Nevera s Kvarnera

Čitao sam prije mjesec dana u Jutarnjem o ovom fratru što je uspjeo na sexyphone spiskati jedan auto više srednje klase, ili toranj od crkvice, kako hoćete, bila je, uostalom, naslovnica, ali nisam na to obratio pažnju jer sam odavno naučio na brojnim primjerima, recimo primjerima svećenika iz mog i okolnih mjesta, da se oni u mnogočemu ne drže danih zavjeta, no, sve dok ne diraju djecu, ili se bave sličnim aktivnostima, meni je sasvim irelevantno šta oni rade u svoje slobodno vrijeme, da li masturbiraju na hotlineu, šišaju živicu ili šišaju neku župljanku. Međutim, frapiralo me kada sam neki dan u Dnevniku vidio reakciju župljana tog seoceta u dalmatinskom zaleđu na povlačenje tog župnika u neku drugu župu i instaliranje novog. Ti su pseudokršćani pred Crkvom organizirali pravi miting u miloševićevskom stilu, čiji je crescendo bio ničim izazvano vrijeđanje, ni krivog ni dužnog, novopostavljenog fratra i, pazi sad, kršćansko zapriječivanje ulaska u Crkvu istom postavljanjem kamenja i - balvana! Prava mala kršćanska balvan revolucija! Inače, reakcije se tih ljudi na činjenicu da je tip 180 000 KN crkvenog novca, među inim dobrim dijelom i njihovih milodara, pronevjerio na svakodnevno/noćno višesatno dahtanje na telefonu s nekom dronfuljom koja je, kako se poslije ispostavilo, samo u njegovoj mašti imala velike cice, dakle varao, lagao i krao, mogu sublimirati u otprilike ovu rečenicu - "...pa šta ako je kra i zva taj seksofon, kra je naše, i dat ćemo mu još ako triba...". Šta reći o ljudima takvog mentalnog sklopa? Na skorašnjim lokalnim izborima očekujem bar 99% Runovićima za HDZ i HSP...

Vodi se ovih dana javna rasprava u javnosti oko pitanja treba li u Kazneni zakon uvesti kaznu doživotnog zatvora ili zadržati postojeće
rješenje s kaznom dugotrajnog zatvora. Kao i uvijek, takve su rasprave besmislene, jer se tzv. normativnim optimizmom, sukus kojeg je naivno mišljenje da se problemi mogu rješavati štancanjem novih zakona, nikad niti jedan problem nije riješio. Kod nas problem nikad nije bio u kvaliteti zakona, čak štoviše, kod nas su pojedine kategorije ljudi, primjerice žene radnice ili nacionalne manjine, zakonom zaštićene na nivou koji je u većini zemalja EU potpuno nemoguć, ali, u stvarnosti, tamo te i brojne druge kategorije ljudi u praksi imaju kudikamo veća i bolje zaštićena prava jer se tamo, za razliku od ovdje, zakoni striktno provode, a sintagme poput pravna država ili vladavina prava nisu tek mrtvo slovo na papiru ili opća mjesta predizbornih političkih govorancija. Loš zakon koji se striktno provodi bolji je od najboljeg zakona koji postoji samo na papiru jer, kako bi rekli stari Latini, applicatio est vita regulae. Dakle, htjedoh reći da je, iako sam ja oduvijek bio za kaznu doživotnog zatvora jer je ona naprosto nužnost u slučajevima patoloških ubojica, silovatelja i slično, pitanje doživotni ili dugotrajni zatvor efemerno, esencijalno je pitanje preblaga sudska praksa koja se i u slučajevima kapitalnih zločina rijetko odlučuje odmjeriti kaznu zatvora u trajanju od 30 ili 40 godina koja je onda de facto za počinitelja od cca 30 godina doživotni zatvor jer 30 godina u zatvoru nije isto što i 30 godina na slobodi, kao što ni 30 godina zatvora u Lepoglavi ili Glini, gdje se po 9 osuđenika tiska u jednoj ćeliji, nije isto kao 30 godina u nekom danskom ili norveškom zatvoru u kojima su uvjeti života mnogo bolji nego što ih većina naših osuđenika ima kod
svojih kuća.

Čitam danas da se na ovim našim balkanskim prostorima legendarna grupa Bijelo dugme ad hoc okuplja kako bi odsvirali tri koncerta, u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, pod pokroviteljstvom Coca cole koja je navodno u cijeli projekt investirala nemalih 3 milijuna eura. Vjerojatno je presudni motiv ovog koncentriranja ipak veliki novac, ma koliko oni to demantirali, jer su godinama prije unisono decidirano otklanjali bilo kakvu mogućnost nekog budućeg zajedničkog muziciranja. No, očito se i ovaj put istinitom pokazala ona prekodrinska poslovica koja kaže kako para vrti gdje burgija neće. No, htjedoh reći da mi je, bez obzira na to koji je motiv njihovog okupljanja, ipak drago da do njega dolazi jer smo svi mi koji smo rođeni u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća ( ah kako to davno zvuči... ) više ili manje odrastali uz pjesme te grupe i ostalih grupa iz tzv. sarajevske škole koje su u to vrijeme ipak bile najpopularnije, od Dugmeta, preko Jabuke i Orkestra sve do Pušenja, sjećam se da je Dugme tada svoje LP-je prodavalo u 600 000 kopija što je za današnje perjanice hrvatske i susjednih estrada brojka koju ne mogu prodati kroz cijelu karijeru. Meni je osobno ipak bila najdrža prva postava s Bebekom na vokalu kojeg držim jednim od najboljih vokala koji se ikad rodio na ovim prostorima i tim prije nikad nisam mogao shvatiti njegovo kasnije sunovraćivanje u narodnjačke vode. Nakon njega je došao Tifa koji je bio dobar vokal, ali ga je uništilo često drugovanje s drogom i alkoholom, dok je ljepuškasti babyface Alen bio mamac za šiparice, ali očajan vokal čije su kreštalice znakovito anticipirale kraj Dugmeta. Bilo kako bilo, gledanjem zagrebačkog koncerta rado ću se na trenutak vratiti u teenagerske dane.

Jedna od posljedica Papine smrti bilo je i proglašavanje jednodnevne ili višednevne nacionalne žalosti u većem broju zemalja, pa tako i kod nas. Ja sam protiv tih manifestacija državnog žalovanja, iako sam vjerojatno u debeloj manjini, jer mi takvo državno penetriranje u sferu emocija građana liči na neki komunistički relikt i, koliko sam vidio, osim naravno Italije kojoj je Vatikan u srcu, dan su žalosti u eurolandu proglasili samo Španjolska i Portugal, Njemačka, Francuska ili Irska, primjerice, nisu. Što, naime, želim reći? Pravo je države, primjerice, da mi kao građaninu naplaćuje porez, prirez, da mi ograničava brzinu vožnje na autoputu, da mi uvjetuje posjedovanje vatrenog oružja, nameće obvezno osnovno školovanje, izradu i nošenje osobne iskaznice i tome slično, jer država tome i služi, ali država ne bi, po meni, trebala na sebe preuzimati pravo da svojim građanima nameće predznak njihovih emocija, bilo pozitivnih, bilo negativnih. Emocije su u domeni privatnosti svakog od nas ponaosob, i samo je naše pravo biranja hoćemo li biti tužni ili sretni, mrgudni ili nasmijani, mrzovoljni ili dobrovoljni. Zato mislim da bi se u slučajevima poput ovog država trebala ograničiti samo na to da putem svojih instrumenata vlasti iskaže na simboličan način pijetet prema pokojniku putem, primjerice, iskazivanja sućuti najviših organa vlasti ili spuštanja zastava na pola koplja, a pitanje radosti, tuge ili indiferentnosti spram nečije smrti ostaviti u domeni pojedinca.

Ovih sam dana, u ovoj sveopćoj medijskoj histeriji koja se stvorila oko Papine smrti, opet svjedokom beskrajnog ljudskog licemjerja koje u pojedinim primjerima već prelazi u laganu perverziju, a ilustrirati ću to samo s dva primjera, iako ih je doista bezbroj. Čitam po nekim blogovima i novinama kako o Papinoj veličini zorno, navodno, svjedoči i činjenica da je Castro na Kubi proglasio trodnevnu nacionalnu žalost. Za mene, to nije dokaz ničega osim besprizornog licemjerja jednog olinjalog komunističkog diktatora i zločinca čija je višedesetljetna politička praksa upravo brutalna negacija Papinih poruka o miru, toleranciji, jednakosti, socijalnoj pravdi i tome slično. Drugi primjer dolazi iz našeg blatnjavog balkanskog dvorišta. Vidjeh, naime, u nedjelju da su sve naše navijačke skupine, iako je za njih primjereniji jedan drugi naziv, na tribinama istakle divovske transparente podrške umrlom Papi. Možda se pripadnici tih skupina, uglavnom razulareni rabijatni agresivci, najčešće ogrezli u drogi, alkoholu i kriminalu, čast iznimkama, doista ćute vjernicima, ali meni se čini da oni, a to su dokazali bezbroj puta, nikada nisu i nikada neće moći shvatiti smisao poruka koje je on za života odašiljao. Vis a vis samog Pape, protivnik sam još jedne vrste licemjerja koje možemo vidjeti ovih dana, a koje je sublimirano u onoj latinskoj, de mortius nihil nisi bene - o mrtvima sve najbolje. Meni se takav stav uvijek činio licemjernim, pa ću napisati kako sam se uvijek prvi slagao s gore napisanim pokojnikovim porukama, ali nikad nisam i nikad neću moći akceptirati brojne crkvene dogme kojih je on bio zastupnik, od zabrane predbračnog sexa, kontracepcije, gay zajednica do nemogućnosti da žena bude svećenicom.

Raprela se prošlih tjedana priča o jednodnevnoj zabrani emitiranja programa OTV-u, a koju im je sankciju izrekla Agencija za telekomunikacije nakon što je Malnar u Nightmare stageu pustio sekvencu iz amaterskog pornića poznatog pod nazivom Kozjak ili Putovnica za Milano. Reakcije na zabranu su listom bile negativne, te povratak u srednji vijek, te puritanizam, te ovo, te ono... Ja, pak, podržavam tu odluku, uz sljedeću argumentaciju. Naime, oni koji su protestirali protiv te odluke posvema opravdano su isticali kako se na svim našim televizijama, pa i javnoj, svakodnevno danomice emitiraju za djecu potencijalno mnogo štetniji sadržaji od hardcore pornića, i ja se s njima potpuno slažem. No, jedna se nezakonitost ne može opravdavati drugom. Kada bi društvo funkcioniralo na takav način, bilo bi opravdano ubijati jer je, eto, i netko drugi ubio. Emitiranje hardcore pornića na televiziji zabranjeno je u svim zemljama EU, i za takve sadržaje postoje posebni, uglavnom satelitski, pay per view kanali, pa je tako zabranjeno i našim zakonima, od Zakona o medijima do Zakona o telekomunikacijama, jer se negdje mora postaviti granica. Problem je, međutim, u sadržajima koji se emitiraju usred bijela dana i koji su za djecu kudikamo pogubniji od gledanja pornića, a koji se ne zabranjuju. Posrijedi je tradicionalno hrvatsko licemjerje. Danomice se nesmetano emitiraju filmovi puni prizora nasilja, ubijanja, krvi ili, primjerice, u podne se emitira ultimate fight borba pod egidom nekakvog sporta, a de facto je u pitanju obično brutalno i bespoštedno ulično mlaćenje bez gotovo ikakvih pravila. To je za dječju, a bome i odraslu, psihu kudikamo opasnije od oralnih akrobacija Jenne Jameson ili deep throat majstorija Linde Lovelace.. Dakle, ja nisam za zabranu zato jer sam puritanac, nego zato jer je to zakonom zabranjeno, a i zato jer su pornići notorna gluma i nisu nešto iz čega bi mladi stekli bogzna kakvu sex edukaciju. No, oni će ionako gledati, porn je danas jeftiniji i dostupniji nego ikad, ali ne na nacionalnoj televiziji jer, kako rekoh, neke granice ipak trebaju postojati. Ionako u našem medijskom prostoru i bez pornića ima previše poze i glumatanja.