nedjelja, 11.11.2012.

BITI ILI NE BITI PODUZETNICA

Ne izlazim često. Klinci su još mali pa večernji izlasci zahtjevaju organizaciju zbog koje najčešće zaključim da mi je jednostavnije ostati kod kuće, a tijekom dana, u vrijeme kada sam najslobodnija, moji zaposleni prijatelji rade. No, protekli sam se tjedan baš družila. Kava i kolači, kava, kino i piće, čaj i keksići. Malo penzionerski, ali baš sam uživala.

Prijatelji s kojima se inače više čujem nego vidim zainteresirani su za moju nezaposlenu priču. Pričamo o poslanim molbama, natječajima koji su tek formalno raspisani, psihičkim usponima i padovima, strahu od minusa i neplaćenih računa pa onda malo o djeci, onome što se njima događa i tako dođemo do mojih ideja.



Oduvijek sam imala ideje koje bi se funkcionalno uklopile u projekte na kojima bi u tom trenutku radila. Za to sam dobivala honorar ili plaću. Poslije ljeta, nakon nekoliko uzalud poslanih molbi na natječaje, počela sam o nezaposlenosti razmišljati kao o projektu. Osmislila sam 8 poslovnih ideja koje bi mogle donijeti kakvu-takvu novčanu dobit. Nakon razmišljanja, razgovaranja i istraživanja njih 8 se prepolovilo. Ostalo ih je 4. Ona najkonkretnija koja bi dugoročnije mogla donositi neku dobit je i najsloženija. Traži ulaganje (ha-ha), otvaranje firme i krvavi rad. Druga je zabavna, mogla bi upaliti, ali novac bi počela donositi tek kad bi gaće odavno ostavila na štapu. Treća može osigurati povremeni novac za popunjavanje budžeta i traži osnivanje udruge, a četvrta je najmanje isplativa i jasno najljepša i najkreativnija. Svaka zahtjeva punu koncentraciju i mnogo vremena. Za slalom između njih 4 pa koja upali trebalo bi mi mnogo više od 24 sata u danu. Znači treba se odlučiti za jednu ili dvije i krenuti kopati. No što ako odaberem pogrešne dvije? Što ako se zapletem u birokraciji i davanju državi o čemu nemam pojma? Što ako...?



Prijatelji su jako navijački raspoloženi prema meni kao budućoj poduzetnici,a ja bih ipak najradije da mi netko ponudi makakvu plaću za koju bi i više nego pošteno odradila zadani posao. Zato se ne prestajem javljati na oglase. Uostalom, da u meni ima barem minimalno potrebnoga poduzetničkoga duha valjda se ne bih osjećala tako usrano što su spomenute kave, čajeve, kolače... platili moji prijatelji.


- 12:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se