|
Sjećate li se Dear Johna? Američka serija s kraja osamdesetih i u nas je nailazila na solidan prijem. Dragog Johna žena je ostavila putem pisma i kroz četiri sezone, koliko je serija trajala, on je utjehu i snagu pronalazio u tipičnoj američkoj grupi za samopomoć. Grupi kakva se kod nas, ako želimo biti baš jako dobrohotni, pojavljuje tek među alkićima, narkićima i roditeljima ozbiljno bolesne djece. Dakle, skupinama koje su svjetlosnim kilometrima udaljene od svakog humora.
Zašto kod nas nisu zaživjeli sastanci onih koji se nalaze u istom sranju? Kavica petkom s drugim nezaposlenima mogla bi biti itekako korisna. Tu bi se izmijenjivale ideje, saznavala prava i mogućnosti, međusobno bi se plakalo i bodrilo... Gdje ti živiš?, pita me prijatelj. Samo je u jednoj zgradi dovoljno nezaposlenih da kavu možete svakodnevno ispijati satima i ništa se konstruktivno neće dogoditi. I u pravu je. Sastanak nezaposlenih stanara zgrade vjerojatno bi zakomplicirao ionako krhke susjedske odnose. Možda mi zaista nismo društvo u kojem uspijeva takva vrsta terapije. Ipak, super sam se osjećala kada sam se ljetos našla s još tri prijateljice za istim stolom pa smo nekako istodobno zaključile da smo, eto, sve četiri nezaposlene. Četiri sposobne, školovane, nimalo konfliktne žene u najboljim radnim godinama, sjede na terasi i kradu bogu dane. Stvarno bi se našlo materijala za dobar geg. Ali, iz takvih se druženja u idealnom svijetu može roditi i nešto konstruktivno. Nešto što će jednoj ili svima donijeti posao.
Nisam još stigla do te faze. Nekako održavam dobro raspoloženje, ali mislim da bi me učestalo druženje sa supatnicama iz Zvonimirove ubrzo bacilo u ponor jada, depresije i samosažaljenja. Nezaposlenost nije poput rastave. Tu vrijeme ne nosi ozdravljenje. Zapravo, što više vremena prolazi ja sam uplašenija, siromašnija i sa sve manje samopouzdanja. Društvo sličnih sigurno ne bi nahranilo moju izranjavanu dušu.
No, zato pomažu Ksenija, Željka, Erika, Ana, Saša, Mary, Nena, Ivana i, naravno, Tina. Moj zaposleni kružok žena za potporu. Neke se međusobno ne poznaju i većini sam ja jedina zajednička spona. Pa ipak, one čitaju svaku moju napisanu molbu, strpljivo i po nekoliko puta slušaju sve moje dvojbe, moja nadanja i tu su kada treba preživjeti još jednu odbijenicu. Divne su i nerijetko se pitam bi li se i ja, da su uloge obrnute, tako nesebično davala. A ruku na srce, katkad sam pravi davež.
Imati koga nazvati u neprimjereni sat. Imati koga neprestano daviti jednom te istom pričom. Imati nekoga tko će, bez obzira na sve, priskočiti kad posrnete ne može se mjeriti ni sa kakvim američkim radionicama za samopomoć. I zato će sve ovo jednoga dana, možda, ipak biti vrijedno iskustvo.
Božić stiže, malo smo sentimentalni. 
|
