na putu prema gore

četvrtak, 30.10.2008.

Uvod:

Tjedan dana, desetak zagrebackih kava, pokoje Ozujsko te par teglica maminog ajvara je sve sto je stalo izmedju mog povratka iz Spanjolske i pocetka napokon dosanjanog sna, puta prema gore, u Juznu Ameriku!
Uz nezaobilazan dobri stari sator i pripadajucu vrecu za spavanje, dovoljan broj licitara za dobre ljude koje cu sresti (a siguran sam da ce ih biti puno) te 2 nedajbozezaboravljene role WC papira i bio sam spreman otisnuti se u nepoznato! o da da da...

Cin prvi: 24-27.10

Put me vodio preko Venecije koja mi je ocito bez razloga ostala u mrskom sjecanju od otprije 10tak godina posto sam proveo nadasve interesantan dan izmedju dolaska vlaka iz Zagreba i leta za Quito Ecuador, tim vise sto me je smjesni makedonac Goran (radio u hostelu) na neku foru ubacio u luksuznu sobu (lukuzno uzmite sa rezervom) koju sam na preko grbe nekih slovenacaplatio 15 eura umjesto 60! I Goranu i meni bilo drago!
15h kasnije nakon klasicnih i nimalo ugodnih peripetija po aerodromima slijecem u Quito, te sa vidno boljim spanjolskim mego otprije 8 mj u Costa Rici upustim se u polu intelektualni razgovor sa taxistom (ovo polu dodajte kom hocete!)

pogled na Quito sa terase hostela

Quito (centar svijeta) je sa terase "Secret Garden" hostela izgledao genijalno! Okruzen zelenim vrhovima, pokrivenim razbacanim oblacima, stojeci na 2850m visine bio je i vise nego zrakooduzimajuci (doslovno)!
Nakon dostave paketa cokolade i parfema (pazi sad) sinu najbolje prijateljice mamine sefice, kojeg je u Quito prije vise od godinu zavela mlada ecuadorianka, sa kojim sam se upustio u vratolomije skakanja u i iskakanja iz lokalnih autobusa (pojam stanica im je dosadan), slikao stadion "where the mighty have fallen" gdje igra Ecuadorska repka (nogometni lisci znaju o cemu pricam), uvjerio se sto 3 piva rade na 3000m, docekao sam i prvi dio svojih suputnika mladu gospodjicu Anu Maretic (u daljnjem tekstu Emil) te nadasve karizmaticnu Anitu Mavrovic (Mravac). Upregnuvsi na rano jutro i cetvrtog clana nase ekspedicije hrabrog i odvaznog Darka Pecarica (Donnie) uputismo se prema centru svijeta! Posto svi naravno znamo da Ecuadorom prolazi ekvator, Mitad del Mundo iliti u prijevodu centar svijeta, kako su ga nazvale stare civilizacije koje su se muvale ovuda (znali su tada da su na ekvatoru!!),je bio prvi logican izbor.
Nakon walk the line iskustva, novih inputa u sive mozdane stanice (Ecuador nema ljetnog ni zimskog solisticija, cijele godine svice u 6 ujutro i sumrak(ce!?) u 6 navecer!) te setnje kroz iznimno didakticki slozen muzej (gadjao "otrovnim" strelicama kaktus. fulao oba puta.)
uz predvecerje uz medicu (Donnie prosverao) i pogled na staru jezgru Quitoa (pod UNESCOvom zastitom od 1978g) bacismo se na planiranje daljnih aktivnosti...

mmmmm... piletina!!

kako sam samo lose gadjao :(

Cinjenica:
Ecuador ima vise od 20000 biljnih vrsta, a za usporedbu cijeli sjevernoamricki kontinent ima 17000!! Da ne bi netko rekao kako je Ecuador bezveze :)!

Malo povijesti:
Pocetkom 15st kada su Ince, do tada smjestene oko Cuscoa (Peru)krenule u osvajanje prostora danasnjeg Ecuadora doslo je do bitke u kojoj su Ince masakrirale tisuce Carasa (lokalnog plemena) i pobacale ih u jezero koje je po legendi pocrvenilo od krvi, te danas nosi ime Laguna Yaguarcocha (krvavo jezero)

Cin drugi: 28 - 31.10

Kako je autobusni prijevoz zila kucavica Ecuadora a i cijelog kontinenta,
busevi su najjednostavniji nacin za kretanje, a ima ih na desetke agencija koje voze na sve strane i borba za svakog putnika je nemilosrdna!
Krenuvsi sa,opisimo ga kao zivotopisnog, kolodvora u Quitou (ma moras platiti da bih usao na terminal :) ), probijajuci se kroz predgradja, kupivsi svakoga tko bi digao ruku, stigosmo nakon nekih 4 sata u Riobambu. Nakon obilne klope za 1.5$ (tak se da) u lokalnoj zalogajnici koju sanitarna bit ce izbjegava (ali u tome je car!) te poljubili i popili po medicu dvije privli smo taj dan kraju.

voznja put "nariz del diabla", izlijetanje prvo...

Vlak Riobamba - Alausi je celkao vecu 6:45 na kolodvoru sa poprilicno punim krovovima vagona (vozis se na krovu).Nakon sto smo se smjestili decki iz Ecuadorskih Zeljeznica (EZ) prikopcase lokomotivu i krenusmo put "Nariz del diabla" (vraziji nos). U narednih 8 sati vlak je izletio iz tracnica 4 puta, iako se po reakciji nadleznih dalo primjetiti das se ovo vec dogadjalo, negdje izmedju drugog i treceg izlijetanja dalo se na licima ljudi naslutiti mala nervoza (zadnjih 20 min prema vrazijem nosu serpentine i ponor u kanjon)!nakoin sto su odustali od te lokomotive, te nas strali u lokalni autobus u najblizem selu, napokon smo dosli, doduse do puno manjeg vlakai spustili se u grotlo kanjona! Na krovu naravno! Ponco prosao test. Kisa.
Scena sa Donnievim poncom na vrhu vlaka (koda se pokusava pokriti sa poderanom vrecicom iz konzuma! Malom!) po pljusku nas je uveseljavala dugo u nocuz cervesu i drustvo Japanaca i Britanacau lokalnom baru "Rincon del compadre"
Nakon jos jednog ranog budjenja (opet stalno ranim) krenusmo put Cuence.Put je vodio zavojitim i malo je rec nesigurnim cestama preko Anda. Voznja iznad oblaka... komentari su suvisni.
U Cuenci smo se smjestili u simpaticnom hostelu "El Cafecito", koji je ocito privlacio i lokalno mladjahno stanovnistvo u svoj veseli bar! Nakon klassicnog razgledavanja grada i lokalnog muzeja sa savrsenom i pomalo uznemirujucom postavom "shrunken heads" (googlajte!!), uz nelosu glazbu i lokalno pivo u hostelskom baru zavrsismo tu noc.
Nas plan da slijedece jutro malo procunjamo po okolnim selima i njihovim sajmovima (centar izrade Panamskih sesira) je propao jer nam kisna sezona nije naklonjena, te primorani tom silom prirode krenusmo juznije u potrazi za suncem!
To juznije je grad koji nosi ime Loja, aq nalazi se u podnozju nacionalnog parka Podocarpus. Nasa neutazena zed za prirodom nas je doslovno natjerala da tog isto dana krenemo put nacionalnog parka. Nakon sto nas je taksist ozenio za cca 8.5 km oko 6 popodne krenusmo sa preteskim ruksacima put zelenih vrhova kisnih suma obavijenih oblacima!Nakon sto je naravno sta??!! pocela padati kisa mokri i umorni od cjelog dana postavismo satore u najblizem sumarku. Pod baterijama daleko od svega, u planinama Ecuadora sa topotom pljuska po satoru u sumi docekasmo Helloween aca Noc vjestica... ukljucite mastu... mi, nazalost jesmo...

Na putu prem gore...

lokalni autobus

Cinjenica:
Iako bi se iz slavnog imena "Panamski sesir" dalo pomisliti da se proivodnja tog sesira dogadja u Panami, to je nista drugo nego stoljetna zabluda! Panamski sesir ili u Ecuadoru poznat kao Montecristi izradjuje se od materijala specificnog za podrucje oko istoimenog grada Montecristi! U Ecuadoru!

Trenutak u vremenu:
"...turisti ruku punih slatkisa i kojekakvih lizalica kupljenih od lokalnog prodavaca na krovu vlaka cekaju djecu koja na zvuk dolazece lokomtive trce iz svojih skromnihseoskih domova, bosi saplicuci se u prevelikim naslijedjenim poderanim trenirkama, sa malim crvenim poncom ogrnuti, velikim sjajnim smedjim ocima, sirokim osmijehom, davajuci rijeci musav potpuno novu dimenziju...masu nam... trce nazad doma...
Gotovo da nemaju nista....a kao da imaju sve..."

Cin treci: 01.11 - 04.11

Nakon, malo je reci nemirne noci, pod stalnim priljevom svjeze kisnice koja je od mog satora napravila vodeni krevet, rehabilitiran i promrzao uz zadovoljnu spoznaju da nam se nije nista strasno dogodilo na noc vjestica (tko li samo spomenu Blair witch sinoc...) navucem sve ono mokro od sinoc na sebe (sve sto imam, a i pada jos uvijek), krenusmo tako mokri od satora do gaca put vrhova i kisne sume!
Nakon sto smo naletjeli na drvenu kucicu u kojoj smo bez imalo razmisljanja poradi nesnosnih bolova ostavili teske ruksakeu nadi da ce nas cekati kada se vratimo, krenusmo znatno laksi i nekako samouvjereniji dalje.
Iako nas je kisa pratila kroz kisnu sumu (a sto bi drugo), posustala je u pravi trenutak te kroz silne oblake pustila nekoliko zraka sunca koje smo mi nakon tri sata penjanja sa odusevljenjem upili. Pogled koji se pruzao sa vrhova je vrijedio svog blata, kise, jada onih teskih ruksaka na nasim ledjima. Bilo je ocaravajuce.Kako nam je sunce pomoglo da osusimo sve stvari, te malo medice i licitar da dobijemo 50% popusta za ulaz u park (naletjeli na cuvara) iako smo mislili da ce nam sa time proci 100% popust iliti badava, ukupan utisak je ostao genijalan!

N.P. Podacarpus...u oblacima

Uz dobru klopu i pivo, salve smijeha, i zadovoljnog trljanja trbuha zavrsismo sa prvom stranicom naseg puta, sa Ecuadorom.
Nocni autobus za Piuru (Peru) uz Agila Negra na TVu (crni orao sa JCVD sinkroniziran) je bio previse... (Jean Claude i soy un hombre peligroso...nebi islo). Spavanje do granice, uz poneko budjenje poradi peruanskog Mcreea za volanom po cesti koja je bila apsolutno neadekvantna za kolicinu umora koju smo posjedovali, na kojoj smo uz dobrodoslicu lokalnih komaraca krvopija ispunili papire za ulaz u Peru, u koji smo nakon nekih pola sata i 30tak uboda i usli.
Budjenje u Peruu (svitanje) je bio svojstven sok. Usli smo preko grada Piure, lociranog u sred sjevernoperuanske pustinje, koji je bio ispunjen nevjerovatnim kosmarom Taxi-riksa, zutim tico taxia, uz strasan zamor i galamu ljudi, prodavaca, vozaca, niz glavnu aveniju i desetcima razlicitih tonova autotruba (konstanto u upotrebi) jos dodatno pomjesano sa zagusljivim zrakom (smradom) odavao je (kasnije vidjeno) dojam i stanje Peruanskih oceanskih gradova. Nakon sto su nas svakog pojedinacno snimili sa kamerom nakon ulaska u sljedeci autobus za Chiclayo (nase prve destinacije u Peruu), sto nije bas ulijevalo osjecaj sigurnosti kakav bi mozda pozeljeli, dosli smo nekako do Chiclaya!
Nedjelja, poznati Mercado Modelo u Chiclayu, (poznat prvenstveno po Samanskim i Brujo (vjestica) doktorima) je bio nesto neopisivo. (Dobro, probat cu ga opisati kasnije). Brzo se naviknuvsi na prije spomenuti kosmar i ludilo ovdasnje svakodnevnice, turneja po lokalnim birtijama dugo u noc je bilo ono sto je trebalo da se oprostimo. Sljedece jutro su nam se putevi razisli. Donnie, Emil i Mravac su krenuli juznije i ostavili me samog. (Doduse sa nimalo ugodnim drustvom dviju iritantnih Britanki! Lovely!)
U iduca dva dana sa colectivo kombijima i i riksa-taxiima, razletismo se po ruralnim djelovima Chiclaya u potrazi za izgubljenim civilizacijama i gradovima, istrazujuci grobnice Moche civilizacije stare preko 1700g. (Kakav Idiana, pih! ni cut!). Izvukavsi se iz prasine grobnica i prosavsi fenomenalni muzej u kojem se cuvaju tajne Moche civilizacije i njenih vladara nadjene u prijespomenutim grobnicama, vrijeme je bilo da krenem put Anda, put Cordilleras blancas! I dosao sam tamo, 2 busa i 15h kasnije!

Mercado u Chiclayu

Samanski stand

Malo povijesti:
Carstvo Inka se u 15st prostiralo od danasnje ecuadorskokolumbijske granicepreko Perua do pustinja Chilea. Pocetkom 16 st. Spanjolci predvodjeni Franciscom Pizzarom su krenuvsi od Paname zavrsili ono sto su smrtonosne bolesti (male boginje...) donesene iz Europe zapocele...

Trenutak u vremenu:
... tisuce ljudi u gotovo potpuno kaoticnom okruzenju nedjeljnog Mercada, gdje se prosavsi kroz prvi prolaz naleti na otvorenu mesnicu, sa vec neiznenadjujucim smradom, psi cekajuci svoj komad otpada, djeca koja se igraju i kotrljaju po podu, male otvorene kuhinje koje prodaju za mizeriju almuerzo, sve silne vrste povrca i voca u daljnim uskim prolazima u kojima se lako izgubiti, brijacnice, frizeraji, sve moguce zamislive namirnice i nenamirnice. Iza ugla, u sljedecem prolazu, standovi Samana i brujo doktora, nude domace napitke, lijekove, trave, raznorazne ritualne rekvizite, voodoo lutke, lubanje vise po gredama....

P.S. I ja sam si mozda priustio jednu voodoo lutku, tako da pazljivo sa komentarima o blogu :)

Luis & Manuel

Cin cetvrti: 05.11 - 08.11

Nakon vjerovatno najboljeg busa u kojem sam se ikada vozio (bus-krevet!) probudivsi se u zoru malo prije nego me istovariste, pogled kroz prozor je odavao Huascaran, najvisi vrh Cordilleras blancas snijegom i ledom okovan na 6800m! Zadivljen krajolikom i jos pomalo zbunjen zjevajuci okolo, nisam sa pocetka ni shvatio da sam se ukrcao u mali Toyotin kombi kao kasnije prebrojivsi 25 clan te povorke. Stiskavac je trajao nekih pola sata (zgrbljen u 1.50m visokom kombiu!) do mog odredista Caraza, malog grada zarobljenog u okolnim vrhovima i brdima.
Nasavsi hostel (i to kakav, ljubav na prvi pogled) te nakon kratke setnje kroz male poplocene ulice i na neki cudan nacin sarmantnu malu trznicu (fetis na trznice!), shvatim da sam jedini "gringo" u gradu i jedini stanovnik hostela! U naredna dva dana nisam imao prilike sresti niti jednog, osim svog vlastitog odraza u ogledalu! Safrseno! Fantasticno! Ono sto sam trazio i sto mi treba! Mir... Uz knjigu, opijajuci mir koji me okruzuje, na verandi hostela u najudobnijoj fotelji koju mozete zamisliti pokriven toplom dekom od alpace utonem u zen stanje ovoga malog mjesta...

pogled niz ulicu Caraza

Na savijet Lucha, vlasnika hostela, na rano jutro uz na komadu papira nacrtane upute krenuh na 9ero satni hike po vrhovima okolnih brda kroz mala od svijeta sakrivena indigenous sela. Iako sam se izgubio u dva navrata, upao u trnje, potpuno se iscrpio, dobio zulj(cinu) na desnom stopalu (na palcu!), bio je to uvjerljivo najbolji dan mog dosadasnjeg putovanja! Krociti, polako ali sigurno, kroz ta neodoljiva sela visoko gore na 4000m, osjetiti kako me prate ti sramezljivi, bojazljivi pogledi, djeca koja su me pratila na putu iz skole suljajuci se po sumarcima i kanalima malo po malo skupjajuci hrabrosti da mi se priblize, dobronamjerni pozdravi, nastambe od zemlje pred kojim na kanalu zene u tradicionalnim odorama peru ves, budno pracen cijelo vrijeme od snjegom i ledom pokrivenih vrhova, koji kao divovi cuvaju ovaj djelic raja...

Pogled na Huascaran

Vrativsi se u hostel nakon cjelodnevnog pjesacenja, prevrcuci po quechua jeziku koji su me probali nauciti u selu, bol i razne upale pocele su biti dominantan osjecaj u mom tijelu. Pivo kojim me je Lucho ponudio uz pricu o nepovratno nestalim ledenjacima podrucja, i pesimisticnom buducnosti za ostatak bijelih kapa koji okruzuje njegov hostel su privele ovaj dugi ali neopisivi dan kraju ( i da, hvala Bogu na andolu 300!)
Lagano ukocen u predjelu kriza (bice da me propuhalo :)), nedajuci mi vrag mira, ponovo poslusam mudrosti Lucha i krenem na nesto kraci hike do tirkizno plavih laguna visoko gore. Brzo sam se uvjerio da kraci ne znaci i laksi, hvatajuci zrak i soptuci na 4700m nakon sto sam pokusao pratiti Alexa (spanjolac iz Teruela (pazi ti, Aragon), profesionalni planinar ni manje ni vise)! Bila je to klasicna prica o zecu i kornjaci, samo sto je zec ipak stigao puno puno prije na cilj! U zelji da ne ponavljam svoje odusevljenje, prilazem sliku koja govori tisucu rijeci! Povratak na kamionu kojeg smo sa palcem ukrotili, na vrecama kukuruza pod kartonima skrivajuci se od kise vratili smo se u Yungay.

Laguna 69...

Gladan, sretan sto sam na meniu uocio lokalni specialitet Cuy u pikantnom umaku (zamorac), mrdnuvsi usima dva puta, polizavsi prste, dobio sam se! Omastio brk! (Ispricavam se onima kojima sam smazao kucnog ljubimca!)
U 4 kvadrata male snjezno bijele spartanske sobe u simpaticnom obiteljskom hostelu sa glupavim zadovoljnim osmijehom na licu utonem u zasluzeni san..
Na rano jutro spreman za daljnje dogodovstine opremih se potrepstinama na placu te krenem busom prema glavnome gradu Perua, prema 15milionskom metropolitanu Limi! Planiran put prema Piscu istoga dana se nije ostvario, te sam se smjestivsi u hostel u posh djelu Lime uz pivo i ribice iz konzerve u sarolikom drustvu youth hostela pricekao sljedeci dan za daljne zgode!

bez komentara...

prije skole negdje u Andama

Malo povijesti:
Grad Yungay je obiljezen u povijesti kao mjesto najvece prirodne katastofe u Andama. 1970g. potres je oslobodio 15 miliona m3 kamena i leda, koji su zatrpali cijeli grad sa gotovo svih 18000 ljudi.

Cinjenica:
pocetkom 50tih godina kada je televizor prestavljen u Andama, lokalno je stanovnistvo masovno poslo u potragu za boljim zivotom u nizine trazeci izlaz iz teskog zivota. To je rezultiralo pojavom "Pueblos jovenes" iliti mladih gradova na obroncima brda oko Lime, bez tekuce vode i struje. vise od polovice Peruanaca zivi ispod granice siromastva. Problem nezaposlenosti je toliki da se ne moze izmjeriti.

Cin peti: 09.11 - 12.11

Preko Panamericane pracen pustinjom i dinama koje nestaju u valovima Tihog oceana stigao sam u Pisco. Smjestivsi se u najjeftiniju opciju u gradu (moje zahtjeve zadovoljavalo) koji je neodoljivo posjecao na TVu vidjene gradove bliskog istoka (uzmimo Beirut), u kojem je popodnevna brake dance izvedba lokalnih klipana na centralnom trgu bila highlight dana! Doduse ono sto grad nije ponudio, popravila je zanimljiva skupina koja se skupljala u dvoristu hostela (birtija u razvoju) sa kojom sam uz pivo, cuba libre i intrigantnu lulu popravio izvedbu dana.
Izcjedivsi 10$ za put na Islas Balestas iliti njihov nadimak koji je mene privukao u ove djelove "poor mans gualapagos", prateci pogledom (koliko je to bilo moguce) sve te ptice "bombardere" koje su nadlijetale nas camac, sepurenje pingvina, suncanje tuljanja koji nisu previse marili za horde turista, te meni osobno najdrazih kormorana u svom gotovo plemenitom krstarenju tik iznad povrsine oceana, Napustio sam te guanom bogate prostore (do 50 m dubokog pticijeg izmeta!) i tri sata kasnije vec sam bio ponovo u Limi!

Poor mans Gualapagos

Potpuno se odusevivsi piletinom u vinu i sljivama za prste polizat koju sam objedovao u zalogajnici ispred autobusne u Limi (1$ ;)), nakon 15 minutnog gubitka tlaka poradi probavnih radnji odlucim da cu ipak noc provesti na aerodromu cekajuci Marka (za prijatelje batman)! Nakon duge reumaticne noci (stedim na smjestaju) provedene prostrt na tri spojene stolice Int. aerodroma oko 7 ujutro pojavio se i Marko!
Zanimljivim i nadasve jeftinim javnim prijevozom sa ruksacima koji gabaritno ne zadovoljavaju lokalne buseve, probili smo se kroz Limu do centra grada te kod simpaticnog djedice doruckovali gulas i pivo! Prosavsi i vise nego je potreban broj puta kroz centar Lime, sa kulturnim bljeskovima okolnih besplatnih muzeja, promjenom straze ispred zgrade vlade (kakav trash, sviraju Twist), gledanja snimanja scene nekog filma (Marko tvrdi da prepoznaje glavnog glumca), sve upakirano u vec pozamasni broj pivom pracenih pauza po parkicima, dan smo priveli kraju sa urucenom porukom od mlade sarmantne dame u agenciji, citiram "you cant clim the bus drank". Naravno uzvrativsi istom dozom sarma u autobus smo bili pusteni! U autobus koji nas je smrznute poradi nelogicno upaljene klime (na 4000m) dovezao do Huancaya, grada koji nam je osim promjene busa posluzio i za nabavku rucnih satova! Ja kupio Casio (5 sola, a wather proof)!
Vazni sa novim satovima nekoliko sati kasnije ukrcali smo se na bus koji je isao put Huancavelice, malog planinskog mjestasca (pokazalo se interesntnog) koji ce biti nas dom u iduca tri dana. Uz domaci tamales sa piletinom kupljen u busu od nekog propovjednika (kupio bi i bez te propovjedi), preko krivudave ceste spektakularnih Anda stigli smo do Huancavelice.
Vodjeni Eliasom, lokalnim fizioterapeutom i taekwondo instruktorom (upoznali ga u busu) preko piva, lokalnih birtija, pisca, kukovima promasenih peruanskih folk ritmova, ruma sa eukalipusom te pilece juhe (odgovorno tvrdim najbolje ikad probane) sa ceste u 3 ujutro, upali smo u ralje ovoga na oko nevinog mjestasca!

Lima

Samo za nas putnike :)

Malo povijesti:
Guano, iliti pticji izmet, prvoklasno gnojivo koristeno jos od doba Inka, je sredinom 19 st bio Glavni Peruanski izvozni proizvod!! Bilo je toliko unosno da su se Spanjolci umjesali u takozvani Guano rat 1855-86, kako bi preuzeli kontrolu nad okolnim otocima.

Zanimljivost:
Huancavelica, malo, pitoreskno mjesto u visoko u Andama, do prije 10 godina je bilo jedno od glavnih uporiste tadasnjih teroristickih frakcija!!!

U autobusu

Cin sesti: 13.11 - 16.11

Nakon veselice od sinoc i blagog jutarnjeg mamurluka "take it easy" dan je sve sto smo trebali! Nakon kraceg jutarnjeg protezanja ekstremiteta po okolnim brdima i vidikovcima, uz pivo kao gusteri na suncu na travi Plaze de armas provedosmo popodne razmisljajuci kako napraviti taj ron caliente koji smo tako slatko pili sinoc.
Nevjerovatno sto sve mozes saznati u jedno ljeno popodne slusajuci od znatizeljnih lokalaca... da je mjesto dugo bilo u crvenoj zoni zbog teroristicke aktivnosti i to ne tako davno (prije 10tak godina), da je u mjestu jaka prisutnost Opus Deia i da imaju veliko sjemeniste na sjevernom djelu grada, da po misljenju starijeg lokalnog stanovnistva ljudi svaka slika koju mi naporni turisti opalimo uzima komadic duse osobe na slici, da je obliznje malo selo duboko sakriveno u planinama bilo zadnje uporiste terorista i glavna baza na cijem su trgu pogubljivali zarobljenike, da im kamion za smece cijelu godinu svira bozicne tonove... posezuci pivo za pivom, dugo u dan potpuno smo ostali bez teksta (cudim se!)
Naravno slusajuci te price uputili smo se do spomenutog sela (sutra), prosetali trgom, prosli kroz u rusevine nekadasnjeg stozera...
Savrsen dan u kojem smo i dalje bili jedini avanturisti u ovom djelu Peruanskih Anda...

Natjecanje skola u tradicionalnim plesovima

Saznavsi za lokalnu rutu po planinskim off road putovima do naseg sljedeceg mjesta, dan koji smo time dobili proveli smo u prije spomenutom razgledavanju teroristickog sela, nabavci svih potrebnih sastojaka za ron caliente, lokalne svadbe na kojoj smo bili glavna atrakcija (Elias nas ubacio,skoro nas ozenise! Potencijalne punice plele mrezu :)) te ponovo uhvaceni u plesne ritmove folka smo prakticki iz La Carambe zavrsili na stanici za Ayacucho (dobro ajde spavali smo 45 min).
Nakon toplog svijezeg peciva kupljenog na stanici u 4 ujutro od simpaticne starice i odbijanja ponudjene juhe sa ceste (nedovoljno promila, valjda) krenuli smo put Ayacucha preko pokazalo se bajkovitog i gotovo nestvarnog puta preko planina u mome dosadasnjem postojanju (trenutak u vremenu)! Zamjenivsi lokalni nevjerovatno izdrzljivi autobus sa malom toyotom nakrcanom sa 20 ljudi, u najneudobnijem mogucem polozaju sa nevjerovatno iritantnom glazbom koja je 3 sata trestala sa zvucnika, ocito prevelikih gabarita nas dvojica jedva docekasmo izlaz.
Nakon uspjesnog namjestanja zglobova i kostiju od netom zavrsene "voznje", spustili smo se u centar Ayacucha, u drustvu Francuza Remia kojeg smo pokupili putem. Uz sta drugo nego uz hladno, uz informaciju kako ovo mjestasce ima 36 crkava zavrsismo ovaj slatko/gorki dan!
Upavsi u oprostajnu ceremoniju lokalnog generala junaka (bar nam se tako cinilo), oprostivsi se od njega prosetali smo kroz Mercado cental, a bila je nedjelja, odusevljeni bojama i zivoscu sa alpacinim vestama pod rukom (za hladne noci Machu picchua) pohrlismo na pauzu u parku! odmorivsi se taman dovoljno krenusmo u jos jedan muzej sa opet fascinantnim primjercima ovaj puta Wari kulture ovih podrucja....ne mozes a da se ne zapitas kakav bi ovo svijet bio danas da europljani nisu upleli svoje pohlepne prste... drugi, fascinantni svijet...
Tesko prihvacajuci cinjenicu o sutrasnjoj 22 satnoj voznji u autobusu do Cusca, u Chifi (ime za kineski restoran u Juznoj) uz dobru klopu boreci se sa stapicima ugasismo se u zamoru restorana i latino ritmova koji su dolazili sa ulice.

Na putu prema gore...

:)

Zanimljivost:
Markovo objasnjenje Eliasu da mi ne pijemo rakiju polako , citiram: "Was ist das?? En Croacia niet, mi to odmah, si?!? ;)...prebrojite jezike!

Trenutak u vremenu:
...trgnuvsi se iz sna na gruboj planinskoj cesti, kroz zamagljeni prozor, suncem tek dotaknuti bijeli vrhovi koji su se poput otoka gubili u beskonacnim niskim oblacima horizonta... inje koje se cvrsto drzalo na obroncima nestajalo je iz trenutka u trenutak otkrivavsi sve silne nijanse zelene boje koje se odsijavaju od spokojno mirnih laguna... na stotine alpaca, smedjih, bijelih, crnih, razigranih, malih i velikih sa crvenim i rozim masnama oko usiju kao rukom razbacane po visoravni...zelena koja se mjenja u nezamislive nijanse crvene pokrivene sa blijedim bijelim pokrivacem...

El Peru:

No es este tu pais
Porque conozcas sus linderos,
Ni por el idioma común,
Ni por los nombres
De los muertos.

Este es tu pais,
Porque si tuvieras que hacerlo,
Lo elegirías de nuevo
Para construir aqui
todos tus sueńos.

Marco Martos; iz Muzeja u Ayacuchu

Cistac cipela, Ayacucho

Cin sedmi: 17.11 - 19.11

Voznja koja se sa 22 sata svela na "samo" 15 sati voznje na rubu egzistencije (zadnjih 7 normalne voznje) tesko je opisiva.... no probajmo...
neudobnost voznje mogu opisati jedino kao da sam sjedio na svojoj staroj ves masini koja je nakon svakog ciklusa centrifuge zavrsavala na sred kupaonice i tako 15 sati... izgrizenih noktiju, kronicno neispavan gledam prema rubu ceste kroz prozor u nadi da cu ga uociti i smiriti tako rad srca u petama, prevrcuci po mislima termine poput zdravstvenog osiguranja, tehnicki pregled vozila, trajnost pneumatika, povijest bolesti (vozaca) itd. Noc je donijela samo jos vise neizvjesnosti, neznajuci sta je gore: vidjeti da ne vidis rub ili nevidjeti i zivjeti u neznanju!

Na putu za Cusco... pauza za rucak

Prezivjevsi 22-satnu voznju, u nadi da je psihofizicko stanje ostalo barem donekle nepromjenjeno, stigli smo u Cusco.
Sisavsi sa planina Perua, iz malih od svijeta sakrivenih sela i gradova, gdje je stranac bio cest kao i lokalac visi od 1.70m, Cusco me je iskreno neugodno iznenadio. Grad koji je arhitektonski, kulturno, povijesno bez premca u Peruu, za mene je bio prelazan. Mcdonaldsovo slovo M koje je gledalo na glavnu Plazu de Armas smjestivsi se pored fascinantne katedrale iz 17st, horde bogatih po luksuznim hotelima, mladih po hostelima vodjeni idejom dugih jutarnjih pijancevanja, neizbjezne ralje pretencioznog turizma na svakom koraku bez trenutka mira, neizbjezne napumpane cijene, bez prizeljkivane misticnosti koja se u ovoj velebnoj prestolnici carstva Inka izgubila u masi "gringosa" i najtuznije gotovo potpuno nepristupacno obicnom, jednostavnom, skromnom Peruancu koji tu kulturu nosi u venama.
Pokusavsi se uklopiti i sazivjeti sa trenutnom stvarnoscu ovoga grada, probiruci po jeftinim (besplatnim) kulturnim sadrzajima kojih je uzasno malo, u drustvu Remia, francuza kojeg smo upoznali i primili pod svoje (posjedovao identicni kriticki osvrt prema Cuscu) docekali smo prolazak ta poduga dva dana prije odlazka putovima Inka, putevima koji vode prema Machu Picchu...

Cusqueńo

Plaza de Armas, Cusco

Cinjenica:
Okolo grada Cusca, pretstolnice Inka, u tzv. Svetoj dolini koja ga okruzuje nalazi se preko 30 izvanredno ocuvanih svetista, hramova, gradova iz te davne civilizacije ovih prostora.

Malo povijesti:
Inke zaokupljene civilnim ratom izmedju dva brata, oba zeljna krune i moci, su okarakteriizrale dolazak Spanjolaca kao dolazak Bogova koji ce ih spasiti i izbaviti iz teskih trenutaka. Iskoristivsi svoje trenutacno "bozansko postojanje" i oslabljeno carstvo opustosili su i unistili zlatom i srebrom bogate prostore Inka carstva.

Cin osmi: 20.11 - 23.11 = Machu Picchu

Dosao je i taj, po mnogo cemu centralni dogadjaj nase male setnjice po juznoamerickom kontinentu! Poranivsi (zapamtite tu rijec), zajedno sa porterima autobus nas je ostavio nakon neobecavajuceg dorucka pred vratima kanjona na 82km. Nakon sto smo odmah izgubili jednog clana ekspedicije (imala laznu ISIC karticu.. ha - ha - ha), osobu koja nam iovako ionako nije nikako sjela (vecini, ne samo nama naravno!) na uvodnom sastanku, te je bila predmet sala i posalica u sljedeca cetiri dana, krenuli smo misticnim (misticnim prije opsade hordi turista) putevima civilizacije Tawantisuyu (pravo ime Inka,quechua jezik, prijevod - Cetiri teritorija)!

podjimo :)

Prvi dan je protekao u euforiji, upoznavanju kako sa ekipom tako i sa vodicima, kuharom i porterima! Brzo je proslo ispipavanje terena, nestalo je srama i pocela je prava avantura!! Samouvjereni nakon prvog dana, odusevljeni Inka hramovima, jos dovoljno svijezi, uz fenomenalnu veceru i savrseno pripremljeni kamp od ruku "red army-a" (porteri!) te pokoju kap kise (pokazalo se mrvice pred oluju) na satoru uz zamor i prepricavanja dosadasnjih putovanja zaspasmo u prekratkom satoru (noge na zracenju)!
Dorucak uz nadolazece bijele oblake (koji su se ubrzo pretvorili u srebrno bijele) sa neodoljivim pogledom na okolne zelene planine jos u jutarnjoj magli nas je lansirao u najavljeni najtezi dan treka (2.dan)
Potvrdivsi svoj status najtezeg dana, uz dodatak kise i leda koji su se nemilosrdno spustili nad dolinom, uspon na "dead womens pass" koji nas je cekao na 4200m nije bio nimalo ugodan! Promrzli i smrcavi u kampu obavijenom maglom na rubu "cloud foresta", sa laganim upalama misicnog tkiva, slusajuci Casiana kako nam prepricava rituale i darivanja te davne civilizacije, neverbalno se dogovorivsi da ako se vrijeme ne popravi najmladja djeva iz grupe ce biti "ponudjena" za blagostanje ostatka grupe! Jutarnje sunce koje nas je probudilo i pogled na snjezne vrhove vratilo nam je nadu (a i mladoj Melissi) da ce ovo ipak nakraju biti lijepo i toplo iskustvo!

kamp

Kroceci urezanom, kamenom poplocenom stazom, sada vec suhi, sa samo pokojom kapi kise strmoglavismo se 1000m u dolinu, tik do Machu Picchu (stara planina) planine koja je sakrivala najveci hram Inka! Pocastivsi se tusom nakon tri dana, zasluzenim hladnim pivom, vinom, pa i ron callienteom koji je napokon napustio moju torbu, uz sjetne, misticne tonove koji su dolazili sa Casianove frule dosli smo do gotovo zadnjeg koraka na putu prema gore...
Porteri koji su sa salicom vruceg caja u 3:30 pokucali na sator i nepregledno, ispunjeno zvjezdano nebo iznad nas je bilo dovoljno da nas podigne na, malo je rec, noge bolne!
Nakon otvaranja vrata parka u 5:30 (da cekali smo sat i pol), uz jos uvjek samom sebi nobjasnjeno trcanje narednih 3km, dosli smo do suncanih vrata, tocno kada je trebalo, tocno kada su se prve zrake sunca probile kroz vrata i obasjale hram pod njima! Vrijedilo je!
Komentar na Machu Picchu je suvisan, iako ponovo one iste horde turista koji su se do tamo dovukli vlakom i busom, meni osobno su oduzele onu zeljenu misticnost tog predivnog mjesta.
Uspon na Wayanapicchu iliti mladu planinu koja je skrivala hram Machu Picchu sa sjeverozapadne strane je vrijedio svake suze, kapi znoja i psovke pracene po toj mozda najstrmijoj stazi kojom sam ikada stupio! Ali tamo gore... kao na vrhu svijeta...
Nakon blijedog Aguas Calientesa u kojem smo na povratku izgubili 4 sata, vlaka, te busa kojem je eksplodirala guma gotovo nas zaljepivsi za stjene i auto iz suprotnog smjera nas je barem na kratko vratila iz mrtvila i zemlje kapetana Zaspana....

D picture :)

posljednja vecera ;)

Cinjenica:
Llama path, agencija koju sam odabrao jos prije nekoliko mjeseci, pomno birajuci, je bila i vise nego izvanredna! Nacin na koji tretiraju portere, vodici, ekoloska svijest, znanje, je bilo na zavidnom nivou, i daleko su bili najbolji na planini!! sve pohvale...
Za vas buduce trekere....www.llamapath.com... vjerujte najbolja opcija...

Trenutak u vremenu:
Kisa i led padaju vec tri sata, na najtezem usponu prema "Dead women`s pass-u", korak po korak potpuno namocen po oblom kamenju puta koji su marljive ruke prije pet stoljeca jedan po jedan oblikovali i postavljali svaki na svoje savrseno mjesto... sunce koje se probija kroz gustu maglu i sive oblake iza svakog zavoja otkriva nesto drugacije, zelene obronke, jezera, nastambe, visoko gore, orhideje, raznobojne orhideje... porteri, izguzvanih, izbrazdanih lica, hrapavih ruku, u sandalama, mokri, znojni sa nevjerovatnim teretom na ledjima zure, trce kako bi stigli postaviti sve za nas turiste... neke nisam mogao u oci pogledati...

Cin deveti: 24.11 - 27.11

Promjenivsi hostel u 10 navecer, poradi ocito nesporazuma oko rijeci "rezervacija", odlucili smo provesti max lijeni dan u Cuscu. Dan se sveo na dva ukusna obroka u obliznjoj Chifi, koje pivo sa sacicom istomisljenika sa upravo zavrsenog osvajanja Machu Picchua te par epizoda "zakon i red" na kablovskoj u hostelu (da, imali su kablovsku...uhvatio i nastavak Raymonda)
Ujutro put Areqipe, zemlje kanjona, u busu iz kojeg bi izdvojio papagaja koji je buljio u nas svo vrijeme izmedju obroka kuhanog krompira cime ga je gazda hranio te dvije pojace zene koje su u bus unjeli cjelo peceno janje, ciji je mirisa preuzeo dominaciju nad ustajalim zrakom u autobusu, koje su ga u roku par minuta sa satarom raskomadali te uz peceni krompir prodavali za 5 sola! Zanimljivo...
Osim uvjerljivo najlosijeg smjestaja do sada te El Mistia, 5500m visokog vulkana povise grada, o Areqipi nemam dodatnih impresija (nevoljko setkaranje u potrazi za jeftinom hranom nije ostavilo neki dojam).
Jutro je brzo stiglo (budno oko pratilo zbuku na visokom stropu koja je prijetila), zbrisasmo put Cabanacondea, malog, 6 sati udaljenog sela u prasini obliznjeg Colca canjona!

Plaza de Armas, Arequipa

Nakon i tih 6 sati (nekada imam osjecaj da ovaj put jedna duuuuga voznja autobusom;)) kroz pustinju i kanjone stigli smo u taj prasnjavi, sa osjetnim brojem C u zraku, gradic na samom rubu ponora.
Smjestivsi se u zanimljivi, kamenom ozidani, trstikom pokriveni, sa pogledom na dva magarca i planine iza njih, sarmantni hostel, spustismo se do odvojenog restorana i za masivnim drvenim stolom, uz svijece zabodene u prazne boce chileanskog vina (casillero del diablo, kog zanima), otvorenu krusnu pec, i hladno pivo te zanimljiv izbor rusko-madjarskih tonova vlasnika hostela koji su dolazili sa sterea, upadnemo u zavodljivu melankoliju ovog u prasini izniklog hostela.
Uranivsi sa pijetlovima (magarci jos spavaju pod prozorom), uvjereni u svoje oporavljeno netom naruseno psihofizicko stanje penjanjem putovima Inka, odlucismo se hrabro spustiti 1200m u grotlo kanjona! Doduse doljre nas je cekala oaza sa prirodnim bazenima i hlad palmi. I to sve besplatno, na racun hostela! Uz pomisao "malo raja nikada ne skodi" u bazenu pod palmama privedesno rane popodnevne sate. Definitivno precjenivsi otpornost nase koze (bosanski dres), ono sto je slijedilo nakon brckanja u plicaku je bilo izuzetno bolno iskustvo. 4 sata, 7.5 km, 1200 m vertikalnog uspona po najvecem suncu, uz naravno premalo H2O. Jedino vrijedno spomena u tom mucnom i bolnom povratku je bio kondor koji je krstareci vrucim zrakom kanjona prejedrio iznad mene (ne iskljucujem fatamoganu i teze halucinacije). Uz kazachok i dobru klopu njanjeznije moguce spustili smo zagorena i iscjedjena tijela na hladne plahte i zavrsili ovaj gorko/slatki dio puta prema gore.

Zen....

Paraiso :)

Cinjenica:
Kanjoni Colca (3191m) i Cotehausi (3354m) oko Arequipe su medju najdubljima u svijetu!

Zanimljivost:
Andski kondori, koji se gnijezde u dubokim, strmim kanjonima ovog dijela Perua, u mitoogiji Inka su bili sveta bica, koja su po vjerovanju prenosile duse mrtvih u zivot poslije zivota... tamo gore.

Cin deseti: 28.11 - 1.12

Uhvativsi jutarnji bus nazad za Arequipu, ostavivsi Marka samog na 3 dana u hostelu, krenuh put Lime, po treci puta (Lima u malom prstu vec polako) kako bih docekao posljednju prinovu nasem timu, najsarmantniji dio ekipe, mladu i odvaznu Ivu Dananic! Nakon duge noci i jutarnjeg zgubidanjenja po ulicama Lime te provjerene lokacije rezerviranog hostela uputio sam se prema int. aeropuerto de Lima... Najduzis 4 sata kasnije Ivino lice se ukazalo na arrival vratima! Izpregovaravsi dobru cijenu za Taxi, po ulicama grada na koji se vec spustio debeli mrak, dovukli smo se do hostela u centru.

China town

Suncana nedjelja je bila kao servirana za propjesaceno prijepodne po centru Lime! Zatvorene ulice za promet oko China Towna pretvorene su u veliki market bozicne i novogodisnje tematike. Naravno nahranivsi se u Chifi (sto drugo u sred China towna), nekoliko karamelom ispunjenih churosa, sa dva velika zulja povise Ivinih japanki nakon nabave prehrambenih proizvoda u Metrou (tko normalan ide u Metro u Limi! :)) pokupismo ruksake u hostelu i krenusmo na terminal za jos jednu duuugu voznju prema Arequipi. U jednom od losijih buseva uz una ves mas JCVD i spanjolski "Krvavi sport" te zohara koji nas je promatrao iz rupe na televizoru nevoljko se upustismo u ovu 14satnu nocnu voznju...
Prezivjevsi voznju u prijepodnevnim satima dosli smo so Arequipe. Provedeno poslijepodne po trznicama i raznim lokalitetima grada uz izivljavanje na fotoaparatu kojeg je moja draga donijela (ponovo imam fortic u rukama...uf falio je..) te vecernje ispijanje piva i biske na terasi hostela sa pogledom na El Misti je bilo popraceno sa sirokom lepezom zvukova sa u Limi kupljene profesinalne frule. Zamolili su me lijepo da napustim grad.

"pueblo joven" povrh Lime

El Misti

Cinjenica:
U gore navedena i opisana 4 dana vremenski okvir proveden u busu bio je 40h!! Kako volim autobus...

Zanimljivost:
Kvisko :)

Cin jedanaesti: 02.12 - 05.12

Napustivsi Arequipu u ranim jutarnjim satima krenusmo sa jos jednim autobusom (ni manje ni vise) prema posljednjoj destinaciji u Peruu, prema Punu i jezeru Titikaka. Uz pun bus iznimno glasne djecurlije i borbe sa najmanjim WC-om ikada (cca 1.3m) stigli smo u Puno, te brzom reakcijom na kolodvoru spustismo cijenu (drug)Tito hostela na 50 sola po sobi! Neprotiveci se previse 24satnoj toploj vodi i kabelskoj tele, nakon broaster piletine (kao sa raznja) i dogovorenog dvodnevnog skakutanja po otocima Titikake uz zanosnu Milu i "Ultra violet" pustismo vjedjama po volji.
NEugodni mirisi luke u Punu su brzo ostali iza nas nakon sto smo isplovili prema fascinantnim i tajnovitim plutajucim otocima plemena Uros. Sam pogled na 40tak razbacanih otoka sapletenih od totora trske iz okolnih plicaka, sa zarko zutim od istog napravljenih nastambi je oduzimao dah.

pogled na plutajuce otoke

Sve sto se ticalo tih otoka je ostavljalo nezaboravan osjecaj i neizbjezno kimanje glavom u nevjerici da je to sve stvarno. Nakon kratkog upoznavanja sa tehnikom izrade svega sto nas je okruzivalo, na otoku koji je ostavljao dojam hodanja po vodenom krevetu te probavanja njihovih tradicionalnih odora simpaticne 20godisnje stanarke otoka koja je na istom i rodjena, malo toga je bilo moguce srociti u misli a kamoli u rijeci. Ne ulazeci u i zanemarujuci ociglednu turisticku eksploataciju ovog carobnog mjesta sa mislju da od njihove smirenosti i veselog, vedrog duha mozemo samo uciti, otplovili smo put otoka Amantania gdje smo se smjestili kod lokalne obitelji.

U domacem izdanju

Epifanija, njen muz Victoriano i mali, sve prisutni, necak Kristian su ucinili ta dva dana nezaboravnim. Smjestivsi nas u maloj crvenoj sobici povrh dvorista sa tri kreveta od trstike, nakon preukusnog rucka (povrtna juha.. mmm), uputili smo se put najviseg vrha (tesko se penjati na 4000m) otoka do hrama Pachamama (majka priroda) kako bi uhvatili zalazak sunca nad jezerom. Kakav zalazak!!! Vrijedilo je svake kapi znoja! Nakon idilicnog zalaska, okrijepljeni kod Epifanije (opet preukusno), obuceni u tradicionalnu obleku (ponovo) otplesasmo par kola, pravih narodnih u ritmu Bolivijanskog melosa! Nekoliko rundi dalje, sto plesa, sto piva, izmucena tijela su potpisala kapitulaciju te na trstici (dobro i madrac povrh trstike) pod toplim dekama od alpace zaspasmo kao bebe.
Pozdravivsi se sa Obitelji nakon dorucka krenusmo prema Punu uz jos jednu stanicu na obliznjem otoku. Uzivajuci u svjezem mangu na doku luke otoka, konteplirajuci o cinjenici da smo plovili 3600m iznad razine mora koju neminovno povezujem sa plovidbom, uz ljeskanje sunca po modrom jezeru i onaj osjecaj koji imas samo kada si pored vode, utonem potpuno u mirnocu ovog mjesta.
Oprostivsi se od Perua, ulaz u Boliviju je bio i vise nego zanimljiv! Nakon sto su mi naplatili 3 dana duzeg ostanka u Peruu, na granici Bolivije nas je docekalo zanimljivo pitanje carinika kada smo se izjasnili kao Hrvati: buenos o malos?? Znajuci o cemu se radi (dokumentarni filmovi iz 45 pusteni na njihovoj lokalnoj televiziji poradi Moralesovog glavnog politickog protivnika koji ni manje ni vise vuce korijene sa nasih prostora. Naravno prikazase nas sve kao fasiste!) uz osmjeh i potvrdno kimanje da se naravno radi o buenos Croatas provukosmo se u Boliviju. Uz pogled iz busa na dres hrvatske reprezentacije i njegovog vlasnika koji na kolicima vozi barem 30tak gajbi lokalnog piva (svuda smo isti!) krenusmo prema La Pazu. Put preko Bolivijske visoravni sa Cordilleras Real, koji su nas pratili cjelim putem, okovanih vjecnim snjegom i ledom, je bio nevjerovatan. Tako tesko skinuti pogled. Sam ulaz u La Paz je prica za sebe... smjesten u kanjonu na visini od 3660m sa zastrasujucom snjeznom planinom Illamani koja se nadvila iznad grada je odavao najljepsu panoramu nekoga grada koju sam ikada imao priliku vidjeti. Opcinjen nevjerovatnim bojama i ludilom centralnih gradskih ulica LA Paza pronasli smo izvanredan (naravno barato) hostel u zgradi koja neodoljivo podjeca na viktorijansko doba u samom centru grada tik uz Mercado Negro i tik uz Mercado de Hechiceria (vjesticji mercado) u najzivotopisnijem dijelu ovog na prvi pogled nevjerovatno zanimljivoga grada... Napravivsi krug po obliznjem placu, te nahranivsi se odlicnom arapskom hranom (falafel je falafel) priveli smo ovaj prvi dan u Boliviji kraju...

Zalazak...

Na lokalnoj festi

Zanimljivost:
Pleme Urosa ciji su clanovi po legendi izgubili svoje bozansko postojanje mjesavsi se sa lokalnim stanovnistvom Aymara govornog podrucja su svoje plutajuce postojanje poceli stoljecima prije kako bih se izolirali od agresivinih Collasa i Inka. Njihovo plutajuce postojanje isprepleteno sa totora biljkom je nadzivjelo kamene hramove i gradove Inka.

Trenutak u vremenu:
...mala kuhinjica sa malim klimavim drvenim stolom i glineno posudje na kamenoj peci iz kojih se sire mirisi domace povrtne juhe... grube, izborane ruke koje nas sluze, smedje sjetne i vesele oci koje nas gledaju kako prstima ljustimo posluzeni grasak u glinenim tanjurima...mali prozor i pogled na mirno jezero i malu luku podno brda...caj od biljke koja podsjeca na mentu...mir...zvjezdano nebo....

Cin dvanaesti: 06.12 - 09.12

rano jutarnja setnja po witch marketu, koji je po svemu bio slican onome kojem sam svjedocio u Chiclayu, na sjeveru Perua, osim po fetusima llama koji su virili iz kojekakvih kosara i mreza. Nastavivsi kroz Mercado Negro, ogroman labirint svakojake robe uz kupovanje neizbjeznih suvenira i razglednica po dobro pregovaranoj cijeni (stvarno sam dosao do zavidnog nivoa cjenkanja :)) dan imao sam osjecaj kao da je preletio... potpuno odusevljen gradom, njegovom energijom i zivotopisnim ljudima (nikada nisam vidio toliko mrtvo pijanih ljudi u ranim popodnevnim satima!) i strmim kamenom poplocenim ulicama... odavao je nekakav prividni kaos, nered, a ustvari je sve savrseno funkcioniralo.

Down town La Paz

Uz par lokalnih u Hard Rock cafeu Bolivija (i to treba vidjeti) noc je bila privedena kraju.
Odvazivsi se na izletic na 5400m visoku obliznju planinu Chacaltaya, koja takodjer slovi kao najvisi ski resort na svijetu (doduse snjega u tragovima i hrdjava vucnica), uz posjet "Valle de la Luna" intrigantni glinenim formacijama koji su do prije 5-6 godina sluzili lopovima i krimosima za skrivanje po mnogobrojnim spiljama. Da ne govorim da su takodjer do prije tih 5-6g turisti i znatizeljnici zavrsavali u obliznjim provalijama oslobodjeni svojih novcanih resursa, postojanja i ostalih mogucih vrijednosti.
Kratkog daha na 5400m (najvise sto sam u zivotu bio! Izuzev aviona - za vas mudrijase), pogled je pucao na suncem obasjane snjezne vrhove Huayne Potosi (preko 6000m) sa jedne strane i 6400m visokog Mt Illimania sa druge te kanjona u koji se sa odsjajsem sunca sa silnih limenih krovova El Alta cinilo kao da La Paz utjece u njega poput velikog slapa. Uz neobjasnjivo genijalne raznobojne lagune u tom visomkom snjeznom carstvu vrijeme kao da je na trenutak stalo (sto poradi navedenoga, a sto poradi nedosrtatka kisika :)).
Povratak nazad put La Paza je bio nesto posebno. Posebno je preslaba rijec za dogadjaje koji su uslijedili (trenutak u vremenu).

Na putu prema gore...

Bijezeci od vreve centra La Paza treceg dana smo uz dobar broj kilometara u nogama otisli do miradora koji je naravno bio ponedjeljkom zatvoren poradi ciscenja. Malo se pravivisi sto stranci sto glupi uhvatili smo par dpbrih fotografija. Iznenadni pljusak nam je naglo suzbio zelju za daljnjim istrazivanjem, te smo uz lokalnu comidu i vec nakon treceg piva dosli do izjava "da je meni samo 5 min" i tome slicnima u naravno kriticnom osvrtu na tesko stanje naseg drustva (tri piva na 3660m nisu malo! A i piva je 0.66l! Samo da se zna)! Uz naravno rjesenja za sve probleme sto su ikada i ce ikada napasti nase malo misto zaspali smo sa zadovoljnim osmjesima na licima!
U medjuvremenu iscekivanja polaska busa koji je kretao sa glavnog terminala u 7pm put Uyunia, nakon fenomenlne vocne salate i multivitaminskog napitka na gradskoj trznici (hvala Jaco!) odlucismo se malo kulturno uzdignuti i provjeriti pokoji muzej u La Pazu. Muzej Coce je bio i vise nego zanimljiv!! Cinjenica da je dr. Sigmund Freud imao rak nosne supljine poradi konzumiranih kolicina (objasnjava neke stvari zar ne!?!) te da SADe sa 4% svj. stanovnistva trosi 50% svjetskih kolicina kokaina su bile u najmanju ruku interesantne!! (bilo je tu svakojakih inf. , no necemo sada o tome;)). Zadovoljivsi nasu zelju za kulturom odlucismo se na sladoled, kokice i matineju 007na. Zadnji nastavak. Radnja 80% filma nije mogla biti bolje smjestena - Bolivija i LA Paz!! Cudan je to bio osjecaj setati ulicama tog istog grada 90min kasnije!
Uhvativsi taxi dovukli smo se do kolodvora te ukrcali u bus za Uyuni... jos jedna duga nocna voznja. TV ne radi. Mozda i bolje. ZCVD uvijek ceka iza ugla. Spreman za prijetnje smrcu na spanjolskom.

Vocna salata na trznici....

Panorama La Paza

Malo povijesti:
Sredinom 19st i pocetkom 20st Bolivija je vodila tri teritorijalna rata i sve redom izgubila od Chilea (1879-83, 350km obale), Brazila (1903g) te posebno brutalnog protiv Paraguaya (1932-35, Chaco regija, 80000 mrtvih)
Malo je rec da i nisu neki ratnici a ni poklonici srece... uzese im sve.

Trenutak u vremenu:
Povratak sa Chalcataya je ponudio puno vise nego sto sam ocekivao... Prasnjavi sljuncani put, jako sunce, strmo brdo, mala crvena mazda- kombi, kuce bez krova sa slobodnom armaturom, prokopana glavna cesta, kozne rukavice bez prstiju, lazne raybanice i srebrno u nasmijanim ustima vozaca, nudili su uz musavu djecu pored puta, znatizeljnog susjeda sa slamnatim zguzvanim sesirom, galamu motora, palez guma, tri pokusaja penjanja, povratka u rikverc, oslobadjanja sa kamenih gromada uz cestu te guranja kombija, scenarij kojeg se ni Kusturica posramio ne bi. Malo harmonike i ciganskog melosa je sve sto je trebalo ovom prirodnom scenariju balkanskih prostora.

Cin trinaesti: 10.12 - 13.12

Sa izlaskom sunca okruzeni pvc vrecicama koje su slobodno poletjele zrakom naokolo "jureceg" autobusa na prasnjavom putu u sred nicega stigli smo u malo nesimpaticno mjestasce Uyuni.
Otuzni dojam mjesta tek probudjenog uma nije puno pogrjesio. Mjestasce koje osim vojarne i zvuka trube na rano jutro te ´R´n´R iz amerikaniziranih preskupih barova i restorana nije imao apsolutno nista sto bi zapelo za oko ili uho.
U iscekivanju nuzno potrebne struje za rad ATMa uz pivo i aguardiente na bazi coce premostismo taj prasnjavi neugodni dan malog Uyunia.
Rjesivsi granicnu papirologiju u Uyuniu i procunjavsi malo po glavnoj ulici pretvorenoj u instant buvljak krenuli smo put slanog Salara.
Dobro ispregovarani (jeftino) uvijeti trodnevnog puta preko Salar de Uyunia su nosili par svojih, pokazalo se, iznenadjenja.
4x4 stara Toyota Hilux nije ulijevala previse samopouzdanja u nas na prvi pogled. Na drugi pogled nakon puknuca zadnje desne (gume, ne loze), dojam se nije bas popravio. A proslo je tek 15tak km. Drustvo, nama troma, su pravile ni manje nin vise nego tri casne sestre. Brzo smo medju ostalim grupama prozvani kao "oni sa casnama". Bacivsi pogled na obliznje groblje lokomotiva i zamjenivsi zadnju desnu (stanje rezervne tragikomicno) krenuli smo polako ali sigurno dalje!

carolija Salara...

Nedugo nakon neslavnog starta dosli smo pred Salar. Usavsi hrabro naprijed preko tog beskrajnog bijelog pokrivaca od soli, sa suncem koje se probijalo kroz oblake i nudilo, nevidjen za mene, beskonacni pogled. Zastrasujuca, smirujuca, slika nepregledne bijeline slanog prostranstva stopljene fatamorganom na horizontu sa okolnim planinskim vrhovima. Tesko jedocarati taj trenutak. Dosavsi sebi izveli smo par standardnih poza za fotke te krenuli dalje hrabro zajedno sa nasom Toyotom i casnama.

casni rucak :)

Pojmovi cesta, put, smjer, preko toga bijelog prostranstva Emilija (nas velestovani vozac) nisu previse zabrinjavali. Gutavsi enormne kolicine kokinog lisca u polu snu (glavinjao na sve strane) uzimao si je cca 100m manevarske sirine za "prometni" trak... ako se to tako moze nazvati...prometnica.
Prezivjevsi Emilijevo kunjanje nahranili smo se na obliznjem "otoku" u okruzenje ogromnih kaktusa te nakon toga uspjesno dovukli (bez kvarova) do naseg prebivalista za tu noc, naseg malog hotela od soli!
Jedinstveno iskustvo sjedenja, jedenja, spavanja, na kockama od soli praceno casicom istarske medice (casne Boga mi objerucke prihvatile ponudjeni aperitiv!) i unezvjerenim trazenjem soli po stolu od soli (okruzeni tonama soli) kako bi dosolili socni alpakin odrezak koji je mirisao u glinenim posudama... zaspasmo na krevetima od soli... u sobama od soli... sol, sol, sol, sol i jos malo soli!! Tko kaze da je zivot sladak!
Kablovima i drugom Toyotom na rano jutro rjesen problem praznog akomulatora nase ladje i bili smospremni i orni krenuti put raznobojnih laguna flamenaca!

flamenci!!!

Pustinjski krajolik u rapsodiji boja koji se iza svakog zavoja otvarao pred nama je bio nevjerovatan. Caroban. Odusevljen potpuno, sa vilicom u vecini slucaja u krilu, prolazeci kroz tu sirovu, divlju prirodu...zelene, crvene, zute lagune... zutu travu u busenima koja neodoljivo podsjeca na dikobraze koji kao da ce se svaki tren ustati i odsetati... vicuńe u grupama od 5 mozda 6... neodoljivi pogledi...rozi flamenci... stotine... i ja mali i nevazan u toj igri prirode...na putu prema gore....
Nikada nisam mislio da cu vidjeti flamence... a pamtim ih iz crtica kojeg sam kao klinac gledao, ne pamtim ime samo da je netko u crticu vikao "flamenci, flamenci, flamenci!!".
Kako rece Mujo za jelene u Kanadi: "tako su graciozni"!
Nastavivsi preko bolivijskog prostranstva i dalje u drustvu casnih (ne daju se!) dosli smo do crvene lagune i naseg sljedeceg konacista! Uz zanimljive (al ozbiljno) price o zivotnim odabirima i projektima nasih casnih sestara i zalaska sunca oko 9 sati zajedno sa strujom smo nestali iz svijeta budnih.
Nakon ranojutarnjeg namakanja promrzlih stopala u termalnim izvorima slijedio je oprostaj od spektakularne Bolivije i put prema Chileu. Nakon jos jednog prikaza bolivijskog poduzetnistva (Emilio pare u dzep a nas strpao u kombi kod svog pajde) praceni pogledom gladne pustinjske lisice otisnuli smo se prema San Pedru. Cesta koja nas je spustila sa 5400m na 2400m u nekih sat vremena zacepila nam je usi i uvela u neki drugi, civiliziraniji svijet. Agonija potrage nacina za izaci iz tog malog, u sred Chileanske pustinje smjestenog, gradica prema Argentini je bila okoncana privatnim turistickim prijevozom za koji alternativa nije postojala! Izgubljeni i naviknuti na bolivijski standard (nama odgovarao) brzo smo zatvorili vrata satora i pokusali prespavati taj nepotrebno nervozni dan.

arbol de piedra...

crvena laguna

Cinjenica:
Salar de Uyuni nekada dio velikog prehistorijskog jezera koje je presusilo, sjedeci na 3653 m.n.m sa svojih 12000km2 i slojem od 5-7m je najveca svjetska slana pustinja.

Zanimljivost:
¨Las Religiosas Adoratrices Esclavas del Santísimo Sacramento y de la Caridad¨ kako se punim imenom zove red u kojem su nase suputnice casne sestre, djeluje u preko 20 drzava svijeta sa ciljem udomljavanja, skolovanja, i skrbljenja za mlade majke i njihovu djecu koje budu odbacena od obitelji i drustva. U Boliviji najmladja majka koju su primili ima 10 godina. Vrijedna zivotna uloga nasih suputnica.

Cin cetrnaesti: 14.12 - 17.12

Nakon (pre)stresnog prvog dana u ovoj pustinjskoj oazi Chilea, jutro nakon prokampirane noci je vratilo tlak u normalu. Uz enorman broj C u zraku, nakon jutarnje kave i 20 minutnog vucaranja po gradu (dovoljno u ovim toplinskim uvjetima), te rucka (kasnije se pokazalo poprilicno kobnog za probavni trakt), krenuli smo put Valle de la Muerte jasuci na biciklima sa sandbordovima na ledjima kako bi ovim psihickim tegobama prvog dana dodali i fizicko obiljezje (masnice)!! Uz nekolicinu neugodnih, za oko a kamoli za tijelo, padova (Markov za predavanje) i zalaska sunca povrh pjescanih dina i okolnih vulkana ispuhasmo se i energetski potpuno istrosismo. Bolnih noznih zadebljanja, ali zadovolnjisvojim sandborderskim umjecem, iscjedjeni se vratismo u San Pedro.

San Pedro de Atacama

Bez zrtava...iako je bilo za dlaku! Uz zasluzenu veceru (kratko nastanjenu u nekima od nas) i Chileansko vino u dobrom drustvu freelancer ekipe iz hostela (svi redom freelance vodici... :) )zavrsismo ovaj dugi i naporni dan. Kao i mnoge prije.
San Pedra 2 dana dosta, tako da smo put Argentine krenuli na rano jutro sa stovanim gospodinom Joseom Torom Leonticem ciji je djed na nasu srecu davne 1910 iz domovine krenuo put novog svijeta i Chilea.Cjelodnevni transport "robe" po off road terenu Chileanskie pustinje sa promjenom vozila i vozaca na granici, po pasjoj vrucini (cekali argentince sat vremena), koja osim oznake "bienvenido a Argentina" i pokojeg od sunca spaljenog grmica nije posjedovala nista drugo. Da netko gleda sa strane....human trafficing.
Sa Argentinskim Mad Maxom dosli smo do Salte. Napustili smo visoke djelove kontinenta i spustili se u unutrasnjost.Promjena. Ne samo krajolika, nego je ulaz u Argentinu nakon perua i Bolivije bio svojstveni kulturoloski sok. Rotorima rjeseni pvc free prilazi grada, petlje, rasvijeta, pokosena trava, moderna Shellova benzinska pumpa... reklo bi se kultura, druga civilizacijska stvarnost....iako ne znam koliko zeljno sam to trebao...
Prvi dojam nakon prospavane noci je bio...doma...stari kontinent. Drugi par rukava, bez iza svakog ugla foto prilike necega do sada u mom zivotu nevidjenog, cudnog....sve je postalo nekako poznato...
Fenomenalni ¨Museo de Arqueologia de Alta Montana¨ koji cuva izvanredno ¨zive¨ ocuvane 500g stare mumije troje djece nadjene na visini od 6700m vulkana Llullailaco je bio posljednji dodir sa carolijom carstva Inka. Krenuo sam istocnije, u neki drugi svijet. Nakon zicare i vidikovca povrh grada ukrcali smo se u nocni bus za Resistenciju, iz koje smo nakon ranojutarnjeg dolaska se ukrcali na prvi bus prema Puerto Iguazuu u jos jednoj maratonskoj voznji po Juznoamerickom kontinentu.Uz finu klopu, pivo i dobrodosli bazen hostela u kojem se smjestismo utonusmo uz preglasne cvcke usparnu stvarnost ovoga grada.

trenuci slave i ocaja!

Salta

Cinjenica:
75% Cileanaca zivi na 2% prostora zemlje koja je duga 4300km (vise od pola kontinenta), od pustinja sjevera, sa zapada omedjena tihim oceanom, sa sjevera Andama, do Glecera juga! Vise od 250000 dusa danas tu zemlju smatra svojim domom, ciji su djedovi pocetkom proslog stoljeca iz nase drage nam zemljice krenuli put obala juznoamerickog kontinenta.

Malo povijesti:
Jedna od najzivotopisnijih i najkontraverznijih licnosti chileanske povijesti general Augusto Pinochet koji je drzao Chile pod diktaturom od 1973 - 89 iako uhvacen 1998 u Londonu pod optuzbama o smrti nestalih spanjolskih drzavljana za vrijeme svoje vladavine nikada nije docekao sudjenje i mnogi smatraju da sa svojih 90 godina nikada ni nece.2000 i 2002 godine je proglasen u oba navrata dementnim i time nesposobnim za sudjenje.

Cin petnaesti: 18.12 – 21.12

Probudjen sto sa nesnosljivom vrucinom a sto potrebom da se ukrcamo na bus prema Iguazu slapovima nakon dorucka krenusmo u potragu za tom omalenom nakupinom slapica.
Plativsi definitivno preskupu (za nas wanna be jos studente) ulaznicu za N.P. koji sramotno nema popust za studente/novinare poput nas preko staza uzdignutih povrh rijecnih pritoka I rukavaca noseni I mamljeni gromoglasnim zvukom vode slapova ispred nas (a I strelice su pokazivale u tom smjeru) stigli smo povrh naj (spektakularnijeg, zastrasujuceg, misticnijeg…) dijela Iguazu slapova simpaticno nazvanog “Garganta del Diablo” iliti Vrazije grotlo”.Vodena magla koja se dizala visoko povrh “grotla” uz gromoglasni, zaglusujuci zvuk enormne vodene sile koja nestaje preko elipticnog ruba u magli negdje tamo dolje ostavljao je gotovo apokalipticki dojam ruba, kraja puta.

vrazije zdrijelo

Tesko opisiva, zastrasujuce carobna slika te sile prirode koja se manifestira pred vasim ocima I najezene dlake na vratu od pomisli da ograda na koju ste naslonjeni popusti, tesko bi koga ostavile ravnodusnima.
Ostatak poslijepodneva je bio proveden, prohodan po okolnim stazama I vidikovcima na ostatak nista manje spektakularnih slapova, uz pokojeg reptila, znatizeljnog koatija te sve sile raznobojnih leptira koji nastanjuju ovo mjesto. 4 zulja dalje I 10° vise u zraku (na onih 25 prijepodnevnih) su bili vise nego jasan znak da je vrijeme da se oprostimo od ovog carobnog kutka.
Malo je reci da je popodne provedeno uz pozamasne kolicine Cuba Librea na bazenu bilo tocno ono sto smo trebali. Kao melem na ranu. Kao budali samar. Kao kec na desetku. Ili tak nekak.

na putu prema gore...

Nas prvi izlazak (od tri) iz Argentine je bio put cudnog I cudljivog Paraguaya preko kratkog Brazilskog dijela te pogranicnog Paraguayskog grada Ciudad del Estea koji ponosno nosi naziv najkorumpiranijeg grada Juzne Amerike. Preko granicnog preko kojeg dnevno predje preko 30000 ljudi u bescarinsku zonu, kako bi kupili te kasnije u Arg. I Bra. prodali te na taj nacin prezivjeli, usli smo u Cidad del Este. Sam pogled na grad iz sporog taxija je govorio sve o njemu. Sveprisutni mnogobrojni jumbo plakati svega moguceg iz svijeta tehnike, redovi mjenjacnica sto sa vratima sto na otvorenom, ulicni prodavaci I preprodavaci, samoprozvani sopingcentri, horde kupaca u potrazi za najboljim dealom….
Ne zadrzavsi se dugo u tom neodoljivo simpaticnom mirnom gradicu, krenuli smo put Asunciona, glavnog grada Paraguaya. Prvo mjesto na mome putu po ovom kontinentu u kojem ne mozes zaustaviti taxi na ulici I izuzetno limitiran broj hostela odavao je stvarnu sliku Paraguaya kao jako malo posjecivanu (turisticki) destinaciju Juzne Amerike (da ne kazem nepozeljnu)! Smjestivsi se u jednom od rijetkih sklonista nas ruksakonosaca, u simpaticnoj sto interijerom sto eksterijerom kolonijalnoj zgradi, u pensionu koji je vodila takodjer simpaticna gospodja Angelica koja se svojom pojavom idealno uklapala u kolonijalni stil I duh doticne gradjevine.
Proci kroz Asuncion I na svoje oci vidjeti nestvaran kontrast bogatog I siromasnog, taj crno – bijeli svijet, je bilo neko cudno, nedefinirano iskustvo.
Sklepane barake favela Asunciona sa svime sto se zakrpom zvati moze u zoni gdje barem jednom godisnje poplave sve odnesu, preplavljeno denge groznicom nosenom komarcima, otvorene kanalizacione kanale, sve upakirano I stoji na doslovno 10tak metara od glavnog trga, na 20tak metara od nove, sjajne palace pravde, tik do bijele predsjednicke palace…ostavljalo je neku gorku neshatljivu stvarnost toga grada.

favele Asunciona

Nakon potpunog muka, nevjerice, nastavili smo upoznavanje uspavanog ritma grada na 40°C u hladu, I njegovih stanovnika koji cini se nikuda ne idu bez termosice hladnog Tererea (caj) kroz usporeni film paragvajske stvarnosti koju na trenutak mozda prekine nerijetka konjska zaprega koja se kotrlja niz ulicu.
Ostaje gotovo dojam da stoji izjava dad ok god je nogomet na TV I ekipa im igra dobro te pokoji govedji odrezak na rostilju nista drugo ubiti nije vazno. Sa osjecajem da je trebalo vise vremena posvetiti ovoj u najmanju ruku cudnoj zemlji I njenim ziteljima krenuli smo put Montevidea I Uruguayan a zadnji I najdulji (24h) transfer preko juzne Amerike. Naravno busom. Iznenadjujuce brzo I lako savladan 24satni put nas je doveo u Montevideo.
Setnja nakon sto smo se smijestili po sablasno praznom centru Montevidea (nedjelja) je na prvi pogledi dojam ostavila dojam potpuno nezanimljivog, mrtvog grada. Srecom krivi dojam. Umor nam je izvukao polugu. Spavanje.

stanovnik Iguazu slapova

palaca pravde nasuprot favela u Asuncionu

Cinjenica:
Najveca svjetska rezerva pitke vode nalazi se ispod pogranicnog dijela izmedju Paraguaya, Argentine I Brazila!

Zanimljivosti:
Par brzopoteznih o Paraguayu:
- druga najsiromasnija nacija J.A. iza Bolivije. 32% ljudi zivi ispod granice siromastva
- najkorumpiranija zamlja svijeta izvan Afrike
- narcisoidnost tadasnjeg vladara ih je u ratu sa istovremeno Uruguayem, Argentinom I Brazilom 1865g kostala smrti pola populacije I gubitka 26% teritorija
- Itaipu hidroelektrana, druga najveca na svijetu (iza kineske), sa 12600MW opskrbljuje sa elektricnom energijom 80% Parguaya I 25% Brazila.
- sa gore spomenutom branom potopljeni su slapovi Sete Quedas, koji su bili impresivniji od Iguazu slapova…

Cin sesnaesti: 22.12 – 25.12

Upoznavanje Montevidea ovoga puta krcatih kamenih ulica centra u uzurbanom pulsu glavnoga grada sa najbolje ikada serviranom kavom u jednom od kafica je bilo I vise nego zadovoljavajuce. Povlaceci se po okolnim centralnim ulicama I kolonijalnim centralnim trgom sa 20ero katnicom koja neodoljivo na ZG mamuticu (suceljem nakrcanim klimama) I potpuno se ne uklapala u svoju okolinu, pancho (hot dog) standovi na svakome koraku, spanjolski sa debelim talijanskim prizvukom, te pokoja konjska zaprega koja bi prosla pored nas ostavljalo je dojam nekog cudnog kulturnog koktela ovoga grada.

Centralni trg u Montevideu

Lijeno popodne u hostelu sa hladnim crnim pivomi japankama ranjenim stopalima koje su me usidrile u sofu pred TV nije bilo najgore sto mi se moglo dogoditi. Boca Juniors – Tigre, utakmica koja je odlucivala prvaka je bila lijepi bonus.
Uocivsi u kutku police pokriven paucinom I prasinom mali rostilj, znao sam da je doslo vrijeme, da je kucnuo …. baby beef. Pomno odabravsi najbolji komad u supermarketu, oblozivsi ga sa zacinima, zacvrcao je na rostilju. Kakos u samo imali pravo. Svi oni koji su je hvalili, kovali u zvijezde, sve one preporuke (moras to probati!!) su bile na mjestu. Najmekse, najsocnije meso ikada. Moj svijet je nepovratno promjenjen. Razmisljam o pisanju bloga samo o toj temi.
Kasnije popodnevno krstarenje biciklima po plazama Montevidea je taman ono sto je trebalo vec iscrpljenom zeludcu. Pretjerali sa kolicinama.

Zivot na obalama Montevidea

Otkrivsi potpuno novo lice grada, grada koji zivi na svojim obalama, na dugim pjescanim plazama, sa terenima za nogomet na pijesku, odbojku, te svu silu ribickih stapova I njihovih vjernih vlasnika nekoliko sati kasnije vratismo se do hostela I uz dobro drustvo, harmoniku koju je Marko pronasao I zasvirao te crno domace pivo privedosmo ovo kratko Urugvajsko iskustvo kraju.
Ukrcavsi se na bus prema luci, uhvatismo katamaran koji nas je preko usca rijeke preveo do obale Buenos Airesa. Uplovivsi u pristaniste, Buenos Aires je odavao vizuru velegrada za mene do tada nepovezivog sa mojim dotadasnjim juznoamerickim iskustvom. Uhvativsi prvi taksi za centar, stigli smo do zgrade, stana gdje cemo provesti sljedecihi 7 dana. Potpisavsi ugovor o najmu smjestili smo se na 18 katu zgade u samome centru Buenos Airesa. Opskrbivsi se osnovnim namirnicama, tj napunivsi frizider, strpavsi kartu grada u dzep krenusmo put San Telma kako bi u jednoj od najzivotopisnijih cetvrti BA proveli badnjak. Shvativsi kako 10tak blokova I nije tako zanemariva udaljenost stigli smo do San Telma. Uz Chardonay, sir I masline na malom simpaticnom trgicu uplovismo u svakodnevicu ovoga grada. Pokupivsi jos koju bocu vina na putu doma uz savrsen pogled sa 18tog na vatromet koji je trajao dobrih sat vremena po cijeloj panorami grada docekasmo Bozic. Pomalo sjetno, daleko od doma utonusmo u prvu noc u BA.

Pogled sa prozora na Bozicni vatromet

Blagi bozicni mamurluk je bio zalijecen Bozicnim ruckom (naravno govedina je bila u igri) nakon kojega smo malo zbunjeni kratkim rukavima I japankama na dan Bozica (30°C u zraku) prosli par onih ne bas omalenih centralnih blokova oko nase zgrade.
Presavsi centralnu aveniju 9 de Julio u tri puta (na najsirem dijelu 22 trake) iznad koje se uzdizao visoki bijeli Obelisk, simbol BA procunjali smo po Floridi, glavnoj pijesackoj zoni grada. Po tko zna po koji put ponovljeni scenarij sa zuljevima I japankama nas je usmijerio put stana, naravno ne sprijecivsi nas da usput uzmemo Ľ kilograma sladoleda sa okusom dulce de lechea, jos jednog, uz vino I odreske, “konja za utrku” Argentine.

Predsjednicka palaca

Badnjak u San Telmu

Cinjenica:
U ovo nogometom zaludjenom kontinentu, gdje nogomet znaci zivot, Urugvaj je 1930g ugostio I osvojio prvo svjetsko prvenstvo!!

Zanimljivost:
Iako meni jako dragi izvozni proizvodi Argentine vino, govedina, dulce de leche, najveci od njih,daleko ispred svega, stoji Tango. Glazba i ples koji su svoje prve korake napravili na ulicama Buenos Airesa I gdje dan danas legendarna imena poput Carlos Gardela I Astora Pizzarolle nastanjuju gotovo besmrtno svaku poru ovoga grada.

Cin sedamnaesti: 26.12 - 29.12

Napravivisi nekakav kostur stvari I mjesta koje bi zeljelji vidjeti u ovom 13mil metropoli, prvo na odstrijelnoj listi je bilo Recoleta groblje. Ukrcavsi se na krivi bus izasli smo na naj bezbolnijoj tocci sto se tice udaljenosti I ostatak odradili starim, dobrim pjesacenjem. Recolata, ime cetvrti koje nosi I groblje je najelitniji dio BA gdje sama krema drustva obitava. Samim time ta ista krema kada potpies kapitulaciju preseli se par ulica nize u jednu od mnogobrojnih mauzoleja I obiteljskih grobnica. Setajuci kroz groblje (jedna od glavnih turistickih atrakcija) uz sablasne prizore samo staklom odvojenih lijesova zatvorenih u velike spektakularne grobnice koje strse visoko gore u vjecnom natjecanju da budu bolje I ljepse od one susjedne… cudan prizor tih monumentalnih spomenika tastini I egu kreme tamosnjeg drustva. Uz objasnjenje postajanja samo datuma smrti na vecini grobnica bez datuma rodjenja kao cinjenicu da kada su se rodili nisu iovako ionako bili nitko I nista te da dan smrti slave vise nego dan rodjenja napustili smo ovo interesantno zdanje te krenuli dalje.

Hramovi tastine Recolete

Ne znam po koji put pojavivsi se pred muzej na dan kada je zatvoren (ovoga puta dan nakon Bozica) odlucismo pjeske krenuti natrag prema centru. Ostatak dana je proveden u pregledu povijesti Argentine preko nacionalnog heroja osloboditelja Jose de San Martina, plaze De Mayo na kojoj su sve revolucije pocinjale I zavrsavale te Case Rosade, roze predsjednicke palace sa koje je svojevremeno Evita Peron drzala svoje govore a nakon nje I njena filmska verzija Madonna. Nezaplakavsi za Argentinom iscrpljeni zavrsismo taj dugi dan.
27.12 ce se pamtiti dugo… barem u mome slucaju! Red je dosao na La Bocu, radnicku, siromasnu, zivotopisnu cetvrt, domu Boca Juniorsa, I jedno od nainspirativnijih mjesta BA. Setnja po Caminitu, malom bloku u sred La Boce prosaranom bojama, koji danas nosi strogo turisticko znacenje, ali povijesno puno teze… Raznobojne kuce koje danas privlace horde turista zbog svoje gotovo bajkovite pojave I zivotopisnog za fotografe inspirativnog okruzenja, nekada, sredinom 19st kada su siromastvo I glad bili jedina realnost talijanskih I spanjolskih doseljenika naseljenih u tom dijelu I kada se farba od brodova koja bi ostajala na dokovima koristila za farbanje procelja kuca jer se za drugu nije imalo su bile sve osim turisticke atrakcije.

Caminito, La Boca

Uz horde turista, ulicnih plesaca tanga, kod kojih za neku sitnu paru mozes nauciti I napraviti svoje prve tango korake, restorana, par ulica dalje nalazio se legendarni stadion Boca Juniorsa, La Bombonera. Prohodavsi po zvijezdama slavnih okolo stadiona uz imena poput Riquelme, Batistuta te najvece od svih Maradona koji su igrali I odrasli sa ovim klubom (ispricavam se za mozda preveliku dozu odusevljenja ovog trenutka moga puta… ne mogu si pomoci!) te saznavsi za humanitarnu utakmicu koja se igrala tu vecer kupih karte kako bi dozivio La Bomboneru. Posprdne komentare na stadionu prije utakmice kako bi bilo fora vidjetu neku od tih silnih zvijezda koje su nekada trcale ovim travnjakom prekinula je galama tribina I komentatorov glas : “bienvenido Diego Armando Maradona”… nakon toga je sve nekako mutno iako se sjecam nekih lica sa terena poput Zanettia, Cambiassa, Cruza, Gage, Fernanda “nisam mogao vjerovati” Redonda (prepoznao ga po trku), Goycochee…
Svi oni za djecu sa posebnim potrebama. Kakav trenutak. Kakva uspomena.

La Bombonera

Jos grogiran, pod dojmom netom zavrsenih dogadjanja, sjeli smo na bus prema centru. Nocna voznja po La Boci je otkrila stvarnu u jednu ruku grubu sliku ovog dijela grada.
Kraj koncerta simfonijskog tango orkestra na koji smo naletjeli na putu prema doma je bio idealan kraj idealnog dana... pamtit ce se 27.12.
Dosao je dan nedjelje I u BA je to znacilo samo jedno: San Telmo sajam antikviteta! Zavrsivsi jos jednu teglicu dulce de lechea za dorucak krenuli smo jos jednom do San Telma. Ceste poplocene kamenim kockama s starim tracnicama po kojima je nekada prolazila konjska zaprega vodile su prema centralnom trgu Plazi Dorrego s koje se je sajam prosipao po okolnim ulicama.

Ulicni Tango plesaci u San Telmu

U krcatim ulicama Ispunjenim antikvitetnim standovima, ulicnim zabavljavljacima, Tango plesacima (probao zaplesati I ja, neslavnan kraj), zamorom sve sile ljudi koji su dosli vise prosetati slavnim sajmom nego nesto stvarno kupiti, “izgubismo” cijeli dan! Uhvativsi u tom periodu posjet muzeju I podzemnim tunelima BA te prosetavsi Puerto Maderom, najmodernijem I najskupljem dijelu grada kojim dominira Calatravin pjesacki most gladni u kasnim popodnevnim satima odlucismo se ponovo na malo baby beefa u home made izvedbi! Popraceno sa aperitivom od dulce de lechea I bocom vina uz pogled na svijetla grada zavrsismo I ovaj dan u fantasticnom Buenos Airesu.
Par stanica jako dobrim metroom I dosli smo do Palerma. Nakrcan parkovima, botanickim vrtovima ovaj rezidencijalni dio BA je skrivao najbolje restorane I klubove grada. Naravno najveci I najzanimljiviji park je bio zatvoren poradi ciscenja, kako se dogadja svakoga ponedjeljka, te nam nije preostalo nista drugo osim japanskih vrtova i gigantskih zlatnih riba. Popodne provedeno po kaficima I kavama, presetavajuci se po zelenom za oko ugodnom Palermu, uz lijeni pogled zirafe iz obliznjeg Zoloskog vrta te posjeta svoj sili pekara u potrazi za najboljim dulce de lecheom natopljenim pecivima I kolacima je proslo iznenadjujuce brzo. Vecera u obliznjem restoranu sa izuzetno dragom Flor, argentinkom koju sam upoznao ovo ljeto u Spanjolskoj, uz pokoju litricu domaceg Malbeca I salve smijeha priveli su ovu noc kraju!

Puerto Madero

Diego...

Trenutak u vremenu:
….10tak minuta prije kraja utakmice komentator ih najavljuje, poziva sa zagrijavanja… najvaznije izmjene utakmice…. Dva decka sa Downovim sindromom puni zelje I elana lete terenom…zeleni dres I stare iz 80tih bijele nogometne gace… tri prilike za redom… potpuno razocaranje, fulao je gol… na koljenima je… gotovo da si ne moze oprostiti… cetvrti puta lopta je zavrsila u mrezi…zabio je gol…. kakva erupcija na stadionu, kakva sreca na terenu… srce vece od stadiona….suze… u punom trku skace Maradoni u narucje…ne pusta ga…najbolji je…. najjaci je…sreci nema kraja…cijeli svijet gleda njega…cijeli svijet je njegov…

Zanimljivost:
Gdje god da krenete, kuda god da se okrenete, jedna stvar tocnije jedan lik je neizbjezan u Buenos Airesu. Lik Ernesta Che Guevarre. BIlo na plakatu, slici, majci na standu Ili grafitu na zidu lik Che Guevarre je sveprisutan. Taj vjerovatno najpoznatiji kontraverzni revolucionar, ciji lik krasi studentske sobe diljem svijeta, likom vise nego djelom poznat sirokoj svjetskoj javnosti,vjecni borac protiv kapitalizma I zastitnik nemocnih, je danas paradoksalno mozda jedan od najisplativijih marketinskih licnosti, cije ime I lik krasi silne plakate, majce, I cija ekranizacija lika I dijela danas u filmskoj industriji donosi milijune $, kapitalizmom vodjenom svijetu, svijetu protiv kojeg se tako srcano borio I zbog kojeg je zivot na kraju polozio.

Cin osamnaesti: 30.12 - 02.01

Kraj puta se nemilosrdno priblizavao, ostavljajuci nam jos jako malo manevarskog prostora. Krenuli smo prema Palermu (ovaj puta pjeske) jos jednom kako bi usli u onaj muzej koji je tako naprasito bio zatvoren prosli tjedan te kako bi se nasli na kavi sa mladom damom iz nase ambasade. Muzej “Bellas Artes” se pokazao kao izvrsnom besplatnom ponudom grada sa, I meni poprilicno neukom u podrucju umjetnosti, bogatom lepezom djela eminentnih svjetskih slikara I kipara (kako odmah koristim profinjeni jezik kada je umjetnost u pitanju! :))!

Kocija na ulicama Palerma

Prosetavsi jos malo po Palermu I napricavsi se sa Katijom na maratonskoj kavi vratili smo se na posljednju oprostajnu veceru (mislim sto se tice Arg. govedine u Buenosu) u obliznji restoran. Uz solidnu bocu vina koje je bilo jeftinije od piva (moras voljeti ovu zemlju!) privedesmo nas zadnji cijeli dan u BA.
Izbacivsi nas u podne sljedeceg dana iz stana sa onim istim, sada jos I tezim ruksacima (vino, dulce de leche) nakon prve pizze u Juznoj Americi sjeli smo na dvosatnu dugu ali jeftinu voznju prema aerodromu. Vozeci se po predgradjima Buenos Airesa po prvi puta u tom gradu i zadnji puta na ovom kontinentu, vidio sam ono tuzno, siromasno lice Juzne Amerike... Povratak na aerodrome me nije nimalo veselio iako je ovaj puta sve proslo bez trajnih posljedica (ustvari Marku su izgubili torbu). Let u 23.40 nam je pruzio pogled na vatromet iznad BA i prvu novu godinu docekanu u avionu. Valjda za sve postoji prvi puta! Neokrznuti (osim torbe) preko Madrida, Venecije i vlaka koji nas je iskrcao u hladnom, tmurnom ali nasem dragom Zagrebu 24h kasnije stigli smo doma. Nakon dva i pol mjeseca.

Kongres

Pogled unatrag:

Puno je vremena proslo od kada sam usao u vlak za Veneciju na zagrebackom kolodvoru... na put prema gore. Iako se dva i pol mjeseca cine jako puno, sada kada je sve zavrsilo, ostao mi je dojam da sam ga samo okrznuo, samo zagrebao po povrsini tog velicanstvenog kontinenta. Tesko opisivi miks kulture, povijesti, tradicije, legendi, prirode, isprepleten kroz zivote njegovih stanovnika je ostavio neobrisiv trag u meni, ostavio slike koje cu vjecno pamtiti,njihove osmjehe, lica...
Nadam se da sam nesto naucio, i to sto sam naucio da cu zivjeti, ovdje daleko od njihove stvarnosti. Da cu zivjeti njihovu skromnost i jednostavnost, da cu imati njihovu strast, da cu znati cjeniti zivot kako ga oni cjene.
Vjerujem da svatko nosi svoje nakon ovakvih povrataka, svoje misljenje, kritiku, pozitivno i negativno, i da su mnogi dozivjeli drugacije stvarnost ovoga kontinenta i njegovih ljudi, ali u mom slucaju, ja sam bio i ostao ocaran.

Na putu prema gore...

Na kraju, u cjelom tom fantasticnom putovanju, jedna stvar je ipak bila nenadoknadiva, jedna osoba koja je to trebala proci i dijeliti sve to sa mnom, moj brat Daniel. Stoga brate do sljedeceg putovanja...