utorak, 26.02.2013.

Dijagnoza - nezaposlenost

Mi smo, kažu, društvo staraca. Staraca koji, znate i sami, vole doktore, ordinacije i bijele kute. Ipak, dođete li u neku čekaonicu podjednak je broj starijih i mlađih. Mlađih, nezaposlenih ljudi.

Nije to neki proizvoljan zaključak. Uhvatio me kašalj, malo me 'štrecalo' u pušačkim plućima i odlučila sam otići po liječničku pomoć. U čekaonici me dočekala poznanica iz osnovne škole. Riječ po riječ i otkrile smo jedna drugoj nezaposleni status. Potom se u razgovor uključila njezina, također, nezaposlena pratnja. Temu je začula i sestra koja je svako toliko izlazila iz sobe preuzimajući knjižice (zašto zdravstvenu iskaznicu još uvijek zovemo knjižica?) i požalila se kako joj je kćer ostala bez posla, a i zetu se ne piše dobro. Eto, baš sad je na bolovanju.

Kod doktorice između nakašljavanja, slušanja pluća i mjerenja tlaka onako se neformalno raspitujem o sastavu pacijenata i njihovim najčešćim boljkama. I ona je svjesna porasta broja nezaposlenih pred njezinim vratima. Najčešće se traže uputnice za psihijatra, recepti za antidepresive, ali ne zaostaju ni oni koji običnu gripu ili grlobolju protumače kao uznapredovali stadij neke opasne bolesti pa bi rado poslikali pluća, srce, trbuh... Postajemo nacija nezaposlenih, bolesnih ljudi.



Bježanje u bolest pred nagomilanim problemima nije neka nepoznanica. Svaka obitelj zna tko je u njezinim redovima tome najskloniji. Sad jedan Dear John trenutak – u mojoj prvoj obitelji to sam ja, ali nisam do koljena mužu koji bi zbog višesatne glavobolje otišao na hitnu. On je srećom zaposlen pa se baš ne uklapa u ovu priču. Dakle, bježanjem u bolest na neki se način dobiva isprika i opravdanje za ono što nas uistinu muči. U ovom slučaju to je nezaposlenost. I zato se pitam zašto u društvu uznapredovala očaja, nezaposleni još uvijek traže ispriku i(li) opravdanje? Zašto se srame svoje nezaposlenosti?



Viđam to svakodnevno u trgovinama, dovodeći djecu u školu i vrtić, u pošti gdje šaljem molbe, na šalteru vadeći potvrdu o nekažnjavanju. Sramimo se što smo nezaposleni. U široj se zajednici katkad vidimo kao nesposobni i nesnalažljivi, a u onoj užoj, obiteljskoj kao trošak, dežurni proizvođači nedopuštenoga minusa. I to je razlog što neki od nas posežu za leksaurinima, apaurinima, normabelima i praxitenima. Čak im i tepaju. Čvakni si jedan leksać, kaže znanica. Ne volim tablete pa kad kriziram, uhvati me višednevna tjeskoba vezana uz neku strašnu boleštinu. To još uvijek nije zabrinjavajuće često. Možda sam snažnija od nekih drugih, a možda me čekanje u ambulanti više deprimira nego tješi. Jer o tome se radi. Utjesi. U mjesecu između još jednog odlaska na burzu potrebno nam je da nas netko pomiluje i kaže da je ipak sve u redu.

P.S. Imate li nekog O.K. i slobodnog zagrebačkog zubara i ginekologa koji ide preko zdravstvenog, plizz javite!

- 14:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2013.

Do kada moram biti 'strpljen' da konačno na red dođe i ono 'spašen'

U inbox mi je stigao mail 'Tokyo već od 5007 kuna'. Nezaposlena u meni odmah se budi i pita – tko to danas ima novac za kartu, smještaj, hranu i poneku atrakciju. Svakodnevno gledam prolaznike koji tijekom radnoga vremena šetaju bez posebna plana. U velikim prehrambenim trgovinama naučila sam prepoznavati zaposlena od nezaposlenih lica. U poslovnice banki dolaze ljudi koji raskidaju štednje da bi preživjeli idući mjesec, sretni što imaju još nešto raskinuti. Zlato, umjetnine, nekretnine... svi nešto prodaju. Prijatelju donosim bocu rakije od rogača i litru domaćega crnog vina, on mi zauzvrat nudi domaću slaninu iz Aljmaša. Rođendanske i ostale darove više ne kupujemo. Reciklirani darovi i rukotvorine nikada nisu bili popularniji. Minusi, računi, napetost, tjeskoba, strah. Sve veći strah. Da sam deset godina mlađa, možda bi kupila tu vražju kartu. Možda bi bila i jeftinija, ako bi otkazala povratak... Nikada me nisu posebno oduševljavale azijske zemlje, ali u posljednje je vrijeme oduševljenje luksuz koji si ionako rijetko mogu priuštiti.

Pitaju me prijatelji zašto ne pišem češće. Oni zaposleni u tome vide potencijalnu mogućnost novog zaposlenja. A ja vidim sve manje mogućnosti. Kažu, ne poznaju me takvu. Promatrajući svakodnevno nepoznata, rezignirana i očajna lica, nadam da je to najgore što će od mene upoznati. Oni bi razgovarali o Papinoj abdikaciji, munjama u Vatikanu, meteorima koji ugrožavaju Zemlju, NLO-ima koji ih u tome sprječavaju i, jasno, propasti svijeta kakav smo do sada poznavali. Meni pogled stalno skreće prema tekstovima u kojima bugarska vlada daje ostavku, Španjolci gotovo gladuju, a Grčka je na ulici. Govorimo o istom, a različitom.

Kažem im da ću kad konačno dobijem posao na Trgu glasno vikati: Dobila sam posao, doooobilaaa sam poooosaoooo, i još možda otplesati happy dance. Kažu da nisam normalna. Na Trgu bi, gomili očajnih i ogorčenih, trljala na nos da si dobila posao? Imala bi sreće da te nitko ne istuče. Malo sam šokirana. Zašto bi me netko tukao? Usprkos tome što me takvu ne poznaju još uvijek se mogu veseliti tuđoj sreći. Dobiti posao danas je kao čuti da netko polupoznati čeka bebu. Iako ništa nemaš s time, veseliš se. Dobre informacije probuđuju dobre nade, a takvih je tako malo. Ako treba mogu napraviti i kolače, samo daj više – zaposlite me!

- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2013.

Nezaposlena dobitnica nagrade

Nezaposlenost katkad ima i onih manje loših strana. Primjerice, imate vremena pozabaviti se onime što ste oduvijek željeli, ali nikada niste imali dovoljno vremena. I tako sam ja napisala kratku priču. Prvu. Za nagradni natječaj. I osvojila sam nagradu jer, prema ocijeni žirija, priča je bila među prvih 10. Osma, da budemo precizni. Pa ako vam se hoće vi sada čitajte, a ja se idem trackati Lushevim proizvodima koje sam, uz knjigu „Pisanje kratkih priča“, dobila kao nagradu. sretan

Zauvijek riđa

Prabaku Justu pamtim iz vremena kada je njezina kosa već odavno bila plavkastosrebrna. Kao vitalna sedamdesetogodišnjakinja svakodnevno je obilazila djecu i unuke, a nedjeljni ručak u stanu, koji je dijelila s mlađom sestrom Micikom, bio je dio obiteljske tradicije. Nakon juhe, pohanaca s restanim krumpirom i okruglica od šljiva, siti i dremljivi muški članovi obitelji krenuli bi s prepričavanjem prabakinih anegdota. Tako oduvijek znam da je njezina kosa nekoć bila vatrenocrvena...

Kao najstarije dijete siromašne zagorske obitelji Justa je, tamo negdje oko 1915, krenula u školu za časne. Crvenokosu, mršavu djevojčicu zanimalo je zašto su sve časne ravne. Zašto se ispod crnih odora ne naziru njihove grudi. U želji za odgovorima, jedne se večeri tako ušuljala u ćeliju poglavarice samostana. Popela se na ormar i strpljivo čekala da uvažena stanarka dođe i spremi se za spavanje. Poglavarica se skidala, a prabaka je sve neopreznije virila s vrha ormara. I taman kada je zagonetka trebala biti riješena, Justa je pala ravno pred poglavaričine razgolićene noge. Osim nekoliko ogrebotina i ispisnice iz reda budućih časni, ništa se strašno nije dogodilo. Ti i tvoje črlene lasi, dočekala ju je majka na kućnom pragu, i nije prošlo dugo, a prabaka se već našla u Zagrebu.

Učenica djevojačke škole i članica sportskog društva Sokol, zbog crvene kose ili njoj usprkos, snašla se u Zagrebu tako dobro da je godinama dočekivala i ispraćala brojnu braću i sestre na putu prema Berlinu, Parizu pa čak i Americi. Ona je ostala u Zagrebu. Zaljubila se u mađarskoga Židova, vrsnoga bravara Žigu. Nakon njihova desetog susreta Žiga je odlučio položiti karte i šetajući se s prabakom po gradu nježno je promucao: Justa, ja sam zaljubljen u tvoju kosu. Idućega jutra prabaka je umarširala u frizerski salon i zbunjenoj frizerki zapovjedila da odreže njezinu debelu i tešku, crvenu pletenicu.

Dotepenec jedan! Zaljubljen u kosu! Pih! Trebal je biti zaljubljen u mene, uvijek se na istom mjestu te pradavne priče prabaka kao ljutnula na davno pokojna supruga, a svi bi se na to znakovito nasmijali. Riđa uvijek ostaje riđa. S pletenicom ili bez nje. Čak i s plavkastosijedim uvojcima. Dokazala je to u brojnim godinam koje su uslijedile. Krizi i ratnoj neimaštini prkosila je singericom zahvaljujući kojoj su njezina djeca uvijek bila dobro odjevena. Nikada nije bila bespomoćna domaćica. Vještim Žiginim rukama pridružila je svoje pa su im djeca bila izvrsno obrazovana i govorila nekoliko jezika. Sina avijatičara i kćer koja se udala za izdanka plemenitaške obitelji pomagala je tako od poratnih pa sve do kasnih sedamdesetih godina, kada počinje i moje sjećanje.

Kod bake je dolazila oko podneva. Natovarena namirnicama s placa brzo bi napravila ukusan ručak istodobno me učeći nekim osobnim, iskušanim vrijednostima. Treba fruštukati kak kralj, obedovati kak knez i večerati kak siromah. Deda je obično baš tada stizao s posla i već bi se s vrata uključio u njezino naukovanje: Istina, dete. Zapamti kaj ti veli stara sokolašica. Zato ti ona i danas može napraviti svijeću. Naime, deda ju je godinama nagovarao da napravi gimnastičku bravuru kojom su se i njegovi vršnjaci tek rijetko mogli pohvaliti. Svakih nekoliko mjeseci izazivao ju je riječima: Justa, kakva si ti to sokolašica? Kladim se da se više ne možeš dignuti u svijeću. Ipak, pred bakinim strogim pogledom ona je uporno odolijevala: Jezuš Hristuš, norec jedan, kaj me zafrkavaš? Bum ti ja jednom pokazala. Deda bi na to samo nehajno odmahnuo rukom, što se nekoć crvenoj Zagorki vjerojatno činilo poput krpe kojom se netko igra ispred bikova nosa.

I ono što se jednoga dana moralo dogoditi, dogodilo se. Izbjegavši bakinu pozornost, sedamdesetpetogodišnja Justa spustila se na pod i napravila savršeno ravnu i mirnu svijeću. Baki koja se taman pojavila na vratima, objesila se vilica. Mama i tata su zanijemili, a deda kojem se tek brk izdajnički trznuo prema nosu ležerno je primijetio: Znao sam da još uvijek nosiš duge gaće.

Umrla je nekoliko godina kasnije. Otrovala se plinom i više se nikada nije oporavila. Potpuno suprotno crvenom karakteru, uvenula je gotovo nečujno. Jednog ljetnog dana prije dvadesetak godina. S Pavlom, bratićem koji ju nije stigao upoznati, nedavno sam posjetila njezin grob i ispričala mu tih nekoliko anegdota po kojima obično pamtimo naše pretke. Stojeći tako uz kamen s njezinim imenom, prezimenom i godinama rođenja i smrti, oboje smo gotovo istodobno izustili: Trebalo je još pisati da je bila crvenokosa!


Baka Justa ranih sedamdesetih.

- 12:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.01.2013.

Siječanjska depresija



U samo dvadeset dana nove godine, kažu podaci s burze, više od 10000 ljudi dobilo je otkaz. To su oni kojima je, umjesto božićne i novogodišnje čestitke, uručena radna knjižica. I premda je teško dobiti otkaz u bilo koje godišnje doba, mislim da je zimi i uoči blagdana ipak najteže. Osjećam se gotovo privilegirano što nisam dio te skupine.

Sjećam se kako sam početkom srpnja jurila po raznim šalterima regulirati svoje nezaposleno stanje. Strašno mi se žurilo da što prije odem na more gdje sam slanom vodom, pjesmom zrikavaca i pogledom uprtim u rascvjetalu bugenviliju gotovo dva mjeseca lizala rane, a naknada s burze uredno je stizala... U rujnu, kada je ponuda posla uobičajeno najživahnija, ja sam se potpuno osnaženo bacila na slanje molbi, zivkanje i tabananje od vrata do vrata. Nisam pronašla novi posao, ali otvorile su se sitne mogućnosti i ubrzo bi trebao kapnuti i neki honorarčić.

S druge strane, novonezaposleni po bljuzgi i ledu obavljaju birokraciju. Već sada proklinju blagdanske troškove i novu godinu koja je jedva počela. Bez obzira na to koliko je zimski dan kratak, njima nikako ne prolazi. Ni ne pomišljaju negdje otići, a još nisu dovoljno sabrani da krenu u ozbiljnu potragu za novim poslom. I taman kada vrijeme ipak labavo zavida rane, proljeće će ući u svoju zrelu fazu, gibanja na burzi postati će sve ljenija, a naknada s burze će presušiti.



Predviđam, stoga, da će upravo među tim ljudima biti najviše onih koji će se zatražiti poticaje za samozapošljavanje. Jednostavno neće imati druge mogućnosti. Od srca im želim dobru ideju i jednostavnu realizaciju. Nadam se da će zbog njih Hrvatska već ovog ljeta doživjeti neki neočekivani preokret i procvat. Najbolje ideje ionako najčešće dolaze u trenucima najžešćeg očaja.

S takvim mislima želim da preživite treći ponedjeljak siječnja, kažu - najdepresivniji dan u godini. kiss

- 00:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.12.2012.

Dear John...

Sjećate li se Dear Johna? Američka serija s kraja osamdesetih i u nas je nailazila na solidan prijem. Dragog Johna žena je ostavila putem pisma i kroz četiri sezone, koliko je serija trajala, on je utjehu i snagu pronalazio u tipičnoj američkoj grupi za samopomoć. Grupi kakva se kod nas, ako želimo biti baš jako dobrohotni, pojavljuje tek među alkićima, narkićima i roditeljima ozbiljno bolesne djece. Dakle, skupinama koje su svjetlosnim kilometrima udaljene od svakog humora.



Zašto kod nas nisu zaživjeli sastanci onih koji se nalaze u istom sranju? Kavica petkom s drugim nezaposlenima mogla bi biti itekako korisna. Tu bi se izmijenjivale ideje, saznavala prava i mogućnosti, međusobno bi se plakalo i bodrilo... Gdje ti živiš?, pita me prijatelj. Samo je u jednoj zgradi dovoljno nezaposlenih da kavu možete svakodnevno ispijati satima i ništa se konstruktivno neće dogoditi. I u pravu je. Sastanak nezaposlenih stanara zgrade vjerojatno bi zakomplicirao ionako krhke susjedske odnose. Možda mi zaista nismo društvo u kojem uspijeva takva vrsta terapije. Ipak, super sam se osjećala kada sam se ljetos našla s još tri prijateljice za istim stolom pa smo nekako istodobno zaključile da smo, eto, sve četiri nezaposlene. Četiri sposobne, školovane, nimalo konfliktne žene u najboljim radnim godinama, sjede na terasi i kradu bogu dane. Stvarno bi se našlo materijala za dobar geg. Ali, iz takvih se druženja u idealnom svijetu može roditi i nešto konstruktivno. Nešto što će jednoj ili svima donijeti posao.

Nisam još stigla do te faze. Nekako održavam dobro raspoloženje, ali mislim da bi me učestalo druženje sa supatnicama iz Zvonimirove ubrzo bacilo u ponor jada, depresije i samosažaljenja. Nezaposlenost nije poput rastave. Tu vrijeme ne nosi ozdravljenje. Zapravo, što više vremena prolazi ja sam uplašenija, siromašnija i sa sve manje samopouzdanja. Društvo sličnih sigurno ne bi nahranilo moju izranjavanu dušu.

No, zato pomažu Ksenija, Željka, Erika, Ana, Saša, Mary, Nena, Ivana i, naravno, Tina. Moj zaposleni kružok žena za potporu. Neke se međusobno ne poznaju i većini sam ja jedina zajednička spona. Pa ipak, one čitaju svaku moju napisanu molbu, strpljivo i po nekoliko puta slušaju sve moje dvojbe, moja nadanja i tu su kada treba preživjeti još jednu odbijenicu. Divne su i nerijetko se pitam bi li se i ja, da su uloge obrnute, tako nesebično davala. A ruku na srce, katkad sam pravi davež.



Imati koga nazvati u neprimjereni sat. Imati koga neprestano daviti jednom te istom pričom. Imati nekoga tko će, bez obzira na sve, priskočiti kad posrnete ne može se mjeriti ni sa kakvim američkim radionicama za samopomoć. I zato će sve ovo jednoga dana, možda, ipak biti vrijedno iskustvo.

Božić stiže, malo smo sentimentalni. wave

- 14:02 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2012.

ISPUNI, POŠALJI, OSVOJI

Oduvijek sam sklona nagradnim igrama. To je valjda nešto nasljedno. Moj deda je strastveno rješavao križaljke i lijepio dopisnice s odgovorima pa sve to slao na moje ime. Otprilike mjesec dana kasnije, poštar je iz svoje čarobne torbe vadio ploče tamburaških sastava, knjige potpuno neprimjerene mojoj dobi i interesima, paket ručnika... Ti neočekivani darovi uvijek su mi razveselili dan. Zbog njih sam se osjećala nekako posebno.



U nešto odraslijoj dobi, kada dede više nije bilo, preuzela sam njegov posao. Slala sam kupone, pisala pričice, osmišljavala slogane, prikupljala račune, etikete... Moj bi trud katkad bio nagrađen paketom sponzorskih proizvoda, majicom ili privjeskom. Nikad nešto veliko, ali i dalje me veselilo. Zadnje sam sudjelovala u, vjerojatno, prvoj Ledovoj nagradnoj igri prikupljanja sladolednih štapića. Nisam uspjela prikupiti to što je trebalo, ali nekoliko kila viška vaga je uredno zabilježila. E, tada sam odustala.

Godinu po godinu i već sam pomalo zaboravila da sam bila dio tog smiješnog svijeta (nagradne igre nekoć nisu nalikovale lotu, bingu ili sportskoj prognozi, novčane nagrade tu su bile prava rijetkost). No, s nezaposlenošću nagradne igre ponovno su se vratile u moj život. Spontano, kao da iz njega nikada nisu ni izašle. Počelo je s katalozima prehrambenih trgovina u kojima su me oglasi za nagradne igre pozivali da kupim jednu, a ne drugu marku mlijeka i možda baš ja osvojim 100.000 kuna. 100.000! Naravno da sam igrala. Naravno da nisam dobila. I naravno da sam se ponovno navukla.



Sada potpuno ovisnički, prije nego krenem u trgovinu, pretražim koji su proizvodi vezani uz kakvu nagradnu igru, a otkrila sam i mnoštvo internetskih nagradnjača. Te su mi nešto sklonije. Kao od šale osvajam brojne ulaznice za dječje kazališne predstave, izložbe i prigodna događanja. S klincima tako za malo ili ništa novca tabanam Zagrebom. Jučer smo, primjerice, bili u Gradu Djeda Mraza, sutra idemo na predstavu, u četvrtak na izložbu, a ako se posreći u nedjelju ćemo na skockani Lego tulum. U idućem nam je tjednu jedan dan već rezerviran...

Sve to oduzima ponešto vremena, ali hej – ja sam nezaposlena i kako stvari stoje prije ću dobiti glavnu novčanu nagradu na nekoj nagradnoj igri nego posao.


P.S. U tijeku je nagradna igra Priče o kosi koju su organizirali Lush i CeKaPe. Prve tri kratke priče (do 5000 znakova) osvajaju tečaj kreativnog pisanja, a sedam ostalih Lusheve proizvode i knjigu. Rok prijave je 1. siječnja 2013. O ostalome na stranici www.lush.hr. Ja sam svoju poslala, je-je-je! pjeva

- 19:29 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2012.

GDJE SU NESTALE DOMAĆICE?

U drugom ili trećem razredu osnovne drugarica nas je ispitivala što rade naši roditelji. Imala je, naravno, sve podatke zapisane u imeniku, ali njima smo i mi morali suvereno zavladati. Od klupe do klupe redali su se tako pravnici, sekretarice (današnje tajnice ili voditeljice ureda), medicinske sestre, bio je tu i pokoji liječnik, domaćica, ali i – jedna spavačica! Svi smo zaurlali od smijeha, a djevojčica koja je mamu domaćicu preimenovala u spavačicu, od nelagode se zacrvenila do korijena kose.

Ovih se dana često sjetim te priče. Za razliku od nezaposlene, spavačica zvuči tako rasterećeno i seksi. No, na stranu nezaposlene spavačice, gdje su nestale domaćice? Gdje su nestale tete u kućnim haljinama s cvjetnim uzorkom, pokojim viklerom i šlapama s ortopedski povišenom petom? U svakom ih je razredu bilo više nego prstiju na jednoj ruci. U njihovim čistim kućama uvijek je mirisalo na sarmu ili kolače, a one su ženstveno lelujale oko muževa koji su se u fićama i stojadinima vraćali s posla u ranim poslijepodnevnim satima.



Znam da su se neke od njih rastale, položile vozački i u godinama što slijede postale poduzetnice, knjigovotkinje ili knjižničarke. Nekima sam s odrastanjem i novim krugovima prijatelja izgubila trag, a jednu ili dvije i dalje povremeno viđam na tržnici ili u šetnji s unucima. Niti jedna više nema kućnu haljinu na cvjetiće, a viklere su zamijenile kratkim, praktičnim frizurama ili strogo zategnutim pundžama.

One ne nalikuju majkama holivudskih Kućanica, a ne pripadaju ni sve nepreglednijoj koloni nezaposlenih. Domaćice su nestale. I to baš u trenutku kad bi nas štošta korisnog mogle naučiti. Bilo bi fora reći: Ne, nisam nezaposlena. Ja sam domaćica s ugovorom na neodređeno određeno vrijeme. Primjerice, moja je prabaka završila školu za domaćinstvo i u teškim je godinama Singericom prehranjivala obitelj.



No domaćice, kako im i ime zvuči, pripadaju prošlosti ispunjenoj djetinjom nostalgijom. Prava nas frka čeka sa spavačicama. To su žene budućnosti. Kada se konačno probude, nasilno uspavane spavačice, baš kao i spavači iz kriminalističkih i ratnih romana, u stanju su napraviti solidan kaos. Teško je sad predvidjeti točan scenarij, ali nema razloga za brigu. Iz ženskog se kaosa često rađa novi život, proviri neka nova perspektiva. Stoga, skuhajte im kavu i gledajte!


- 01:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2012.

ODJEĆA (NE) ČINI ČOVJEKA

Viđala sam vani tetovirane i ispirsane pankere koji su se u radno vrijeme ugodno osjećali u svojim štirkanim košuljama, čvrsto stegnutim kravatama, odijelima i uglancanim cipelama. Taj radno/neradni kontrast uvijek me dobro zabavljao. Ako nisu bankovni činovnici, ministri ili profesionalni prodavači magle, ljudi u Zagrebu imaju neku ležernost prema radnoj odjeći koja funkcionira i u ostatku dana. To se posebno osjeća među muškarcima. U istoj kombinaciji otići će na posao, kvartovsko pivo s prijateljima ili u kino. Žene pak s godinama izgrade neki svoj stil koji im olakšava ili otežava jutarnje odjevanje. Primjerice, srednju školu i fakultet pregazila sam u martama, u njima sam se udala (dobro, ne baš u onom klasičnom, bakandža modelu) te obavila sve važne i manje važne sastanke. S godinama prihvatila sam i neke druge, udobne marke cipela, ali marte su konstanta. U njima i sad gazim kroz svoj nezaposleni svijet. Zapravo, to je jedini komad odjeće/obuće zbog kojeg se nikad ne osjećam kao da sam ispala iz robne kuće Caritas. Ostali su prilično upitni.



U mojemu se ormaru nalazi nekoliko solidnih hlača, suknja i haljina s pripadajućim majicama, košuljama i vestama, ali to nije odjeća za po doma. Tomu služe ofucane pidžama-hlače i trenirke koje su davno zaboravile svoje najbolje dane. Na njih još nabacim rastegnutu majicu i tatin pulover ili flanel-košulju. Za kućnu pistu i više nego dovoljno. No, problem je što se kućni život nezaposlenoga rasteže i prema van. Tko će se odjevati samo zato da odbaci klince u vrtić i školu? Ili skokne do obližnje trgovine ili tržnice? I tako, dan po dan, našla sam se u suženoj imitaciji svog dosadašnjeg života kroz koji koračam očajno odjevena, ali s kredibilitetom i dalje postojanih marti – čuvarica ponosnog bašmebriga stava.



Uistinu ne vidim smisao ulaganja u odjeću za nezaposlenost. Još uvijek se nadam da to nije trajno stanje. Da nešto možda ipak treba promijeniti pomislila sam pri posljednjem mjesečnom odlasku u HZZ. Karirane pidžama-hlače i špangica u kosi vjerojatno nisu prihvatljive za četrdesetogodišnjakinju koja tako strasno tvrdi da što prije želi/mora/hoće pronaći novi posao. Ili griješim. Možda se radi tek o slabosti jer marte su taj dan dobile slobodno prijepodne... A to me dovodi do još gore spoznaje: - Pas mater, čak i one imaju posao!

- 21:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2012.

U POTRAZI ZA NOVIM IDENTITETOM

Ujutro, kad odvedem klince u vrtić i školu vratim se kući te uz kavu i doručak pregledam dnevnu ponudu posla. To je ritual. Prvo na stranici HZZ-a pročitam ponude iz četiri kategorije (Društveno-humanistički stručnjaci, Umjetnici, stručnjaci u kulturi, Učitelji, profesori, Ekonomisti, pravnici, administrativci). Moja prijateljica to naziva proširena pretraga. Potom se prebacujem na portal Moj Posao, a dva-tri put tjedno zavirim i na stranice posao.hr i zivotopis.hr. Pronađem li kakav natječaj kopiram ga i spremim u za to već odavno otvorenu mapu.



Nešto kasnije, perući suđe ili mašući usisavačem maštam o tim novim mogućnostima. Bilo bi fora biti srednjoškolski profesor. Obožavam pubertetlije i sigurno bi dobro kliknuli. U zbornici bi nedostatak sindikalne svijesti kompenzirala empatijom i dobrom voljom, a slabu plaću nadjačala bi spoznaja o sigurnosti posla i dugi godišnji. Ili copywriter. Oduvijek pišem. To je ono čime se bavim. Sigurno bi se snašla u nekoj marketinškoj firmi, na raskrižju između želja vlasnika i tražitelja usluge. Iako šteta silnih godina školovanja, ne bih se osjećala promašenom ni kao voditeljica nekog ureda. Telefon, spajalice, fotokopirka... Ako poslodavac nije baš osobiti gad (a i takvog sam preživjela na posljednjem poslu), ostaje mi dovoljno čista glava za neke samostalne, kreativne iskorake...



U trenutku kada moj nezaposleni identitet prilagodim novom natječaju, napišem molbu, priložim životopis i tražene dokumente te odjurim na poštu. Na putu već razmišljam o razgovoru s mogućim poslodavcem jer uistinu ne postoji valjani razlog da ne uđem u užu konkurenciju. Nikada nisam poslala molbu za posao u kojem ne bi bila uspješna, nikada još nisam poslala molbu za posao s kojim se baš nikada nisam susrela. Ne radi se o subjektivnom doživljaju. O tome svjedoči moj životopis i rezultati koji su provjerljivi. Pa ipak, u ova četiri mjeseca bila sam na samo jednom razgovoru. I zato me čudi mail koji sam danas dobila od portala MojPosao. Evo što piše:

Prema kriterijima pretrage koje ste odabrali, MojPosao vam dostavlja svježe poslove koji bi vas mogli interesirati:
Glazbenik-student / nastavnik (m/ž)
Vidovnjak / Medij / Iscjeljitelj / Astrolog (m/ž)
Cvjećar (m/ž)


Istina, još uvijek se sjećam one pjesmice Do, nam želi dobar dan, katkad imam dobru intuiciju i stvarno obožavam suncokrete, ali i dalje mi se čini da je tu netko nešto krivo shvatio. S obzirom da je MojPosao uspješna firma, a ja sam nezaposlena – problem je vjerojatno u meni.


- 12:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2012.

BITI ILI NE BITI PODUZETNICA

Ne izlazim često. Klinci su još mali pa večernji izlasci zahtjevaju organizaciju zbog koje najčešće zaključim da mi je jednostavnije ostati kod kuće, a tijekom dana, u vrijeme kada sam najslobodnija, moji zaposleni prijatelji rade. No, protekli sam se tjedan baš družila. Kava i kolači, kava, kino i piće, čaj i keksići. Malo penzionerski, ali baš sam uživala.

Prijatelji s kojima se inače više čujem nego vidim zainteresirani su za moju nezaposlenu priču. Pričamo o poslanim molbama, natječajima koji su tek formalno raspisani, psihičkim usponima i padovima, strahu od minusa i neplaćenih računa pa onda malo o djeci, onome što se njima događa i tako dođemo do mojih ideja.



Oduvijek sam imala ideje koje bi se funkcionalno uklopile u projekte na kojima bi u tom trenutku radila. Za to sam dobivala honorar ili plaću. Poslije ljeta, nakon nekoliko uzalud poslanih molbi na natječaje, počela sam o nezaposlenosti razmišljati kao o projektu. Osmislila sam 8 poslovnih ideja koje bi mogle donijeti kakvu-takvu novčanu dobit. Nakon razmišljanja, razgovaranja i istraživanja njih 8 se prepolovilo. Ostalo ih je 4. Ona najkonkretnija koja bi dugoročnije mogla donositi neku dobit je i najsloženija. Traži ulaganje (ha-ha), otvaranje firme i krvavi rad. Druga je zabavna, mogla bi upaliti, ali novac bi počela donositi tek kad bi gaće odavno ostavila na štapu. Treća može osigurati povremeni novac za popunjavanje budžeta i traži osnivanje udruge, a četvrta je najmanje isplativa i jasno najljepša i najkreativnija. Svaka zahtjeva punu koncentraciju i mnogo vremena. Za slalom između njih 4 pa koja upali trebalo bi mi mnogo više od 24 sata u danu. Znači treba se odlučiti za jednu ili dvije i krenuti kopati. No što ako odaberem pogrešne dvije? Što ako se zapletem u birokraciji i davanju državi o čemu nemam pojma? Što ako...?



Prijatelji su jako navijački raspoloženi prema meni kao budućoj poduzetnici,a ja bih ipak najradije da mi netko ponudi makakvu plaću za koju bi i više nego pošteno odradila zadani posao. Zato se ne prestajem javljati na oglase. Uostalom, da u meni ima barem minimalno potrebnoga poduzetničkoga duha valjda se ne bih osjećala tako usrano što su spomenute kave, čajeve, kolače... platili moji prijatelji.


- 12:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se