Aince awa, aye awa...

subota, 25.09.2010.

Škotska 3.7. - 17.7.2010.

A priori

Prošlo je točno 548 dugih dana od kada sam se vratio sa svojeg zadnjeg putovanja, onog pravog, putovanja Južnom Amerikom. Žalosno sa ili bez objašnjenja iz kojeg god kuta gledali, čak i iz mrtvog. Stalni posao mi je izvukao polugu i bez obzira koliko ja tapkao on ne popušta. No, onaj mali tračak nade, svijetlo na kraju tunela, slatka čokolada koja se stidljivo skriva u prostranstvu buhtle sa savskog mosta, dio godine koji se sa sve većim strahom i nevjericom prelama preko usta radnog naroda kao da je zabranjeno voće, on čije ime se samo šapuće je napokon sletio u moje dvorište - godišnji odmor iliti G.O.
Plan je hrabro i detaljno, taktički napravljen nekoliko mjeseci unaprijed, kako bi se naravno uštedjelo (avio karte i ostale nuspojave) i kako se ne bi kojim slučajem negdje netko sjetio da se tada na godišnji ne može ići! Bullet proof. To zadovoljstvo trpanja gaća, čarapa, šatora, vreće za spavanje, toaletnog papira u svoj novi, sunce tatino, ruksak je jednostavno neopisivo. Suza se igra u oku. Sve je bilo spremno, Lijepa Iva i ja, ruksak pod ruksak i put pod noge. Pošto smo negdje u prošlim životima očito odradili dobar posao, u ovom smo nagrađeni s prijateljima poput Tee i Zorana koji nas odbaciše do, a kasnije i dobaciše od Zadra nakon lutanja Škotskom.
Još samo ovo pa idem na ono “in medias res”. Nikada, odnosno za niti jedno putovanje ili sve ono što bi se putovanjem moglo nazvati, se nisam toliko pripremao kao za ovo, toliko unaprijed planirao gdje, kada, kako i zašto. Nikada nisam toliko očekivao neko putovanje, iz dana u dan čekajući, kao ozebao sunce. Vidi se da starim, ali da stanem u obranu sebe, nikada nisam imao toliko strogo definiran vremenski period za putovanje a i budžet nije bio nešto čime bi se dalo pohvaliti. I da, još jedna zanimljivost, nikada se nisam toliko zainteresirao za povijest i kulturu nekog naroda, koja je, moram priznati, na kraju cijele priče neizostavan dio iskustva Škotske i bez poznavanja njihove povijesti ne bi bilo moguće niti zagrebati u ono što Škoti i njihova ljubljena Škotska zaista jesu. (samo na torrentu, ekskluzivna ponuda, tko prvi govno mrvi, serijal BBC-a u 10 nastavaka iz 2008.g.” History of Scotland”)

3.7.2010.

Autobus na kat i vožnja u krivom smjeru u rotoru su prvi dojam koji zbunjuje. Drugi je jumbo plakat koji navodi Škote da odu na godišnji “anywhere but England, please”! Ne vole ih i ne boje se to pokazati javno! I like! Aktivacija prve od uredno, štreberski, file-iranih rezervacija je značila da smo se smjestili u hostel koji se nalazi u srcu Edinburgha, na Royal Mile. Valjda je pogled na stari grad sa stanice na kojoj nas je istovario bus s aerodroma bio krivac što smo 4 puta prešli jedno te isto križanje gore dolje u potrazi za hostelom (lijepa Iva me izvela u razgledavanje). No, taj pogled... mislim da nikada nisam bio u nekom gradu koji ima toliko dominantnu i fascinantnu panoramu starog grada koji te na prvu dočeka na volej, zvizne punom i kaže “ha, šta kažeš?, jebeno, zar ne!?”. I bome je.

Uzevši u obzir da se radi o britanskoj funti i standardu nekoliko puta većem od našeg, a s naše strane o simboličnom, ali dobro strukturiranom budžetu, mi smo se naravno obrušili, tijekom cijelog putovanja, na one najbolje stvari u životu - a one su uvijek, kako se ono kaže, besplatne. Pa tako smo mi nekako i krenuli od prve minute - pješke polako. Nakon sad već petog prelaska jednog te istog križanja (znamo ga u dušu), s Usamljenim pod miškom krenuli smo u potrazi za besplatnim sadržajem. Prvi na listi, iako potpuno slučajno, našao se Calton Hill, brdašce u novom dijelu grada koji nudi izvrstan pogled na sve vrijedno spomena u Edinburghu počevši od dvorca, Arthur's Seat-a, Holyrood-a itd. U narednim kilometrima koje smo proveli križajući po gradu kao dijete s olovkom po papiru, kružeći oko dvorca kao mačka oko vruće kaše, pomalo bezglavo, dobili smo uvid u sav šarm i mističnost Škotske prijestolnice kao i vremenskih prilika i neprilika iste te Škotske. Kaže lijepa Iva da se nije u životu toliko puta obukla i skinula (o vesti i jakni se radi) i ja se slažem. Dok oblaci doslovno galopiraju, ne toliko visoko gore iznad krovova, nošeni nemilosrdnim vjetrom, prosipajući cca svakih sat vremena koji kubik mokrog sadržaja po ulicama grada, dok Španjolska pobjeđuje, a Argentina gubi, mi smo se polako, ali sigurno uvlačili pod kožu grada. Istina je da smo, prvi dan, pokisli barem 5 puta, ali smo shvatili jednu nepobitnu činjenicu ove zemlje, a to je da u Škotskoj ne možeš ostati suh, svi kišobrani i kabanice ovog svijeta ti ne mogu pomoći tako da se ne treba previše ni truditi ni brinuti. Pokazalo se da su jedine posljedice bile malo češći posjeti WC-u ( br.1 & br.2) i pokoja potrošena papirnata maramica. Večer smo proveli gledajući neku kružnu biciklističku utrku po centru koja se vozila cijeli dan, a mi smo naravno taktički došli na kraj ispratiti pobjednika. Pobjednik je bio neki njihov lokalni junak kojeg su sprašili na zadnjoj utrci pa su sada svi bili sretni što se vratio na stare staze slave. Kladioničarska posla.

Jeste li znali:
1603 g. dogodilo se nešto do tada nezamislivo! James VI, kralj Škotske, je postao i kraljem Engleske! Samo 100-njak godina kasnije, točnije 1.5.1707 g. potpisan je zakon o Uniji što je značilo, po prvi puta u povijesti, kraj nezavisnog škotskog kraljevstva

4.7.2010.

Ono što sam spomenuo malo prije da smo shvatili da u Škotskoj ne možemo ostati suhi se u stvari dogodilo tokom današnjeg dana pošto je prva jutarnja akvizicija bila dvije kineske kabanice ružne žute boje (kao da si zašio par rumkeovih vrećica). Trajale su gotovo punih 15 min. Ivina se poderala i napala ju a mene je moja brzo uvjerila da od nje ama baš nikakve pomoći. Današnji dan se, gastronomski, pokazao izuzetno provokativan. Sve je počelo sa socijalnim sendvičima kod nekog indijca, gdje se jedan komad curry piletine dobro sakrivao između dva komada kruha. Nastavak slijedi. Kiša nemilosrdno pada, doduše na mahove, što i mi već polako taktički koristimo za svoje napredovanje. BMW parkiran na izuzetno zanimljiv i efikasan način, kako se kaže, slika govori više od tisuću riječi. Netko je odlučio oživjeti Seinfeldovu epizodu. Fantastično! Kiša nas je ipak utjerala unutar zidina i to zidina izuzetnog „Museum of Scotland“. Sve što vas može zanimati o Škotskoj je na izuzetno zanimljiv i interaktivan način prezentirano u ovom muzeju, a besplatno. Preko puta muzeja stoji ponosno mala statua slavnog, knjigom i velikim platnom, Greyfriars Bobby terijera.

Ako hoćeš proći jeftino, što se tiče hrane, ne ide bolje od velikih dućana, kao npr. Tesco koji je pun jeftinih i gotovih prehrambenih artikala. Jednostavno nema šanse da prođeš jeftinije po pojedinim namirnicama da npr. kuhaš nešto u hostelu. Nažalost toga dana to nismo još registrirali. Ono što ja jesam registrirao je sok od naranče snižen s 2 na 1 Ł. Nakon iscrpnog 39 km koji već radimo po gradu poželio sam se osvježiti sokom od naranče. Prva reakcija je bila „zašto su ga dovraga toliko slatkog napravili, pa da je najhladniji na svijetu ne bi bio osvježavajući“. Dok me Iva u čudu gledala kako dešifriram okus u ustima za oko mi je zapela informacija s naljepnice na boci 1L=20L. Kaže lijepa Iva „zamisli da vidiš nekog kako nateže iz maraskine boce na sred trga bana Jelačića“. Suze i smijeh...i žeđ.
Isplakavši se krenuli smo niz Princess street. Svi vi out there šopingholičari zamislite da šetate ulicom, sudarate se sa stotinama brendiranih vrećica, s lijeve strane vam pogled odvlači impozantni stari grad s dvorcem a sa desne popusti do 70% u Gapu, H&M... - neke stvari se ne mogu kupiti novcem. Neprocjenjivo! Nakon teških gastronomskih promašaja dana odlučili smo barem za večeru popraviti dosadašnji dojam. Nekolicinom, za neiskusno oko, nepovezanih događaja završili smo, nažalost, sa dvije konzerve u ruci skinute s police omalenog dućana preko puta hostela. Na jednoj piše Irish stew, a na drugoj Beef Curry. Mislim da doslovno nismo nikako mogli gore izabrati, što smo nakon par žlica i s grčom na licu i u želudcu i zaključili. Moj pokušaj da suhu tjesteninu „doradim“ s HP umakom s „comunity“ police hostela je samo potvrdio gurmansku tragičnost ovoga dana... bio je pokvaren. No, natopljeni pozitivizmom i „ništa mi neće ovi dan pokvarit“ pristupom „pitcher“ tj. bokal hladnog lokalnog piva u fantastičnoj obližnjoj birtiji je zaliječio rane. Melem. P.S. Htjedoh onaj Irish stew i Beef Curry pomiješati u jednu amorfnu degutantnu masu, i ostaviti u frižideru s naljepnicom „up for grabs“ kako bi podijelio dio današnje tragedije s nekom nedužnom dušom, no lijepa i mudra Iva me odgovorila od takvog čina.

Jeste li znali:
Bagpipes iliti po naški gajde, su jedini instrument koji je ikada bio klasificiran kao oružje! Dogodilo se to
1747.g. kada su odlukom parlamenta zabranjene. Bio je to pokušaj zatiranja svakog traga Klanske kulture.

5.7.2010.

Na sinoćnjoj hladnoj lokalnoj smo u opuštenoj atmosferi nekako kroz razgovor došli do jednog zanimljivog zaključka: Najveći minus Edinburgha su turizam i turisti! Koliko god to idiotski zvučalo bilo je kristalno jasno da nam je nakon dva dana, poradi hordi turista (pogotovo onih na kojekakvim maturalcima) ovoga grada bilo pun kufer. Naravno, pošto smo i mi dio te horde, kritičnost prema toj činjenici je u jednu ruku nelogična, no ta stvarnost ovoga grada nije ono po što smo mi došli...

Iz tog razloga naš treći dan je bio podređen bježanju glavom bez obzira u bilo kojem smjeru van centra grada. Smjer je na kraju pokazivao na Leith, lučki dio Edinburgha. Napokon, Škoti na ulicama, lokalno stanovništvo, poljski i kineski dućani, ruševne hale, „for sale“natpisi... to je već bolje. Grad, kako smo se informirali, ulaže znatna sredstva kako bi u narednih nekolicinu godina doveo u red ovaj dio grada, odnosno vratio ga na stare staze slave kada su brodogradnja i lučki transport bili žila kucavica grada. Leith čuva usidrenu Royal Yacht Britannia-u, dugogodišnji plutajući dom kraljevske obitelji (1953 - 1997) koja je sada, naravno, velika turistička atrakcija. Pogled na nju je onako ovlaš bačen. Ne zanima nas. Cijelo prijepodne provedeno lutajući Leithom je bilo potpuno osvježenje od prekrcanih,koje kakvim teretom, ulica starog grada. Kava koju smo popili u maloj zalogajnici, kao iz filma iz 50-tih ispaloj, je bio odličan trenutak za osjetiti puls stvarne Škotske. Doduše, velika većina gostiju je 50-tih vjerojatno već unuke imala tako da taj puls i nije bilo tako lako pronaći. Pored nas vodi se razgovor dvojca iz kluba 70+ o, mi mislimo, Monku. Odlično! Iako ne razumijemo ništa. Na povratku prema hostelu, jedna stvar upada u oči, i to ne samo ovdje nego ispostavilo se u cijeloj Škotskoj, a to su „Barber shops“odnosno brijačnice, odnosno frizeraji... kako god. Njihov broj je zaista znakovit dok je s druge strane, poradi siline vjetra, očigledno da je tu popularan idontcare look, odnosno da je idontkerka preferirani izbor građana i građanki i viječni modni krik. Zanimljivo.
Edingburgh je blažen s izvrsnim parkom (Holyrood park), koji se poradi ekspanzije grada našao u samom srcu, naravno tog istog grada. Idealan bijeg od gradske vreve (tu se ne radi o nesnosnim vrućinama) koji smo i mi odlučili iskoristiti. Park je brdo, brdašce rekli bi, s vrhom koji nosi ime „Arthurs seat“ koji se uzdiže vrtoglavih 251 m iznad grada. Uspon je bio blago umarajući. Gore, OPĆI vjetar. Svaki pokušaj komunikacije, gledanja ili disanja u vjetar bio je uzaludan. Vjetrootporna jakna gore dobiva sasvim novi smisao. Nakon cijelopopodnevne borbe s vjetrom po obroncima, napokon nas je u galopu stjeralo s brda. Odličan dan sve u svemu. Bolji nego prva dva. Hrana i spavanje. Bar smo tako mislili.

Jeste li znali:
Škotski gaelski jezik, kojeg je u 18. st. govorilo cca 300 000 ljudi, danas se svodi na nekih 60 000 govornika većinom naseljenih u Škotskoj. Najveća koncentracija se nalazi na unutarnjim Hebridima i otoku Skye-u. Gaelski nije službeni jezik Velike Britanije ni EU.

6.7.2010.

Škotskom se da jeftino putovati. Od hrane, besplatnog sadržaja pa do poprilično jeftinog smještaja. Naravno radi se o gradovima, što se tiče smještaja, i u našem slučaju 14 i višekrevetnim sobama hostela (još jeftinija opcija bi bila couchsurfing) koje nose određene nepogodnosti, čisto poradi zakona velikih brojeva, a koji je nas te treće noći zahvatio. Od 14 duša koji su odlučili provesti tu noć u toj sobi samo je jedna, po mojoj nervoznoj procjeni spavala. Decibeli koje je dotični rasipao cjelonoćnim hrkanjem i puštanjem golubova, iako nisam siguran da li je riječ o istoj osobi, bili su dijabolični! Pretražujući unezvjereno, nakon neprospavane noći, na rano jutro pred polazak, džepove u potrazi za džepnim nožićem kako bi ga ostavio između drugog i trećeg kralješka dotičnog, napuštamo hostel, za sada i Edinburgh i autobusom hvatamo pravac sjevera prema Invernessu, glavnom gradu „Highlands-a“.
Daily Telegraph koji smo dobili uz kupljenu bocu vode, nam je nakon pročitanog članka o pripravničkim plaćama u Škotskoj, podigao krvni tlak i uznemirio čireve koji su do tada mirno dremuckali dolje duboko. Nakon rafala standardnih psovki i epiteta prema svemu i svakomu, da ih sad ne nabrajam, brzo su nas primirili pogledi na sve zelenija prostranstva što smo sjevernije odmicali.

Inverness. Highlander hostel, ni manje ni više, ogroman i poprilično prazan. Poljak na recepciji traži svoju sreću gore na sjeveru Škotske. Klopa, pa provest popodne u gradu. Kaže Usamljeni, šetnja niz rijeku je najbolja stvar i mi ga poslušasmo. Gradom ne dominiraju stare vizure, svjedoci povijesti, osim u usmenoj i pismenoj predaji, pošto je kako god bi nešto bilo izgrađeno, što bi danas bilo dio davne povijesti, bilo i zapaljeno ili potpuno devastirano. Zajeban geopolitički položaj. No, grad je ipak odisao nekim šarmom, kao što često gradovi koji život vežu na obale rijeka i odišu, pomalo čak penzionerski, primjetila je lijepa Iva, odnosno kao mjesto gdje raja u odmaklim godinama dolazi provesti jesen svog života. Besplatan muzej, fantastičan nadasve, koji je, između inog izvrsnog sadržaja (povjest im je stvarno intrigantna), mene najviše zadržao na interaktivnoj ploči učenja gaelskog jezika. „Sjedi 1“, kaze ploča. Nedaleko majka sina podučava istom tom gaelskom. Prenosi dio sebe... tradiciju, kulturu. Bezvremenski.
Večera u hostelu u društvu genijalnog Nigerijca. Malo prosipanja „znanja“ o geopolitici s moje strane i životnih priča i stvarnosti Nigerije s njegove, uz lokalno pivo s okusom jebene jabuke, bili su suton današnjeg dana. Neki ljudi, fenomenalno jednostavno definiraju život i ono zbilja važno u njemu. Naučih. Nizozemska pobjedila Urugvaj. Lijepa Iva razočarana. I ja.

7.7.2010.

Doručak, ruksaci na leđa i put željezničkog kolodvora. Cilj: pokupiti rent-a-car rezerviran i plaćen još davno prije tri mjeseca. Zbunjeni, u potrazi za uredom, na informacijama lijepa Iva dobila odgovor da su nekad davno tu bili (naša agencija), no da više nisu. Te jebo, pomislih. Nelagodnu zamišljenu tišinu prekinuo je cik ugledavši malca cca 15 godina kako sjedi na klupi i drži natpis na komadu kartona „Focus vehicle“! To je to, odlično, nakon razmjene papirologije i „petrol“odgovora na moje pitanje šta točim u njega došli smo pred crveni ford Ka. Nakon opskrbe potrebnim živežnim namirnicama i „Vesna Mimica“ razgibavanja prije ulaska u vozilo s krive strane, instaliranja GPS-a, bili smo spremni na pokret. Uf, ne prima Mp3, ne prima CD... samo kazete. E, kurac dragi gledatelji, toga nemamo. Cro Pop Fest ostao na tavanu u ladici. Al neka, krenusmo. Iznenađujuće brzo sam ovladao vožnjom po UK pravilima,ostalo bit će nešto od Irskog iskustva, i krenuli smo, lijepa Iva, ja i Jagodica Bobica (čitaj: crvena krvoločna zvijer koja proždire sve što joj stane na putu) put sjevernih ekstremiteta Škotske.

Uz BBC 1,2,3, ovisno što je radio gdje hvatao niz A9, smjer sjever, klizili smo uz istočnu obalu. Jagodica prede poput dobro podmazanog stroja. Milina. Kaže Usamljeni da stanemo u Dornoch, pitoreskno, pitomo mjestašce u kojem je rastopljena (doslovno - kipući katran je bilo oruđe odabira) zadnja Škotska vještica ljeta gospodnjeg 1722., ali puno, puno važnije, mjesta u kojem je Madonna uplovila 2000.g. u iznenađujuće dug bračni život s Guy Ritchiem. Katedrala iz 13. st. definitivno vrijedna spomena i pažnje. Ušli i izašli. Glad je prevladala. Pašteta pod mišku i put putokaza koji pokazuje desno za plažu. Kakva zlatno žuta pješčana plaža. Bez brutalnog vjetra koji nas i dalje lomi kao suho granje i sa cca 15-tak stupnjeva više u termometru, moglo bi se pomisliti da nas je GPS krivo odveo na zadnjem silazu i to put plaža Mauriciusa ili nekog drugog tropskog raja. Lijepa Iva umače noge, 5s, dovoljno za sliku. Grčevi. Vrijeme je za ručak na plaži. Sendvić s paštetom, paprikom i senfom. Engleskim senfom (čitaj: šalje ostale senfove po šibice). Uf... peče, suze, sinusi se čiste. Mean matherfucker senf. Krećemo dalje, pogledom ispraćamo dva klinca kako igraju picigin. Mogli smo i mi al nam se nije dalo, taman ručali.
Krajolik postaje sve dramatičniji kako se km okreću na kontrolnoj ploči. U daljini, na pješčanom sprudu nasred jezera razvalili se tuljani u potrazi za sunčevim dodirom. Erupcija oduševljenja kod lijepe Ive.
Postalo je izuzetno teško vozit. Toliko toga odvlači pažnju da je teško koncentrirati se na cestu. Na krivu stranu ceste. Sada nas već kilometrima s obje strane prate prostrani, vjetrom zaglađeni, zeleni pašnjaci krcati ovcama - probao brojati i skoro zaspao za volanom. The grass is greener here. I stvarno je. Benzinska, prvo točenje, piše na pumpi „petrol“. Odlično, to trebamo. Nema ono 95, 98, super ovaj ili onaj. Ima petrol. Unleaded.

Riječ dramatično mi stalno zapinje za jezik. Dramatično je bilo i skretanje kod crvene govornice na sporednu cesticu kako bi se spustili niz „Whaligoe steps“. Stepenice urezane u stijenu vode strmoglavo dolje, gdje valovi kroje sudbinu visokim strmim liticama, prema od svijeta zaboravljenoj prirodnoj luci. 365 stepenica. Jedna za svaki dan u godini. Puno lakše dolje nego gore. Ostaci nastambe svjedoče vremenu kada su ribari uplovljavali u tu malu uvalu i tovarili ulov ženama u košare koje su ih balansirajući na glavi nosile gore stepenicu po stepenicu. Žena za sva vremena. Kiša je počela rominjati, podvili smo rep i krenuli natrag. Stepenicu po stepenicu. Bez košara.
Wick je grad koji je nailazio niz cestu, koji ima pubove, koji imaju televizore, a televizori prenose utakmice. Polufinalne. No imali smo još nešto za pod zub vremena pa smo se rasuli po obližnjim liticama u potrazi za još jednim srednjovjekovnim dvorcem.
„Kupio sam mu novi štap pa ga mora odmah probati“ bile su riječi simpatičnog Škota koji nas je usmjerio prema dvorcu dok su on i sin krenuli u susret valova i vjetrova Sjevernog mora. Kako bi George Constanza rekao „The sea was angry that day my friends, like an old man trying to return soup at a deli“, no to nije spriječilo malca da s novim štapom iščupa iz mora ribe za omanju ribarsku feštu. Naravno, sve sam fotodokumentirao za potrebe rasprave s mojim lokalnim ribolovcima.
Vrijeme leti, poput oblaka iznad naših glava. Prvo poluvrijeme gotovo. Sranje. Glavinjajući kroz, iz nekog razloga sablasno prazan grad, spotaknuli smo se o Pub koji je osim nas sadržavao još jednog lokalnog alkosa. Činjenica da niti u jednom tenutku nismo ništa naručili, niti nas je tko pitao, a da je cijelo poluvrijeme prošlo (našem budgetu odgovaralo) iz nekog razloga nije bilo uopće čudno. Španjolska pobjedila, podrazumjeva se. Konobar, vjerojatno i vlasnik, izgubio okladu od starog. Kladio se na Njemce. Svašta.
Šator se već nervozno vrpoljio na zadnjem sjedalu. Uputiše nas put kampa koji se nalazio na prilazu gradu. Piše „hot shower“. Miluje maštu pomisao na njega nakon cjelodnevnog propuha. Kaže gazda na ulazu, „ima vruće vode samo treba do kraja odvrnuti pipu“. Topla juha domaćeg (našeg) porijekla, skuhana na malom kuhalu je zalječila površinske rane. Trebao sam ga prepoznati kada sam ušao. Ali nisam. Slijepo poslušavši gazdu okrenuo sam ručicu na tušu do kraja. U premaloj kabini, nisam imao šanse, nije mi bilo spasa. Prvo me zaljepio za zastor, a onda za zid. Sve mokro, opća poplava. Bio je to Commando 450 (http://www.youtube.com/watch?v=dlrtQb24Qxw) . Lijepa Iva u vidnom šoku nakon identičnog iskustva. Prva noć u šatoru. Dragom šatoru... po ovo smo došli. Jedna ovca, dvije ovce, tri ovce, četri ovczzzzzz....

Jeste li znali:
Sjeverni i sjeverozapadni predjeli Škotske, škotski highlands, su stoljećima bili dom Klanovima. Klanovi Highland-a su stoljećima vladali tim teško pristupačnim djelovima Škotske. Razni MacDonaldi, Macleodi i ostali Macovi i ne Macovi su bili ono što bi se nazvalo mean mother fuckers ali u pozitivnom smislu vrlina tadašnjeg vremena, za razliku od sve zatupljenijeg, globalnog, Macnaljepnica klana kojeg sam bit će i ja dio.

8.7.2010.

Nema ništa bolje od mirisa kave na rano jutro. Pogled mi već neko vrijeme stoji smrznut na starom crvenom WW kombiju, onoj legendarnoj T seriji, na njegovim crveno bjelim kariranim zastorima. Mladi tata i preslatka dvogodišnja kćerkica, sami. Njegovi brkovi se nekako uklapaju u cijelu sliku. Fali takvih priča u ovo novo vrijeme. Nema sumnje.
Vrijeme nas za sada zaista mazi. Izuzev konstantnog vjetra ni traga ni glasa o onom zloglasnom, viječno mokrom, Škotskom vremenu. Krajolik postaje sve dojmljiviji, ako je to moguće, ili mi jednostavno sve više prirasta srcu. Kaže Usamljeni ne idite do John ó groats-a ni za živu glavu, lažno prezentiranog kao najsjeverniju točku britanskog kopna, jerbo je totalno fejk. Usamljeni potpuno bio u pravu. Uz pokoju sočnu psovku, prosutu onako usput iz rukava, krenuli smo dalje. Sada smo već klizili niz najsjevernije dijelove Škotske obale o koju se razbijaju valovi Atlantskog oceana. Ti isti valovi u talu s vječnim vjetrovima isklesali su spektakularne kamene formacije koje se dižu 60m iznad površine oceana. Da, Duncansby Stacks je majka Priroda u svom najsjajnijem izdanju. Neponovljiva umjetnica. Sirova snaga valova,stasite litice, prkosne kamene formacije, vjetrom nošena zelena polja i na njima ovce... pun k... ovaca i njihovih govana. Teško izbjegavat. Kad malo razmislim jedino osjetilo koje je tamo suvišno je njuh. Kombinacija govana tisuća ovaca i ptica, koje se gnijezde po okolnim liticama daju zraku jedan specifičan, kako bi se čovjek izrazio, užegao, kiselkast miris. Dosta izazovno za prosječne receptore njuha. No to je Majka. Tejk it ot liv it.

Castle of May i njegovi vrtovi, su obrađeni na brzaka, pošto lijepa Iva nije uspjela ući u dvorac, bez obzira na njenu plavu krv. Odlučili smo iz protesta napustiti imanje. Kraljica majka se u grobu vjerojatno prevrtala. Novac naravno ni u snu ne dajemo, tako nisko ne želimo spasti. Ostavivši iza sebe armadu penzionera s kraljicom u srcu, uputili smo se, u inat John ó groats-u, do Dunnet Head-a prave najsjevernije točke britanskog kopna! Nama muda pod bubrege... pih. Svjetionik iz 1832, panoramski pogled za poželit i iznenadni škotski pljusak, koji bi da nas lijepa Iva nije iščupala u zadnji čas bio „iznenadni jebeni škotski pljusak“ su marljivo pohranjeni u kratkotrajno pamćenje, a za dalje ćemo vidjeti. Dan se, kasnije se pokazalo, zaista razvijao u potencijalnog stjegonošu našeg kratkog putovanja. Vožnja se pretvorila u čisti hedonizam. Pojam vremena se polako gubio, bore s lica su nestajale... upali smo u onaj „take it easy“ ritam dok smo se kotrljali uskim planinskim cestama... kako kaže jedan veliki um...“stavi misli u prazan hod“. I zaista jesmo...
„Krava“ povika lijepa Iva, „tko?“ uzvratih ja. Radilo se o Highlands-kom govedu, ne bilo kakvoj kravi vulgaris. Škripe gume (radi dojma), vadi se fotoaparat. Dok sam pokušavao fokusirati iz žablje perspektive tu veliku čupavu narančastu beštiju, pogledom kojim me je, kroz uvijek moderne šiške, odmjerio bio je dovoljan da shvatim da nije ovo nikakav photo session. Ostavismo govedo na miru. Kiša. Vrijeme se premišljalo kao udavača pred svadbenim menu-om. Tuljani. Ovaj puta close up. Na deset metara smo im. Kakav trenutak! Lagano, lijeno škicanje ispod oka ženki i mladunaca koji su se povaljali po klizavom molu, totalni antistres, dok mužjaci kao plutače vire iz vode i galame vjerojatno nešto kao „dabogda se poskliznuo“ ili „ti, ja, do rta i nazad“! Napuštamo tu oazu mira, palimo Bobicu, palimo radio i.... opet Alejandro. Jebo ih Alejandro više 100 puta. Nakon nje Katy Perry i Snoop Dog. Jebo i njih Alejandro, 200 puta. Ubio bi za Ivu Amulića i „Sto na sat“... u zid.

Dan je polako odmicao, rajske netaknute plaže su se nizale... Thurso je bio gradić u kojem smo skuhali po dva sendviča na klupi uz rijeku u čijem koritu na kamenu tuljan krade Bogu dane. Sunčano. Gubimo sposobnost komentiranja onoga što nas okružuje. Krajolik, po stoti put, nadmašuje sam sebe. Vozimo se u tišini s osmjehom na licu. Zaustavljamo se na Balnakeil plaži. Još jednoj u nizu. Školjka na školjki, gužva. Zalazak sunca. Da, da, romantika na škotski način.
Povlačeći se po sporednim cesticama, probijajući se kroz stada ovaca, polako je trebalo pronaći mjesto na kojem će se pregrmiti noć. Dan je bio fantastičan, čak i sunčan na kraju, tako da smo ga nevoljko privodili kraju. Cesta je završila. Mladi par kampira. Na prvu loptu, rekoh odlično susjedi! Al na drugu... da malo žuči prospem...nemoj mi se prodavat za kampera s punim frižiderom mesa, BMW-om, balonkama za crno vino, opremom s koje ni etiketa nije skinuta i vjerojatno prvom pomoći u slučaju nuklearne katastrofe!
Roštilj im je fakat fino mirisao. No, i naša tjestenina je bila odlična! A, i ružniji su od nas. Znatno.
Lijepa Iva se teško pomirila s činjenicom da nas je metar visoki zidić djelio od lokalnog groblja. Bilo je prekasno za migracije. Sutra je novi dan. Vjetar je i dalje nemilosrdno vladao.

Jeste li znali:
Jedna od najboljih stvari Škotske je činjenica da je tzv. kampiranje na divljaka apsolutno dozvoljeno i dapače poželjno. Točnije, ukoliko se ponašate odgovorno i ne ostavite nered iza sebe, ne narušite ravnotežu eko sustava itd. možete kampirati gdje god vam srce želi. Na čistom njihovom „It's the law!“

9.7.2010.

Teško smo sinoć san hvatali, da li radi spomenute blizine groblja ili zbog činjenice da tu visoko gore na sjeveru pravi mrak nikada ni ne padne. Barem ne u ovo doba godine. Ruta je ukucana, Bobica se zaljuljala i novi dan je otpočeo. Odlično!
Kiša. Hm, već se dosta vozimo, a ne prestaje. Odlučni da u djelo provedemo svoj prvi planirani hike navlačimo kabanice. Lijepa Iva navlači. Moja ostala u hostelu u Edingburghu, upravo shvatih. Al volja je jaka. Škotska je odlučila pokazati ono svoje drugo lice. Tmurnije. Sparno i vlažno, noge do zglobova propadaju u močvarno tlo pod nama. Lijepa Iva, imam osjećaj, mi spominje rodbinu. Štuca mi se. Old Man of Stoer se ukazao pred nama nakon nešto više od sat vremena. Prizor stijene koja se prkosno odupirala bjesnom oceanu je bila vrijedna novonastalih nožnih gljivica. Pošto vlaga i smrad vode koja se provlačila između nožnih prstiju nije bila dovoljno pojavili su se i midgesi. Već sam se pitao gdje su. Zloglasne krvopije ne dopuštaju zaustavljanje, te stižemo pred auto mokri do gaća, što od znoja što od kiše. Palimo Bobicu, grijanje na maksimum kako bi osušili robu (drugu te vrste nemamo). Naravno Gaga se krevelji na radiju. Majko mila kakav epohalni smrad. Zapara.

Kiša je malo narušila prazničko raspoloženje dok smo se kotrljali niz uske čestice sjevera. Jelen tik do auta u jarku (jelen, ne auto). Pristojno je pričekao da ga slikam. Već dugo nismo sreli niti jedan auto. Osušili smo se u potpunosti.
Dolazimo do Ulapoola, sunce probija oblake. Nabavljam kabanicu, koju naravno do kraja puta nisam niti jednom upotrijebio. Nisam u životu vidio toliko North Face opreme na homosapiensima. Dođe mi da izvadim svoju vreću za spavanje i ogrnem se, čisto to fit in. Sve nešto hoch i noble. Che Che i kajtijaznam. Rotary club transparenti razvučeni po glavnoj ulici su bili dovoljno jasni.
Uvalili smo se na lukobran. Gotova tjestenina s piletinom (1.5 funti/0,5 kg) iz lokalnog dućana popraćena s fudge-om od vanilije uz pogled na luku obasjanu svježim suncem... mmm... život nije moga biti bolji. Toplo je.
Ušao u krivi smjer. Moralo se dogoditi. Posljedice zanemarive.

Okznuvši još nekoliko preporuka Usamljenog, preko slapova, plaža, hi-tech WC-a, i nekih od najljepših panoramskih pogleda naših života dan se privodio kraju. Vožnja od Kinlochewe-a do Torridona niz A896 je opravdala epitet jedne od najspektakularnijih vožnji Škotske. Niti jedan auto nismo sreli. Na kraju te zrakooduzimajuće vožnje nas je čekao komad zelene livade za naš šator. Dobra vijest je da su se nedaleko nalazili besplatni tuševi. Loša da je ta livada bila centralni štab Miđa (od milja). Specijalne postrojbe. The resistance was futile.

10.7.2010.

Jutarnje sunce obasjava koloniju Miđa koji nas strpljivo čekaju da „otvorimo“ vrata šatora. Taktika je jednostavna. Sve spakiramo unutar šatora, munjevitim potezom se spušta zatvarač iliti ciferšlus lijepa Iva na jednu stranu sa svojim stvarima, ja na drugu sa svojim i usput grabim šator. Rastavljam ga 100m dalje uz cestu. Uspjeh. Samo jedan pretrpljeni ugriz.
Sunčano je. Put nas nanovo vodi kroz još jednu od onih „best drives in the country“. Zavoj za zavojem otkrivao je nove horizonte dok smo grabili strmom cestom prema vrhu. Bobica u drugoj. Grize. Vrh prijevoja je nudio fantastični panoramski pogled na Isle of Skye (kasnije više o njemu). Selo s druge strane je bilo fino ulickano. Nema što, razglednica tek takva. Ekipa na biciklima, klub 60+, kroti krivudavu strmu cesticu bez grča na licu. Bobica u drugoj.

Isle of Skye je sljedeće što nam cesta donosi, uz kratko zaustavljanje kod Eilean Donan dvorca. Broj turista je odavao da smo napustili mirne krajeve. Kažu da je njegova vizura zauzela počasno mjesto na više fotografija, kalendara i filmova od ijednog drugog. Eto i ja zatrpah svoju memorijsku s pretjeranim brojem kutova slikanja. Da dam obola statistici.
Cristopher Lambert aca Higlhlander rulz. Tko misli drugačije, šupak, i točka.
Cesta s dvije trake. Ograničenje 90. Šokirani cestovnim luksuzom, a i neugodno velikim brojem prometala uplovili smo na Skye. „Otok oblaka“ (u slobodnom prijevodu) trebao nam je izbiti barem tri dana iz kantice cjelokupnog putovanja. Na brzinu smo nanizali par preporuka Usamljenog niz istočnu obalu otoka. Redom su padali Old man of Stoer (još jedan), Kilt rock (slika), nemogumusesjetitiimena vodopad i tako dalje i tako bliže. Umorilo nas to naguravanje s Japancima i njihovim fotoaparatima te smo smjestivši se u obližnji kamp ubili oko na tri popodnevna sata. Miđe na lancu.
„Full monty“ konzerva graha x 2 je pala u lonac. Iz lonca u želudac. Iz želudca u atmosferu niz stazu kojom smo se spuštali do obližnje plaže. Mrljava kišica i filmski zalazak sunca za kraj dana. Sutra imamo velike planove za ovaj otok. Drž gaće otoče! Kiša je padala cijelu noć.

Jeste li znali:
Haggis, taj najzvučnij škotski kulinarski specijalitet se sastoji od ovčjih iznutrica - srce, pluća, jetra, koje se uz dodatak luka i začina kuhaju cca sat vremena u ovčjem želudcu. Naravno želudac se odstrani od ostatka životinje prije kuhanja - za one koji će ga probati spremiti sami!

11.7.2010.

Jutro je. Nebo se i dalje cijedi po šatoru, a polako i po meni -prokapava na mojoj strani. Šator je očito trebalo impregnirati po cijeloj površini. Lijepa Iva poteže onu „da ti nisam rekla…“. Vadi mi mast.
Gubimo strpljenje s kišom i sjedamo u auto. Pogled „jesu vama svi doma?“ koji smo dobili od djelatnice turističkog ureda u obližnjem gradu nakon što smo iznijeli svoj plan osvajanja Cuillin planine, nam je nekako izbio početni entuzijazam. Vremenska prognoza koja je ukazivala da je na Skye-u u naredna tri dana OPĆA kiša nam nije ostavljala puno manevarskog prostora… napuštaj brod! U našem slučaju otok!
Ukoliko je postojala i najmanja želja i volja da po tom vlažnom i jadnom vremenu zaista pokušamo osvojiti tu zločestu i opasnu planinu, pogled na najveći rescue helikopter koji sam ikad vidio tik do dotične planine kojoj se ni podnožje od oblaka nije vidjelo učinio je svoje. Promjena plana je dobila potvrdu i u najoptimističnijim krugovima podsvijesti.

Kocka je pala na Fort William i okolicu. Kiša nas je ispratila na kopno i zalupila vrata za nama. Još par slika Eilen Donan dvorca, čisto statistike radi, par zaustavljanja radi pogleda na Ben Nevis, najviše planine Britanije, i eto nas na ogromnom praznom parkiralištu Fort Williama. Nedjelja je. Parking besplatan. Kolo sreće se okreće. Odlučili smo snimiti situaciju u gradu, odnosno locirat kutak iz kojeg ćemo ispratiti kako Španjolska igra zrende s Nizozemcima. Odluka je pala, lokacija pronađena. Sunce je izašlo, a s njime i šator iz gepeka. Šator se suši, ja ga držim. Lijepa Iva u gepeku slaže sendviće za ručak. Rekli bi ljudi Češka posla.
Suhi (šator) i siti (mi) bili smo spremni za pivo (ja) i cuba libre (lijepa Iva). Belhaven best lokalno i cuba libre internacionalno u kutu lokalne birtije. Atmosfera pred usijanjem. Svi se kladili na Španjolsku. Ekipa šarolika u najmanju ruku. Debeli na šanku koji sa svojom XXL glavom uporno zaklanja televizor i troši svaku slobodnu kovanicu na hranjenje poker aparata. Svi se znaju. Samo mi se ne znamo. No to se ubrzo mijenja. Šepavi lokalni Rodney Trotter s naočalama, životopisne žene u cugi, dečko s retardacijom koji sve pozdravlja i kom svi odzdravljaju, crni cinični humor koji se prolama iz svakog kuta birtije... sve se nekako uklapa dok Španjolci drže lekciju. Kažu da je po njihovom repka Engleske bi pješke iz Južne Afrike! Veseli, otvoreni, duhoviti, ružni/životopisni, pijani. Škoti. Noć za pamćenje. Španjolska prvak svijeta! Život je lijep.
Još samo da nađemo kutak za naš šator. Odluka je pala par km van grada na malo savršeno mjesto uz rječicu. Ispostavilo se i uz grob voljenog kućnog ljubimca. Hoće nas ta groblja. Mir, sumrak, šum vjetra u krošnjama drveća, žuborenje vode i mi. I Fifi. Pokoj mu duši.

12.7.2010.

Noć je prošla, jutro je došlo. S jutrom i prvim zrakama sunca i pogled na hordu Miđa koja ponovo čeka pred vratima šatora. Pa da ponovimo usvojeno. Taktika je jednostavna. Sve spakiramo unutar šatora, munjevitim potezom se spušta zatvarač iliti ciferšlus, lijepa Iva na jednu stranu sa svojim stvarima, ja na drugu sa svojim i usput grabim šator. Da baš. Sranje! Ne bi išlo. Prizemljenje. Doslovno! Sinoć sam iz nekog, nikom normalnom poznatog, razloga zabio klinove ,valjda kako vjetar ne bi odnio šator s cca 150kg žive vage!!! Lijepa Iva je bila već na sigurnom. Borio sam se junački. Kako i pristoji ovim krajevima. Lijevo oko se jedva izvuklo. Slabokrvan i iscrpljen uskačem u Bobicu i hvatamo maglu.
Kava na parkiralištu par kilometara dalje s pogledom na Glenfinnan memorial, stasiti spomenik jedne romantične priče s tragičnim posljedicama za Highlandere je donekle zaliječila okrnjena tijela.
Dovoljno je rano, još nema nikoga osim nas. Nisam ni misao završio, a evo ih, dolaze, ispadaju iz autobusa. Mliječno bijele noge u sandalama. Dosta za svaki želudac. Znak za pokret.

Nedaleko od spomenika, u vidokrugu, nalazi se Glenfinnan vijadukt. Za ljubitelje letećeg Harry Lončarića-Poterra korišten u dva nastavka filma. Za najbolji pogled na nj, kaže Usamljeni poduzmite „short pleasant walk“. Usamljeni je bio na nečemu, jer ovo je bilo u najmanju ruku unpleasant. Kiša, vlaga, blato. Smišljam žučni tekst prigovora za Usamljenog dok se probijamo do vidikovca. Sreća pa je pogled vrijedio muke.
Engleski čaj u vagonu na željeznickoj stanici nam je vratio vjeru u život.
Nije prošlo dugo, parna lokomotiva se usidrila na stanici. Malo ljutkast što nisam bio gore u vodi i blatu dok je prolazio vijaduktom sjedamo u auto i hvatamo povoljnu poziciju za slikanje parnjače u pokretu. Putovanje kroz vrijeme na 30 sekundi. Dim suklja.
Usamljena St. Mary & St. Finnan crkva je bila najimpresivnija na koju smo naletjeli. Pogled koji se, kada se iskorači iz crkve, otvarao preko jezera na udaljene vrhove planina; osama na kojoj je podignuta te unutrašnjost nekako zapuštena, skromna, bez lažnog visokog sjaja, izdizala ju je iz konkurencije.
Već 20 km se vozimo krivom cestom. GPS nas vodi na trajekt. Ponavljanje je majka znanja. Ponovismo 20 km.
Back on track, kotrljamo se prema jezeru Glencoe oko kojeg ćemo provesti zadnjih dan i pol koliko nam je ostalo prije povratka u Inverness. Čini nam se kao da smo već mjesec dana na putovanju. To se traži. Dobro je.
Cesta vjerno prati topografiju koja joj se baca pod noge, stvarajući zavoj za zavojem, mudro, po granici vode i kopna. Trenutci djeluju kao sati, minute kao dani. Ono putničko zen stanje duha je na vrhuncu. Čak mi ni Alejandro više ništa ne može.

Majka je opet pokazivala svu raskoš i genijalnost svog talenta dok se polako kotrljamo u potrazi za nekim dobroćudnim komadom tla koji će ugostiti naš šator. Kiša se dvoumi.
Troje, jedno drugom do uha, klempave i pjegave djece znatiželjno nas promatra dok nam njihov tata objašnjava gdje je dobro kampirati. „Savršeno mjesto“ kaže on. „Ne možete promašit, odmah preko puta groblja“. Bit će da se pročulo da spavamo uz groblja. Al dovoljno za nas, tako nam je valjda grah pao na ovom putovanju. Groblje it is.
Anarhija među oblacima, daleko na horizontu zapada, odavala je da će zalazak sunca biti pic pic. Dekica na rubu jezera, topla juhica, sendvič od mozzarele za mikrovalnu i mi s pogledima u daljinu u iščekivanju zalaska…život je lijep. 47 sekundi kasnije prekid programa. Navalili su na nas kao ulje na čvarak. Pohlepno i nemilosrdno. Dobro je rekao kasnije jedan lokalac u birtiji u Glasgowu „Midges, ooo Midges, they are terrible! The only bad thing about Scotland!“
Zalazak odrađen u hodu. Spavanje. Sutra se treba penjati.

Jeste li znali:
Iako se Škotska smatra domovinom Whiskey-a, preduhitrili su ih Irski svećenici koji su ga destilirali nekih 100 godina prije nego se dočepao Škotske a sve njih su izigrali Kinezi koji su ga izmislili!

13.7.2010.

Usamljeni priča o nekoj izgubljenoj dolini između tri sestre. Tri sestre, tri vrha jedan do drugoga i mi u podnožju vežemo cipele. Ajme kako samo smrde cipele! Ne bi si bio stopalo u ovom trenutku.
Pogled gore otkriva da se vrhovi sramežljivo skrivaju među oblacima, ostavljajući ono što nas čeka nama na maštu. Nešto više od dva sata i bezbroj stepenica kasnije stigli smo do onoga što smo mi smatrali da je izgubljena dolina, naravno, potpuno smo fulali. Usamljeni ju je nekako drugačije opisao, pomislismo (spominjao nešto kao „dolina ravna poput nogometnog igrališta“). Ma on je opet na karbofiksu!
Par gutljaja vode iz planinskog potoka (u maniri Bear Grillsa) koji se bacao na glavu pored nas bili su eliksir života. Oblaci su se počeli kidati i otkrivati mrke stjenovite vrhove. Sunce je polako otkrivalo svu raskoš i dramatičnost mjesta na kojem se nalazimo! Dolje duboko u dolini kroz maglu nazire se Glencoe. Vrijedilo je svake kapi znoja! Šećer na kraju, as na desetku…lijepo li je.
10-tak jelena dalje i tri pada po osobi (iks ko' kuća) i eto nas ponovo u podnožju. Posljednji pogled prema gore dok istežemo vrišteće mišiće. Vrijeme je da se krene nazad.

Loch Ness je još stajao između nas i kraja ovog kratkog road tripinga po Highlandsu. Neću trošiti suvišne riječi na Loch Ness osim da je prenapuhani marketinški trik i da se može sakriti ispred bezbroj zanimljivijih i gotovo nedirnutih dijelova koje smo, nažalost, samo okrznuli. Ne bi ni stali, niti usporili da nije bilo crveno na semaforu i par penzionera na zebri. Naravno, horde turista su ovdje najkoncentriranije….
Urquart castle, točnije parkiralište s kojeg se vidi taj isti dvorac je poslužio za pakiranje ruksaka. Bobica nam je bila dnevni boravak zadnjih tjedan dana. Mali ali pali. Sada ju je trebalo vratiti. Brzinsko usisavanje na benzinskoj i bila je sprema za povrat. Bobica cista i smrdljiva. Mirisa se nismo uspjeli rjesiti.
Inverness je izgledao puno zanimljivije dolazeći u njega s južne strane. Nekako veće, značajnije. Čak je i onaj penzionerski dojam od prije tjedan dana izostao. Kreveti u istom Highlander hostelu su nas vjerno čekali. Hostel je dobio prinovu. Wrangler tamno plave „farmerke“, crvena karirana košulja uredno spakirana iza smeđeg remena i marine cut frizura su mi trebali biti dovoljno. No tek filmski naglasak koji je izašao iz novopečenog za pultom je riješio dilemu. Mississippi, Sir, yes Sir.
Sweet & Sour piletina koju smo smiješali u kuhinji u kombinaciji s generiranim umorom tijekom današnjeg dana su učinili svoje. Iako sam imao veliku želju s Mississippijem malo porazgovarat o filozofiji i modi, krvni tlak je rekao svoje. Krevet je bio mekan poput bijelih oblaka koji su jurcali iznad hostela. Treba mi sna. No hrkađija ispod mene nije baš pokazao puno razumijevanja! Deja vu iz Edinburgha. Jedino što ovaj put nisam razmišljao o džepnom nožiću i kralješcima već sam se bio fokusirao na aparat na gašenje požara i na njegovih 9 kg praha, 9 kg koji su kao zapete puške čekali…

14.7.2010.

Krvavih očiju, teški sami sebi, krenuli smo prema autobusnom. Informacija da je karta 25,50 Ł na današnji dan izvukla nam je kakav takav osmjeh na lice. Mi platili 5,50 Ł. Prije dva mjeseca.
Glasgow je čekao nas, a mi smo čekali bus.
Događaji koji su sljedili u naredna tri sata nepovratno su popravili stanje uma i duha. Sav jad, umor i žuč koji smo spakirali kao dodatni teret zbog neprospavane noći se rasplinuo u naredna tri sata vožnje u jednom od best buy aranžmana ikad! Ne samo da su ekstra veliki prostor za noge i bezobrazno udobna kožna sjedala odgovarale, prvo zadebljanjima na vrhu nogu, a onda i ostatku tijela, nego su nas kao šlag na tortu napojili i nahranili. Teta Desa nas je fino nudila svime i svačime, od sokića, kavice, glavnog jela do keksića i kolača. Balkanski hladnokrvno, odbili ništa nismo, i malo je falilo da ne tražimo repete. Svaka im dala. I to za 5,50 Ł.
Siti, ispali smo iz autobusa na Buchanan st., glavnu arteriju grada. Balkanski melos uvodi nas u Glasgow. Dvije bakice, svaka na svojoj strani ceste, šaraju po svjetlozelenim harmonikama. Gužva je, ali nema očigledniih turista, ne zapinjemo na svakom koraku za ruksake. Advantage Glasgow.

Euro Hostel u kojem smo se smjestili je ogroman. Hotel prije nego hostel. Ne gubimo vrijeme nego istrčavamo u susret stvarnoj Škotskoj! Kiša. I to je početak.
Nakon bezglavog lutanja po centralnogradskim ulicama odlučili smo baciti pogled na srednjovjekovnu katedralu koja datira tamo negdje od 6 st. i oko koje se nepovratno razmilio Glasgow u narednih 14 stoljeća. Poljubivši vrata sablasne katedrale i okrznuvši još sablasnije groblje koje ga okružuje nastavili smo u revijalnom tonu probijati se kroz ulice grada.
Glasgow, za razliku od Edingburga, je ostavljao onaj prizemni, stvarni dojam, realnu neretuširanu sliku, grublju ali iskrenu stranu Škotske. Svaki ugao, fasada, pub, face su bespoštedno otkrivali radničku klasu koja je podigla ovaj grad na noge i koja je srž ovoga grada. Scene su se redale kao iz Guy Ritchie-evog filma. U usporedbi s Edingburgom, Glasgow je ostavljao pravi metalni okus u ustima. Bez pretjerane želje da nas bace svinjama, nos preduboko ipak nismo gurali!
Dan nas je brzo šutnuo u dupe i noć je preuzela primat. Kiša koja je došla s mrakom stjerala nas je u kut s dvije boce jeftino kvalitetnog španjolskog vina. Sutra je moj rođendan. Rođendan u Glasgowu.

Jeste li znali:
Haggis, taj najzvučnij škotski kulinarski specijalitet se sastoji od ovčjih iznutrica - srce, pluća, jetra, koje se uz dodatak luka i začina kuhaju cca sat vremena u ovčjem želudcu. Naravno želudac se odstrani od ostatka životinje prije kuhanja - za one koji će ga probati spremiti sami J!

15.07.2010

Negdje između prve i druge boce sinoć lijepa Iva je prošvercala čokoladnu tortu u tuš kabinu. 29 se dimilo s netom ugašenih svijećica. Divna li je.
Doručak i put pod noge. Samo još danas smo tu i samo još danas možemo probat zagrebati što dublje pod kožu ovoga grada. Teška industrija poput industrije ugljena, čelika, tekstila, oružja, brodogradnje je uklesana u korijene ovoga grada. To isto nasljeđe ostavilo je duboke ožiljke, pogotovo nakon dva svjetska rata, kada je industrija polako bila na izdisaju a radnička klasa, srce grada, ostala bez nade.
E, u tim zlatnim industrijskim godinama (zlatnim za vlasnike, ne baš i za radnu klasu) grad je živio na obalama rijeke Clyde koja se nizvodno spajala s Atlantskim oceanom. Pa i mi krenusmo niz desnu obalu, na rano jutro kako bi opipali puls i dovukli se do Science centra. IMAX kino i Shrek 3D za početak, a disko tuš kabina za kraj. Ako ništa drugo barem smo do suza nasmijali djecu koja su na big screen TV-u pratila naš vokalno-tragični nastup live iz tuš kabine. Potisnuo sam u sjećanju naziv pjesme i ime izvođača.
Arhitektura je bila još jedan sastojak koji je davao taj specifičan okus i miris gradu. Iako je taj potez niz rijeku očigledno vidio i bolje dane, trud da ga se vrati na stare staze slave nije prošao nezapaženo. Pogotovo što se tiče arhitekture. Mostovi možda najreprezentativniji primjer.

Cipele su nas dalje vodile kroz boemski West End. Želju za kulturnim adrenalinom koji nas je očekivao u Kelvingrove muzeju poremetio je, osim nedostatka vremena i vapaj praznih želudaca. Greggs je trijumfirao. Činjenica da, tako pričaju, možeš provesti dane lutajući spomenutim muzejem, nam je bila dovoljna da odustanemo i nakon što smo utažili glad. Ostavljamo za neku drugu epizodu. Iako je bio besplatan, baš kako mi volimo...
Proždirući krafnu za krafnom na klupi u parku, pogled mi zastaje na tornju sveučilišta u Glasgowu. Isto kao što je zapeo u Belfastu ili u Eugeneu ili Buenos Airesu. Valjda jedina stvar koja me uvijek, gdje god sam, uhvati u ralje i počne žvakat, cijedeći iz mene onu vječnu „uf da sam bar godinu faksa odradio na ovakvom mjestu“, stvar zbog koje uvijek odlutam...
...lakat u rebra od lijepe Ive i krenuli smo dalje.
Snimivši dobro ponudu barova niz Sauchiehall street, glavnu hedonističku arteriju grada, dovukli smo se do hostela na dobro zasluženu bočicu vina i popodnevni drijemež. Potrpavši sve vlasništvo u ruksake, kako ne bi morali sutra ujutro, otisnuli smo se još jednom u grad. Dok je lijepa Iva iskorištavala blagodati treće perjanice Glasgowa – šoping (uz arhitekturu i noćni život) ja sam vrijeme kratio s fotoaparatom u ruci sjedeći nasred glavne promenade grada promatrajući. People watching, u nedostatku meni iole smislenog prijevoda, je vjerojatno moja najdraža aktivnost. Puno toga se da iščitati s lica, pogleda, hoda, odjeće, osmjeha... Mogao bi ovako satima.
No, vrijeme je za čaj, 17:00 otkucava. Willow tea room i čaj s mlijekom. Pravo britanski.
Kad smo kod Willow tea room...ono što je Gaudi Barceloni to je Charles Rennie Mackintosh Glasgowu. Arhitekt, umjetnik, dizajner, ponos grada. Svestran, sve zna. Jedan dio njegova arhitektonskog i dizajnerskog genija su između ostalog i Willow tea rooms. Iako zaslužuje daleko više od jednog odlomka, ja ovdje stajem. Nestalo tinte u kritičnom trenutku...

Danas smo si dali malo oduška. Ne samo da smo platili prvu ulaznicu ovog putovanja (Science centar), nego smo se počastili pravom pravcatom tradicionalnom škotskom večerom! Sloans, najstariji restoran grada nas je dobro ugostio! Nije beg cicija. Jednom se slavi 29-ti. No to nije sve! Ako se dobro najedete tradicionalne škotske kuhinje i sve to zalijete s hladnim guinessom u izlogu broj tri vas čekaju nova iznenađenja! Nice & Sleazy bar se nalazio u izlogu broj tri, za kraj, uz pivo i white russian, u srcu Suchiehall streeta, središtu svega boemskog i hedonističkog što ovaj fantastični grad nudi. Tu saznasmo, tjedan dana prekasno, kako su Miđe „the only bad thing about Scotland“, i kako je Glasgow lijevo orjentiran grad radničke klase za razliku od buržuja i srednje više klase Edinburgha. Ne vole se. Ništa tu nema čudno...
Još jednom se spustismo, u ranim jutarnjim satima, središnjom ulicom Glasgowa. Sutra Edinburgh. Vratit ćemo se. Kad tad.

Jeste li znali:
Gaelska verzija imena Škotska je Alba! Prva i zadnja gaelska riječ koju sam savladao…

16.07.2010.

Hvatamo vlak za Edinburgh. Pokušavam ovjekovječiti prolaznost putnika na prvom i drugom peronu kolodvora. „Super Mario Mandžukić, novo pojačanje Aston Ville“ članak iz novina koji me podsjetio da se sutra vraćamo kući.
7 Ł nas majstor traži da ostavimo ruksake na kolodvoru! Po torbi! Lopovi! Buržuji! Progovara iz mene friško usađena averzija od sinoć... Krčeći put kroz još veću masu turista nego prije tjedan dana, ruksake smo iskrcali u hodnik hostela u kojem smo prije desetak dana odsjeli, i popili si kavicu na njihov račun. Dragi ljudi rade u tom hostelu.
Sunčan dan nas je odlučio ispratiti s otočja. Muzeji su padali redom... Childhood museum, People's story museum, Pizza Hut... Ovaj zadnji je bio posebno zanimljiv. Performance španjolskog balavca kako nagurati 15 cherry rajčica odjednom u usta. Nije uspio, na opće oduševljenje okupljene mase. Pol kile šamara mi je prošlo kroz glavu...

St. Giles Cathedral, točnije njena unutrašnjost, mi je izbila cherry rajčice iz glave. Fascinantno, ali ujedno i izuzetno sablasno zdanje. Po mom skromnom mišljenju. Dan je odmicao dok smo mi po tko zna koji put prelazili s jedne strane High street-a na drugu. Bilo je dosta. Edinburgha.
Jednom davno je neki mudar čovjek rekao „Jebeš putovanje ako bar jednu noć ne prespavaš na aerodromu“ te smo mi vođeni tom neupitnom mudrošću i činjenicom da nismo htjeli platiti jos jednu noć u hostelu odlučili raširiti vreće za spavanje u kutu departure zone Edinbuskog aerodroma. San nije htjeo na oči. Previše slika. Previše pitanja bez odgovora. Mozak radi prekovremeno, a ja ne mogu naći off prekidač...
Dva i kusur sata kasnije i 20 tak stupnjeva više i evo nas nazad, na vrućem asfaltu zadarskog aerodroma.

Lijepa Iva i ja... da je bilo bolje ne bi valjalo....