četvrtak, 13.12.2012.

Dear John...

Sjećate li se Dear Johna? Američka serija s kraja osamdesetih i u nas je nailazila na solidan prijem. Dragog Johna žena je ostavila putem pisma i kroz četiri sezone, koliko je serija trajala, on je utjehu i snagu pronalazio u tipičnoj američkoj grupi za samopomoć. Grupi kakva se kod nas, ako želimo biti baš jako dobrohotni, pojavljuje tek među alkićima, narkićima i roditeljima ozbiljno bolesne djece. Dakle, skupinama koje su svjetlosnim kilometrima udaljene od svakog humora.



Zašto kod nas nisu zaživjeli sastanci onih koji se nalaze u istom sranju? Kavica petkom s drugim nezaposlenima mogla bi biti itekako korisna. Tu bi se izmijenjivale ideje, saznavala prava i mogućnosti, međusobno bi se plakalo i bodrilo... Gdje ti živiš?, pita me prijatelj. Samo je u jednoj zgradi dovoljno nezaposlenih da kavu možete svakodnevno ispijati satima i ništa se konstruktivno neće dogoditi. I u pravu je. Sastanak nezaposlenih stanara zgrade vjerojatno bi zakomplicirao ionako krhke susjedske odnose. Možda mi zaista nismo društvo u kojem uspijeva takva vrsta terapije. Ipak, super sam se osjećala kada sam se ljetos našla s još tri prijateljice za istim stolom pa smo nekako istodobno zaključile da smo, eto, sve četiri nezaposlene. Četiri sposobne, školovane, nimalo konfliktne žene u najboljim radnim godinama, sjede na terasi i kradu bogu dane. Stvarno bi se našlo materijala za dobar geg. Ali, iz takvih se druženja u idealnom svijetu može roditi i nešto konstruktivno. Nešto što će jednoj ili svima donijeti posao.

Nisam još stigla do te faze. Nekako održavam dobro raspoloženje, ali mislim da bi me učestalo druženje sa supatnicama iz Zvonimirove ubrzo bacilo u ponor jada, depresije i samosažaljenja. Nezaposlenost nije poput rastave. Tu vrijeme ne nosi ozdravljenje. Zapravo, što više vremena prolazi ja sam uplašenija, siromašnija i sa sve manje samopouzdanja. Društvo sličnih sigurno ne bi nahranilo moju izranjavanu dušu.

No, zato pomažu Ksenija, Željka, Erika, Ana, Saša, Mary, Nena, Ivana i, naravno, Tina. Moj zaposleni kružok žena za potporu. Neke se međusobno ne poznaju i većini sam ja jedina zajednička spona. Pa ipak, one čitaju svaku moju napisanu molbu, strpljivo i po nekoliko puta slušaju sve moje dvojbe, moja nadanja i tu su kada treba preživjeti još jednu odbijenicu. Divne su i nerijetko se pitam bi li se i ja, da su uloge obrnute, tako nesebično davala. A ruku na srce, katkad sam pravi davež.



Imati koga nazvati u neprimjereni sat. Imati koga neprestano daviti jednom te istom pričom. Imati nekoga tko će, bez obzira na sve, priskočiti kad posrnete ne može se mjeriti ni sa kakvim američkim radionicama za samopomoć. I zato će sve ovo jednoga dana, možda, ipak biti vrijedno iskustvo.

Božić stiže, malo smo sentimentalni. wave

- 14:02 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2012.

ISPUNI, POŠALJI, OSVOJI

Oduvijek sam sklona nagradnim igrama. To je valjda nešto nasljedno. Moj deda je strastveno rješavao križaljke i lijepio dopisnice s odgovorima pa sve to slao na moje ime. Otprilike mjesec dana kasnije, poštar je iz svoje čarobne torbe vadio ploče tamburaških sastava, knjige potpuno neprimjerene mojoj dobi i interesima, paket ručnika... Ti neočekivani darovi uvijek su mi razveselili dan. Zbog njih sam se osjećala nekako posebno.



U nešto odraslijoj dobi, kada dede više nije bilo, preuzela sam njegov posao. Slala sam kupone, pisala pričice, osmišljavala slogane, prikupljala račune, etikete... Moj bi trud katkad bio nagrađen paketom sponzorskih proizvoda, majicom ili privjeskom. Nikad nešto veliko, ali i dalje me veselilo. Zadnje sam sudjelovala u, vjerojatno, prvoj Ledovoj nagradnoj igri prikupljanja sladolednih štapića. Nisam uspjela prikupiti to što je trebalo, ali nekoliko kila viška vaga je uredno zabilježila. E, tada sam odustala.

Godinu po godinu i već sam pomalo zaboravila da sam bila dio tog smiješnog svijeta (nagradne igre nekoć nisu nalikovale lotu, bingu ili sportskoj prognozi, novčane nagrade tu su bile prava rijetkost). No, s nezaposlenošću nagradne igre ponovno su se vratile u moj život. Spontano, kao da iz njega nikada nisu ni izašle. Počelo je s katalozima prehrambenih trgovina u kojima su me oglasi za nagradne igre pozivali da kupim jednu, a ne drugu marku mlijeka i možda baš ja osvojim 100.000 kuna. 100.000! Naravno da sam igrala. Naravno da nisam dobila. I naravno da sam se ponovno navukla.



Sada potpuno ovisnički, prije nego krenem u trgovinu, pretražim koji su proizvodi vezani uz kakvu nagradnu igru, a otkrila sam i mnoštvo internetskih nagradnjača. Te su mi nešto sklonije. Kao od šale osvajam brojne ulaznice za dječje kazališne predstave, izložbe i prigodna događanja. S klincima tako za malo ili ništa novca tabanam Zagrebom. Jučer smo, primjerice, bili u Gradu Djeda Mraza, sutra idemo na predstavu, u četvrtak na izložbu, a ako se posreći u nedjelju ćemo na skockani Lego tulum. U idućem nam je tjednu jedan dan već rezerviran...

Sve to oduzima ponešto vremena, ali hej – ja sam nezaposlena i kako stvari stoje prije ću dobiti glavnu novčanu nagradu na nekoj nagradnoj igri nego posao.


P.S. U tijeku je nagradna igra Priče o kosi koju su organizirali Lush i CeKaPe. Prve tri kratke priče (do 5000 znakova) osvajaju tečaj kreativnog pisanja, a sedam ostalih Lusheve proizvode i knjigu. Rok prijave je 1. siječnja 2013. O ostalome na stranici www.lush.hr. Ja sam svoju poslala, je-je-je! pjeva

- 19:29 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se