Nevera s Kvarnera

Jedna od posljedica Papine smrti bilo je i proglašavanje jednodnevne ili višednevne nacionalne žalosti u većem broju zemalja, pa tako i kod nas. Ja sam protiv tih manifestacija državnog žalovanja, iako sam vjerojatno u debeloj manjini, jer mi takvo državno penetriranje u sferu emocija građana liči na neki komunistički relikt i, koliko sam vidio, osim naravno Italije kojoj je Vatikan u srcu, dan su žalosti u eurolandu proglasili samo Španjolska i Portugal, Njemačka, Francuska ili Irska, primjerice, nisu. Što, naime, želim reći? Pravo je države, primjerice, da mi kao građaninu naplaćuje porez, prirez, da mi ograničava brzinu vožnje na autoputu, da mi uvjetuje posjedovanje vatrenog oružja, nameće obvezno osnovno školovanje, izradu i nošenje osobne iskaznice i tome slično, jer država tome i služi, ali država ne bi, po meni, trebala na sebe preuzimati pravo da svojim građanima nameće predznak njihovih emocija, bilo pozitivnih, bilo negativnih. Emocije su u domeni privatnosti svakog od nas ponaosob, i samo je naše pravo biranja hoćemo li biti tužni ili sretni, mrgudni ili nasmijani, mrzovoljni ili dobrovoljni. Zato mislim da bi se u slučajevima poput ovog država trebala ograničiti samo na to da putem svojih instrumenata vlasti iskaže na simboličan način pijetet prema pokojniku putem, primjerice, iskazivanja sućuti najviših organa vlasti ili spuštanja zastava na pola koplja, a pitanje radosti, tuge ili indiferentnosti spram nečije smrti ostaviti u domeni pojedinca.