Nevera s Kvarnera

Gledajući i slušajući predizborne spotove ovih naših predsjedničkih kandidata moram primjetiti da me oni uglavnom motiviraju ili na smijeh, ili na plač, ali nikako na izlazak na biralište i glasanje za jednog od ponuđenih 13 apostola. Nisam baš stručnjak za marketing, ali iz pozicije prosječnog TV gledatelja mogu zaključiti da su spotovi pojedinih kandidata napravljeni prilično diletantski i da gledatelju posreduju poruku koja je dijametralno suprotna od namjeravane. Paradigma takvih spotova je upravo onaj koji se najviše vrti, spot srebrne lisice Jadranke. Namjera je redatelja očito bila razbiti uvriježeno mišljenje da je ista neodlučna Sanaderova pobočnica koja nema vlastitog mišljenja već papagajski ponavlja njegovo. Rezultat je da ona gotovo komično s neke pozornice piskutavo pokušava podići glas hineći neku odlučnost u obrani nacionalnih interesa, a ta joj vika pristaje jednako kao i - Ivici Račanu. Drugi su primjer spotovi koji igraju na ležernost kandidata i prikazivanju istih kao ljudi iz naroda, takav je recimo onaj Đurđin, međutim, to izgleda upravo suprotno, izvještačeno, namješteno i za kandidata sasvim kontraproduktivno. O Pašinom spotu u kojem je on meta na koju se nabacuju blatom, i onda to blato čiste golemi brisači, izlišno je i pisati, tog scenarista i redatelja treba pod hitno procesuirati.