nezaposlena d.o.o.

U inbox mi je stigao mail 'Tokyo već od 5007 kuna'. Nezaposlena u meni odmah se budi i pita – tko to danas ima novac za kartu, smještaj, hranu i poneku atrakciju. Svakodnevno gledam prolaznike koji tijekom radnoga vremena šetaju bez posebna plana. U velikim prehrambenim trgovinama naučila sam prepoznavati zaposlena od nezaposlenih lica. U poslovnice banki dolaze ljudi koji raskidaju štednje da bi preživjeli idući mjesec, sretni što imaju još nešto raskinuti. Zlato, umjetnine, nekretnine... svi nešto prodaju. Prijatelju donosim bocu rakije od rogača i litru domaćega crnog vina, on mi zauzvrat nudi domaću slaninu iz Aljmaša. Rođendanske i ostale darove više ne kupujemo. Reciklirani darovi i rukotvorine nikada nisu bili popularniji. Minusi, računi, napetost, tjeskoba, strah. Sve veći strah. Da sam deset godina mlađa, možda bi kupila tu vražju kartu. Možda bi bila i jeftinija, ako bi otkazala povratak... Nikada me nisu posebno oduševljavale azijske zemlje, ali u posljednje je vrijeme oduševljenje luksuz koji si ionako rijetko mogu priuštiti.

Pitaju me prijatelji zašto ne pišem češće. Oni zaposleni u tome vide potencijalnu mogućnost novog zaposlenja. A ja vidim sve manje mogućnosti. Kažu, ne poznaju me takvu. Promatrajući svakodnevno nepoznata, rezignirana i očajna lica, nadam da je to najgore što će od mene upoznati. Oni bi razgovarali o Papinoj abdikaciji, munjama u Vatikanu, meteorima koji ugrožavaju Zemlju, NLO-ima koji ih u tome sprječavaju i, jasno, propasti svijeta kakav smo do sada poznavali. Meni pogled stalno skreće prema tekstovima u kojima bugarska vlada daje ostavku, Španjolci gotovo gladuju, a Grčka je na ulici. Govorimo o istom, a različitom.

Kažem im da ću kad konačno dobijem posao na Trgu glasno vikati: Dobila sam posao, doooobilaaa sam poooosaoooo, i još možda otplesati happy dance. Kažu da nisam normalna. Na Trgu bi, gomili očajnih i ogorčenih, trljala na nos da si dobila posao? Imala bi sreće da te nitko ne istuče. Malo sam šokirana. Zašto bi me netko tukao? Usprkos tome što me takvu ne poznaju još uvijek se mogu veseliti tuđoj sreći. Dobiti posao danas je kao čuti da netko polupoznati čeka bebu. Iako ništa nemaš s time, veseliš se. Dobre informacije probuđuju dobre nade, a takvih je tako malo. Ako treba mogu napraviti i kolače, samo daj više – zaposlite me!