom i puni elana, jer budimo realni, svi znamo da se od gnojenja da lijepo živjeti.

Kako su rekla Zločesta djeca u jednom svom uratku:
Poljoprivreda je generator stabilnosti svake valute.

Ja bih samo dodao:
Gnojite malo manje, došlo mi je do grla.


06.11.2007., utorak

ZET i ja


Tramvajem se vozim skoro svaki dan, barem 20 dana u mjesecu.
Zadnjih par godina, odnosno od kada preko burze nemam besplatan pokaz, švercam se u tim istim tramvajima.
Radim, ne jedan, nego dva posla, i imam novaca za kupiti kartu ili pokaz, ali ne dam im toliko novaca za vožnju od 5 stanica i gotovo. Nekako mi se čini puno platiti 6,50, odnosno 8 kuna za vožnju u kojoj se uglavnom osjećaš kao krumpir prilikom transporta do tržnice.
Jedino kaj krumpir ima tu privilegiju da ga ne lupaju školarci sa torbama i po njemu ne padaju penzići koji su odlučili baš na zavoju ustati sa stolice (do koje su dotrčali) i krenuti prema vratima. Iako, naravno, sjede dok tramvaj stoji na semaforu, i kao da čekaju da krene i počne se ljuljati i klatiti, pa da tresnu prva tri putnika do sebe, i po mogućnosti uvale nekome štap u bubrege.

Na relacijama kojima se vozim - švercam poznajem kontrolore, sa nekoliko njih sam na: "Bok, šta ima?", tak da mi nije bed ako koji od njih i naleti, mada se i to rijetko dešava.
Kad idem sa jednog kraja grada na drugi ili kada vožnja duže traje ponekad i cvikam kartu, ali uglavnom je imam u džepu, spremnu, pa ako baš moram, poništavam je.

Za one koji to ne znaju: kontrolor vas nema pravo tražiti osobnu izvan tramvaja. Može se on prijetiti policijom i kime god hoće, ali on to ne smije.

U biti, pišem ovo zato što mi je na pamet pao lik, kojeg znam iz viđenja, koji je prije par mjeseci uplatio nekih 5 ili 6 tisuća kuna ZET-u jer je izračunao da je toliko dužan za švercanje od studentskih dana do tada.
Bilo je to i u novinama, popio je kavu sa mislim direktorom ZET-a, malo su si popričali i bla,bla,bla...
Lijepo od njega, nema šta. Savjest mu je čišća i mirnija.

Ja to sigurno neću napraviti. Nema šanse.
Plaćam poreze, prireze i sve druge dadžbine koje državi i gradu padnu na pamet (čekam da još i crkva zatraži da se njima ponovno počne plaćati desetina), pa si mislim, zašto nešto ne bi bilo besplatno?
ZET je gradska tvrtka, dio Holdinga, ionako ih masno plaćam, (možda ću jednom napisati štogod o tome kako su mi poslali račun za vodu u iznosu od 720 kn, umjesto uobičajenih 300 - tinjak)... Negdje ili nekome u haustoru je curilo ili je pukla cijev. To nije bila cijev, to je magistralni cjevovod eksplodirao, ako je toliko vode iscurilo, (tu slijede psovke)...

Ako najveći purger u gradu, predsjednik predsjedništva grada Zagreba, moje i vaše novce troši na poklone drugim gradovima, obnove tamošnjih muzeja, rodnih kuća i inih pizdarija, umjesto da tu lovu uloži i moj, vaš i "svoj" grad mogu i ja pokazati malo građanskog neposluha i nepoštivanja obveza, zakona i normi lijepog, dobrog i pristojnog ponašanja, pa se švercati u tramvajima.
Pa štogod, tkogod mislio o tome, ja ću se i dalje švercati...


05.11.2007., ponedjeljak

Pokoji vic


Dakle, svi vjerojatno znate za ono: u maloj zemlji na brdovitom Balkanu poginula ceta daka u jednom danu...
Kragujevac, 1941.
Herr komandant: 'Dakle, odluceno je. Danas streljamo jedan razred. Idemo u skolu da ih pokupimo.
'Adutant: 'Na zapovjed.'
Skola. 8c razred. Upadaju Nijemci naoruzani do zuba.
Komandant: 'Zbog ucestalih diverzija prema nasoj vojsci odlucili smo da za opomenu pobijemo jedan razred ove skole. Kocka je pala na osmi c, a to ste vi. Idemo, spremite se.'
Ucitelj: 'Hrabro, deco, pokazite da se ne bojite'
Izvedu ih van, pred zid i Nijemci se pocnu spremati za strijeljanje.
Ucitelj: 'Deco, pokazimo fasistima. Zapevajmo pesmu!'
I zapjevaju, prvo stidljivo, a onda sve jace i jace. Privuce to komandantovu paznju. Pogleda on njih, svi do jednoga prkosna pogleda i pjevaju neke borbene, vjerojatno partizanske pjesme. Ipak, primijeti komandant medu njima jednog koji se skutrio i place.
Pride mu komandant: 'Sto je mali, nisi hrabar kao ostali? Vec sam mislio da se u osmom c svi raduju sto ce umrijeti. Zasto places?
Uplakani: 'Kako ne bih plakao. Ja sam iz osmog b, samo sam dosao po spuzvu!'



Pozvao Mujo Fatu na sastanak u jedan exkluzivan restoran. Sjedoše oni, i Mujo naruci puževe. Zabrinu se Fata, ne zna kako se jedu, pa gleda u Muju da vidi kako on. Uze Mujo puža prinese ga ustima i usrknu. Vidje Fata to pa poce i ona. Usrknu jednom, dvaput, triput...ništa. Proviri ona u kucicu kad tamo puž se uhvatio za zidove i kaže: - "TO LUTKO!"



Mujo se natjecao u "kolu srece" a kada je okrenuo polje s nagradnim pitanjem Oliver mu kaze:
- Oliver: Sto je to za 500 kuna; ima volan, pedale, lanac, dva kotaca i sjedalo na koje sjednes, pedaliras i vozis?
Mujo: Pa to je bicikl!!
- Oliver: Ahh, nece bas biti tako...Vidim da se Maja smjeska sto znaci da je odgovor nepotpun. Tocan odgovor bi glasio da je to bicikl BMX.
Igra se nastavila, Mujo je bio nezadovoljan ali mu se nova sansa otvorila za par minuta. Kolo se ponovno zaustavilo na njemu a nagrada je bila 1000 kuna.
- Oliver: Evo prilike za popravak, gospodine Mujo. Za 1000 kuna mi recite sto je to; ima motor, 4 kotaca, volan, ispusni lonac, hladnjak, karoseriju i ostalo.
- Mujo: Pa to je osobni automobil!!!
- Oliver: Ehh, vidim da se Maja ponovno smjeska sto znaci da ni ovaj put odgovor nije potpun. Tocan odgovor bi glasio da je to osobni automobil marke Volkswagen.
Mujo totalno popizdio pa postavi protupitanje:
- Mujo: Evo za vas gospodine Oliver jedno nagradno pitanje za 50 000 kuna.
Sto je to; ima je svaka zena, smjestena je izmedu nogu i obrasla je dlakama. Pocinje na slovo P a sluzi za spolne odnose...
Oliver sav rumen u licu razmislja hoce li se osramotiti i uzeti 50 000 kuna ili ce dostojanstveno odbiti odgovor. I kada je novac (dakako) prevagnuo Oliver veli:
- Ja mislim da je to picka.
- Mujo: Uhh, vidim da se Maja smjeska sto znaci da odgovor nije potpun.
Potpuni odgovor bi glasio - "PICKA TI MATERINA"!!!



Sjedi Crnogorac i unuku opisuje dozivljaje iz rata: - Upale Svabe u nase selo, pofatali sve muskarce satjerali nas uza zid i tad ce komandant:"Ili cemo da vas strijeljamo ili jebemo. Odlucite sami." - I tad se javi Milun Jovov, picka, naguzi se i jebase ga. Onda se javi Milojica Savov i on se naguzi, picka, pa i njega jebase. Onda se javi i Miloje ... - Dobro djede,a sta je sa tobom bilo? - Mene su, bogumi, strijeljalji.


01.11.2007., četvrtak

Još malo o bolničkim danima


Znači, kada sam napravio radnju poslije koje se ligament pobunio i otkazao poslušnost (a u glavi mi je puklo kao da je tenk opalio pored mene), prva reakcija je bila misao: "Ovo nije dobro."
Druga stvar je bila da sam prebrojio mjesece svih planeta u Sunčevom sustavu koji su mi se odjednom ukazali pred pomalo suznim očima. Ima ih 28 ili 29, sve zajedno.

Kako to inače biva kad ti pukne ligament, iduća 2 sata proveo sam sjedeći ispružene noge na drvenoj gredi, pijući gusti sok od naranče na zimskome suncu (tako bar meni inače biva, ne znam za druge). Skoro sam se dvaput onesvijestio od bolova, al skoro.
Kad je noga bila ispružena nije me boljelo ništa, al čim sam je malo savinuo u koljenu, na mjestu istog ukazali bi se krater i bol. Ne nužno tim redom.
Zvanje frenda i molba da bođe po mene što je prije moguće autom, a on će šeretski: "Kaj nemreš zdržat do kraja roštilja?"
"Sorry, majstore, al mislim da ne" kažem mu smirenim glasom, a mislim nešto sasvim drugo.

Nakon prebacivanja iz jednog auta u drugi na pola puta do Zagreba(ja u jedan auto, a meso za roštilj u drugi), naravno bez imobilizacije, i dolaska pred traumu, iskrcaja, slikanja i svega, dolazak u bolničku sobu taman na večeru. Ajde bar nešto...
A slomio sam se negdje oko 13.00.
A kad tamo za večeru, nakon cijelog dana bez obroka (luk i vrhnje sa kruhom nisu obrok nego zajebancija za zube) palenta na mlijeku. Dobro, pomislih, a šta je glavno jelo?
To je to. Nisam bacao grudice iz palente, nego sam ih sve pojeo. I voće ekipi kojoj sam upao u sobu. I neku čokoladu.

Prva vizita u ponedjeljak ujutro, a kirurg, ne moj, gleda moju nogu sa specijalizantima, sestrama, asistentima, bližom rodbinom, i šta ja znam kim svi ne.
I odjednom gurne prste u moje koljeno i kaže: "Da, tu fali ligament patele."
A ja kroz suze u sebi: "To si mogao i na snimci viditi, budalo jedna."
Eh, kad bi pogled ubijao...
Ovima u pratnji je bilo neugodno kak sam ga pogledao.

Bolnička hrana je nimalo bolja od vojničke, a porcije su tri puta manje. Kao ne krećeš se, pa ti ni ne treba više. Aha...
Znate ono kako svi u bolnicu nose banane, limune (za koji k...c???) i naranče. Kaj ću s tim?
U jednom trenu smo imali 7 - 8 buntova banana na prozoru.
Mrvicu previše.
Nakon dva tjedna nisam puštao posjetitelje u sobu, i to ne svoje, nego od bolničkih kolega, bez pršuta i sira.
Dajte donesite hrane, ili ih nećete vidjet!!!
Ljudi su zbilja i donosili.

Odlazak na WC sa longetom, a i poslije operacije, dok se koljeno ne razgiba je VELIKI problem. Mala nužda još kako tako, ali velika...

A pogotovo ne preporučujem najesti se večer prije operacije (kao što sam ja napravio, jer idući dan ne smiješ jesti), pa onda poslije operacije moraš kakati, a nemreš se maknuti iz kreveta, pa sestra nosi posude, lavore i kahlice, a ti procjenjuješ koja će biti dovoljno velika.
Odabrao sam premalu.
Završio posran.

Kad me moj doktor ponovno otvarao i čistio konce, pred sam kraj ajmo reći operacije, odnosno šivanja, zaključio je da su konci pretanki i rekao sestri da doda deblje.
Ovo koje je ušio u mene samo je izvukao, onako na naglo iz noge. Hvala mu.
Lokalna je anestezija već dobrano popustila...

I za kraj Kinetek. Možda sam i krivo napisao ime stroja za mučenje.
Naime poslije operacije noga u koljenu se može savinuti nekih 20 - 30 stupnjeva. Zbilja su mi zategnuli natrag taj ligament.
I onda ležeći u krevetu (to je dobro), staviš nogu u taj stroj koji ti ju savija u koljenu i rasteže ligament (to nije dobro).
Svaki dan po 5 stupnjeva više, ili 10, ne sjećam se više.
A ispod plahti na bolničkom krevetu najlon.
Gaće i majica na meni mokre ko da sam iz bazena izašao, nemreš si pomoći.
Jednostavno šuti, lezi i trpi. Čak ništa i ne radiš. A noga vrišti.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se