četvrtak, 15.11.2012.

ODJEĆA (NE) ČINI ČOVJEKA

Viđala sam vani tetovirane i ispirsane pankere koji su se u radno vrijeme ugodno osjećali u svojim štirkanim košuljama, čvrsto stegnutim kravatama, odijelima i uglancanim cipelama. Taj radno/neradni kontrast uvijek me dobro zabavljao. Ako nisu bankovni činovnici, ministri ili profesionalni prodavači magle, ljudi u Zagrebu imaju neku ležernost prema radnoj odjeći koja funkcionira i u ostatku dana. To se posebno osjeća među muškarcima. U istoj kombinaciji otići će na posao, kvartovsko pivo s prijateljima ili u kino. Žene pak s godinama izgrade neki svoj stil koji im olakšava ili otežava jutarnje odjevanje. Primjerice, srednju školu i fakultet pregazila sam u martama, u njima sam se udala (dobro, ne baš u onom klasičnom, bakandža modelu) te obavila sve važne i manje važne sastanke. S godinama prihvatila sam i neke druge, udobne marke cipela, ali marte su konstanta. U njima i sad gazim kroz svoj nezaposleni svijet. Zapravo, to je jedini komad odjeće/obuće zbog kojeg se nikad ne osjećam kao da sam ispala iz robne kuće Caritas. Ostali su prilično upitni.



U mojemu se ormaru nalazi nekoliko solidnih hlača, suknja i haljina s pripadajućim majicama, košuljama i vestama, ali to nije odjeća za po doma. Tomu služe ofucane pidžama-hlače i trenirke koje su davno zaboravile svoje najbolje dane. Na njih još nabacim rastegnutu majicu i tatin pulover ili flanel-košulju. Za kućnu pistu i više nego dovoljno. No, problem je što se kućni život nezaposlenoga rasteže i prema van. Tko će se odjevati samo zato da odbaci klince u vrtić i školu? Ili skokne do obližnje trgovine ili tržnice? I tako, dan po dan, našla sam se u suženoj imitaciji svog dosadašnjeg života kroz koji koračam očajno odjevena, ali s kredibilitetom i dalje postojanih marti – čuvarica ponosnog bašmebriga stava.



Uistinu ne vidim smisao ulaganja u odjeću za nezaposlenost. Još uvijek se nadam da to nije trajno stanje. Da nešto možda ipak treba promijeniti pomislila sam pri posljednjem mjesečnom odlasku u HZZ. Karirane pidžama-hlače i špangica u kosi vjerojatno nisu prihvatljive za četrdesetogodišnjakinju koja tako strasno tvrdi da što prije želi/mora/hoće pronaći novi posao. Ili griješim. Možda se radi tek o slabosti jer marte su taj dan dobile slobodno prijepodne... A to me dovodi do još gore spoznaje: - Pas mater, čak i one imaju posao!

- 21:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se