< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

03.2012 (1)
05.2010 (1)
12.2009 (1)
08.2009 (1)
07.2009 (2)
06.2009 (2)
03.2009 (1)
12.2008 (1)
10.2008 (3)
09.2008 (4)
08.2008 (1)
07.2008 (7)
06.2008 (1)
05.2008 (2)
04.2008 (5)
03.2008 (3)
02.2008 (4)
01.2008 (6)
12.2007 (9)
11.2007 (12)
10.2007 (11)
09.2007 (16)
08.2007 (5)
07.2007 (9)
06.2007 (9)
05.2007 (15)
04.2007 (6)

Opis bloga

Bit će ovdje svega, mojih priča, pjesama, razmišljanja, zapažanja, nadanja, snova... ma vidjet ćete.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Ako osjetite poriv ne ostaviti komentar, možete mi se javit i ovim putem...

blog.bane@gmail.com

Njima navratim u postove

Objašnjenje imena

Đ. Balašević

Draga mama, život je jedna velika, da ne lajem, nema veze, ti
znaš. To je sve lutrija, a ja ne odustajem od svog broja dok
igra traje. Izgubim neku bitku, dobro, al' vremena još ima u
neograničenim količinama. I još se držim, još kako se držim.
I ne brini puno o tom šta ću biti, mogu se kockati, londrati,
piti i mogu pasti na niske grane, al' ne boj se, nikad neću biti:

Kao Bane...

30.10.2007., utorak

40 dana


Prije par godina, točnije još malo pa će biti pune tri, polomio sam ligament u koljenu.

Desilo se to u Zagorju, na roštilju. Točnije, prije nego se vatrica koja pečeno meso znači uopće upalila.
Peh, totalni. Nisam ništa bio ni pojeo, a šta je još gore, niti popio. Da sam bio pijan, ajde još, ali ovako...
Loše, jako loše...

Potrgao sam ligament patele, kako je prilikom operacije utvrđeno na tri dijela.
Čak mi je i kirurg za vrijeme operacije rekao da sam specijalac.
"Znam, hvala." samo sam mu odgovorio.

Kako se ja držim dobre stare, zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano, tako su se i ovaj put, istina ne mojom krivnjom stvari zakomplicirale.
Nakon loma morao sam ležati tjedan dana u longeti u bolnici, jer je koljeno nabubrilo ko buhtla.
Pa su to punktirali da vide šta je unutra.
Nije bilo ništa, samo hrpa tekućine. OK.

Operaciju sam prošao sa spinalnom anestezijom, koju su mi uspješno dali iz osmog (8.) pokušaja. Nije baš ugodno kada te gađaju u kralježnicu i promašuju. Sedam puta. Osmi su pogodili. Malo su mi leđa ličila na ploču za pikado...

Operaciona sala je izgledala kao da je zadnji put uređena 1979, što je vjerojatno i bio slučaj. Inače govorim o Traumatologiji u Draškovićevoj. Bio sam u krivoj sali, odnosno onoj bez ekrana na kojem se može pratiti tijek operacije, što mi je jako žao. Kažu mi da ligamenti izgledaju kao klavirske žice. Je li profesionalno javljati se na mobitel za vrijeme operacije? To je naime napravio jedan asistent.

Poslije operaciji saznao sam da sam bogatiji za 400-tinjak eura koliko košta šeraf koji mi je u koljenu.
Kad popusti anestezija, cirka dva sata, počinju bolovi.
Boli, jako.
Živjele tablete.
Tog dana poslije operacije se baš i ne sjećam predobro.
Odlične tablete.

I tu počinju prave pizdarije. Konci kojima je ligament spojen trebaju se razgraditi u organizmu, odnosno koljenu. Ali to nitko nije rekao mome koljenu, odnosno organizmu.
Tako da sam umjesto zatvaranja rane, idućih nekoliko tjedana proveo sa rupom na vrhu koljena iz koje je curilo. Ne baš u slapovima, ali u prosjeku, svakih deset minuta sam morao brisati nekakvu sukrvicu, ili kak bih već to nazvao.

Poslije operacije sam još tjedan dana proveo u bolnici, a potom tri tjedna doma. I sad, umjesto da krenem na rehabilitaciju, evo mene ponovno u bolnici, a kak je moj kirurg bio na godišnjem taj tjedan, glavna sestra mi je pincetom koju je kroz rupu na koljenu ugurala u koljeno čupala komade konca, čak i cijele čvorove van.
Zbilja nisu štedjeli kad su me krpali. Flaksa ko u priči.

Kako ni ona nije mogla sve počupati, kad se doktor vratio sa godišnjeg, ponovno me malo rezao, al ovaj put samo pod lokalnom anestezijom, koja je malo pre rano popustila, tako da sam zadnjih pet minuta bio mokrih leđa i znojnih dlanova na operacijskom stolu.

I onda se napokon rana počela zatvarati.
Nakon 40 dana bolnice i tri tjedna doma napokon je i to bilo gotovo.

Rekli su mi da sam jedan u godini koji se pojavi sa takvim problemom nerazgradnje konaca.
Di baš ja od svih ljudi?

Sada još samo moram provjeriti da li prolazim kroz detektore metala bez da ih aktiviram.

Dodatak (za vrijeme operacije)

Za vrijeme operacije, nakon što je anestezija odradila svoje i ja ostao paraliziran od struka nadolje, čuju se komentari kao da si negdje na gradilištu.
Rez ne znam čime, izazvao je pojavu bijelog dima iz pravca moga koljena, kojeg nisam (koljeno, a ne dim), vidio zbog dignutog paravana.
Ne da je zasmrdilo, nego je ZASMRDILO.
Podsjetilo me na izbore novih Papa.

Nakon desetak minuta čeprkanja, kirurg je rekao asistentu: „Bušilicu.“
Tu sam se malo zabrinuo.
Kada je rekao: „Svrdlo – trojku.“
Već mi je bilo lakše.
Mora da se stol počeo raspadati, ili nešto, pa će napraviti rupu za novi šeraf…
A onda sam osjetio nekakav pritisak na nozi.
Nema boli, al znao sam da se nekaj dešava dolje.
Kada je prestao zvuk bušenja, pomislio sam da i nije tako strašno.
I na kraju kaže on: „Čekić.“
„E, jebi ga“, pomislih.
I onda su malo zaštemali po kosti – šerafu.
Tada su dvojica držali nogu.

Cijelo to vrijeme jedan asistent mi je držao nogu u zraku, na svom trbuhu, skvrčenu pod 45 stupnjeva, i da sam osjećao svoja jaja kako letaju naokolo, jamačno bih osjetio povjetarac i sram, ali kako nisam ništa osjećao južno od ekvatora, nisam ni razmišljao o tome.
Oblačenje donjeg dijela pidžame po povratku u sobu je ličilo na komedije B. Keatona.


26.10.2007., petak

Par viceva i reklama


Prvo tri u nizu:

Šta je hrabrost:

Kad dođeš kući usred noći pijan ko letva, žena te čeka sa metlom u ruci, a ti pitaš: čistiš ili letiš nekuda?

Šta je cool:

Kad dođeš kući usred noći, mirišeš po parfemu, imaš šminku na kušulji, pukneš ženu po guzi i kažeš: ti si slijedeća!

I šta je vrlo cool:

Kad dođeš kući usred noći pijan ko letva, žena je u krevetu, ali još ne spava. Uzmeš stolicu i sjedneš pred krevet. Na njezino pitanje što radiš, odgovoriš: želio bih sjediti u prvom redu kada počne predstava!


Pa jedan o Muji u svemiru:

Poslali Amerikanci u svemir svemirski brod. Astronauti su bili tri svinje i Mujo.
Na zemaljskoj stanici komandant baze naredjuje:"Svinja broj jedan! Pregledaj atmosferski pritisak, kolicinu goriva i posmatraj brzinu broda!" "Razumijem gospodine kapetane!"
"Svinja broj dva! Izmjeri temperaturu izvan broda i izmjeri kolicinu radioaktivnosti!" "Razumijem gospodine kapetane!" "Svinja broj tri! Snimaj sve svemirske planete i satelite, te posmatraj Sunce!" "Razumijem gospodine kapetane!"
"A ti Mujo!" "Da gospodine kapetane!" "Nahrani svinje i ne diraj nista!"

Mali Ivica:

Dobili učenici u školi zadatak da napišu sastav na temu: "Što bih učinio da sam direktor".
Svi učenici marljivo pišu, a samo mali Ivica sjedi i čeka.
Upita ga učiteljica ljutito:
- Zašto ti Ivice ništa ne pišeš?!
- Čekam sekretaricu da joj izdiktiram!!

I za kraj jedan s Crnogorcem:

Ulazi krsni Crnogorac u kafanu, sjeda i poziva konobaricu.
Prilazi mu mlada zgodna i lijepa konobarica i pita ga sta hoce da pije.
Na to ce Crnogorac: "Djevojko,donesi mi jednu jaku kafu ko sto sam ja i slatku ko sto si ti!"
Donese konobarica kafu, Crnogorac proba kafu pa joj rece: "O, djevojko, da se nisi ti malo precijenila!!!"

Diet Mountain Dew

Blaženo neznanje

Jaooo

Aha * 4


Ugodan vikend narode!!!


23.10.2007., utorak

Možda nasmije...


Eto malo reklama i inih smiješnih događaja sa raznih televizija...


Reklama za Bud Light

Pepsi reklama

Vojvođanska banka

Vijesti iz Kikinde

24 Konsument

Na WC-u


22.10.2007., ponedjeljak

Bit će čudno


Vjerojatno negdje krajem idućeg mjeseca ili najkasnije u prosincu buraz mi se seli iz sobe.
U svoj stan.
Oženio se početkom rujna (i poslao ženu natrag u Rusiju na par mjeseci, da odmori od svadbe i tako to).
Papirologija oko nekretnine je pri kraju, a isto tako i zgrada u kojoj se stan nalazi.
Pizdarije oko kredita, dozvola i svih drugih gadosti koje naša birokracija može izmisliti.
Tipična hrvatskostambenojebemvamkamate priča...

Kada se preseli, u stanu gdje smo do sada živjeli, ja ostajem sa penzićima.
Točnije ostajem u svojoj sobi. Sam. Napokon.
Mislim da i buraz dijeli moje mišljenje o toj temi.
Dobro smo i izdržali, a da se ne poubijamo međusobno...

Onda se sjetim odrastanja, odnosno igra u toj sobi.
Koji su to derbiji bili...
Nogomet, stolni tenis, tenis, pikado, košarka, pikulanje, manje više svi najpopularniji sportovi igrali su se u toj sobi.
Osim atletike.
Nije nikad bilo krvi, al koljena su znala trpiti. Jako. Isto tako i susjedi kat ispod.

Penzići...
Baka i deda, s kojima ostajem dijeliti stan, što su stariji sve se više ponašaju kao djeca (kao manje više svi stariji građani).
Istina da je deda malo opet narastao (više ne jede juhu sa čajnom žličicom), ali i dalje šećera ima po cijeloj kuhinji...
Kako mu to samo uspijeva???
Sve u svemu, nije da ih moram voditi na tutu, ali ponekad me znaju naživcirati, baš onak... Al moji su, kaj da im radim...
Nadimci su im Kompa (deda, zbog toga što kad kartamo belu uvijek smo on i ja u paru), i Stari Šišmiš (baka, jer je lagano gluha, i uostalom, zašto ne bi bila šišmiš. Dobro ajde podsjeća na onu babu iz Alo, alo-a.). Ma likovi samo tako, nemreš ih ne voljeti.

Priznajem, volim i buraza (ako me netko pita poreći ću to isti čas).
Njegov nadimak je Žuti.
I bit će mi jako, jako čudno bez njega...


19.10.2007., petak

Forvarduša (nije moje osobno mišljenje(al nije ni daleko...))


Sve sto ste zeljeli znati o Sloveniji, a niste znali ni da postoji...



MORE



Prema nekim novijim istrazivanjima, Slovenija navodno ima more. Ocevici

tvrde da su ga vidjeli oko Pirana i Kopra, a prema njihovim svjedocanstvima

u Piranskoj je luci zabranjeno sidrenje brodova duzih od 5 metara, jer

zalaze u medjunarodne vode. U sklopu koparskog hotela "Triglav" u tijeku je

takodjer i izgradnja suvremenog bazena s morskom vodom, cime ce povrsina

slovenskog teritorijalnog mora biti povecana za 42%. Slanost mu je nesto

manje od 38 promila, cime slovensko more spada u neslanije sale ovog dijela

Sredozemlja.



NAVODNO OSLOBODILACKI RAT



Rat za nezavisnost Slovenije (1991.-1991.) jedan je od najkrvavijih,

najduzih i najiscprljujucih ratova u povijesti covjecanstva. Od rata - u

kojemu je ovu drzavu napalo nekoliko desetaka povampirenih regruta JNA sa 14

oklopnih transportera i koji je, s kracim prekidima, trajao punih 7 dana -

razrusena, spaljena i izmrcvarena Slovenija oporavila se u nepune tri

godine, razvivsi se u vodecu gospodarsku i vojnu silu Piranskog zaljeva.



PRIRODNE OSOBINE



Republika Slovenija se nalazi na neatraktivnoj parceli u podnozju Alpa i

prostire se na jedva 20 000 km2 (usporedbe radi, tolika su u Hrvatskoj bila

samo okupirana podrucja, op.a.). Na karti Europe, Slovenija se nalazi

izmedju Italije, Austrije, Madjarske i Hrvatske, ali se ne moze vidjeti

prostim okom (za lijepa vremena, Slovenija se moze vidjeti tek na karti

Republike Slovenije). Najvisi planinski vrh je Triglav, visok 2863m,

dok je najtuplji vrh drzavni. Klima je srednjeeuropska, u sjeverozapadnom

dijelu alpska, a u posljednje vrijeme i antihrvatska. Takva klima pogoduje

uzgoju voca u Makedoniji.



STRUKTURA STANOVNISTVA



U Sloveniji zivi oko 1 500 000 ljudi (usporedbe radi, toliko ih stane na

zagrebacki hipodrom), od cega ih je 16% skrtih i sebicnih, 14% uobrazenih i

umisljenih, 13% alternativnih, 6% debelih, 51% zenskih i 0.002% nevinih.

Iako sluzbeni slovenski izvori tvrde da van maticne zemlje zivi oko 150

tisuca Slovenaca koji su otisli u emigraciju za vrijeme komunistickog

rezima, pravi je razlog taj sto u ovu zapadnobalkansku drzavicu nisu svi

mogli stati.



DRZAVNO UREDJENJE



Slovenska drzava uredjena je dosta ukusno i funkcionalno, obzirom na

prilicno skucen prostor. Lijevo od ulaza nalazi se prostrano Cerknisko polje

i neobicno namjestena Postojnska jama. Kroz sredinu drzave vodi rijeka Sava,

uz koju se prolazi pored najveceg slovenskog naselja Ljubljane i dolazi do

pomalo nametljivih Julijskih Alpa s nekoliko simpaticnih jezercica u

podnozju. Desno od ulaza, pak, nalaze se nepretenciozni vinorodni brezuljci

i decentno uredjene poljoprivredne povrsine. Drzava ima i nekoliko sporednih

ulaza, a na jugozapadu i prozor s kojega za lijepa vremena puca ceznutljiv

pogled na more.



PODRIJETLO



Slovenci su, u stvari, alpski Hrvati, a o njihovu hrvatskom podrijetlu

govori i nedavno istrazivanje provedeno medju stedisama "Ljubljanske banke".

Prema nekim uglednim antropolozima, Slovenci su nastali tako sto je Edvard

Kardelj Hrvatima jebo mater, nakon cega je jedan dio Hrvata krenuo osnovim

pravcem razvoja socijalistickog samoupravljanja prema zapadu. Uvjereni da su

otkrili novu socijalisticku republiku, naselili su se i postepeno potpuno

potisnuli autohtono stanovnistvo koje je, kako kaze predaja, bilo toliko

skrto da su Hrvati tu zemlju nazvali "Slovenija".



SPORT



Od sportova u Sloveniji najpopularnije je plivanje. Kako slovensko more,

medjutim, nema propisane olimpijske dimenzije, Slovenci ne plivaju u moru,

nego na snijegu. Posto, pak, na snijegu ne mogu plivati, oni po njemu

hodaju, a obzirom na cinjenicu da po njemu ne mogu hodati, oni se po njemu

krecu na narocitim drvenim letvama. Kako je, medjutim, na tim

letvama po snijegu nezgodno hodati, oni se njima spustaju po planinskim

padinama. Plivanje se u Sloveniji zove jos i smucanje ili skijanje. Od

ostalih sportova u usponu je alpinizam, dok je atletika u krizi jer trkaci

na srednjim i dugim prugama ne mogu dobiti austrijsku vizu.


18.10.2007., četvrtak

Ponoć


Ponoć je otkucala.
Iznenada trnci, osmijeh.
Netko je pomislio na mene.
Prelamam žute, ispucale listove papira, događaje iz minulih godina.
Lome se pod prstima, postaju prašina.
Opraštam se od njih, ostaju samo kao uspomena.
Dobra uspomena.
Pred očima mi se vrte lica dragih ljudi.
Nekih starih i novih prijatelja.
Uzimam čašu i nazdravljam.
Nisu fizički kraj mene, neke dugo nisam vidio, predugo.
Sve ih volim...


Jučer sam gledao film poslije kojeg sam se zamislio...
Hvala ti Derza Fanistori na preporuci.


15.10.2007., ponedjeljak

Supersize meeee


Ameri su ovce.
Ne svi, ali većina.
Jučerašnje ponovno gledanje dokumentarca Supersize me iznova me šokiralo.
Onaj tip koji je napravio film je riskirao svoje zdravlje da bi pokazao činjenicu koju, manje više, većina stanovnika starog kontinenta zna.

Pitanje je kako bi prosjećan Hrvat reagirao na količinu reklama kojima su oni bombardirani, vjerojatno isto kao i oni, ali šta je previše, previše je. Nemamo mi takav standard, srećom po nas. Ili nismo toliko glupi.

Iako se u Hrvatskoj pootvaralo puno restorana brze hrane, nisu tako popularni kao u Americi, odnosno bar se nadam da nisu.

Zašto?
Vjerojatno zato što Hrvat kad ode na gablec ne želi pojest i odmah se vratiti na posao.
Nama je u interesu, odnosno, naš je mentalitet takav da nam se baš i ne žuri natrag na posao.
Mi želimo ostati na gablecu barem sat vremena.
Pa popit kavicu poslije gableca.
Lagano, ima vremena.


13.10.2007., subota

San (arhiva - malo promjenjena)


Sinoć sam sanjao zvijezde.
Novo putovanje nesagledivim prostranstvima svemira.
Bez napora sam prelazio svjetlosne godine u potrazi za...
Nekoliko je zvijezdica drugačije sjalo.
Učinilo mi se da sam našao...
Ne...
Nedostajalo je ono nešto.

Hvatao me umor, bližio se kraj još jednoj odiseji u svijetu snova.
Odjednom, zvijezde su ispisale tvoje ime, tamo, u daljini, gdje još nisam bio.
Napustio me san.
Na trenutak...
Tuga.
Sekundu kasnije mir.
Spoznaja.
Postojiš...


09.10.2007., utorak

Neki novi klinci...


Nemam previše godina (28).
Nemam više ni malo godina (28).

Ne osjećam se "staro", ali ni previše "mlado".
Ne osvrćem se previše na broj svojih godina.
Važno mi je kako se osjećam, kako se nosim.
Vjerojatno ću zauvijek ostati "neozbiljan".
To je dobro, zar ne?

U biti prolaznost vremena najbolje skužim kada vidim kako su narasla djeca od nekih prijatelja i rodbine.
I neki klinci iz zgrade.

To su razgovori tipa:
>> Jel Marko krenuo u školu?<<
>>Krenuo?!? Već je treći razred!<<

Ili:
>>Koji si sada razred srednje?<<
>>Kaj, koji razred? Druga godina faksa!<<
>>Mašala.<<

Još je valjda jedino ostalo da se s kojim od tih klinaca zarundam negdje vani kad se sretnemo, i da me slože ispod stola. To i nije tako teško, al...
Razlika u godinama je uvijek ista, samo kaj sam ja namlatio kila i godina, al i oni su činili isto i sad više nisu mali, kao što su bili, kao što ih pamtim.

Kako su postali tako brzo tako veliki?

Kao da sam jučer natjeravao loptu ispred zgrade, naganjao se na biciklu (poni je zakon) po kvartu ili igrao skrivača i lovice.
Kad ste zadnji put vidjeli djecu kako se igraju te igre?
Zadnjih nekoliko generacija su Playstation generacije.
Malo su bucmasti, al neka, važno da su živi i zdravi.
Ja sam se zbucao nešto kasnije...

Moj drugar Milutin
druga klupa do vrata,
ima sina od četiri i pol
i uči ga da peca.
Ponekad ga sretnem
mahne kroz prozor kola,
a u porti za loptom sad jurcaju
neka druga deca.
Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci...


05.10.2007., petak

Evolucija ili Božje djelo?

Ovo je tema oko koje će rasprava vjerojatno trajati dok je ljudske vrste.
Jesmo li nastali evolucijom ili smo Božjih ruku djelo?

Da li je život na Zemlji samo još jedan reality show koji se emitira na međugalaktičkoj kabelskoj televiziji?
To nije moje mišljenje, nego tema jedne epizode South Parka koju sam nedavno gledao. Odlična, by the way, ideja, a i epizoda.
Jesmo li svi mi "laboratorijski štakori" u nekakvom propalom eksperimentu koji je započela napredna vanzemaljska rasa prije nego što je i nju istrijebila neka još naprednija vrsta?
Sada sam već zašao u teorije zavjera i zaplete koje više liče na zaplete X-filesa nego na stvarne mogućnosti, ali zašto ne...

No, da se vratim na pitanje koje sam postavio.
Razmišljam o toj temi i nailazim na par pitanja (problemčića) u svakoj od njih.

Ajde prvo striček Darwin:
Gdje je, kako se popularno kaže, karika koja nedostaje?
Zašto je majmun sišao sa grane?
Je li opao ili ga je netko gurnuo?
Razlika između nas (ljudi i majmuna) je u par postotaka gena.
Šta je kliknulo da je došlo do te male razlike?

Onda Biblija:
Bog je stvorio Adama i Evu. dobro
Oni su napravili Abela i Kaina. dobro
Malo mi onda počinje škripiti, jer odjednom postoji puno ljudi. nije dobro
Tko je njih napravio?

Ovo je samo par pitanja, koja se eksponencijalno množe kad se nastavi kopati dublje u srž problematike.
A pitanja postaju sve kompliciranija.
Reći će neki da je to stvar vjere ili vjerovanja (ili nevjerovanja) u činjenice, dokaze ili Boga.

Moj zaključak, odnosno odgovor na ovo pitanje bio bi:
Mogu probati prihvatiti oba objašnjenja. Ali neću. U krajnjoj liniji, nije me ni briga.
Moji preci bili su majmuni, ili su potomci Adama i Eve. Stvar vjerovanja. Neću vjerovati ni u jedno.

Sin sam svojih roditelja kojima sam zahvalan na životu koji su mi podarili, već to je kao da sam osvojio najveći jack-pot u povijesti, i to mi je dosta.

Ovaj jedan život koji mi je poklonjen, i za koji sam siguran da postoji, iskoristit ću najbolje kako znam. Bar se nadam da hoću. Tako da ne bih žalio (previše) jednog dana kada će mu doći kraj.
A šta će biti poslije njega?
Vidjet ću.
Ili neću...

Hvala ti bejbe na inspiraciji.
Svega par riječi me pokrenulo.


03.10.2007., srijeda

Zamislih se


Koliko dugo postojimo kao rasa, mi ljudi?

Koliko ćemo još biti na ovom planetu?
Da li mi njime vladamo?
Ili ćemo uskoro popiti šamarčinu?
Dokle ćemo vladati?

Kako nam teče život?
.
.
.

Kako god bilo...
Možda će biti slično ovoj pjesmi...

Koliko je priča u njoj?

Zager and Evans
In the Year 2525

Video - In the year 2525


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se