Neživi ostaci živih grijeha

četvrtak, 09.11.2006.

uvod (2)

Noćima bi sjedio ili stajao u mraku, gledao u tu kuću. Roditelji tog djeteta koje se više neće vratiti. Bar ne onakvo kakvim su ga poznavali. No vrijeme je prošlo. Voljeni i ja odlučili smo napustit to mjesto i uputit se dalje. Kao što vampiri to čine. Pričao mi je voljeni kako mi vampiri uvijek nakon smrti postanemo kao pas cijelog života vezan na lancu. Slobodni smo i istražujemo sve. Ne poznajemo granice, ni ljudske ni smrtne. Mi smo bogovi, i ja sam sada jedan od njih. I tako, zadnji put sam ih gledao prije nego smo krenuli. Nadao sam se da ih nikada više neću vidjeti. Voljeni mi je rekao da idemo na par dana u Francusku kako bi obavili neke poslove a onda idemo na duže vrijeme u njegov rodni kraj. Nisam znao gdje je to. Niti sam slutio. Po nas je došla duga crna limuzina. Osjetio sam prisutnost života u limuzini. Osim vozača, bile su tu dvije žene. Sjele su kod nas, maknule svoje lijepe kose s vratova i ponudile nam ljepotu koju nismo mogli odbiti. Stavio sam svoje mrtve ruke, hladne i pune smrti na njezino toplo lice, živo. Puno krvi i života.
Zario sam joj nježno zube u vrat. A krv se je točila u moje grlo, osjetio sam je. Predobar okus je imala. Jednako dobar okus kao njezin izgled. Osjetio sam je kako se trese u mojim rukama, kako njezin život prelazi u mene. Izvadio sam zube iz nje. Gurnuo je na sjedalo. Potrgao jednim zamahom ruke majicu i ugrizao je za grudi. Njezine tople grudi budile su u meni sve veću glad. I nisam prestajao. Sve više i više. Dok me nije odjednom odbacio udarac gospodara. '' Zar si poludio! Želiš li umrijeti''? – pitao me je gospodar. Nisam ga odmah shvatio. No ono što vampir ne može podnijeti, ono što ga može povući u smrt. Kada ispija zadnje kapi iz žrtve. To ga može ubiti i samo stari i najjači vampiri to mogu podnijeti. Ali to je jednako čest užitak kao u smrtnika mazohizam. Tijela su bila ubrzo hladna. Postavili smo ih na stražnja sjedala a vozač se je ponašao kao da se ništa ne događa. Osjetio se je strah smrtnika, ali kako bi gospodar uvijek rekao: '' strah je samo osobina čovjeka.''. pa to doista i jest.
Putovali smo dvije noći. Imali smo i privatni avion. I onda smo napokon došli u Francusku.
Ono što nas je tu čekalo, nismo ni jedno od nas dvoje slutili.

09.11.2006. u 23:41 • 10 KomentaraPrint#

petak, 03.11.2006.

Uvod (1)

1989 godina… napustio sam tijelo svoje majke
1998 godina… prvi puta sam si pokušao oduzeti život.
2000 godina… po drugi put, pokušaj samoubojstva
2003 godina… još jedan neuspjeli pokušaj samoubojstva
2004 godina… konačan uspjeh. No nakon tolike želje za smrti počinje priča o prokletstvu koje mi ne dopušta da umrem.


Besmrtini ostaci smrtnih grijeha


Kada budete čitali ovo. Mislit će te da imate u rukama samo jedno djelo, samo plod nečije mašte. Ah, miris Karpata i zov šumskih vukova, neka vam otvore maštu, pa ne da vi budete dio mašte onoga što čitate, nego da ja, upravo ja, budem dio vaše mašte. Da sanjate o mome hladnome prisustvu vašim smrtnim životima, da me iščekujete na vratima kroz koja nikada neću doći. A uvijek ču biti tamo. No vi me nikada, ali nikada nećete vidjeti. Dakle. Ja sam vampir. U to me je pretvorio gospodar čije ime ne želim odati, još. Sve mračno je njegovo ime, sve hladno je njegov opis, sve moćno je njegovo mjesto u ovome svijetu. On je bio anđel otrgnut od svih sila. On je bio i ostao moja jedina vjera. Dakle.. Pravi datum moga samoubojstva je 12.9.2004. Ma to i nije samoubojstvo. Već je to bio moj put u beskrajan i besmrtan život. Dakle. Dijete od 15 godina… Toliko uništenog pogleda na svijet koji ga okružuje. Po peti put pokušava si oduzeti život. Sasvim siguran da će ovaj puta sve okončati. To dijete je krenulo prema groblju. Groblje u magli, snijegu i prigušenom svijetlu svijeća. Daleko od doma, daleko od svega. Od roditelja i obitelji u kojoj je to dijete bilo u posjeti. Kao i svake zime. No ove zime, to su bili zadnji dani, zadnje minute njegovoga života. Bar onoga, smrtnoga. Dijete je došlo do groblja, uplakanog lica, uplakane duge smeđe kose i krvavih ruku. Sjelo je na rub jednog groba. Snijeg je pokrivao tijelo gotovo prazno, kao da u njemu nije bilo ničega, već onda. Hladan mramor, hladniji od studenog oko njega primio je njegovo tijelo. Tijelo se je treslo, od tuge i boli, od razočaranja, agonije.. Od hladnoće…
Polagano iz kaputa izvukao je nož. Taj uplakani dječak. U očajnim suzama i jecajima, sve što je izgovorio bilo je '' molim te neka ovaj put uspije''. To je bio taj trenutak, kraj… Crvena svilena krv prolila se je po ledenom mramornom grobu, slijevajući se u snijeg koji je poprimao baršunasti izgled.. krv je tekla i dalje.. A onda. Vrijeme kao daj e stalo. Kao da se ništa više ne događa. Zvuk tužne violine. Nije bilo boli, niti patnje, agonije.. Samo, zvuk tužne violine. Dječak se je ustao, pogledao oko sebe, u gustoj magli vidio je samo siluetu čovjeka i njegove drugarice, ljubavnice, violine. Strah nije postojao iako bi se svako ljudsko biće uplašilo. On je samo krenuo dalje, a zvuk violine bio je sve jači, tužniji i tragičniji. Ljepši zvuk čovjek nikada nije čuo. A onda. Zvuk je nestao. Svirati je nastavio vjetar. Iz tmine, iz magle bljesnule su dvije zvijezde. Zvjerski sjaj, predivno, neodoljivo. Zar je taj čovjek umjesto oči imao zvijezde, zar je. Krenulo je dijete dalje, nesigurni koraci zameteni snijegom, samo krvavi trag je još ostavio svoj blijedi trag. Elegantno biće, tako sigurno je ležalo u naručju mramornog anđela. A to lice. Blijedo, bijelo.. To lice, poput snijega. Jedino što se je vidjelo su bile te zvijezde, dvije tako male nosnice, i tako prelijepo spojene, dvije crne, tanke usne. Kao olovkom nacrtane od najvećega umjetnika. Nisu se ni pomakle, kao ni cijela ta prikaza što nije pokazivala znakove života, a glas u glavi djeteta rekao je: '' onaj tko zove smrt, taj je dozove''. Srce kao da nije kucalo više u tom mladom tijelu. Kao da je prestalo i postojati. No glas je i dalje nastavio odzvanjati svojim lijepim zvukom u maloj glavi. '' sada možeš birati sretniče, hoćeš li samo iskrvariti i dopustiti svima da te poraze, ili ćeš uz mene naučiti voljeti smrt, naučiti voljeti postojati kao bog nad ljudima, kao jedini bog nad svim bogovima. Sve je u tvojem izboru dječače''. Nesigurno pogledavši u ruke, dječaku suze krenu, obuzme ga mržnja i tama. Znao je da se mora osvetiti, svima koji su ga natjerali da učini ovo, a pred njime je bio put, put u beskrajno zlo i moć života bez smrti. Jer što jednom umre, više se ne može ubiti. Nije ni morao reći, bio je u naručju bijele prikaze. Crna kosa nošena vjetrom, okupana snježnim dodirima, miris šuma, drvenih tajni. Oh, koja bol. Na trenutak je zaboljelo, a onda je sve postalo samo krvavi užitak. U njegovim rukama. Krv je izlazila iz mladoga tijela, ali ovaj puta nije bojila snijeg, ovaj puta bojila je njega, no ne u crveno, bojila ga je u bijelo. Svaka kap krvi činila bi ga bjeljim. A onda je izvukao dugi bodež iz korice. Povukao polagano po žilama, podlo se nasmiješio i rekao: '' evo, uzmite i pijte od ovoga svi, tako će te moja djeca postati''. Tako podlo se cerekalo to zlo. I rodio sam se ja. Spustio me je na tlo, i sjeo pokraj mene. Bio je tu. Gledao me je i ja sam gledao njega. A u meni je rasla bol, i izlazila je iz mene. Izlazila je kroz krv. Krv koja mi je izlazila niz usta, i moje suze, koju više nisu bile voda, već krv. Oko mene lokva krvi. A ja rođen da budem besmrtan, bez boli i patnje. Samo zadovoljstvo i užitak življenja. Uz voljenoga si učitelja.
Poveo me je voljeni. Primio je moje ruke i obećao mi da će mi pružiti sve i više nego čovjek može imati. A pružio mi je već one noći, kada me je stvorio. Blagoslov i prokletstvo, oboje mi je dao. Vječan život mi je smrt podarila, tamna i mračna, i nema moći koja me može uništiti, samo velika zvijezda, tako opaka, paklena. Niti je dječak volio, niti je ja volim. Prokleto sunce. Moj poštovani učitelj, moj voljeni, dao mi je vremena kada odlučim da odemo. Rekao mi je da idemo u naše odaje. Gdje imamo sve što nam je potrebno. No ja sam htio noći provesti gledajući roditelje mrtvoga djeteta. I tako, stajao sam uz uličnu svjetiljku, snijeg se je isipao, gusta srebrna hladna zrnca prašine, nošena hladnim vjetrom koji je dozivao moje ime, kao da je šuma dozivala moje ime vjetrom.. Uživao sam u tome. I znao sam da je vjetar hladan, ali ja to nisam osjetio. Moja kosa još je jedina na meni živa ostala. Plesala je na vjetru, kao ruke milijardu duša na mučenju u vatri, tako su se vlasi moje kose nosile daleko od moje glave. No moj pogled i dalje padao je, na prozor pokraj kojega je plakala majka djeteta, a u njezinim mislima, bila je samo pokora. Korila je sama sebe, što si je sina vrijeđala, i bilo joj je žao. Patila je. Tako slaba, tako slomljena, bez svoga sina. Pitao sam se, dali pati samo zato jer se sada na kome nema iskaliti, ili je njezino srce stvarno bilo povrijeđeno. Otac, i dalje je bio uz kamin. Ka i trenutka kada sam gledao. On je tvrdio da njegov sin opet pravi budalu od njih, i da kad ga nađu da moraju naučiti sina novu lekciju. Tako velika ljubav iz koje je sina stvorio, tako velika mržnja prema njemu. No, on sina više nema, kao što srca nikada nije imao. On je hladnija olupina od moga vampirskoga tijela. Te noći nisam ni shvatio koliko dugo stojim uz uličnu svjetiljku, snijeg je već debeli sloj napravio na meni, otresao sam ga sa sebe, glad me je počela proždirati. Noćas će opet netko morati umrijeti. Za moje uživanje, za moju gladi moj besmrtan život. Voljeni je bio tu, šapnuo mi je u uho '' noćas ćemo istu žrtvu dijeliti''. Hodali smo prljavim ulicama. Ne ulice koje su estetski bile prljave, već ulice s prljavim ljudima. Prostitutke… prodavale su svoja topla i meka tijela, svoje lijepe žive oči, tako su uprljale svu tu ljepotu. Zamolio sam svoga voljenog, da ne hranimo se od njih, njihova krv je preniska za nas, bar sam je ja tako smatrao. No voljeni je i dalje tvrdio kako je sve to samo lovina. hodali smo ulicom kada sam vidio kako na tlu leže gotovo smrznuti čovjek i žena. Uličari.. voljeni je znao što želim. Svojom neobjašnjivo velikom brzinom bio je pokraj njih, a ono što je vidio, kao da je i njegovo stoljećima mrtvo srce taknulo. Žena je bila živa, i pokušavala je zagrijati svoga mrtvoga muža ne bi li ga vratila u život. Ona je željela umrijeti, i mi smo joj to omogućili. Kada je pala beživotna na tlo, i kada su njezine preostale kapljice krvi bojile snijeg baš kao onda kada su i dječakove, moj gospodar je rekao '' zar je bog to što ti se smilovalo, ili vrag, dali smo mi izlaz ili grijeh, mi smo te spasili, sada umri bez vjere, bez praznovjerja, jer tvoja vjera kriva je, jedini bogovi na ovoj zemlji smo mi, vampiri''. Bilo je vrijeme, prokleta zvijezda je dolazila, a mi je nismo željeli vidjeti, ne sada, nikada.

03.11.2006. u 16:11 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

  studeni, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se