blogovi etc:

nexe i okolica:

oranus

brujah

awia

xayam

našičanin by default

divljo

ded ciken

republika jerguzovac

mala helena
bubnjar trenč mortara

akasha & mta_max

*red juliette

tena

moniq

jukebox

ne baš okolica:

sensitive bitch

svetlana/lucija

linkovi:

po defaultu:

blog.hr

forum.hr

monitor.hr

my favourites:

jedi pimp academy

carpe noctem

carpe noctem design

i tak još koja:

projectw resurrection

zipile

ex-symbian-mobile

the underground search

car iz paračina

petak, 27.06.2008.

16:16

imam fobije od plišanih zečeva


položio sam pismeni kod živkovića.... pošto to vučem od druge godine, to je uspjeh... sad još samo usmeni i još jedan takav ispit kod istog malog žučnog smrada iz zadra..... i nakon tog još samo 12 ispita do diplome.... dobar sam....



oporavio sam se nakon 5 dana agonije, globolje, valunga i groznice... to je dobro

danas sam bio dobar sin i skuhao ručak špinat i jaja na oko. špinat je bio malo manje zelen, ali fin, dok su jaja na oko više nalikovala kajgani. jebena jaja kad se neće razbit kak spada.... okej.....

ovo valjda nije zvučalo gej :P

i uglavnom.... neš mi krenuli ispiti sad... ne mogu se požaliti... u redu je....

idem večeras na koncert, idem se napit i ganjat sise


i moram se šišat jer ova moja griva nema forme, smisla i jebeno je vruće ispod nje...


volim sladoled. posebno ako je sladak i leden



| ćemo kampirat dok pišeš?(5) | il ćeš na papiru? | # |


nedjelja, 08.06.2008.

12:01

uf..... neću više nikad, majkemi (yeah right)


sinoć sam zbog nekih stvari, ljudi i situacija kojih sam se sjetio zbog tih istih ljudi, zapio ko guzica. i brijem da sam svašta miješao... gin, votku, gusti sok, erm.... nisam siguran jesam pio i bambus, al nema veze....

i jutros sam se probudio... to jest, stara me probudila, i prvo što mi je zapelo za oko (to jest nos) bijaše taj grozan smrad u mojoj sobi. upalim svjetlo da vidim što se to zavuklo ispod moje fotelje i crklo, i vidim što sam napravio sinoć, koji jebeni nered.

ugasio sam svjetlo.

sjednem nazad na krevet, čopim se za glavu, i kao što je to bilo prije mnogo godina kad sam bio tinejdžer i kad bih se napio, uvijek kad naletim na neki dokaz mog sinoćnjeg pijanstva, tek se onda počnem prisjećati svega....

zadnji put kad mi se nešto slično desilo je bilo prije nekih 6 godina, kad sam išao rigati doma, i, naravno, po murphyevom zakonu pogodio sve u wc-u osim wc - školjke.

sada je ipak bilo drukčije. lijepo sam došao doma, pijan ko pička, i mislio sjesti malo za komp, popiti tetrapak čokoladnog mlijeka i pogledati šta ima na netu. otprilike onda sam osjetio bućkanje u želucu, otrčao u kupatilo, olakšao se, i vratio nazad.

ma ništa od neta, idem spavati.

legnem, i još ko idiot brijem da će mi bit lakše ak budem spustio nogu na pod... aha.. je...

opet trči na wc!

i ne znam u kojem tom pokušaju točno sam si zarigao potkošulju u kojoj sam spavao, ali ništa za to, lijepo se presvukao i gotova stvar.

eh, da, to je bilo sinoć. koliko sam se sjećao. međutim, posljedice su bile malo veće od zarigane potošulje.

da se vratim na početak priče, kad sam se probudio jutros, vidio sam flekicu na tepihu kraj kreveta.. ae dobro, nije bed, oprat će se.
vidio sam poklopljeni laptop, zamazan, vidio sam stolnjak na stoliću na kojem držim laptop, zamazan i tamo gdje nisam mogao dosegnuti. mislim, jedan rub stolića je tik uz zid,i stolnjak visi niz rubove. e, sad, i TAJ dio stolnjaka je bio uflekan.

skoro me herc uhvatio kad sam vidio da sam si zarigao laptop. molim se bogu da je s njim sve u redu, dok odmičem fotelju od stolića da bih mu prišao.

i onda vidim šta sam napravio na podu... to nije bila fleka, to je bila bara! ko da sam doslovno sjeo na fotelju i samo raširio noge i pustio da teče iz mene...

hm.

a sjećam se sinoć samo da sam dobio onaj osjećaj kao da ti se nešto penje uz jednjak i da će poterati van. sjećam se da sam se "olakšao" u wc-u, ali ovog se nisam sjećao.... eto šta ti je selektivno pamćenje.

i kako sam bio nesvjesno opsovao, stara je reagirala i pitala šta je bilo. kažem: "ništa, mama, zaflekan mi je laptop, ajd daj krpu da ga očistim!".

još mi stara dolazi pričati kako sam rano nešto sinoć došao kući.... jebemu....kasnije sam staroj rekao da sam popio čokoladno mlijeko kad sam stigao, i da mi se okrenuo želudac, pa da sam zahvatio laptop. stara se čak i nasmijala, pitala da nisam valjda zahvatio tipkovnicu. "nisam", rekoh.... poklopio sam ga na vrijeme.

stara je iskoristila priliku da me natjera da očistim stol od smeća, očistim laptop, zvučnike i lampu od prašine. nije ništa puno komentirala dalje, ali sam čuo da je uzdahnula... znate onaj uzdah kad se uvjerite da se opet desilo nešto što ne odobravate i kad ste lzabrinuti oko toga.... a moja stara je neko vrijeme već zabrinuta zbog moje žeđi za alkoholom... eto. jebiga.

i ja sam zabrinut isto.
ali me to ne sprječava vikendom u gradu.
znam da nije zdravo, ali koji ću klinac? piti gusti sokić? kakav sokić, nemoj da te prebijem! hehe. alkohol liječi rane, a onaj osjećaj kad ti netko (ponekad nitko određen, a ponekad, baš netko određen) fali kraj tebe da ju zgrabiš, zagrliš i poljubiš - otupi. ne osjetiš toliko to, lakše podneseš dok tog nekog promatraš u sličnim takvim situacijama ali s drugim ljudima. ništa, ništa, normalna stvar....

reko mi je hac da sam pretjerano emotivan i da je to homoseksualno od mene. kad nisam trijezan, onda ne budem toliko takav. pa, eto, hac... sad znaš.

a i osim male magle u glavi, danas mi je bolje! mamurluk? de nemoj mi vrijeđati integritet. ipak sam ja alkoholičar s iskustvom.



| ćemo kampirat dok pišeš?(1) | il ćeš na papiru? | # |


subota, 24.05.2008.

02:19

kad je riječi teško naći...


"Last night as I lay dreaming of pleasant days gone by
My mind was spent on rambling to Boston I did fly
I stepped on board a vision and I followed with the wind
When next I came to anchor at the rocks on Fairmount Hill

It was on the 23rd of June the day before the fair
When Boston sons and daughters and friends assemble there
The young, the old, the brave, and the bold
Came there till they took their fill
At the parish church of Thatcher, a mile from Fairmount Hill

I went to see old friends there, to see what they might say
The old ones were all dead and gone, the young ones turning gray
I met the broken hills, hazes on as ever still
See I used to crash at his mother's house, when I hung on Fairmount Hill

I paid a fly and visit to my first and only love
She's as white as any lily, and as gentle as a dove
She threw her arm around me saying Andy I love ya still
Oh, she's one Miss Fayes O'Bailey, the pride of Fairmount Hill

I dreamt I fought a violent war for the hand of this darling gal
Against an angry jealous fool by the name of Danny Gill
The clock it rang in the morning, it rang both loud and shrill
When I awoke in California, many miles from Fairmount Hill
"

Dropkick Murphy's - Fairmount Hill


i tako je i to završilo... lagao bih kad bih rekao da mi nije žao, ali eto... valjda je ovako bolje. bila su ovo lijepa dva mjeseca i sjećat ću ih se rado.... falit će mi sve to, navikao sam se i navukao, ali nema sad smisla previrati po tome. lijepe stvari je bolje ostaviti lijepima i takve uramiti negdje u galeriji sjećanja, i nastaviti dalje svojim putem... ha.. to sam valjda uvijek i radio..

mačiću, pazi na sebe, pazi šta radiš, a ako nešto ode krivo, bit ću tu da ti pomognem. sjeti me se.

šaljem poljubac.



| ćemo kampirat dok pišeš?(3) | il ćeš na papiru? | # |


subota, 26.04.2008.

14:24

... jebate...


čudim se samom sebi. čudim se svojim mislima i stavovima. ne prepoznajem se više u njima. osjećam se ko nomad s gadnom egzistencijalnom krizom. hm. život mi je bio i prije rutina i ustaljena procedura, tako da sam mogao napisati savršen recept za ispunjen dan, ali ova sadašnja rutina me čudi... mislim, ne kužim, ne shvaćam što se dešava, većinu vremena sam samo zaprepašten time, i samo sjedim i promatram.

počeo sam se vezati za neke ljude, za neke više, za neke manje. od nekih ljudi sam se počeo "odvezivati".. hehe... iliti udaljavati. sve je to, valjda normalno.

strah me tog mog vezanja. ne bi mi bio prvi put da odletim iz toga. preveliki strah otvaranja. znam koliko emotivan mogu biti, i znam koliko onda nestabilan mogu biti. i kako to ponekad i previše košta. ne samo mene nego i druge ljude, oko mene.

stoga sam odlučio potruditi se koliko mogu. a ako se usred toga svega dogodi, ili ako na kraju ispadne kao što mi se dogodilo i prije - da povrijedim osobu, ako se i sad tako što dogodi, molim te da mi oprostiš. znaš da nisam namjerno,i znaš da mi je stalo do tog kako se ti osjećaš...


ave!
n1



| ćemo kampirat dok pišeš?(3) | il ćeš na papiru? | # |


ponedjeljak, 31.03.2008.

19:02

poanta je...


... dragi moji čitatelji, ako vas iole uopće i ima, je da ja radije biram istinu, kao jaki verbalni šamar u facu, nego karikiranje, okolišavanje i pokušaje da se istina učini manje teškom. više poštujem i cijenim osobu koja mi u facu sabije sve svoje stavove o meni, i veće su šanse da ću se sprijateljiti s nekim ko me direktno pošalje u kurac i kaže mi da odjebem, nego s nekim tko će to projicirat zamaskirano u lijepe riječi i na lijep način se "povući". to je licemjerno i kukavički.

samo zato što cijenim i volim iskrenost i istinu do te razine da sam samom sebi uskratio privilegiju "mazanja očiju", tj. gledanja kroz ružičeaste naočale, dovelo me do tog što i gdje sam danas. ne pesimist, nego realist, zajebant po prirodi, ali ne zajebant u životu. postoji razlika. i svjestan sam cijene toga, i kao što je očito, nakon svog tog vremena, podnosim to jako dobro, na kraju svega, ne žalim se. ipak imam dovoljno ponosa da stisnem zube i pređem preko tog. a ako me neko pita kako mi je, ili ako uoči da nisam dobro, što bi mu/joj lagao? meni nije problem reći kako je, reći istinu, ne vidim zašto bih se skrivao iza neke projekcije mene. to je jednostavno besmisleno.

ali zato, dragi moji, naspram mnogih ljudi koje sam susreo, koje susrećem, i koje ću izgleda i dalje susretati, ja nemam problema sa svojim poštovanjem i samopouzdanjem. rijetko kad mi se dogode dileme, u kriznim trenucima znam što treba napraviti i nikada se ne povlačim. uvjek sam tu gdje jesam. i takav sam godinama, i to se neće promijeniti.

eh, sad, to sve, znam, se ne uklapa u današnji socijalni trend ljudi, posebno onih koji imaju tu neku potrebu za svojim statusom i ubgledom u durštvu, te ga pokušavaju izgraditi na krive načine, ali ljudi oko mene su me rijetko zabrinjavali, i njihovi stavovi me rijetko sputavali, osim, naravno, ako nisu pod pritiskom nabacivani na mene. to nikad nisam i nikad neću tolerirati, jer ja to drugima ne radim, i to nije pošteno.



| ćemo kampirat dok pišeš?(11) | il ćeš na papiru? | # |


subota, 02.02.2008.

16:12

Eto, opet ja... tak... malo....


      Izgleda da ovdje pišem samo kad imam nekih problema i kad me nešto muči... Pa logično, kad svaki put kad mi se desi nešto dobro, u biti većinu tog vremena provedem feštajući, i ne obazirem se previše na to da to zapišem ili arhiviram... To mi se događa u većini slučajeva.
      No uglavnom, za one koji su nekoć čitali ovo... davno je to bilo, jelda? I što se promijenilo kodmene u životu? Hm, ne znam... ona sva sranja s Nykom od prošlog posta su prošla, riješena, donekle. Ja sam svoju savjest očistio, i tako to.
      Marina, the frendica moja koja se isto spominjala prije, i s kojom sam isto imao epizoda svoje vrste i prije... nekako se više ne javlja i nismo više toliko u kontaktu... Ha, ne mogu ju ni kriviti, jer sam svjestan da sam promijenio svoje ponašanje i svoj odnos prema ljudima. Pokačili smo se nedavno, i to je samo potvrdilo tu situaciju. Da sam se povukao od ljudi.
      Skužio sam da sam postao preveliki altruist prema ljudima oko sebe i ne dobivao ništa zauzvrat, davao sam i svog vremena i sebe ljudima koji to nisu vidjeli i nisu cijenili niti barem pokazivali zahvalnost. Ne govorim sad o Marini, govorim općenito. Hoću reći da su me iscrpili, da nisam više mogao biti za sve tu, podjednako pun razumjevanja i podjednako upijati njihove negativne emocije. Nije da ne želim, nego ne mogu. Ne mogu kad i sam imam svojih problema koje nikako ne uspjevam riješiti.
      Ovo zimsko ferje, tj. ta dva tjedna što sam ih imao su mi poslužili kao svojevrstan psihički odmor od tog svega, od mentaliteta koji vlada na mom faksu i svih tih frustracija koje plivaju zrakom tamo. Uspio sam se skoncentrirati i nekako smiriti uzburkale emocije u sebi što se toga svega tiče, samo da bih sad ponovo namirisao to oko sebe. Toliko vremena se troši na trivijalnosti i idiotarije dok one bitne stvari trunu i šire se u tebi... ne, to nije pravi način...
      No, i sam sam primjetio koliko je mene to sve progutalo. Imao sam nedavno svoj prvi nekontrolirani agresivni ispad. I iako nitko nije stradao, određena je šteta učinjena, i još se kajem. CDJay je probio iz mene na vidjelo u tom trenu, i ljudima nije bilo jasno odakle takav ispad. Priča je bila ovakva:
      Okupilo se moje društvo na rođendanskoj pijanci frenda i skoro cijelo veče sam im ja bio na tapeti. I svo to kajlanje i podjebavanje je inače oke... navikao sam da mi ispijaju krv na slamku dok ne popizdim, ali tamo je bilo i drugih ljudi, i baš nije bilo ugodno kad si okružen neznancima koji ti se smiju... i sve one slatke cure na koje sam bacio oko te večeri gledale su me ko totalni šljam. Nitko ne voli biti dežurna luda...
      Pa sam malo puko, ali šutio, par puta ih poslao u kurac i nastavio lokati... i napio se, da. Jako.
      I u jednom trenu frend me pita za upaljač, dam mu da zapali i odem nekud, ne sjećam se kud, tad sam već bio pijan. Kad sam se vratio, pitam ga gdje je upaljač, posto sam i sam zaboravio na njega. Ovaj prekopa džepove i ne nađe... Ja prekopam kaučeve i tamo gdje smo bili i isto ne nađem nigdje.
      E, još uz podjebavanje, onda sam stvarno bio u kurcu jer to mi je poklon od prije 7 godina kojeg sam dobio od lika koji me naučio sve što danas znam o grafičkom dizajnu, i na neki način, to mi je bio simbol ustrajnojsti da izdržim do kraja ovo što sad studiram i jednog dana upišem taj dizajn... Znam da je smješno.. to je jebeni metalni zippo upaljač, u biti ništa posebno... Ali ipak, meni znači puno.
      Uglavnom, ošao sam kod jednog frenda u sobu malo skulirati..... to je nešto kao dom tamo gdje smo pili.... Pa je došao jedan frend, sjeo kraj mene, pa došao i taj koji je izgubio upaljač, i obojica me nagovaraju da se vratim, da plešem, ovo-ono...
      I u tom trenu taj lik izvuče iz džepa upaljač i krene mi: "Jel ovo možd tvoj upaljač?"
      Ja kak sam skužio to, uzeo upaljač i razvalio mu poštenski bitchslap, onak, preko ovog frenda koji je sjedio između nas na krevetu........... i otprilike u istoj sekundi skužio da sam pretjerao.
      Tip to nije zaslužio, nije ga on htio ukrasti ili nešto, bio je samo pijan i nije skužio da mu je ostao u džepu upaljač. Ja sam mu se ispričao, i po kodeksu bratstva, on je imao pravo meni vratiti šamar. To sam inzistirao, pokupio šamar i ostatak večeri se osjećao ko najveće govno. Taj lik mi je frend iz srednje još, i ovo mi je prvi put u životu da sam bio pun ko šipak govana i sranja sa strane da bih to na kraju iskalio na nekog ko je najmanje kriv bio te večeri, jer niti me previše on podjebavao, niti išta.
      Ispričao sam mu se jedno 150 puta te večeri, i nadam se da će biti oke. Nadam se da su i ovi drugi shvatili da nije u redu da me toliko podjebavaju, jer i ja imam ograničenu toleranciju, a nakon toga se izgubim, ne razmišljam i ne biram. Valjda je očito iz ovog primjera.
      Ja nikad ne radim nepromišljene korake i nikad ne postupam mimo moje svijesti i po nagonu... ovo mi je bio prvi put dosad ikad. To sve je trajalo par sekundi, otkako sam ja sjedio tamo i kuhao u sebi svo to podjebavanje i sramoćenje tokom večeri, i kad se taj frend našao tamo i kad sam mu zalijepio taj šamar.... to je bio tako dobar osjećaj! E tog me strah. Jer to bi značilo da se u meni opet budi moj alter ego, a to nije dobro za druge, a finalno, ni za mene... A taj lik ni kriv ni dužan sjedi, gleda u mene i nije mu jasno šta i zašto...
      I onda, valjda po pravilu da sve se vraća i sve se plaća, po povratku u stan, vraćali smo se svi grupno, i naletili na jednu ogradu u ulici koja je bila drvena, pa smo ovaj lik i ja pokušali rukama razbiti drvene letve koje su činile tu ogradu. Pa sam si strgao ruku. Ujutro sam se probudio s mamurlukom i otečenom, raskrvavljenom rukom. Boli na stisak i boli na pogled. Boli kako god sa uzmeš, evo, bacio sam i slike. Jedna je samo rane, a druga je čisto za usporedbu, da se vidi kako mi izgleda prst na zdravoj ruci i koliko je ovaj drugi otekao....

Photobucket
ovo je moja ruka nakon očišćene krvi i nakon što je prestalo krvariti....
Photobucket
....a ovo je usporedba kažiprsta lijeve i desne ruke. Obratite pozornst na razliku u obujmu prstiju.....


veselo, jelda?

Eto toliko zasad, valjd će biti dosta.
Budite pozdravljeni!
AVE!




| ćemo kampirat dok pišeš?(5) | il ćeš na papiru? | # |


ponedjeljak, 26.11.2007.

02:07

Mojih zadnjih mjesec dana života


             "... samo te oči posečene vetrom koje sjaje baš kao i moje
             znam da znaš, al ne vidiš i ne čuješ,
             i ne znaš koje male stvari se broje,
             i dok porazi se roje,
             plašim se da priznam da postojiš,
             rane gnoje,
             i da mi fališ,
             fale mi dodiri, fale mi reči, fali mi osmeh, fali mi lice,
             fale laži, fale sitnice...
"

      Nazvala me prije nekih mjesec dana kad je došla s puta. Popričali smo i rekli smo da ću ju nazvati kad dođem doma, jer je bio petak i mogao sam si priuštiti zvati ju s fiksnog telefona. Došao sam, zvao ju, nije se javljala. Uskoro stiže poruka da je vani, i da će me nazvati kad dođe doma. Nije me nazvala. Prošao je dan-dva, bio Halloween, htio sam ju zvati u NA da malo vidi kako mi ovdje feštamo. Nije me zvala. Kasnije sam dobio poziv za svečanu večeru u našičkom hotelu povodom 10. darivanja krvi. Veliko, svečano, pun kurac hrane, živa glazba, ples, i sve besplatno. Mogao sam povesti nekog sa sobom i ne platiti gotovo ništa za to. Pozvao sam nju (naravno, ja sam nju nazvao telefonom) i ona mi je najprije rekla da može.... dva dana poslije stiže vijest da ne može, jer taj vikend ide negdje na more, valjda raditi, ali da će mi javiti još za definitivno. Pa sam čekao, iako sam ih morao nazvati u Crveni križ da potvrdim rezervaciju. Krenuo novi tjedan, i taj petak je bila ta večera. Ona se nije javljala. Na kraju sam joj poslao poruku, i odgovorila mi je da ipak neće moć doći na tu večeru. Planirao sam otkazati, ali me stara ipak nagovorila da idem. Pa sam išao. Sam. I bilo je lijepo. Dobra hrana, besplatna cuga cijelu noć i prava slavonska tamburica.

      SAMO ŠTO SAM CIJELO VRIJEME SJEDIO OKRUŽEN 40-GODIŠNJIM ANONIMUSIMA KOJI SU BRIJALI SVOJ FILM! LICE MI SE UKOČILO OD OSMJEHIVANJA NASILU! Totalno jebeno sam. Ali dobro, nisam ju htio osuđivati zbog tog. Trebala je para, to je bila činjanica....

      Ali prva strijela u srce je bilo kad sam popričao s jednom frendicom s faksa. Nedavno, na mom rođendanu, njih dvije su se upoznale. Nyka i Marina. O Nyki već dosta znate, vi koji me redovito čitate, a Marina je u biti u ovoj priči samo katalizator moje spoznaje i mog potonuća u ništa. I tako se Nyka, dok je bila mjesec dana u Makedoniji čula s Marinom, čula se s njom i kad se vratila... ali meni nije mogla poslati poruku, ne, nije mogla...

      Malo je licemjerno kad ti netko dvije godine priča, i kad i sam misliš i vjeruješ da si s nekim povezan toliko duboko da ne znaš ni sam kako ti je život izgledao prije nego što si ju upoznao. Toliko duboko, toliko dobro smo se razumjeli i kužimo da pun kurac stvari nismo ni morali izreći... jednostavno smo znali... naš mali balončić... I licemjerno je kad čuješ od posrednika (Marine) sasvim slučajno da se ona nije javljala ne samo meni nego se nije javljala nikome, jer se htjela odmoriti od ljudi... to mi kaže njena nova frendica koju zna nevjerojatna tri mjeseca. Super. Znači, toliko sam poseban, i toliko joj puno značim u životu da se morala odmoriti od svih, pa i od mene... divota...

      I tako, prošlo neko vrijeme, u međuvremenu sam saznao da je našla stan i da se seli. Taj četvrtak je Marčelo nastupao u Osijeku, pa sam dogovarao da Marina i ja odemo na taj koncert. Pozvala je Nyku, ja se nisam bunio. Došli na koncert, ona, naravno, kasni. Useljavala je, pa je imala ljude u stanu. Doletjela je taman na vrijeme. Chelo je počo repati taman 5min kasnije. I tak lijepo. Stojimo, pjevamo, repamo, uživamo u koncertu, i zasvira jedna pjesma koju sam joj par puta poslao u sms-u, pa joj to napomenem, a ona nasloni svoju glavu na mene i napravi facu a-joj-kako-je-to-slatko-od-tebe.... Prođe još nešto vremena, i ona odluči častiti, pa mi tutne 50kn u ruke i zamoli da odem po cugu. Odem, naručim, pokupim cugu i donesem ljudima. Idem joj vratiti 10kn i još kunu-dvije u sitnom, a Nyka uzme cenera i za metalni ostatak mi kaže: "E, to si uzmi, to mi ne treba."


      Ja sam stajao, gledao u nju i nisam mogao vjerovati. Ja JESAM student, i NEMAM para, i ISTINA JE da mi svaka kuna puno znači, ali JOŠ UVIJEK IMAM PONOS! Nisam prosjak! Sića mi je, valjda i nesvjesno negdje skliznula na pod. Htio sam ju poslat u kurac, pokupiti se i otići, ali ipak sam došao tamo zbog koncerta, a ne zbog nje, a i jakna mi je bila ostala kod Marine, jer ona živi 2min od mjesta gdje je bio koncert.

      I ta noć je prošla, i onda, prije dva tjedna, pošaljem Nyki poruku da skokne do mene na kavu i/ili večeru i da joj spržim Marčela na cd, što joj obećah na koncertu. Ona mi javi "Za 20min mi dolazi legica na kavu". Oke, javih joj da, ako ne ode prekasno, da mi se javi, da ću vjerojatno biti budan. Odlučio sam se uhvatiti pisanja novog romana na kompu, ali kao što to kod mene obično biva, pobrkam u glavi inspiraciju, i neka moja unutarnja pitanja i dileme. Nisam uspio napisati ni punu stranicu, kad sam samo stao. Prazan.

      Zatišje.

      Mozak mi Tabula Rassa

      Zatišje pred buru.

      Znam taj osjećaj, i znam što mu slijedi.... i najednom me uhvati. Masa pitanja, masa dilema, masa sranja u glavi. Razmišljao sam o onome o čemu inače ni ne razmišljam, kako su ljudi ljudima tuđi, kako, zašto toliko zla čine jedni drugima, čine sami sebi, kako je sve toliko u kurcu, i zašto. I u zenitu tog svega, sve to s Monikom.

      Pola sata poslije sjedio sam na krevetu, buljio ispred tri zapaljene svijeće, postavljene u savršeni jednakostranični trokut, s litrom vina u rukama i buljeći u polagano titranje plamičaka. Javio sam se Marini, s nekom porukom u poludeliriju, s nekom isprikom za neke apstrakcije koje su stvarnije nego što obično mislimo, i onda mi ona ponudi da dođe do mene. Rekla je da joj nije bed, jer je autom u blizini na kavi.... na kavi? Pogodite s kim i kod koga u stanu? I zbrojio sam dva i dva... i nema veze, i to sam progutao u sebe. Došla je Marina, svojski se trudila da mi popravi raspoloženje, ali nije uspjela. No barem me izmorila tim razgovorom, pa sam uspio zaspati. Barem tu noć. Sljedeće su bile nesane.

      Uskoro, došla je utakmica Hrvatska-Makedonija, i društvo se počelo okupljati kod mene u stanu, a ja sam brzinski morao kod Marine poslati mail, jer u stanu nemam net. Došao, i usput ju pozovem da s nama gleda tekmu, jer cura stvarno prati sport. Kaže ona da ne može jer već ima dogovoreno da gleda s nekim drugim. Rekoh joj hladno, nek mi pozdravi Moniku. Marina je zastala. "Kako znaš da idem kod nje?". I iskreno, nisam znao kako, ali sam jednostavno znao... nakon minutu-dvije, pita me jel prekasno da promjeni odluku, pa joj rekoh da nije, nek dođe kod mene ako hoće. Pristala je, i odmah uhvatila mobitel da otipka poruku. Sve je malo šugavo sad bilo to s Marinom, ali ako sam ju već pozvao, onda poziv stoji.

      Poslije tekme sam s društvom otišao zapiti, a Marina doma. I to je zadnji put da se Nyka uopće spominjala u razgovoru, to je zadnji put dosad da sam razmišljao da se čujem s njom. Iako Marina kaže da je Nyki neopisivo bed zbog svega toga, Nyka jako dobro zna da ja nisam jedan od onih ljudi koje treba pustit da prođe... meni vrijeme ne pomaže....

      I sad čekam, čekam da vidim kako će se razvijati, čekam da vidim koliko duboko ja mogu potoniti u razočarenju i bijesu na samog sebe. Jednom sam si u životu dopustio da budem tuđa hrana za ego, i od tada se zarekao da nikad više to neću biti. I, evo, opet mi je uspjelo... sranje.

      Sva ta situacija toliko je groteskna da me boli glava. Toliko usrana da sam se već u više navrata do sada oblačio i usred noći išao u višesatna lutanja gradom... slušalice na uši i kud god me noge odnesu. Taman tada je pao snijeg, godio mi je smrznuti, mirni prizor. Ali nije jenjavao kaos u meni. I taj kaos još uvijek traje, i još uvijek boli. U vražju mater.



             "...al` noć je gluva. I sve od spolja guta tišina…"





| ćemo kampirat dok pišeš?(7) | il ćeš na papiru? | # |


nedjelja, 04.11.2007.

16:21

Maske i pjesme


      Bilo je zanimljivo zadnjih dana. Burno, ako smijem reći. Puno u pokretu, puno na nogama i sve u svemu pretrpan obavezama i konstantnim mijenjanjem rasporeda u rokovniku (čitaj: podsjetnik u mobitelu J )

      Prošli vikend sam proveo u OS, pretešno ne radeći ništa i nadoknađivajući besanicu proteklog tjedna. A taj tjedan je bio pakao. Vražju mater, počeli su nam spajati predmete, tako da sad imam tri puna sata jezičnih vježbi ponedjeljkom, a jezične sježbe su najopsežniji i najteži predmet u studiju engleskog. Mi imamo nekoliko, stručnih predmeta po godini i svrha jezičnih vježbi je da to sve objedini u jednu cjelinu. Tim gore što nam je ove godine neka druga profesorica koja, iako dobro izgleda (stvarno, činjenica), je teška kvazifeministička kvočka koja uvijek dolazi na predavanja nalarfana i brije na kvazifeminističke teme (kažem kvazi, jer pravi feminizam ovo definitivno nije). E, sad, pošto smo moj kolega i ja jedini muški u grupi, moramo dobro paziti šta pričamo, a to nije uvijek lako kad si okružen curama od kojih su neke nabrušene 24/7 i samo čekaju da nešto kažeš pa da one mogu uskočiti sa svojim verbalnim izljevom frustracija.

      Slično mi je i petkom. Slušam 4 i pol sata jednog amerikanca kojinam drži modernu književnost, i, iskreno, zanimljiv mi je, ali sve u svemu, brate, 4 i pol sata!!?? Petak? Kad bih trebao doma? I još, kao šećer na kraju, poslije njega imamo njegovu asistenticu i vježbe i to znači još sat i pol istog gradiva... i onda mi mozak prokuha.

      Dođem doma, najedem se, i jedino što sam u stanju je sjediti pred TV-om, gledati Discovery channel, lokati kavu i ponekad zapaliti koju. Mozak mi radi brzinom kojom mikrovalna okreće onaj tanjur kad ideš nešto podgrijati... kad cimer sjedne kraj mene i počne šaltati kanale na TV-u, treba mi oko pola minute da shvatim da ne gledam isti kanal više... Valjda mi treba da se naviknem na ovaj tempo na faksu.

      I taj vikend mi je trebala doći frendica na večernje druženje uz pokoji DivX i kokice, ali, otišla je kući. Pa mi se javila da bi došla u ponedjeljak, pa ja rekoh-dobro, ostat ću još koji dan u OS. Došla je u ponedjeljak navečer u OS, i javila da će doći kasnije jerbo ima nekog posla. Rekoh samom sebi – super, taman da se spremim i pripremim neku hranu. Trebala je doći oko 22h, a ona se meni javila u 2 u noći da su joj tek sad otišli gosti iz stana, i da je sad preumorna da dođe do mene.. i mislim si – koju mater? Mogao sam još to popodne biti doma i raditi nešto korisno, kao, npr. SPAVATI? Ali dobro, bilo pa prošlo....

      I u ovu srijedu na četvrtak je bio Samhain, ljudima poznatiji pod imenom Halloween ili All Hallows. I iako pravi, keltski običaj nije bilo maskiranje i po legendi to NIJE služilo za tjeranje duhova (to je sve izmišljeno prosto u svrhu komercijalizacije, kao i na primjeru uskršnjeg zeca). Samhain (čita se nekako otprilike: [ši'mee'n]) bio je od značaja slično kao nama Nova Godina. Večer kad se metlom mete kuća i kućni prag (vjerovali ili ne, iz tog običaja potječe ona idiotarija da vještice lete na metlama), u simbol dolaska nove godine, čišćenja svih grešaka i zala koji su se dogodili u prošloj godini. Samhain je bio običaj okupljanja i premišljanja o greškama koje su ljudi činili tokom protekle godine i što bi mogli u sljedećoj činiti da bi to promijenili. Eto. To je Samhain, ili Noć Vještica (glup naziv).

      Uglavnom, bio je tada zgođušni party u AQ, i po prvi put, podlegao sam činima i odlučio se maskirati.. iako to nije toliko maska koliko prikaz mene kako bih mogao izgledati kao penzioner ili besposličar koji dane provodi u krevetu i ne radi ama baš ništa.

http://www.fileden.com/files/2007/9/15/1432653/halloween2%20142.jpg


Jesam seksi? Ajde, znam da jesam! :P
Htio sam ispod nositi samo bokse i doci u papučama, ali išao sam pješice do grada i bilo mi je fakin' hladno, padala je kiša, i ne bi bio ugodan osjećaj, siguran sam. Bilo je i natjecanje za najbolju masku, i evo pobjednika (lijevo)

http://www.fileden.com/files/2007/9/15/1432653/halloween2%20121.jpg


A onaj bauštelac desno mi je bivši profesor filozofije... ha! Bauštelac! IRONYYYY!

      I osim toga, sinoć sam pohodio neku 15. po redu veliku večer poezije u Našicama. Došlo je književnih društava skoro pa iz cijele kontinentalne hrvatske, i morao sam, jednostavno sam morao pročitat dvije malo "osjetljivije" pjesme da malo šokiram i trgnem te babe i dedeke koji pišu o proljeću (i ostalim godišnjim dobima), ratu, rakiji i selu, i sve skoro pa u trava-se-zeleni-jebe-se-meni-stilu. Svi smo mi tamo, mahom, amateri i jasno mi je to, ali nemoš imat hrabrosti biti arogantan s nosom u nebesima, doći pred 80ak ljudi, izreklamirat svoju knjigu i pročitat pjesmu koja je grozna i gluhom za čut (valjda zato što je svega par ljudi tamo ZNALO pročitat pjesmu kak treba)...

      I tak, došao ja tamo, održao mali govor kako pjesma nije pjesma ako ne pokrene nešto u tebi i ne probudi neku emociju, bila to sreća, euforija ili pak gnušanje, i rekao da ću biti toliko bezobrazan i pročitati dvije a ne jednu pjesmu. Prvu sam stvarno htio pročitati, a drugom sam htio tim seniorima dati do znanja da i mi "mlađe generacije" imamo o čemu za pisati, i da i nas neke stvari muče. U biti, kenjao sam da bih samo razbio neke trendove i predrasude. Evo tih pjesama redom kako sam ih pročitao:

      Rat

      Danas sam ubio
      bio je samo dječak
      Mislim da nije znao što
      ga je pogodilo

      I u poljima bijesa, mržnje
      i neprekinute borbe za dominaciju
      ... pohlepa...
      Ubio sam ih sve da bih spasio svoje!!!

      Braćo, budite sa mnom
      Igrajte se oružjem sudbine
      I jedan po jedan, past ćemo
      bili živi ili mrtvi,
      Neprijatelji ili suborci...

      Ovaj rat nije za mene
      već zbog svih vas!

      toliko krvi, mi padamo, a borili se za život...

      Danas sam ubio
      bio je samo dječak
      prije nego sam ga uopće poznavao...
      i u poljima očajnog straha,
      ubio sam dijete u sebi...


      Venera

      Smanjen nos,
      Zategnuto lice,
      Triput tjedno, bez izlike,
             ravno u solarij...

      Umjetni nokti i umetci kose,
      Savršena linija dobivena tjednima života na vodi i
             bljuvanja ono malo hrane...

      Dva prstića u usta i - HOPLA!

      Sve će biti u redu samo
             pusti vodu poslije...

      Propao ten, ali nakon tone
      pudera i maskare, ne vidi se,
      Kroz prsa prodiru rebra,
             organi se naziru,
      Ali nema veze, silikonske
             sise lijepo nategnu
             skupocjenu odjeću, pa je i to
             u redu...

      I evo ljepote! Evo naše Venere!
      Uzora mladim curicama i generacijama
             koje joj se klanjaju i štuju ju...

      ... religija, zaista...

      Ali religija je oduvijek bila odraz civilizacije...

      Pa dobro onda, kakva smo
             mi to civilizacija?


      Kad čitam pjesme, volim se uživiti u njih, derati se, mijenjati intonaciju i brzinu, da zvuči što realističnije. I bilo me strah da ljudi neće skužiti ovu, posebno drugu pjesmu, ali sam pokupio toliko jak i dug pljesak da sam još uvijek na egotripu J al ajde dobro, nećemo sada o tom više....

      ... i ljudi su mi čestitavali poslije....
      ... brijem da mi je trebao ovakav boost samopouzdanja...

      E, ajd, ja ne stigem više pisati, moram se pakirat za vlak... ajde, ljudi, pozdrav!




p.s. sory ak mi je koja greška promakla, žurim...


"Laconica Brevitas!"
N1





| ćemo kampirat dok pišeš?(5) | il ćeš na papiru? | # |


petak, 12.10.2007.

23:27

Resurrection of nexetopia


      Nisam dugo bio aktivan ovdje. Znam to i svjestan sam toga. Već mi je i glupo i idiotski ispričavati se za to... oni koji me dulje čitaju i poznaju znaju da to nije ništa novo ili čudno kod mene. Događalo se i događat će se. Trenutno također nemam neke posebne inspiracije, ali se u zadnje vrijeme dogodilo dosta toga i, ako ništa drugo, barem imam svašta za ispričati.

      Otkako sam prestao pistati na blogu, počeo sam učiti. Dok sam bio u Našicama, učio sam slabije; jebga, tak je to kod mene, previše me stvari vuče i preopušten sam ovdje da bih se skoncentrirao na 300-400 stranica skripte za jedan predmet.


      I zato sam odselio u Osijek.


      Dva frenda i ja našli smo fenomelanan stančić u blizini svega, nama studentima bitnog u Osijeku, i vrlo brzo se prilagodili i na njega i jedni na druge. Taj sklad traje još uvijek, iako sam svjestan da će trebati vremena da se naviknemo na životne navike jedno drugog. Sve u svemu, puno mi je bolje nego u onoj gajbi gdje sam živio prije s zidovima praktički od kartona. Imamo kablovsku, pa me je u početku onih desetak dokumentarnih kanala koje primam ometalo u učenju, ali ubrzo sam se uhvatio knjige dobrano. Pet-šest sati dnevno smatrao sam solidnim ritmom biflanja godina i informacija, povijesnih dešavanja i slično. Pauze koje sam pravio bile su popunjene pretežno cigaretama, kavom, hranom ili snom. Prilično surov tempo, ali ako sam se cijelu godinu zajebavao i ne radio praktički ništa za faks, izuzev pokojeg seminara, onda je ovo posljedica koju sam bio spreman prihvatiti.

      I tako je prošlo tih mjesec dana od otprilike sredine osmog do sredine devetog mjeseca. Onda su se zaredali rokovi i ispiti... i u mom slučaju, zaredali su se padovi.

      Pizdio sam. Ludio. Nisam mogao pišat na stojećki jer su mi koljena klecala, i imao sam osjećaj da ću se spucati i odvaliti glavom u rub WC-školjke. Nisam mogao mazati paštetu na kruh, jer su mi se ruke tresle, i bilo me je strah da se ne porežem. Kava i cigare me nisu smirivale. Niti ona rakija koju sam stukao s cimerima u simbol slavlja novog stana. Shvatio bih da sam pao kad nisam učio, ali unatoč tome što sam učio ko majmun, i znao gradivo, ja nisam prolazio. Dijelom su krivi profesori, a dijelom ja. Koji dio prevladava većinski, ne znam ni dan danas. Glava me je bolila svaki drugi dan, jednu večer toliko da nisam mogao spavati i u pol tri u noći pješačio do glavnog trga u OS do ljekarne koja radi non-stop, i zvonio teti farmaceutkinji pol sata na vrata jer se ova nikako nije htjela probuditi! Znate kako je to idiotski osjećaj? Stojite nasred trga, sami, na ranojesenskoj kišici i doslovno ležite na zvonu i psujete državu, politiku, grad, i sve, zbog jedne kutije Aspirina 500! Na kraju, kad sam dobio to, gutnuo sam četiri komada bez ikakve tekućine– užasan osjećaj...

      Ali dobro, i to je polako prolazilo, rokovi završavali, dva od pet pripremanih ispita sam položio, i nisam bio zadovoljan. Doma me bilo strah odlaziti, jer su moji bili uvjereni da ja pod milim bogom ništa ne radim, dakle, izgubio sam i zadnje mjesto u koje sam se mogao pouzdati da ću dobiti potporu i razumjevanje.

      Bio sam u to vrijeme kod Nyke na vikendici, na njenom rođendanu, upoznao njeno društvo koje mi se i nije odviše svidjelo, ali de gustibus non est disputandum. I prije cca. dva tjedna počeli su dani piva. Susreo sam tu pokoje odavna poznato i drago mi lice, te sam proveo pokoju noć obilježenu cugom i teturanjem. Ali, kako god da bilo, sve te partijane mi nekako nisu legle. Da, bilo je zakon na Belfast Food-u, nikad nisam bio toliko iznenađen prizorom da toliko ljudi može skakati, plesati... i to u jednom Osijeku? A i njihovo, Crno Osječko pivo bilo je znatno pitkije od svijetlog.

      Prekjučer sam izašao na jedan od tri nepoložena ispita na blef, nepripremljen, i uspio ga proći. To je popravilo prosjek i raspoloženje mojih staraca doma.

      Ali sve u svemu, prilično sam se osamio. Ne izlazim puno, ne viđam se puno s društvom iz bratstva, iako planiram to u skorašnje vrijeme. Većinu vremena provodim spavajući i odmarajući. Ovaj tjedan su počela predavanja, i već mi ih je dosta. Našao sam se na udaru novih poznanstava, novih curica, a i nekih starih, koji su htjeli ponšto ponovo, ali sam čvrsto odlučio još prije da se više neću zalijetati s nekim za kog nisam siguran što želim i što osjećam. Naravno da to nije eliminiralo pokoju avanturicu. Zbog nekih mi je drago, jer su, barem na tren probudile neka stara sjećanja, dok, pak zbog nekih mi baš i nije drago. Sve je to, valjda normalno. Prije svega zbog prokletog alkohola kojeg razmišljam da napustim i prestanem konzumirati na jedno dulje vrijeme.

      I tako, u zadnja četiri mjeseca sam se udebljao nekih 8 kg, i planiram se početi baviti trčanjem ili nečim, jer sam i sam zabrinut rastom moje škembe. Da, istina, osjećam se znatno zdravije nego prije i bolje u fizičkom pogledu, ali ovo, em gadno izgleda, em me sputava pri saginjanju i usporava mi neke motoričke radnje... trčanje, trbušnjaci i sklekovi, i možda se natjeram da krenem opet u teretanu. U svakom slučaju, moram si poboljšati režim života.

      I tako, osim svega toga, već neki od vas znaju da sam počeo pisati novi roman. Zasada sporo napreduje u pogledu broja stranica, ali mi se zato u glavi slaže priča ko domine. Organizirao sam si život u principu potpuno neovisno i potpuno samački. Malo sam se smirio i stavio faks kao zasada stvarno glavni cilj ispred sebe. Posebno ako želim ovo završiti što prije i upisati željeni grafički dizajn. Shvatio sam da sam se uozbiljio i da mi neka sranja u životu ne trebaju niti ću ih trpiti. To je sada glas CDJay-a u meni i nije me strah tog. Našao sam određeni, doduše krhki balans između mog ega i id-a...

      Jer ovo ljeto se desilo i previše toga, i prekipilo mi je u neim stvarima i neke stvari više nikada neće biti iste. Nije se u biti meni ništa drastično dogodilo, nego jednostavno, došao sam do nekih novih spoznaja u sebi...

      Jučer sam bio na koncertu TBF-a tokom dana piva, vidio nekog lika ispid stage-a kako sjedi s glavom obješenom dolje i ne pokazuje odviše znake trezvenosti... mislim si- "Jebiga, shit happens...", nastavim dalje obilaziti. Naletim na pokojeg kolegu s faksa, također pijanog i skužim kako sam tad to vrlo lagano mogao biti ja. Ali mi se jednostavno nije dalo. I drago mi je zbog tog osjećaja, jer sam ovo ljeto došao do spoznaje da razvijam stvarnu ovisnost o alkoholu i zaključio da je vrijeme da stanem tomu na kraj, smirim duhove u sebi i pokušam si malo organizirati život. Želim samom sebi sreću, ali, kao što vi mnogi znate, ja nisam odviše optimist glede sebe i onaj sam tip osobe koji će radije biti autodestruktivan nego destruktivan prema drugima... osim kad puknem. A to onda nije dobro ni za kog.

      Eto toliko zasad. Nadam se da će uskoro od mene stići neki post s nekom zanimljivijom temom od mojeg života i mojih unutarnjih promjena. Uskoro će biti gotov i novi dizajn, a onom liku koji me pitao da mu napravim dizajn poručujem: msn mi je cdjay@vip.hr. Ako si zainteresiran, javi se, dogovorit ćemo neki dizajn, nije bed.

             Pozdrav svima, ako me itko još uvijek čita....


Silentia aurum est!
n1




| ćemo kampirat dok pišeš?(18) | il ćeš na papiru? | # |


nedjelja, 16.09.2007.

23:54

sorry ljudi...


ali teško mi je zadnjih dana. nosim se sa malim morem obaveza i ispita. učim ko manijak i spavam par sati dnevno. uz to, većinu vremena sam u osijeku, pa nemam pristup netu osim na faksu. obećavam čim se riješm tog da ću nabaciti pokoji kvalitetniji post. ovako, s još pokojom emocionalno-egzistencijskom krizom, zatvoren većinu dana u stanu i biflajući napamet, teško da i dobijem neku inspiraciju za post... mislim da će to svi koji su bar jednom imali gomilu ispita u malo vremena nagruvano shvatiti.....

p.s. to vas ne sprječava da komentirate i javite mi se pokoji put... ipak se zaletim s vremena na vrijeme vidjeti što ima novog...

ajde, ljudi, ostajte mi dobro i ne prepuštajte se melankoliji kao ja....to stres i usamljenost govori iz mene...

jedan d-mol me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali,
nije to.... šta je tuga za d-mol....



| ćemo kampirat dok pišeš?(6) | il ćeš na papiru? | # |


arhiva bloga:

srpanj 2007

lipanj 2007

svibanj 2007

travanj 2007

siječanj 2007

studeni 2006

listopad 2006

rujan 2006

kolovoz 2006

srpanj 2006

design by cdjay, all rights reserved, copyright by carpe noctem & > carpe noctem design

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se