< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

03.2012 (1)
05.2010 (1)
12.2009 (1)
08.2009 (1)
07.2009 (2)
06.2009 (2)
03.2009 (1)
12.2008 (1)
10.2008 (3)
09.2008 (4)
08.2008 (1)
07.2008 (7)
06.2008 (1)
05.2008 (2)
04.2008 (5)
03.2008 (3)
02.2008 (4)
01.2008 (6)
12.2007 (9)
11.2007 (12)
10.2007 (11)
09.2007 (16)
08.2007 (5)
07.2007 (9)
06.2007 (9)
05.2007 (15)
04.2007 (6)

Opis bloga

Bit će ovdje svega, mojih priča, pjesama, razmišljanja, zapažanja, nadanja, snova... ma vidjet ćete.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Ako osjetite poriv ne ostaviti komentar, možete mi se javit i ovim putem...

blog.bane@gmail.com

Njima navratim u postove

Objašnjenje imena

Đ. Balašević

Draga mama, život je jedna velika, da ne lajem, nema veze, ti
znaš. To je sve lutrija, a ja ne odustajem od svog broja dok
igra traje. Izgubim neku bitku, dobro, al' vremena još ima u
neograničenim količinama. I još se držim, još kako se držim.
I ne brini puno o tom šta ću biti, mogu se kockati, londrati,
piti i mogu pasti na niske grane, al' ne boj se, nikad neću biti:

Kao Bane...

14.08.2007., utorak

Ošo ja


Idem na ja more.
Bus za Selce kreće u 16.30.
Budite dobri i nemojte radit gluposti dok me nema.
Kad se vratim, vratit ću se.
Poslije Selca vjerojatno produžim do Ližnjana (iznad Medulina).
Sad mi izgleda dug taj godišnji, al znam da će proletiti u hipu.

Pišem ponovno vjerojatno od 03.09. +/- dan gore dole.
U biti što kasnije nešto objavim znači da sam duže na moru.
Navijajte za Dinamo sutra, i za to da što kasnije stavim novi post.
Aj bok.


12.08.2007., nedjelja

Moj biser


Jedan malo stariji, ali jako dobar:

Čekam ja kod staraca ručak, odnosno buraza da dođe pa da krenemo jesti.
Vrata od haustora zatvorena.
Obično on pozvoni, a portafon samo stisne netko u stanu i on ide prema stanu.

On dolazi, gledam ga sa prozora i krećem prema portafonu.
On pozvoni, a u meni se probudi virus gluposti.
Da probudi, oživi, i to jako, pa sam odlučio dignuti slušalicu i reći: Daaaa?
Uto susjed ispred zgrade urlajući priupita drugog susjeda koji u stanu gleda kroz prozor: Imaš li ribež za zelje?

Ja to čujem kroz portafon i naravno iskreno odgovaram: Neee.
Kako sam izgovorio odgovor postalo mi je jasno da pitanje baš i nije bilo upučeno meni, al kaj sad...





11.08.2007., subota

Sjeverni pol


Gledam na TV-u da nakon što su Rusi nakeljili zastavu na morsko dno ispod Sjevernog pola Kanađani gore rade vojnu bazu. A i Danci šalju ekspediciju i izjavljuju da i oni imaju pretenzije prema tom komadu ovog našeg planeta.

Malo sam zabrinut što se još nitko od naših političara nije javio ili apelirao da se i mi uključimo u borbu za prirodna bogatstva koja se nalaze ispod morskog dna. Možda da pošaljemo neku raketnu topovnjaču ili da onu podmornicu koju prodajemo malčice prenamijenimo pa da i mi stavimo svoju zastavu negdje.

Ne moramo na Sjeverni pol. Tamo su već stigli drugi. Ajmo mi na Južni. Pol je pol.

I da, bliži mi se godišnji. Ne radim od 15.08. do 11.09. To je godišnji odmor. Ići će se za početak u Selce, do 25. a poslije ne znam. Samo da vrijeme posluži i nitko sretniji od mene.


10.08.2007., petak

Stara narodna


Pička je spolni organ, a pizda karakterna osobina.


04.08.2007., subota

Moja faza sna, ili buđenja...


Ponovno ja o spavanju.
Odnosno, ovaj će put biti malo pisanja o buđenju.

Nisam se naspavao sa četvrtka na petak. Bio sam malo vani u četvrtak i dok sam došao doma, obavio sve što treba da se uradi, prošvrljao po netu i skoro zaspao na stolici došlo je i jedan ili pola dva.
Buđenje u petak (05.40) i radni dan sam proveo pokušavajući se razbuditi, bezuspješno.
I tako sam odlučio ubit malo oko jučer popodne.
I ubio sam ga, ali je buđenje bilo ko nikad do sad.

Vjerojatno me probudila poruka prispjela na mob, al to nemrem biti siguran.
Nisam je čuo, al je stigla minutu prije nego sam otvorio oči, pa je valjda ona kriva za buđenje.
Slijed misli i događaja je bio ovakav.

Otvaram krmeljave okice.
Dan je. Oblačno je.
Jebo te..., kol'ko je sati?
Čohanje po... očima.
Kasnim na posao.
Ustajem.
Di je mob?
Kol'ko je sati?
Na stolu je kod kompa.
Dižem se i ustajem.
Mob u ruke.
18.32.
Dobro je, ne kasnim puno.
Tek je 6.32.
Kaj sad?
Di mi je roba?
Ček, ček malo...
Koliko je sati?
Jedno minutu stojim, bez da se pomaknem.
18.32.
Okret prema prozoru.
Nema Sunca.
Dobro.
Osjećam kako mi se mozak budi iz sna.
Glup sam sam sebi...
Više nego inače...

Znam kako je kad zaležim ruku u snu, prekinem cirkulaciju, pa se pet minuta nabacujem s njom po krevetu ko da nije moja, još pet minuta vucaram za sobom po stanu ko mrtvo tijelo, dok ne krenu oni trnci kad krv opet krene kroz nju.
Jesam li uspio zaležati mozak? Ok, glupo pitanje...
Ali očito da sam spavao ko klada, kad mi je trebalo toliko da dođem k sebi.
Blesav osjećaj, zbilja blesav...


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se