nezaposlena d.o.o.

Mi smo, kažu, društvo staraca. Staraca koji, znate i sami, vole doktore, ordinacije i bijele kute. Ipak, dođete li u neku čekaonicu podjednak je broj starijih i mlađih. Mlađih, nezaposlenih ljudi.

Nije to neki proizvoljan zaključak. Uhvatio me kašalj, malo me 'štrecalo' u pušačkim plućima i odlučila sam otići po liječničku pomoć. U čekaonici me dočekala poznanica iz osnovne škole. Riječ po riječ i otkrile smo jedna drugoj nezaposleni status. Potom se u razgovor uključila njezina, također, nezaposlena pratnja. Temu je začula i sestra koja je svako toliko izlazila iz sobe preuzimajući knjižice (zašto zdravstvenu iskaznicu još uvijek zovemo knjižica?) i požalila se kako joj je kćer ostala bez posla, a i zetu se ne piše dobro. Eto, baš sad je na bolovanju.

Kod doktorice između nakašljavanja, slušanja pluća i mjerenja tlaka onako se neformalno raspitujem o sastavu pacijenata i njihovim najčešćim boljkama. I ona je svjesna porasta broja nezaposlenih pred njezinim vratima. Najčešće se traže uputnice za psihijatra, recepti za antidepresive, ali ne zaostaju ni oni koji običnu gripu ili grlobolju protumače kao uznapredovali stadij neke opasne bolesti pa bi rado poslikali pluća, srce, trbuh... Postajemo nacija nezaposlenih, bolesnih ljudi.

U inbox mi je stigao mail 'Tokyo već od 5007 kuna'. Nezaposlena u meni odmah se budi i pita – tko to danas ima novac za kartu, smještaj, hranu i poneku atrakciju. Svakodnevno gledam prolaznike koji tijekom radnoga vremena šetaju bez posebna plana. U velikim prehrambenim trgovinama naučila sam prepoznavati zaposlena od nezaposlenih lica. U poslovnice banki dolaze ljudi koji raskidaju štednje da bi preživjeli idući mjesec, sretni što imaju još nešto raskinuti. Zlato, umjetnine, nekretnine... svi nešto prodaju. Prijatelju donosim bocu rakije od rogača i litru domaćega crnog vina, on mi zauzvrat nudi domaću slaninu iz Aljmaša. Rođendanske i ostale darove više ne kupujemo. Reciklirani darovi i rukotvorine nikada nisu bili popularniji. Minusi, računi, napetost, tjeskoba, strah. Sve veći strah. Da sam deset godina mlađa, možda bi kupila tu vražju kartu. Možda bi bila i jeftinija, ako bi otkazala povratak... Nikada me nisu posebno oduševljavale azijske zemlje, ali u posljednje je vrijeme oduševljenje luksuz koji si ionako rijetko mogu priuštiti.

Pitaju me prijatelji zašto ne pišem češće. Oni zaposleni u tome vide potencijalnu mogućnost novog zaposlenja. A ja vidim sve manje mogućnosti. Kažu, ne poznaju me takvu. Promatrajući svakodnevno nepoznata, rezignirana i očajna lica, nadam da je to najgore što će od mene upoznati. Oni bi razgovarali o Papinoj abdikaciji, munjama u Vatikanu, meteorima koji ugrožavaju Zemlju, NLO-ima koji ih u tome sprječavaju i, jasno, propasti svijeta kakav smo do sada poznavali. Meni pogled stalno skreće prema tekstovima u kojima bugarska vlada daje ostavku, Španjolci gotovo gladuju, a Grčka je na ulici. Govorimo o istom, a različitom.

Kažem im da ću kad konačno dobijem posao na Trgu glasno vikati: Dobila sam posao, doooobilaaa sam poooosaoooo, i još možda otplesati happy dance. Kažu da nisam normalna. Na Trgu bi, gomili očajnih i ogorčenih, trljala na nos da si dobila posao? Imala bi sreće da te nitko ne istuče. Malo sam šokirana. Zašto bi me netko tukao? Usprkos tome što me takvu ne poznaju još uvijek se mogu veseliti tuđoj sreći. Dobiti posao danas je kao čuti da netko polupoznati čeka bebu. Iako ništa nemaš s time, veseliš se. Dobre informacije probuđuju dobre nade, a takvih je tako malo. Ako treba mogu napraviti i kolače, samo daj više – zaposlite me!

Nezaposlenost katkad ima i onih manje loših strana. Primjerice, imate vremena pozabaviti se onime što ste oduvijek željeli, ali nikada niste imali dovoljno vremena. I tako sam ja napisala kratku priču. Prvu. Za nagradni natječaj. I osvojila sam nagradu jer, prema ocijeni žirija, priča je bila među prvih 10. Osma, da budemo precizni. Pa ako vam se hoće vi sada čitajte, a ja se idem trackati Lushevim proizvodima koje sam, uz knjigu „Pisanje kratkih priča“, dobila kao nagradu.

Zauvijek riđa

Prabaku Justu pamtim iz vremena kada je njezina kosa već odavno bila plavkastosrebrna. Kao vitalna sedamdesetogodišnjakinja svakodnevno je obilazila djecu i unuke, a nedjeljni ručak u stanu, koji je dijelila s mlađom sestrom Micikom, bio je dio obiteljske tradicije. Nakon juhe, pohanaca s restanim krumpirom i okruglica od šljiva, siti i dremljivi muški članovi obitelji krenuli bi s prepričavanjem prabakinih anegdota. Tako oduvijek znam da je njezina kosa nekoć bila vatrenocrvena...

Kao najstarije dijete siromašne zagorske obitelji Justa je, tamo negdje oko 1915, krenula u školu za časne. Crvenokosu, mršavu djevojčicu zanimalo je zašto su sve časne ravne. Zašto se ispod crnih odora ne naziru njihove grudi. U želji za odgovorima, jedne se večeri tako ušuljala u ćeliju poglavarice samostana. Popela se na ormar i strpljivo čekala da uvažena stanarka dođe i spremi se za spavanje. Poglavarica se skidala, a prabaka je sve neopreznije virila s vrha ormara. I taman kada je zagonetka trebala biti riješena, Justa je pala ravno pred poglavaričine razgolićene noge. Osim nekoliko ogrebotina i ispisnice iz reda budućih časni, ništa se strašno nije dogodilo. Ti i tvoje črlene lasi, dočekala ju je majka na kućnom pragu, i nije prošlo dugo, a prabaka se već našla u Zagrebu.

Učenica djevojačke škole i članica sportskog društva Sokol, zbog crvene kose ili njoj usprkos, snašla se u Zagrebu tako dobro da je godinama dočekivala i ispraćala brojnu braću i sestre na putu prema Berlinu, Parizu pa čak i Americi. Ona je ostala u Zagrebu. Zaljubila se u mađarskoga Židova, vrsnoga bravara Žigu. Nakon njihova desetog susreta Žiga je odlučio položiti karte i šetajući se s prabakom po gradu nježno je promucao: Justa, ja sam zaljubljen u tvoju kosu. Idućega jutra prabaka je umarširala u frizerski salon i zbunjenoj frizerki zapovjedila da odreže njezinu debelu i tešku, crvenu pletenicu.

Dotepenec jedan! Zaljubljen u kosu! Pih! Trebal je biti zaljubljen u mene, uvijek se na istom mjestu te pradavne priče prabaka kao ljutnula na davno pokojna supruga, a svi bi se na to znakovito nasmijali. Riđa uvijek ostaje riđa. S pletenicom ili bez nje. Čak i s plavkastosijedim uvojcima. Dokazala je to u brojnim godinam koje su uslijedile. Krizi i ratnoj neimaštini prkosila je singericom zahvaljujući kojoj su njezina djeca uvijek bila dobro odjevena. Nikada nije bila bespomoćna domaćica. Vještim Žiginim rukama pridružila je svoje pa su im djeca bila izvrsno obrazovana i govorila nekoliko jezika. Sina avijatičara i kćer koja se udala za izdanka plemenitaške obitelji pomagala je tako od poratnih pa sve do kasnih sedamdesetih godina, kada počinje i moje sjećanje.

Kod bake je dolazila oko podneva. Natovarena namirnicama s placa brzo bi napravila ukusan ručak istodobno me učeći nekim osobnim, iskušanim vrijednostima. Treba fruštukati kak kralj, obedovati kak knez i večerati kak siromah. Deda je obično baš tada stizao s posla i već bi se s vrata uključio u njezino naukovanje: Istina, dete. Zapamti kaj ti veli stara sokolašica. Zato ti ona i danas može napraviti svijeću. Naime, deda ju je godinama nagovarao da napravi gimnastičku bravuru kojom su se i njegovi vršnjaci tek rijetko mogli pohvaliti. Svakih nekoliko mjeseci izazivao ju je riječima: Justa, kakva si ti to sokolašica? Kladim se da se više ne možeš dignuti u svijeću. Ipak, pred bakinim strogim pogledom ona je uporno odolijevala: Jezuš Hristuš, norec jedan, kaj me zafrkavaš? Bum ti ja jednom pokazala. Deda bi na to samo nehajno odmahnuo rukom, što se nekoć crvenoj Zagorki vjerojatno činilo poput krpe kojom se netko igra ispred bikova nosa.

I ono što se jednoga dana moralo dogoditi, dogodilo se. Izbjegavši bakinu pozornost, sedamdesetpetogodišnja Justa spustila se na pod i napravila savršeno ravnu i mirnu svijeću. Baki koja se taman pojavila na vratima, objesila se vilica. Mama i tata su zanijemili, a deda kojem se tek brk izdajnički trznuo prema nosu ležerno je primijetio: Znao sam da još uvijek nosiš duge gaće.

Umrla je nekoliko godina kasnije. Otrovala se plinom i više se nikada nije oporavila. Potpuno suprotno crvenom karakteru, uvenula je gotovo nečujno. Jednog ljetnog dana prije dvadesetak godina. S Pavlom, bratićem koji ju nije stigao upoznati, nedavno sam posjetila njezin grob i ispričala mu tih nekoliko anegdota po kojima obično pamtimo naše pretke. Stojeći tako uz kamen s njezinim imenom, prezimenom i godinama rođenja i smrti, oboje smo gotovo istodobno izustili: Trebalo je još pisati da je bila crvenokosa!