Vijesti s bloga

/

Prvi povratnik

U porodici mog djeda je iseljavanja u daleki svijet započelo još prije Prvog svjetskog rata, piše Babl u novom postu. Dva djedova brata otišla su živjeti u Los Angeles. Stric Mate se nikada nije ženio i do kraja života je pomagao rodbinu preostalu u Hercegovini. Stric Slavo je imao sina Joea koji je kao marinac sudjelovao u desantu na Iwo Jimu.

Za njima su krenuli i drugi bliži i dalji rođaci. U bakinoj i djedovoj kući je otkako pamtim bilo posebno značajno čekanje poštara s pismima, razglednicama, čestitkama i paketima. Kad sam ja stasao da krenem u porodici je već desetljećima bio uhodan sistem za odlazak. Moj djed je pribavljao sve potrebne dokumente i dozvole za put, putne karte i slao one koji su odlazili. Oni koji su već bili u inostranstvu su ih prihvaćali, pomagali da nađu posao i snađu se, udomljavali i hranili dok se novodošli nisu uklopili.

/

Ne vjeruješ mi više

Ne vjeruješ mi više?

Ne, ne vjerujem ti više. Ne moraš se niti truditi da ti vjerujem, jer kako vjerovati nekom tko ti je tisuću puta nešto obećao pa pregazio svoju riječ? Kako vjerovati nekom tko ti je barem sto puta u trenutku svog kajanja objasnio da se nešto neće ponoviti, a upravo to nešto na što se kleo se opet i ispočetka upravo dogodilo. Kako onda vjerovati?

Ne želim više vjerovati! Ma čak nije tu stvar ne željeti, nego jednostavno čovjek se nakon niza godina upornog vjerovanja, nakon niza godina opravdanja tuđih postupaka, nakon niza godina traženja onog nečeg dobrog u ljudima, čovjek se umori. Čak više nije stvar u tome da nekom ne želiš vjerovati, možda negdje u dubini sebe i želiš, piše na blogu Suncokreti na oblacima.

/

Porez na budale

Goga: Danas sam uplatila euro, pa sam izvlačila srećke za 15 kn od kojih je svaka dobitna, pa dobila 15 kn i uzela drugu pa dobila 5 kn i dodala 10, pa uzela još jednu pa dobila 15 kn i opet zamijenila za drugu na kojoj je samo 5 kn.

Mario: I, koliko si u dobitku?

Goga: Pa niš

Mario: Pa kak ak je svaka dobitna, logika onda veli da nikak nemreš izgubit

Goga: A možeš ak dobiješ manje neg kaj platiš

Mario: Ak dobiješ manje neg kaj platiš onda srećka nije dobitna, nisi dobila nego izgubila, znači da otvoreno lažu i prolaze s tim nekažnjeno, takve manipulacije bi trebalo zabraniti, jer navlače ljude lažnim obećanjima, zakaj mi je to poznato?

/

Hitno trebam vašu pomoć

Blogeri su uvijek otvorenog srca spremni pomoći svojim kolegama, pokažite malo velikodušnosti i pružite ruku pomoći Andrei koja treba nekoga tko će prihvatiti njenog psa i brinuti se o njemu dok je ona u bolnici.

/

Medvedgrad na prepad

Nakon toliko godina korištenja bloga i ovog editora, uspio sam zeznuti! Došao sam skoro pa do kraja napisanog posta i obrisao se post, skica nije spremljena. Zato ćete sada dobiti skraćenu verziju s mnogo slika koje će morati nadoknaditi za riječi koje sam napisao, napisao je maithreya.

Medvedgrad je prekrasan, a treba Vam samo petnaest kuna za ulaznicu. Podržavam sve napore Parkova Hrvatske da restauriraju i sačuvaju ovu utvrde te upoznaju s ljepotama sve zainteresirane. Imaju krasnu suvenirnicu pa možete i to provjeriti. Pisao sam i o nekim idejama za Zagorje i naše utvrde i burgove kojih imamo na pretek, ali o tome jednom drugom prilikom budući da mi se obrisalo sve što sam pisao.

/

Jutra

Nekad davno kad sam išla još u osnovnu školu (to je stvarno bilo davno) mojoj sestri i meni se često znalo dogoditi da u isto vrijeme zapjevamo istu pjesmu bez dogovora i to iznenada pa smo se puno puta čudile zašto se to događa, a ono pod zadnje dok smo još živjele zajedno zaključile smo da je jedino objašnjenje da smo vještice!

No međutim, nije to poanta priče već pjesma koja nas je na to podsjetila neki dan kad smo se čule.
A počinje ovako: Jutro ko svako jutro, dosadno i nijemo,
ne želim otvoriti oči, oko mene ništa nema...

Zvuči vam poznato? Otvorite novi post Prozora u svijet i pogledajte što vam nudi danas za slušanje.

/

30 šekela

U Božanskoj komediji najžešće je kažnjen Juda po kojem je nazvan i najtamniji i najhladniji dio pakla u kojem se i suze smrzavaju. Juda je do danas ostao zagonetna i iritantna figura. Bogoizdajica za male škude je čak i u komunizmu tretiran kao prototip izdajnika pa je i Staljin tako nazvao Trotzkya.

Kao i svi pokušaji instrumentalizacije mitova ni Juda se ne da plošno promatrati jer bez njega ne bi bilo ni Križa ni Spasenja (Walter Jens).

Sva poglavlja povijesti obiluju izdajama i izdajnicima, i denuncijantima represivnih aparata, napisao je sajam taštine.

Izdaja nije izgubila na aktualnosti a mi znamo malo više nego Schiller: „Tirani ne liju suze“.

/

Priče o Avi

Ava vrti mali srebrni privjesak što kad miruje leži točno u udubljenju na njenom vratu, tamo u onoj maloj jamici što podrhtava kad se Ava smije. Ava se sada ne smije. Samo vrti privjesak i gleda ravno kroz prozor. Trebalo bi da su prozori veći, mnogo veći, piše na blogu Regina na kauču.

"Banka, glavna pošta, ona mala tržnica čiju prečicu ulice uvijek nekako pomiješa pa se stvori sa pogrešne strane, onda račun za mobitel, bijela mala prostorija, uvijek joj je nekako tjeskobno tamo, i vruće je, nije sačekala red, uvijek ih je previše, a prostor je tako skučen. I tako bijel. Izašla je. Vrtjela je neke vizit karte taxi brojeva, imala je osjećaj da treba da ih promijeni, neke već zna, kad ih vidi, ona ima osjećaj da i oni nju znaju, a Ava ne želi da ju se zna. "

/

Angels in my heart

Volim slikati anđele. Baš zato što ovdje zaista nema nekog pravila, mogu ga naslikati kako god ja to želim bio on nečija narudžba ili ne.

Takvi su, šareni, luckasti i apstraktni. Nisam isforsirana ničim, nema onog "to tako mora biti" i zato me baš opuštaju. Konačno sam počela shvaćati slikare koji rijetko kad ili gotovo nikad ne rade narudžbe, ali oni u rijetkim slučajevima žive od svog platna...

Želim reći, s kolikim mirom i zadovoljstvom slikaju. Ne kažem da to nije moj slučaj, ali nekako patim u sebi jer ne stignem svoje ideje prenosit na platno koliko sam zaokupljena tuđim idejama. I kažem sebi da više neću, i opet si podvalim, napisala je Kristina.

/

Hit the road

Ponekad je jezik brži od pameti, ponekad sam spore pameti, uglavnom ... pametnom dosta. Kako kome, ja tek počinjem. Sa ovim postom, piše Pjaceta.

Neki dan imadoh taj sumanuti 'blenk, blenk' da bih pisala prometni klog. Dobra je to ideja, u to nema sumnje. Ima se štogod i pisati. Ne samo zbog učestalih prometnih gužvi, nesreća i inovacija u prometu, već i zbog same strukture bloga koja se je vrtjela oko hipoteze - da proučavajući događanje u prometu, suvremene načine vožnje i prvenstveno vozače, možemo puno toga zaključiti i o samom društvu. Kakvo smo postali?!

Što u nastavku upućuje u propitivanja: zašto i što se to dogodilo, možemo li kako to promijeniti, koje su mogućnosti boljitka, a gdje jedino preostaje – ruke dignuti. Iako mi to olako dizanje ruku nikad nije dobro išlo, naučih u životu da ponekad se mora znati i popustiti, opustiti, oprostiti.

/

Magla, Rex i računalo

Kad je napolju maglovito, prohladno i kišno, mnogo je toga ljepše raditi u kući, primjerice sjediti za računalom. Usput rečeno, do jučer se laptopom nisam mogla služiti, jer baterija se ispraznila, a napuniti je nisam mogla, jer me napustio punjač, međutim, nakon nekoliko dana se pokazalo, bez da sam pomicala i njega i laptop, da odjednom puni bez ikakva problema, čime sam, sva sreća, uštedjela novce za novi adapter. Kad je o takvim stvarima riječ, izgleda, vrijedi pričekati i pustiti da se stvar 'paca' nekoliko dana. Gdje li sam ono stala? Što li je ono sve ljepše raditi kad je napolju tmurno? Gledati omiljene serije i filmove, uređivati svoji web stranicu, sanjariti. .. Naravno da neću nabrajati ono što mi je mrsko, poput peglanja ili pospremanja ormara. A sada moram ići, čeka me moj već pomalo natmureni krzneni beau, piše Stanka.

/

Pačvork bez šablone

Što mislite o reakciji vrtića koji nije htio primiti maloga Nathaniela s Downovim sindromom, osim po 2 sata triput tjedno? O njihovoj ljutnji i prijetnjama Centrom za socijalnu skrb zbog toga što su roditelji sa svime odlučili izići u medije? Meni je ovaj tekst prilično signifikantan jer nam zorno uprizoruje način na koji slijepi sustav odrađuje stvarne ljudske sudbine. Sklanjanje iza stručnosti vani na Zapadu više ne pali, ondje se jako dobro zna što zaista jest stručnost i u kojoj je mjeri ona istinski u službi kako djece tako i roditelja, s maksimalnim minimaliziranjem svake moguće štete, piše na blogu S-putnik.

Što mislite o svemu tome?

/

I can't get no satisfaction

Dok je bio na čelu firme bilo ga je na sve strane. Bio je istican kao primjer uspješnog poslovnog čovjeka. Svi su mu se klanjali i klečali pred njime. Od kada je prvi puta spomenuta afera ni jedan jedini puta se nije pojavio pred kamerama, pred novinarima, pred javnošću da kaže svoje mišljenje, da iznese svoju obranu.
Umjesto toga sakrio se u mišju rupu i samo sere preko "svoga" bloga, napada sve redom, piše na blogu Teutina ljubav.

Knjiški moljac piše da apsolutno nikakvu satisfakciju mi tzv.mali ljudi nemamo od ovog cirkusa.

/

Narodni optimizam

U ona vrimena mraka i totalarije, nami dici na selu je jedina misa bila kako šta prija otić iz kamenite žedne zabiti, dokopat se komadića grada i započet život iz snova. A snovi su bili repati, stalno su se za nami vukli, ritko kada bi se našli u zajedništvu s našin glavan. Muškići su bili malo drugovačiji, uglavnon su slabije snivali pa su se vrtili oko šverca i razni brzi zarada. Iz tog stada su iznidrile brojne vrle glave, često brzinski školovane, ali nemajući ugrađen čip samokontrole, naglo su uzletili i evo ih sada, polako sliću. Ne plašin se ja za nji, oklen su pročedili znat će se oni iskoprcat iz najcrnji rupa, a da nisu duboko zaglibili u rupe..., jesu, to je istina.

Pantin da je narod i tada govorijo da se valja nadat, da triba uzgajat optimizam, sve i svak će nadoć, prije ili potlan, piše na blogu Nema garancije.

/

Omiška Dinara i Sunce

Post pišem s obje ruke i noge bez gipsa, znači dobro sam prošao. Čak i ovog hibrida kakav sam ja, neprimijećeni nedostatak tekućine je na trenutak dobro zaljuljao, i to, baš u nezgodnom trenutku, pri silasku niz glatko i dosta visoko kamenje, s vidikovca, nedaleko Fortice. Ali ipak, i pored toga što sam radio pokrete prvog letenja, noge su bile dovoljne, piše Borgman.

Prije svega osmijeh. Sunce. Pogled po Prirodi po meni i bolji nego na Biokovu. Vodič koji se ljuti na nadimak "Papa Štrumf". GSS-ov letač po stijenama, koji kada iskrene zglob se samo namršti, i za desetak minuta opet skače po stijenama, i to ne skače nego trči.
Vidio i poskoka kako se migolji ispod stijene. Gle čuda, nakon toga nitko nije spuštao cijenjenu stražnjicu u trenucima odmora, a ne promotrivši mjesto slijetanja, jaako oprezno.

/

Prodaja stana

Najbolja i najgora stvar kod prodaje stana su nasumični posjeti potpunih stranaca. Mislim da nikada nismo toliko često pospremali stan, kao kad smo ga pokušavali prodati, piše Mare koja je sretna.

Sad kad je to iskustvo napokon iza mene, osjećam da mogu o njemu javno progovoriti. Majka je naučila čarobnu rečenicu "ljudi dolaze gledati stan" koja bi aktivirala nas, njezinu ne baš mladu djecu, da daju sve od sebe da štalu koju smo nazivali domom, dovedemo u kakav-takav red.
Svaki put kad je netko dolazio gledati stan, imala sam osjećaj da zapravo dolaze na sanitarnu inspekciju i da će prstom proći po elementima i proučavati koliko je prašine ostalo na prstu.

/

Stara kuća pod Ljubišem

Danas sam morao da pripremim fotke za jednu novu (staru) tehniku: "karbonski" otisak ("carbon print"), a vidim da je na hrvatskoj wikipediji prevedeno kao "Pigmentni tisak". Činjenica jeste da je najčešće korištena boja bila crni pigment, ali je moguće upotrijebiti i bilo koji drugi pigment, pa cak i kombinovati više boja da bi se dobio kolor otisak (fotka).

Ovo je stara tehnika devetnaestog veka i meni je posebno zanimljiva jer može dati reljef, pogotovo u tamnim delovima snimke. Zato sam i birao takvu fotku te je u prevodu na crno-belo učinio pomalo... ugljenisanom!
Dakle, fotke za tu tehniku su namerno prilično tamne, piše VladKrvoglad.

/

Životne odluke

Jednom kad se nađeš na raskrižju života i pitaš na koju stranu ići dalje. Laži, prijevara, nepovjerenja i ponižavanja uz nešto malo vise novaca ili sreće uz dvoje nejake dječice uz prosječnu placu i kredit, ali miran, ponosan na stečeno bez muškarca koji ti u životu pruža samo poniženje, sramotu i bol, piše na blogu Put ka sreći.

Ionako sama u svemu. Uz bolesnu djecu s visokom temperaturom dok on je u izlasku s ljubavnicom. U borbi s papirima za egzistenciju dok on radi, a u stvari je na putu s ljubavnicom na ekskluzivnim mjestima dok je za tebe dobra pizza ili ćevapi s nogu, koja to da stvar bude bolja sve dokumentira i objavljuje. Slučajno doduše, nije mislila da će netko to vidjeti na javnim mrežama i potruditi se da žena i djeca saznaju…

/

Prava potrošača

Info-pult neke trgovine: dolazi muškarac i kaže: 'želim vratiti ovaj kulen i želim svoje novce natrag!'

Djelatnica trgovine ga pita u čemu je problem?
'To je slano, ljuto i papreno, to nije za jesti!'
Djelatnica, već naviknuta (pretpostavljam) mu vrati 7,65 kn, a on odlazi zadovoljan.

A ja mislim da je ona pogriješila. Kulen je trebala vagnuti i vratiti mu iznos umanjen za ono koliko je pojeo! Jer, ako zna da nije jestiv, nije vratio 'neoštećen' proizvod, piše Suncokretica.

/

Regenhose

Odlučila sam pitati ljude za koje znam da voze aktivno bicikli i da se vode načelom "nema lošeg vremena za vožnju bicikle, samo neprikladne odjeće". Ljude koje sam pitala su ljudi koji nisu bogati, ali daleko od siromašnih, ljudi koji ulažu u sebe i u životna iskustva, ljudi koji se ne razbacuju novcima, ali drže do sebe i do trošenja na sebe.
"Lidl."
"Lidl."
"Aldi."
"Lidl."
"Second hand shop"
"Lidl"
"Aldi"
"Second hand shop"
Ja sam podigla obrvu, napisala je d.s.o. Nemam apsolutno nikakvih predrasuda prema spomenutim dućanima, ali zar stvarno tako nešto specifično (kad voziš 10 km po kiši - stvarno trebaš materijal koji je nepropustan!) kao što je biciklistička ili zimska oprema se može naći u supermarketima? Odgovor od svih je bio: "Da. Radi svoj posao. Sasvim OK odjeća."

/

Sinkopa ili »izsuvak«

Često sam znala pomisliti da ne može biti gore ali ipak je bilo, to prvenstveno mislim na hrvatsko pravosuđe. Svaka demokratska država temelji se, uz ostalo, na "zdravom" pravosuđu. Kod nas ne da je bolesno već trulo, napisala je sukiyaki

Mogla bih navesti puno primjera za koje sigurno znate ali ovo što je vezano uz Tomislava Horvatinčića jednostavno graniči s paranormalnim. Koji paradoks! Oslobađajuća presuda se temelji na sinkopi tj. medicinski izraz za kratkotrajni gubitak svijesti!

Mali suncokret piše: Nisam stručnjak za trenutno aktualnu sinkopu, no kol'ko tol'ko znam o onoj iz jedne druge znanosti, pa se pitam šta je vozaču ispalo iz glave kad se zabio svojim ljubimcem u opatijsku palmu.

/

Ljudi i redovi

Redovi na šalterima obično su dugi. Čekanje monotono i dugo traje.
Dogodi se ponekad i drugačije, piše na blogu Ljubav kroz riječi jedne žene.

-Sjećam se lijepih starih vremena kada su muškarci bili kavaliri, rekla je starija gospođa mlađem muškarcu u redu ispred nje.

-Nema gospođo više kavalira, odgovorio je muškarac.

-Znam mladiću, ali pitam vas...zašto?

-Htjele ste ravnopravnost. Imate je.

Gospođa je slegnula ramenima, muškarac se ponosno isprsio.

Jedni su odobravali, drugi osporavali.

/

O Rusima i komšijama

-"Znaš, oduvijek sam te htjela pitati, kako to da ovdje ima toliko plavokose i plavooke djece. I ljudi općenito?"?"
-"Pa za vrijeme rata, ovuda su prošli kozaci, provaljivali u kuće i silovali žene, eto zato! Muške, ako nisu pokupile ustaše i domobrani, pokupili su partizani i odveli u rat tako da ih nitko nije mogao zaštititi!"
-"E, jebiga. Kako god okreneš, žene su uvijek najebale i to doslovno..."
Bacila sam se na razmišljanje kako je bilo onim muškima koji su se vratili i zatekli plakosu i plavooku dječicu kod kuće i to isto upitah Dragog, piše Tepam da ne krepam.

-"A čuj, a šta su mogli? Neki su svoje žene nakon toga prebili, ali dijete je tu i ne možeš ga ubiti. Pošto je svaka druga ostala trudna, ljudi su jednostavno prešli preko toga, odgojili ih kao svoje... ali svaka druga-treća generacija povuče ruske gene pa uvijek bude plavušana bez obzira što su oba roditelja tamnokosa i tamnooka."

/

Poslije ljeta slijedi... nikad se ne zna

Čini mi se i pre ali tek danas da prilikom propratnog pisma i CV-a nekako kao da je bitnije da si deo neke političke partije nego razlog zbog kog apliciraš na neko slobodno radno mesto. A možda bih i bio član neke partije da prepoznajem zajedničku ideologiju: moji komentari ne prolaze stroge administratore i obični mi botovi lupaju minuse ako sam taj dan baš toliko dokon da se upuštam u more komentatora ispod novinskog teksta, piše na blogu image.

Čak i za mene koji bi trebalo da imam iskustva u maštovitom pisanju jer imam iskustva u pisanju raznoraznih stvari ali pisanje takvih stvari mi deluje kao bacanje prašine u oči. Ta tačka ključanja i jeste možda moj najveći problem u ovom životu: glumatanje i narodsko rečeno dizanje sebi cene. Lakše mi je da pišem i o Parizu u kojem nikad nisam bio nego da sebe uvalim u nekakvo brašno pa među kolektiv a kad postanem ljigav onda verujem olako mogu da skliznem i do predsedničke fotelje...

/

Biti svoj

Prošla subota je bila tako lijep dan. Sunčan, topao, bez ijednog oblačka. I kao takav savršen za krštenje malog člana obitelji.
Jutro je prošlo u pripremama za taj događaj, pa tako i pakiranje poklona. Svatko je sebe vidio u nekom pravcu, bilo da stavi novac u kovertu ili donese zamotani poklon. Jedan od uzvanika, obiteljski jako blizu slavljeniku, odlučio se za nešto drugačiju varijantu.

Naime, djetetov stric odlučio se da novac uplati na račun slavljenika. Sve se ovo odvijalo u rano jutro kad je još bila bonaca po ovom pitanju, a koja će krajem dana eskalirati u orkansku buru, napisala je Mama lavica.

/

Visbiss veja

Priznajem, s ovim otočjem imam neraščišćenih računa. Bolje reći - nerazjašnjenih emocija. Nastojim mu se približiti, kucam mu na vrata, zavirujem preko prozora, nastojim ga odobrovoljiti, izmamiti osmijeh, ali bez uspjeha. Ne da mi. Kao da mi želi reći - nisi još dorastao.

A meni je, iz ne znam kojeg razloga, to otočje jako važno. Zapravo, ja ga i ne doživljavam samo kao otočje - to je sazviježđe. Jer svaka od tih zvijezda, svaki od njegovih otoka za mene je svojevrsni orijentir, kamen međaš, granica svijeta kojeg se usuđujem nazivati "svojim".

Svakog puta nakon bure kad su vidici svježi, nebo jadranski modro a more nebeski plavo, skoknem do nekog od obližnjih vrhova i gledam "moj" ocean, napisao je Brod u boci.

/

Volim Hrvacku i bijem ženu

Zamislite: udate se za gospodina, inače velikog domoljuba, pa se on odluči malo neslano našalit s vama, udari vam koju zidarsku i pravi se lud. Odlučite reći "dosta, pa ne može to tako" te pišete Dragom Vođi u nadi kako će bar on reagirati.

No, sve se zapravo zapetlja u HDZ-u, neki mladići to zagube i eto ništa. Pišete opet, i eto ništa opet jbg, nemate sreće stvarno. Cijela obitelj nasrne na vas, jer ste uništili ugled jednog domoljuba, a vi se pitate "jesam ja luda ili je svijet stvarno otišao u tri pi*ke materine".

Sad dolazi dio gdje se pitate "dobro gdje to ja živim?!". Gospodin tvrdi da nije NIŠTA napravio. Dakle, nevin je. Isto ko i Sanader na primjer, Kalmeta recimo, Lalovac koji isto nije prijetio ženi (makar postoji snimka, ali to su sve politička podmetanja) i još puno puno ostale ekipice, piše croanonimac.

/

Nova priča Pametnog zuba

Rijeka Leta, rijeka zaborava, teče pokraj našeg sela; na lijevoj joj obali Oktogonalna šuma, na desnoj Naprasita ledina. Kako tko u selu zaima neugodno iskustvo, priđe rijeci, propere se u plićaku – malo lice, malo noge, malo ispod pazuha – i iskustvo nestane negdje u eteru, nošeno jakim zračnim strujama vrelog flogistona.

A jednom je jedna osoba iz sela – bilo je to strašno – zaimala vrlo neugodno iskustvo, prišla rijeci, popila je naiskap, zaboravila na sva svoja iskustva – ugodna, neugodna i ona bljedunjava – i postala bog/inja na par godina, jer u tih par godina korito rijeke Lete ostalo je suho, seljani nisu mogli njezinom svetom vodom ispirati svoja iskustva – neugodna, ugodna ili kakva god - a osoba iz sela, bog/inja ta, raširila se na vrh brda Buc, sjeverno od Pilić-jarka, seljani su joj prinosili hranidbene žrtve i molili je da pusti rijeku da potekne.

/

Akcija za mentalno zdravlje

Zdravlje je holistički pojam, a mentalno i fizičko zdravlje, samo su dvije strane jednog novčića...

Usprkos tome, briga o navedenome, mnogima predstavlja još uvijek marginalno područje osobnog interesa, piše na blogu Giving is receiving.

Gotovo svatko će se, ukoliko povrijedi nogu, bez puno razmišljanja javiti liječniku za pomoć. S druge strane, dugotrajna tuga, česta nesanica, stres koji traje dugo nakon što je stresna situacija završila, specifičan i nespecifičan, intenzivan strah koji osobu ometa da živi onako kako bi voljela živjeti, nekontrolirana briga, ispadi ljutnje, um koji je "nemoguće utišati", bolovi bez jasnog fiziološkog uzročnika... i dalje ponekad nisu dovoljan argument za traženje pomoći, a sram i nedostatak znanja nerijetko su krivci zadržavanja u navedenoj situaciji i povećavanja razine osobne patnje.

/

Bolja Hrvatska

Hrvatska-Jugoslavija u Zagrebu 1999. Psihoza u gradu - nema karata! Na stojedinici neki nude 800 DEM za kartu... nema karata! Ludilo u gradu, navijači hrle sa svih krajeva. U Zagrebu opsadno stanje - nikad riskantniji sportski event - prvi službeni susret dvaju zaraćenih i na smrt zavađenih, dominantnih balkanskih plemena i dvoboj generacije koja je nekoć zajedno pokorila svijet u Čileu, piše blogdogg.

Grebali smo se za kartu ispred Interkontija kojega je svakih 15 min pohodila neka slavna ličnost probijajući se kroz horde sužnjih što žicaju za kartu. Do nas nekakva banda klinaca iz Osijeka. Najstariji ima 14 godina, a ostali su bar dvije godine mlađi. Vise tu cijelo jutro i umiljato presreću selebove:

-Ćiro, Ćiro daj nam nešta za kartu! Iz Osijeka smo i nemamo kud...

Ćiro ne budi lijen, maši se za lisnicu i turi klincu 50 dem.

/

Za Istok Europe

Tko me prati, zna da volim "Salomon" cipele, planinarske i za hodanje, piše Astrosailor. Na Tajvanu sam ih obično kupovao u dućanu/magazinu sportske opreme u blizini svog stana, i bio sam zadovoljan.

Dakle, logično je da odem u njihov dućan i ovdje u Varšavi, i opremim se za malo hladnije uvjete. Iskustvo je ipak malo drugačije, jer Istočna Evropa je očito nešto drugo.

Kad sam ih našao u "XY" dućanima sportskom opremom, nisu mi baš djelovale kao dobri komadi obuće, i trebalo mi je par posjeta da ih nađem, u "Go Sport". Malo preplastičan ugođaj, ali nije bilo ništa boljeg. Made in Cambodia, cijena oko 120 EUR, za istu cifru bi u Taipeiju kupio njihove dobre planinarske cipele, ali ajde, ovo je Europa. Istočna.

U novoj anketi vas pitamo: Mislite li da svjetski brendovi imaju robu za zapadno i istočno tržište?

/

Jeste li već našli svoju drugu polovicu?

Ta sintagma, "druga polovica", kakva besmislica, piše na blogu Izvorni život.

Vi ste, kao, polovica koja traži svoju drugu polovicu. Kad je nađete, vi ste cijeli. Vi ste u bjesomučnoj potrazi.
Vi ste kao polovica odlomljenog novčića. Kada, kao, nađete drugu polovicu, pa je spojite sa sobom i vidite da se te dvije polovice savršeno poklapaju, vi polovica i druga strana polovica... Svašta.

Normalno, danas je malo modernije doba, pa (si) mnogi ljudi, smatrajući sebe modernima, ne žele priznati kako su i oni u potrazi za svojom drugom polovicom, ili su možda i završili potragu. Bolje da nisu, jer kad je nađu, pa prođe neko vrijeme, a oni shvate da ta cjelovitost opet nije baš potpuna....

Kako bi ta ideja izgledala s voljenjem više osoba? Vi ste npr. trećina, pa tražite drugu i treću trećinu. Ili ste četvrtina...

Nit ste polovica, ni trećina, ni četvrtina.

Što ste onda?

/

Ivi Andriću uz rođendan

Na današnji dan 1892. godine u Travniku je rođen Ivo Andrić. Sven Adam Ewin je napisao pjesmu nobelovcu u čast:

Taj čovjek s pticom, nit stoji niti hoda;
Korakne lijevo, pa odmah zatim desno;
On je pomalo splašen. Ptica mu doda:
- Kamo god korakneš, bit će neumjesno.

Otkud odjednom u gradu sami stranci?
On stoji mirno blizu srušenog zida.
Prolaze silni… Prolaze odrpanci.
On vrlo smjerno pred svima šešir skida.

/

Triput sam pala sa bicikle

Ne sjećam se da sam ikada pala iz/sa bicikle. Nije da sam je nešto previše vozila u životu, ali očito sam bila dovoljno oprezan vozač (koji do danas nema vozačku dozvolu nijedne kategorije).

I kako sam tek sa 30 počela intenzivnije voziti biciklu, pokušala sam se sjetiti kada sam pala s bicikle. Moje sjećanje mi je reklo da sam 3 puta pala. 2 puta ispred kuće prilikom kretanja i jednom sam se zabila u žbunje nakon omanje nizbrdice, piše d.s.o.

Tek nedavno sam shvatila da sva ta tri neslavna događaja su imala jednu istu nit - prije nego što sam pala, pomislila sam da bih mogla pasti.

/

Lažna slika stvarnosti

Često sam se pitala: da nas odmalena nisu učili da se stidimo svoje nagosti, bismo li, pritom mislim na muškarce, tako lako posezali za golotinjom prezentiranom kroz medije, toliko gladni nagih tijela da se u njima doslovce davimo.

Da smo drukčije odgajani, bi li nam ljudsko tijelo, kroz fotografiju ili film na televizijskom ekranu ili kompjutoru, u erotskom smislu bilo jednako zanimljivo? U skandinavskim zemljama djeca imaju priliku odrastati u uvjetima u kojima nagost nije sramota, gdje roditelji svoju golotinju pred vlastitom djecom ne trebaju skrivati.

Prisjetite se na čas i vi svoga djetinjstva: od trenutka kada smo postali svjesni sebe, neprestano se pokrivamo, potreseni smo ako netko od bližnjih makar načas, slučajno ugleda neki intimni dio našega tijela, otkriven. Možda i ne čudi što u odraslosti kao da pomahnitamo želeći pokazati barem djelić onog što smo cijelog života skrivali kao svoje najveće zlo i sramotu, napisala je Stanka.

/

Ljudi novog kova

Večeri početkom oktobra toliko su svježe da nema sumnje da je počela jesen. Otišao sam po Komara i nastavili smo zajedno na otvaranje izložbe u Galeriju moderne umjetnosti. Ondje je sve bilo mračno i zatvoreno, jedino je noćni čuvar bio da nam kaže da je otvaranje bilo prije dva dana, napisao je Babl.

Utješili smo se otišavši na riblju večeru. U pol jela mi je prisjelo jer sam se prisjetio da sam jučer trebao otići na pregled koji je bio zakazan još prije dva mjeseca.

Događaju mi se takvi propusti sve češće. Dan ranije vozio sam oko podneva oko Kolodvora i odjednom se ukaže preda mnom prazno parkirno mjesto. Nisam to mogao propustiti. Dan je bio sunčan, prijatno toplo, ljudi su sjedili za stolovima pored izlaza iz Importane centra. Sjetio sam se da nisam ondje sjedio godinama, pa sam otišao i uživao sjedeći bez veze sat vremena i promatrajući ljude koji su prolazili.

/

Ljudi su sebični

Potaknuta nekim nedavnim događajima u mom životu, ne mogu ne razmišljati kako su ljudi sebični, piše na blogu Afrine mudrolilje. Ako će i nešto napraviti za tebe, to je zato jer njima tako paše. Ako su ljudi odlučili napraviti nešto kaj vama ide u korist, to su prvenstveno napravili jer njima tak paše. Jer njihovoj guzici prvenstveno tak odgovara.

Ne kažem da ja nisam sebična, Bože moj... Jesam, no zaista ne u tolikoj mjeri. A ok, još sad mogu biti sebična do neke mjere kad ionako nemam veće obaveze od faksa u životu. Kad ću imati djecu, njih i njihove želje ću staviti ispred svojih želja.

/

Diplomirala sam!

Nakon završene srednja ekonomske škole, bila sam sigurna što u životu ne želim raditi. Suhoparan, birokratski, rutinski posao, nije bio opcija. Svjesna potplaćenosti socijalnih pedagoga, umjetno sam razmatrala još nekoliko opcija pa poslušala brata koji mi je tada rekao: "Radi ono što voliš. Novac će doći." Tada 18 godišnjakinja, vođena jednostavnom činjenicom:. "Ako možeš pomoći sebi i svojim prijateljima, možeš i drugima", stižem na ERF. Gdje god sam išla, ljudi su mi se naprosto otvarali. Nisam mogla pobjeći od toga, život se pobrinuo da vrlo rano saznam da je pomagačka struka moj poziv. Nisam se bojala sanjati veliko.

Dolazim na studij...
Kakvo putovanje! Činilo se, stigla sam na kraj svijeta ili, barem, na kraj Zagreba, piše Giving is receiving.

/

Bloger Meca

Davno je to bilo kad su mi otkrili tajnu interneta i bloga. Više se može reći da sam samo gvirnula,jer sam bila totalno nepismena po tom pitanju. Počela sam kao, mene to ne interesuje, volim jednostavnost pa…
Dok su drugima skakutale zvezdice, prelivale se boje, iskakali neki tandrmoljci, glazba se čula, meni neka ružasta pozadina već više od deset godina čuči i zadovoljna gleda promene u svetu. Sad je ne bih ni menjala da se ne uvredi.

Imala sam takav blog da i je pola domaćeg i dve trećine inostranog blogerskog sveta ponudilo pomoć. Nije da sam tvrdoglava kao mazga (jesam, ali ne priznajem), ali pojma nisam imala šta od mene očekuju da uradim da bi se pojavila slika na mom postu. Ti ljudi su mi nešto nudili, ali na nekom totalno nerazumljivom jeziku. Posle se ustanovilo da su to neki internet tandrmoljci, to jest zakoni.

Stalno sam govorila ja nisam bloger, za svaki slučaj, da nešto ne zabrljam.
Kažu bloger postaješ, ne kad otvoriš blog i napišeš post, nego kad dobiješ komentar, negativan naravno, kad te strpaju u neki klan, može i više, i kad te neko blokira.

/

O markama i etiketama

Nisam gledala vijesti zadnjih dana pa nisam ni mogla čuti za ovo, tek jučer... Nemam djecu, ali sam ponosna teta i mogu reći da me ovo zgrozilo, no ne i začudilo. Neki čak i propitkuju istinost situacije, pitaju se da li se zaista dogodila ili je to samo reklama jednom trgovačkom lancu. Djeca upijaju k'o spužve, nazive sigurno ne smišljaju sami, sve kreće od roditelja. Pa tako i ovaj naziv koji se provlači zadnjih dana.

Ne bi me to ni začudilo da nisam slučajno čula par puta djecu kako zadirkuju drugu djecu, ali po drugim osnovama ili sam pak izravno svjedočila tome kako je jedan roditelj toliko mrzio jednu osobu pa je dijete "isprogramirao" tako da kada god bi ta osoba prolazila kraj njih, dijete bi dobacivalo iste pogrdne riječi toj osobi i imalo istu količinu mržnje koja ta osoba ima prema dotičnoj (eto, do tada nisam vjerovala da se i to može). U odraslom svijetu vladaju podjele u društvu po bilo kojoj osnovi, hoćeš po spolu, boji kože, vjeri, seksualnoj orijentaciji, nacionalnosti... I te podjele se opet i opet ponavljaju da to sve jednostavno mora doprijeti do djece, a važno je nešto čuti, no ne i vidjeti, piše Pozitivka.

/

Dan učitelja!

Svim učiteljima želimo sretan njihov dan!
Sven Adam Ewin je napisao pjesmu pod naslovom 'Nas 27 u trećem be':

Danas nam je učitelj
Tumačio svima,
Što je pjesma, što je stih,
A što je to rima.

A onda smo rimu
Vježbali u timu.

Kad on kaže baba,
Mi kažemo žaba.
Kad on kaže trava,
Mi kažemo krava.

/

Jedna zima s Kristinom

Imala sam dvadeset kad sam se zaljubila u ženu. I dan danas prođe me drhtaj kad toj misli dozvolim da se prokotrlja ispred mojih očiju. Kako je bilo tada? Strašno, prestrašno, piše Lisbeth.

Kad jednom zavolimo nema te ljubavi napisane ni opjevane ni oslikane koja bi u našim očima bila bar približno našoj. Ne, nema. Isprazne su. Neusporedive sa sjajem i patnjom kroz koje se mi njišemo. Bilo je tako. Svijet jest stajao kad je bila ispred mene. Moje se srce zaista lomilo, zvučno.

Bila je apsolutno sve previše. Baš sve. Nije postojao niti jedan jedini tračak njezine osobnosti koji je bio u nekim granicama. Činilo se da će u bilo kojem trenutku puknuti i nestati kao balon od sapunice i tako je i živjela-kao da joj je svaki udah posljednji. U isto vrijeme bila sam sitna i neprimjetna pored nje a osjećala se savršenom. Naš svijet, takav kontradiktoran i napukao po svim šavovima bio je upravo to mjesto na kojem sam ja mogla biti što jesam. Tajno…

/

Helikopter, guvno i slama

Gledano čisto kroz ekonomsku računicu, duhovne ili humanističke znanosti su dosta skupe i neprofitabilne, međutim, one su istovremeno nužne zbog doprinosa diferenciranom pogledu na svijet, piše sajam taštine.

Zamislite situaciju da se nedaleko od vašeg doma prizemlji nepoznati leteći objekt u obliku monolita i ostane tamo lebdjeti na tri metra visine. Nitko ne zna objasniti kako je isti doletio na zemlju, nikakvih tragova u atmosferi nije bilo. Mediji javljaju o pojavi takvih objekata širom svijeta.
Što sad?
Naravno, treba zvati znanstvenike.
U helikopteru Anemičnog lete fizičar i lingvistica na mjesto događanja.

/

Zvrji, bruji, zveči, cvrči

Pametni zub:

Trebalo im je svega dva'es i pet godina braka da izmisle svoj tajni, intimni jezik. Mnogi ga bračni parovi imaju. Neki ga stvore nakon pet, neki nakon petnaest, a neki – kao naši protagonisti bračni Eteluja i Golemar – nakon cijelih dvadeset i pet.
Jezik ljubavi koji razumiju samo posvećenici. I -ice. Garancija bračne sreće. Štit od vanjskog svijeta, dokaz dubinskog razumijevanja. I što sve ne. Jao parovima koji ga ne uspiju razviti, jer nije u pitanju samo lingvistička nego i emocionalno-empatijska manjkavost.
Tako da su Eteluja i Golemar bili sretni što imaju ekskluzivan ljubavni te brakovodilački jezik za razmjenjivanje poruka, porukica, nježnosti, tepovanja i inih džentlnalija.

/

Arkadija s par felera

Treba iskoristiti svaku kap ljeta pa sam početkom rujna još ugrijao kosti na svom otoku, napisao je Astrosailor.

Dočekale su me, kao i obično, mačke, nakon ljeta zdrave i dobro uhranjene. Nesvakidašnji pogled na zvona, jer su u selu konačno odlučili popraviti zvonik. Prijetilo je da zvona padnu ljudima na glavu. Svađa sa župnikom oko izvođenja radova je odužila stvar. Navodno, ljudi mu nisu htjeli dati novac u ruke... ah, neću u koprive, tuđ problem!

Ironično je da je nekad, kad su bili siromašni, tu ovako u kasno ljeto sve bilo puno težaka i plodova. Danas, kad su bogati od turizma, na polju ništa. Nema vinograda, kupuju grožđe u Zadru na tržnici. Ni vrtove im se ne da, ili nemaju vremena, raditi. Prošao sam poljem i nikoga nisam sreo, a zemlja stoji odlogom. Dobro, neka stoji, oporavit će se za neku novu epizodu u povijesti kad će biti potrebna.

/

Bojimo se sreće

Ne znam sjećate li se posta napisanog prije dvije godine o mojoj prijateljici koja je napustila muža i dvojicu odraslih sinova te odselila u Švedsku, započela iz početka?
Naravno da se ne sjećate, ali emocija koja ste sada osjetili vas može malo prisjetiti. Neki su je osuđivali kao lošu majku, neki joj se divili kao hrabru ženu.

Uglavnom, ja sam joj se divila jer znam koliko je teško kao majci i ženi izboriti se za sebe, piše O-da života.

Pogotovo kad se pogubiš u svim tim uvjerenjima i ulogama koje nam nameću kao ženi, toliko da stalno naglašavamo kako smo super majke i super žene, kako se žrtvujemo za obitelj.
Nije li to grozno?
Da je ljubav žrtva?

No do ove spoznaje i prihvaćanja istine da smo u životu pogubili sebe udovoljavajući drugima, dolazi se iskrenim traženjem odgovora unutar sebe.
Neki ne dođu nikada.

/

Borba s aknama iliti kako uspješno plašiti djecu

Jer ne možemo svi biti lijepi i pametni ili jedno i drugo pa je mene bog ili netko treći kaznio za sva moja zlodjela u ovom kratkom životu i podario mi - akne. Slike svoje na opću sreću i zahvalu naravno neću stavljat jer bi netko poznat mogao ovo čitat i prepoznat me po tim aknama zlu ne trebalo. Zašto pisat o toj ružnoj pojavi s kojom se, brat bratu, gotovo svatko bori ili se borio, pa onda nisam jadna ni jedina ni po čemu posebna, al eto, čisto da se požalim.

Istinabog, kad je sve totalno otišlo u k i cijela faca mi se upalila, bilo mi je teško hodat gradom jer svi su blejali ili se okretali, ali ne zato što sam zgodna i jer imam dobru guzicu, već zato što su svi gledali koja mi je to pizda materna na licu i šta sam radila da sam to dobila. Osjećala sam se neshvaćeno i po prvi puta u životu znala kako je našim selebritijima koji sasvim neočekivano dobivaju svu pozornost novinara jer su dijete nazvali Najomi Kia ili sasvim nevino pokazali sisu, piše na blogu Lanolinine mudrosti.

/

Danas jesi, sutra nisi

"Ajme ovi moji starci, nema napornijih ljudi."

To je rečenica koja vrlo često izađe iz mojih, ali i usta mnogih mladih ljudi, piše Bez duše lijepa.
Roditelje shvaćamo kao neku vrstu prijetnje, optužujemo ih da nam se previše miješaju u život, pametuju...

Kažu svi da je to na neki način normalno, moraju nas pomalo nervirati. No, moja današnja tema neće biti o tome kako nas roditelji nerviraju već ono što su nam dobro donijeli.

Roditelji su ljudi koji su vas podigli, koji su, vjerojatno, mnogo toga svoga žrtvovali da bi dali vama. Oni su ti koji uvijek misle na nas, oni koji su prvi u redu za pomoć, oni koji nas bezuvjetno vole.
Bez obzira na sve, uvijek nam žele dobro pa se zato naša i njihova mišljenja znaju vrlo često mimoići, no kasnije shvatimo da su ipak oni ti s malo više iskustva.

/

Kastav, Ivanščica i Muć

I ove godine sam navratio na tradicionalnu Belu nedeju, koja ustvari traje tri dana, gdje se spaja tradicija, kultura, zabava, gastronomija, enologija i turizam. Naravno, kuša se i mlado vino. Ovim povijesnim stihovima se pozivalo na Belu nedeju “Bela nedeja, beli dan, homo doma na samanj, na samanj va Kastav…" a ovaj sajam se spominje i u Kastafskom statutu iz 1400. g., pisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, napisao je po putu i azimutu.

Maithreya je, pak, bio na planini: Nije prošlo ni tri sata, a ja u međuvremenu, naravno, nisam spavao, kad vidim poruku od Nikole kako bi ipak mogli na Ivanščicu jer je predivan dan. Stvarno je i bio, a takav poziv planine se ne može odbiti. Posložio sam sve stvari u ruksak i uskoro sjedio u autobuseku koji vozi iz Varaždina do Lumini centra u Donjem Knegincu. Tamo me pokupio Nikola i krenuli smo putem Ivanca, to jest Prigorca.

A gdje je bio Brod u boci, provjerite u njegovu novom postu.

/

Gdje pobjeći od sebe

- Ima taj jedan mali koji mi ne da mira, vrti mi se po glavi već danima, mjesecima ako ne i godinama. Odlučila sam, prevarit ću muža!!

Tako je neki dan krenuo monolog moje izuzetno drage prijateljice.

Naravno, da nisam ostala šokirana niti najmanje. Naravno da se nisam niti čudila, jer više nema toga što me može začuditi, šokirati, iznenaditi ili kako bi se reklo: izuti iz cipela. U posljednje vrijeme previše sam toga čula, vidjela te vrlo često i sama doživjela od ljudi oko mene da bi me više išta iznenadilo, šokiralo ili ostavilo bez riječi.

Njenu možebitnu odluku da će prevariti muža s jednim malim fatalnim uopće nisam komentirala jer sam kroz život naučila nekoliko mudrosti o međuljudskim odnosima.
Jedna od tih malih mudrosti mog sretnog života je da ne komentiraš nešto ako te nitko ništa ne pita.

Šuti i slušaj! Ljudi i tako bez previše pitanja sami o sebi kažu jako, jako, jako mnogo dovoljno je samo pustiti ih u tišini, piše na blogu Suncokreti na oblacima.

/

Crtice o godinama i majmunu

Ogromnu sam usamljenost spoznao prije nekoliko dana. Svemu je, zapravo, kriva monotonija. Već nekoliko tjedana svaki radni dan mi je isti: kuća-pos'o, pos'o-kuća. I po prvi put u životu, usamljenost mi je upalila glasan alarm... Nešto moram mijenjati.

Druge ljude usamljenost pukne po razumu, po živcima. Počnu piti tablete ili alkohol. Ili se bacaju u bezizgledne veze s neodgovarajućim osobama. Ja ne želim piti ni drogirati se, niti se želim bacati u loše veze. Kad je o mojoj koži riječ, tu sam control-freak. Samom sebi dosadan. Ne prepuštam se lošim porivima. Nije ni čudno što sam usamljen. Valjda se u odnose s ljudima moraš bacati naglavačke da bi ti se nešto događalo.

Uglavnom, počeo sam intenzivno tražiti neku partnericu. Za bilo što. Za ono pravo, ili za ono napola, piše 1971.

/

Mirna k'o bubica

Oni koji me čitaju redovno, znaju da sam bila zaljubljena u svoj prvi razred (A1 njemački). Prekrasna grupa, puno smijeha, puno tužnih priča, puno mog osobnog razvoja. Isto tako, znaju da sam bila iznenađena kaotičnošću i nemirom svog drugog razreda (A2 i B1 njemački) u kojem su se ljudi na dnevnoj bazi svađali (više kao djeca) i gdje je morala doći ravnateljica čitave organizacije kako bi nam održala bukvicu. S mnogima sam u kontaktu i baš ove dane planiram otići na karaoke.

Kakav je moj treći razred? Kompletna suprotnost od svega do sada. Jednom riječju: bubice. Svi motivirani za učenje, gotovo svi oženjeni/udani s djecom i bez većeg interesa za druženjem u pauzama, nakon škole i sl. Kad radimo individualni rad, može se čuti muha kako šeta (ne kako leti, nego kako šeta), a čak se i nju ne čuje, jer je pristojna.

Učiteljica je fantastična. Imala sam sreće što sam dobila takvu učiteljicu o kojoj se priča po hodnicima kako je super, napisala je D.S.O.

/

I ja sam (kriva za) Lidlić!

Ostati „normalan“ u ovakvom katatonično shizofrenom društvu kao što je naše i nama odraslima počelo je predstavljati ozbiljan problem pa kako onda od djece očekivati da budu drugačija?

Ovih dana cijela „normalna“ hrvatska javnost digla se na noge i razjogunjeno osudila slučaj „Lidlić“, pri čemu su najveće salve bijesa pobrali tamo neki „nenormalni“ roditelji koji „bezočno loše“ odgajaju svoju djecu. Lekciju su im očitali svi oni drugi „normalni“ članovi društva koji svesrdno njeguju „prave vrijednosti“, a sve pod odrješitim vodstvom nekih poznatih faca koje upravo te „prave vrijednosti“, svojim životnim stilom javno i afirmiraju npr. otvaranjem (očima javnosti) svojih pretrpanih ormara odjeće i obuće, piše na Dnevniku jedne razvedenice.

Za početak postavila bih pitanje svakom onom tko je spreman javno istupiti s izjavom „I ja sam Lidlić“ koliko markirane odjeće i obuće ima u svom ormaru te koliko iste imaju i njegova djeca?

/

Multipla skleroza

Nekako u ovo vrijeme, ovih dana, prije točno 17 godina, u 33-toj godini, nakon 36 dana bolničke obrade, vratila sam se kući, u svoju obitelj, dom, svojoj djeci, sa tim bijelim papirićem. Na njemu crnim mašinskim slovima neke čudne brojke i slova, a među njima i dijagnoza: deminijelizacijski proces- multipla skleroza! A djeca; godinu, šest, osam!

Meni je tada sve počelo s okom (upala vidnog živca, slijepa na lijevo oko, a da nisam ni shvatila, no sve se terapijama vratilo) i još uvijek nije bilo težih fizičkih, tj motoričkih ispada. I sve je još uvijek izgledalo dobro, podnošljivo… Lako ću ja to. Godine su prolazile, ispadi sve češći, dani nemoći sve češći, bolnice sve češće... Oni rastu, sazrijevaju. Goje se i odrastaju uz nešto što im je nepoznato, neopipljvo. Ali prisutno sve više….
Zna se već kako je za MS izuzetno važna tjelovježba, zajedno sa pripadajućim ostalim terapijama,od HZZO-a imamo pravo jednom godišnje na stacionarnu fizikalnu terapiju. Naravno da se prvih godina nikako nisam mogla odlučiti. Ali kako se ova ludača počela javljati sve češće, i to je došlo na red, piše Perina.

/

Nema povijest kraja

Isprike uvaženom čitateljstvu zbog kašnjenja posljednjeg nastavka iz serijala o neobičnom Šestom Kundunu- Tsangyangu Gyatsu, jedinom iz loze Kunduna koji nije želio živjeti kao redovnik, napisao je vajrapani.

Svi koji prate serijal već znaju kako se situacija razvila i nema potrebe da nešto ponavljam u uvodu. Tko ima potrebu može se podsjetiti gdje smo stali u nastavku pod naslovom: Sebi dosljedan. Ovaj nastavak morat će biti malo duži da bi smo obuhvatili sve što još treba biti obuhvaćeno.

Za one kojima je možda previše čitati odlomke koje sam uvrstio prijedlog da se odmah otkoturaju dolje do kraja gdje mogu pronaći "Moj osvrt".

/

Zašto ih ne volim

Još od prvog postali su moja noćna mora. Dok su ostale trinaestogodišnjakinje bile sretne i ponosno ih pokazivale, naravno skrivećki. Rijetko sam sudjelovala u tim seansama jer nisam baš bila sretna što ja nemam što pokazati. Onda se sve počelo polako mijenjati i jednog dana stiže zapovijed o novom načinu odijevanja jer kao eto i ja sam ušla u taj svijet muke i pokore. S obzirom da se u mojoj obitelji krojača sve doma šivalo najprije se uzima mjera. To je bila više komedija nego ozbiljna radnja. Bilo me je u visinu, ali sve ostalo čista metla. Kada je bilo gotovo nisam znala da li bih plakala ili bi se smijala. Kako god nisam se uspjela priviknuti pa sam po doma i dalje hodala kao i prije, piše Demetra.

No krenula je i srednja škola i crno-bijela kupljena kombinacija koja me doslovno ubijala. Crni za tamnu, a bijeli za svijetlu obleku. Više se niti ne sjećam koliko sam puta poželjela sve maknuti makar kratko dok je između dva školska sata trajao odmor je onako mršavoj žice su mi žuljale rebra. Čim bih iz škole došla doma prva stvar je bila tijelu dati slobodu. Sada već znate o kojem se mučenju radi.

/

Uvijek se možeš razvesti

Dan je kao stvoren za pisanje, piše confide.
Računalo mi je velikim dijelom krepalo, pa koristim duboko zasluženi odmor na poslu.
Zadnjih par tjedana obavljam posao za troje ljudi, i mogu reći da sam polako leš, leš, leš. Ipak, posao mi je dijelom pomaže da ne mislim na tragikomediju svoje privatne životne situacije.
Momak s kojim se natežem već godinama i dalje pokazuje nikakvu želju za dubljim razgovorima i rješavanjima problema, tako da vrijeme provodimo ili u ignoriranju ili u provociranju.

Danas je dan za svađu.
Sinoć smo si opet ispičkarli sve po redu, ja po tisućiti put rekla da odlazim i da počinjem gledati druge opcije, on po tisuću i prvi to ispustio iz svojeg ušnog prijamnika. Ako to učinim, prozvat će me kujom i droljom, a ako ne učinim, još jednom ćemo plesati isti ples.

/

U p.m., eto di sam!!!

Krajem 8. mjeseca otišla sam s uputnicom u dnevnu bolnicu da vidim kada trebam doći na infuzije željeza. I tako, dođem vam ja tamo, obavim razgovor sa liječnicom, usput joj predam svu papirologiju i krenem sa svim (opet)pregledima: EKG,KKS, šećer u krvi itd.itd. O.K., velim, a šta sad? Veli meni doktorica, e sad idete gore na kat da napišete zamolbu da vam odobre lijek jer vam je on jaaaako skup.

Na pamet mi padoše odmah ona dječica iz ZG-a koja još čekaju čudotvorni lijek. Al, nema veze. Odem vam ja tako na drugi kat i čekam jedno pola sata dok teta iskuca na kompiću jednu složenu rečenicu, sa jednim prstom, moje zamolbe. Došlo mi je da je opičim tastaturom i da sama nosom ispišem istu. Kaže teta na kraju: eto sada morate čekati dva tjedna da konzilij donese odluku. Čuj, dva tjedna! Ok, velim, a kako će te mi javiti?
Poslat ćemo vam na kućnu adresu, piše Živa glava.

/

Narančaste brodolomke

Ursa. Tako se zvao brod koji je jedne noći slične ovoj, tamo neke, sad već požutjele godine, plovio prema sjeveru. Istina, plovili su i tada kao i danas mnogi drugi, ali Ursa je upravo te noći nošena valovima snažnog juga doživjela havariju i nasukala se na hrid. Nije Ursa bila tusera, neka bezvezna barčica ili jedrilica iz čartera, bio je to moćan prekooceanski brod koji je do tad preplovio mora i mora.

Netko je očito nešto gadno zabrljao ili u makini ili na mostu, jer bi donekle bilo shvatljivo da je hridina usred noći iskočila iz mora kao dišpetoža Roža. Ipak, nezgodno je bilo to što se nasred hridi na koju se nasukala Ursa, kočoperila jedna i te kako uočljiva zgrada. Da bi stvar bila zabavnija, ta zgrada je bila - svjetionik. Mulo.

/

Sasvim slučajna osveta

Huc: Na Facebooku me dočeka njegov zahtjev za prijateljstvom. Prihvatim ga, potom iz znatiželje potražim njegovu bivšu. Đurđin profil otkriva da se dobro nosi s rastavom, pače izgleda kao bijeli falusni cvijet procvjetao na stablu divljeg kestena u kasnu jesen. Na fotografijama iz obiteljskog albuma prepoznajem mu kći kao prijateljicu konobarice-studentice u birtiji u koju povremeno zađem. Da, nesumnjivo to je ona! Vesna! Promatram njezino lice na ekranu i na u mi pada spačka. Drugi put kada je ugledam, prozborim:
Mlada damo, trebam vašu pomoć.
Recite gospodine, veli ona.
Ima jedno mjesec dana otkako me udario grom. Otada posjedujem sposobnost vidjeti tuđe sudbine.
Zar tako?
Jest, samo se zagledam u nekoga iz Etera dobijem paket informacija. Vidim prošlost, ali vidim i budućnost te osobe. Nevjerojatno, zar ne?
Nevjerojatno, potvrdi ona smješkajući se.

Prikaži još vijesti...
Statistika

Zadnja 24h

kreiranih blogova

postova

komentara

logiranih korisnika

Trenutno

blogera piše komentar

blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se