03.05.2007., četvrtak

Svim mojim leptiri(ca)ma Gusta prašuma koja mi okružuje srce krije pogibeljne opasnosti, smrtonosne zamke, ali i očaravajuće ljepote utkane u biserne kapi vodopada što se poput kugli od stakla razbijaju padajući na glatke stijene izlizane beskonačnom snagom vode tijekom godina. S tupim mačem u ruci, nespokojan, u strahu, krenuo sam u borbu sa labirintom nepregledne prašume, šumskog svoda prekrivenog isprepletenim stogodišnjim krošnjama. Po tlu meki tepih razasutog perja tropskih ptica utišavao je moje korake, ubrzo se pretvarajući u blatnu kaljužu, kao da želi dodati uteg oko ionako olovnih nogu. Bez kompasa, karte ni zvijezda da pokazuju put pronalazak izlaza se činio beznadnim. Po licu i tijelu ožiljke su mi ostavljali trnje i zvijeri, a najdublje, najbolnije rane sam si urezao sam, glupo i nepotrebno, iz sadašnje perspektive, bez smisla, nesretno i nespretno se izlažući rizicima pokušavajući pronaći neki svoj idealizirani El Dorado. Pokušavao sam riješiti svaku zamku na putu, proniknuti svo znamenje, sve tajne što su mi se našle na putu. Umoran od svega, spazio sam tragove u tlu, otiske poznatih cipela, mojih. Vrtili su se u krug. U nedostatku snage i ideje odlučio sam ih pratiti. Završili su u središtu labirinta. Poznata slika, ali opet, zakleo bih se da ovdje nisam nikad bio, na proplanku mirisnom i tihom, gdje sunčeve zrake šaraju rapsodiju boja provlačeći se kroz krila leptira. Tada sam shvatio da ne trebam tražiti izlaz, barem dok ne riješim slagalice u samom sebi, dok zadnji komadić mozaika, prije tko zna koliko i kako slomljenog, ne sjedne na svoje mjesto. Samopouzdanje, vjera u sebe ispunili su mi misli. Iznenada me je svladao umor, vjeđe su se kao teška brodska sidra počela spuštati i znao sam da mi nema druge nego noćiti ovdje, gdje sam se zatekao. Tu noć, dok sam spavao leptir je sletio na moje lice, nakon njega još jedan, pa mnogi po cijelome tijelu, nježno me milujući svojim krilima, masirajući toplim zrakom koji su stvarali leteći milimetre iznad mene. Probudili su me, a ja se nisam opirao toj najezdi... Prekrili su me cijeloga, i dok sam gledao njihovu igru, kao da sam jedan od njih, što nadam se postajem, leptiri su me podigli i krenuli nositi izvan moga labirinta. Tek iz te, njihove, moje, perspektive sam shvatio jednostavnost svega...

- 18:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #