ponedjeljak, 30.07.2007.

¤ ....Život me umorio.... ¤

Ljudi, sorry što ne pišem tako često sada... zadnjih 20 dana nisam doma bila , nekako ni inspiracija nije bila na nivou... nekako sam lijena za sve bila pa i za učenje... al nije moglo proći bez ikakvih događanja............


Postajem biti bezvoljna..opet nakon nekog vremena... opet su mi riječi bezvrijedne, samo neka slika znakova bez ikakvog smisla i značenja... Mrzim ovaj osjećaj kad sam prazna i kad lutam u mislima. Kao da će mi to pomoći , znam i sama da se samo izgubim u nepoznatom svijetu gdje nema ni traga svjetla.
Shvatila sam da me opet prati ista sjena, od koje sam bježala dugo vremena, ne želim joj biti prijateljica svaki put iznova....


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ovo je samo jedan od onih trenutaka kad obično padam i teško se ustajem... Koliko me više umara ovaj osjećaj da postajem bjesna na sebe jer ne želim razmišljati, ne opet... Nije isto kao prije , ovaj put sam samo bjesna na život koji je nekad tako okrutan i ne dopušta mi da dišem...

Nekad u životu imate nešto tako vrijedno ... i samo u jednom trenutku nestane... poput onog balona od sapunice... To mi se događa neprestano zadnju godinu dana, i pomalo postajem umorna od borbe...

¨Život me umorio ...˝ ... da , ponovo se utapam u stihovima Gibonni-a ... umorna jesam ,al borim se..

Znam da sad očekujete onu depresivnu Danijelu , koja pada i ponovo traži nečiju ruku da je podigne..... ne .... Ovaj put samo samo malo prazna, usamljena al ne boli me ... jer znam da je to samo život gdje je sad, umjesto latica ruža , trnje..

Ovaj put NE....

Proći će me ovo, znam, jer vidim sebe drugačiju u ogledalu, moja refleksija mi govori da nisam više tako slaba, da mogu sama... ne trebaju mi ruke ... ni one iskrene ni one lažne.

Tihim korakom idem dalje, pokušavam da se ne obazirem natrag , ako okrenem glavu , opet ću pratit prošlost u stopu... ne, ne smijem.. pogledom uprtim prema naprijed krećem tamo gdje još nisam bila a bježim iz ovog mog svijeta u kojem odavno sanjam... eh...˝na poljima od snova ne pušta se korjenje˝... tek sad shvatih...

Još sam daleko od onoga što se zove ˝stvarnost˝ , još sam u iluziji nečega što ne postoji... jednostavno ne mogu sama u toj iluziji , treba mi netko da živi sa mnom taj svijet... al sad ne, sad zatvaram vrata tog svijeta .... bar na neko vrijeme... dulje ... ostavljam samo sjećanja na papiru ... i ona tužna i ona sretna ...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Hodam korakom koji me vodi daleko od tog svijeta ... samo se nadam da neću opet pasti ....
......... ne smijem.........

˝ Hodaj, nebo strpljive voli
Hodaj , možda se ipak sve u dobro pretvori....˝


21:52 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se