Vijesti s bloga

/

idio(TIZ)mi i frazemi vol.2

Čovječanstvo je od pamtivijeka ponosno na svoj razum. Emocije su dugo bile zbunjujuća varka, do pojave znanstveno utvrđene emocionalne inteligencije.

Glazba je instrument emocija. Njeni zvukovi pobuđuju neposredne osjećaje slušatelja od euforije, tuge, bijesa, melankolije do poniranja u sebe samoga.

Osjećaji i razum nisu upućeni jedno na drugo. Ljubav je najbolji dokaz.

Klasični kognitivno znanstveni radovi daju razumu prednost pred emocijama koji čovjeka pretvara u Mr. Spocka koji razlučuje bitno i zanemaruje onaj osjećaj u trbuhu.

Šablonima nije dobro robovati, piše sajam taštine.

/

21.06.

Kada sam bila mala djevojčica, kao i sve djevojčice, a možda čak i više, sanjala sam o svom princu. Male lutke, kolica, bočica... Bili su moji omiljeni rekviziti za igru... Kaže se da inače ženska djeca dosta rano dobivaju majčinske instinkte... Odrastajući sam sanjala o prvom poljupcu... A onda kad sam to ostvarila, sanjala sam o prvom vođenju ljubavi... A kada sam i to ostvarila krenula je borba za ljubav... Htjela sam dobrog muškarca. Ne savršenog, ne preromanticnog, ne prepateticnog... Samo normalnog muškarca kraj sebe. Koji će me poštovati, voljeti, cijeniti i biti uz mene kada mi je to potrebno. Pokušavala sam ga pronaći na više načina. Mislila sam, ako duže i bolje tražim da ću ga prije naći no kako je vrijeme odmicalo do mene su dolazili samo krivi. Dolazili su oni koji su bili izgubljene duše kao i ja... Ali nismo se poklapali.

Do jednog dana, prije točno 2 godine. Javio se ON. Potpuno zaboravljen, potpuno nebitan... I postao bitniji od svih, piše na blogu Moja priča moji snovi.

/

Fulfinum Mirine

Vraćajući se sa Velog Vrha krenuo sam prema Vrbniku jer sam još htio malo odmoriti uz kupanje u uvali Klimno. Na tom putu je i ovaj veliki i stari koprivić (kojeg ovdje zovu poprivić, u Istri ladonja) zanimljivog izgleda za kojeg predaja kaže da ga je posadio kralj Krešimir pri posjetu otoku krku između 1058. i 1074. g. Koliko je to točno ne znam, ali isplati se ovdje stati i pogledati ga, a u njegovom hladu ima i klupa za odmoriti, a sa druge strane ceste je jezerce i ostaci starih kuća i suhozidova koji su služili u stočarstvu.

Dok sam se odmarao slijeće mi na čašu od termosice ovaj leptir koji spada u sovice (Noctuidae) i mislim u jednu od lenti, možda Catocala nupta, ali nisam siguran jer ih ima raznih vrsta, a ne viđaju se često, piše po putu i azimutu.

/

Coquelicot

Jednom, za ranoga jutra, dok se ružičasta kugla nesigurno pomaljala iza starog pognutog jasena, sjedila je na klupici vidikovca koji je znao i za bolje dane. Nestrpljivo je iščekivala onaj zlatni djelić sekunde, trenutak u kojem će se prve zlatne zrake prosuti po žitu, zaslijepiti maslačke i posramiti krtice.

Cvrčci su zanijemili na čas, rapsodija boja se raspršila po polju, maslačak se izvio, a žitom je prostrujao lahor, povijajući nježno stapke pod dirigentskom palicom snenog skakavca, čija se obrva ljutito podizala ukazujući na krivi tonalitet.

Potom je sve utihnulo. Žito se klipićima zagledalo u nebo, skakavac je obrisao naočale, zahvalan na predahu. Bokeh se prelijevao klasjem, beskrajnim nijansama svjetlucavih kuglica. Nekoliko stotinki sekunda lahor je nadmoćno svijao žito u argentinskom tangu, a potom su cvrčci okončali idilu i ponovno započeli s upjevavanjem serenada.
Izula je sandale i bosa prošetala herbarijem prešanih uspomena, piše Olja.

/

Igre kazivanja

Još dok smo vježbali za predstavu doma, primjetila sam kako nam dijete ima izražen smisao ne samo za uživljavanje u uloge, već i iznimno brzo i točno pamti tekstove. Doduše, on je oduvijek bio verbalno jak, progovorio je rano, čisto i točno, te nije imao problema niti s jednim jedinim glasom.

Vrlo brzo usvojio je kratke animirane pjesmice s Youtuba, uglavnom na engleskom, jer ih na hrvatskom, velika šteta, ima mnogo manji izbor i nisu tako atraktivno popraćene produkcijom kao one strane, bilo britanske ili made in USA. Nakon toga počeo je gledati sve moguće crtane filmove, i one koje sam mu sama " gurala ", kvalitetnije, ali i one koji su mene manje dragi, a ono što ga je dosta okupiralo, na moju veliku žalost je dječak imenom Rayan koji zajedno sa svojom mamom, ponekad i tatom, a kasnije i mlađom sestrom ima vlastiti YT kanal na kojem promoviraju razne igračke kakvih nema kod nas, no, kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog, tako je upravo pomoću tih klipova počeo samostalno sklapati i rečenice na engleskom što smo shvatili tek kada je sestru posjetila prijateljica iz Japana s kojom je razgovarao, šturo, ali točno i tečno, na što smo svi ostali paf, napisala je Durica.

/

O isprepadanosti i memorabilijama

Pametni zub:
„Krenuo sam prema toj osobi svoj u ljubičastome, osoba je rekla 'bu!', i ja sam se uplašio. Za uspomenu na taj događaj čuvam evo ovo pačje pero, masno od pačjega loja“, reče Memeo Madjurek Čileanac.
„Zašto baš pačje pero? Ah, nije bitno, ne vjerujem da skrivaš neki smisleni razlog tom uzamaničnom tetošenju jednog nebitnog pačjeg perceta! Mene su pak plašili ljudi u crnom, u više navrata: jednom kao malog, drugi put kao velikog, a treći put kao mrtvog! Istina, tog trećeg puta ja sam zapravo plašila njih u svojstvu utvare, aveti ili sablasti s onoga svijeta. Za uspomenu na taj neslavan događaj sačuvala sam evo ovu molekulu svemira – ali hej, kamo ćete svi? Bojite me se jer sam, mislite vi, ovdje u svojstvu utvare, aveti ili sablasti s onoga svijeta? Ma ne, u međuvremenu sam se ponovno rodila i sad sam opet s ovoga svijeta, od krvi, mesa i praška za pecivo!“ reče Urma Rumek Guantanamera.

/

Šesti dan

Vlakom na rižu:
Stojim na sred ogromnih pašnjaka i svuda oko mene bizoni. Pravi američki bizoni, mrcine. Leže tako na livadi i briju si krzno sa kože. Tamo gdje ne mogu dokučiti svojim kopitama, pomažu im drugi iz krda. Jedni drugima nježno sa brijačim aparatima briju i čerupkaju krzno. Zatim odlaze do ceste koja prolazi pašnjakom i prodaju to krzno na štandovima. Pričam sa Matom koji je naš čovjek, iz doline Neretve. Njega su platili prije par godina, da im organizira prodaju po uzoru na naše štandove s voćem, uz cestu, kada se ide prema Dubrovniku ili Pelješcu. I ništa Mate pokupio kofere i reko svojima da ode za Ameriku. Radit s bizonima. Ovdje sada ubire masnu dnevnicu, štandovi su niknuli i sa jedne i druge strane ceste kroz park Yellowstone. Turisti se zaustavljaju, gledaju krzna, cijenkaju se sa bizonima i posao ide odlično. Samo što bizoni ne žele čuti za plaćanje bilo kako drugačije, nego u kutijama s petardama. Onda po cijele dane i noći trčkaraju okolo i bacaju te petarde jedni drugima pod kopita i umiru od smijeha. Taman mi to sve Mate objašnjava, kada se jedan bizon toliko uplašio jedne upravo eksplodirane petarde, da je ravno krenuo na nas. Nisam stigao ni pomaknuti se, već je ogromna njuška bila na centimetar ispred mojih očiju. Osjetio sam samo strahovit udar.

/

Every journey begins with single step

Nije baš originalno staviti otrcanu frazu za naslov prvoga posta na blogu složit ćete se dragi čitatelji. Doduše nije baš originalno u današnje vrijeme pisati gastro blog ili blog posvećen hrani, ili do vraga blog općenito. Ali eto iz nekog nepoznatog razloga upravo to radimo.
Prije nekoliko dana napustio nas je Anthony Bourdain... čovjek zbog kojeg sam zavolio emisije o kuhanju i putovanjima, čovjek zbog kojeg sam zavolio kuhanje više nego što sam mislio da je moguće, čovjek zbog kojeg sam zavolio i pisanje o hrani.

Listajući po tko zna koji puta njegove knjige rekao sam si pa zašto ne bi i ti nešto napisao o hrani? Zašto ne bi podijelio neke dojmove o restoranima koje posjetiš? Zašto na kraju krajeva ne bi iskoristio onaj fotoaparat koji skuplja prašinu na polici i tu i tamo uslikao hranu koju pripremiš? Ionako to radiš na instagramu. I tako dok sjedim u uredu došla mi je ideja da kreiram ovaj blog, piše na novom blogu Simple foods.

/

Šezdesete na cestama Jugoslavije: Mit i stvarnost

Još uvijek nisam stigao pogledati izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt "Šezdesete u Hrvatskoj - mit i stvarnost", ali to posve sigurno neću propustiti i već se veselim prisjećanja na te godine koje u meni bude ne samo sjećanja na mladost već i na mnoštvo sad tako neobičnih i arhaičnih dizajnerskih rješenja.

A djelić takvoga doživljaja je do mene došao i bez posredovanja muzeja, već zavirivanjem u ladicu ženinog pokojnog ujaka koji je iz tko zna kojeg razloga u njoj sačuvao broj "Moto kurira", publikacije namijenjene članovima Auto moto saveza Jugoslavije (AMSJ) koji je pandan današnjoj HAK reviji. To je izdanje iz ljeta 1969., dakle iz kasnih šezdesetih, i obiluje duhom tih godina, od naslovnice preko tekstova pa do reklama. Da ne dužim, evo skenirane naslovnice i svih reklama iz tog broja, piše Nepoznati Zagreb.

/

Loš sin

Huc:
Vratio sam se kući iz zatvora.
Mater je sjedila za stolom u kuhinji i gledala u prazno.
Pozdravio sam je.
Nije odzdravila.
- Što je – upitao sam.
Šutjela je.
- Dobro došao kući - napokon je rekla.
Natočio sam si rakiju i iskapio je.
- Još bolje te naš'o - odvratio sam sa zadrškom.
Sjeo sam za stol.
- Šta ima?
- Ništa.
- Kako ništa, mora da ima nešto. Mnogo je vremena prošlo.
- Nema.
Tajac. Tišina potraja neko vrijeme.
Mater se pridigne sa stolca.
- Pođi sa mnom, 'oću da ti pokažem nešto...

/

1. ofenziva je prošla

Mela:
Taktička blogerska zavrzlama se nastavlja:

- Glasnogovornica voli Melu, voli rat, al ne voli nogometni rat.

- Freš na svojin postovima nadrobi svega i svašta pa ne znaš šta je tema i šta triba komentirat, rat ili privaru muža.

- Čarapica je priredila svega i svačega iz svog eko uzgoja za naše vatrene.

- V i Gurmi prave kolače, savijače, kruv, pogače, krafne, mafine, baklave, burek… jer su ratnici gladni!!!

- Od Patka ni glasa. Da nije završija u Sibru?

/

O prvenstvu i koječemu

Bilo je veselje nakon pobjede naše reprezentacije protiv Nigerijaca u Kaliningradu. Nisam to očekivala, barem ne na način kako se odigralo, ali sve je dobro završilo i navijači su zadovoljni otišli sa stadiona. Navijao je i moj medo kojeg su mi roditelji kupili kad sam slavila prvi rođendan i star je kao naš izbornik Zlatko Dalić, 49 godina, piše Mendula.

Ukazao se Ćaća na stadionu u Kalinjingradu! Ako mene pitate, evo što ja mislim o tome:

Ako kapitensku traku nosi utajivač poreza (koji je to čak i priznao na španjolskome sudu) onda je sasvim logično i očekivano da u VIP loži stadiona bude upravo Sanader, piše
Knjiški moljac.

U anketi pri dnu naslovnice možete glasati i komentirati o Ćaćinom ukazanju u VIP loži.

/

Bravo Jelen!

Za vas koji ne znate, naš dragi i cijenjeni kolega bloger
Jelen jučer je stigao u Santiago de Compostelu u Španjolskoj, nakon hodočašća koje je trajalo cijelih pet tjedana.

Hodao je od Lourdesa u Fracuskoj, što sve skupa iznosi (govorim po sjećanju) oko 950 kilometara!!
S obzirom da je on skroman i samozatajan, ja pišem ovaj post pohvale.

Takvi pothvati jednostavno ne smiju prolaziti mimo nas nezapaženi, jer su napori i volja da se oni prođu zacijelo ipak ekstraordinarni.
Znam da će netko pomisliti kako tisuće hodočasnika prođe godišnje tu ili takvu rutu, ali ne prođe je tisuću blogera bloghaera, piše Na križanju.

/

Šalteruša - tolko da ti pokvari dan

Nevjerojatno kakve šalteruše imamo, vrlo otporna vrsta, žilava, neiskorjenjiva. Za ovakvo rikanje bi dobila otkaz na celom svetu, kaj otkaz, ne bi ju ni primili na posel.

Učila sam decu - kad prilazite šalteru, navucite smeškić na facu, nije zviška. Međutim, niš ne pali više, vrsta iza stakla (predmnijevam pleksiglasa) je otrovno ratoborna i nadrkana, valjda ušlo u gene, otkad postoji šalter, njene pra-pra-pretkinje su bile šalteruše. Još od špiljih.

Jedna sestra jučer (cca 30 godina) šalje bratu paket na neki otok.

Šalteruša u pošti uzima kutiju za cipele u kojoj su te neke sitnice i reži: kae ovo, kak vi to mislite poslati, to treba obmorati u pakpapir, treba imati špagu zvezanu, adresu pošiljatelja, primatelja, bla bla, piše Seka Smith.

/

Hrvati, jetra i nogomet

Ovaj je post, iako je stavljen pod kategoriju humor, zapravo in memoriam i rođendanski.

Na današnji dan 2007. godine preminuo je hrvatski pjesnik Boris Maruna, a 1986. godine argentinski književnik i nobelovac Jorge Luis Borges. Stjecajem okolnosti, slučajnošću, ili čime već, danas počinje svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Pa kako su to dotični povezani s Hrvatima, jetrom i nogometom? Eto, tu povezanost ću pokušati ovdje elaborirati, kakti na humorističan način, ili možda ne?

Boris Maruna napisao je pjesmu pod nazivom „Hrvati mi idu na jetra“ koju možete poslušati u priloženom videu, a tekst pjesme pročitati ispod videa.

Borges nije podnosio nogomet, smatrao ga je glupošću, „Nogomet je popularan, jer je glupost popularna.“, „Nogomet je jedan od najvećih engleskih zločina.“ „U nogometu postoji ta neka ideja supremacije, moći, koja mi se čini strašnom", veli Borges, a piše Smisao života.

/

O susjedima iz pakla!

Kako opisati ono što nam se događalo od srpnja 2013. pa do 15.11.2016. i dalje?

Odselili smo iz Gajnica, gdje sam bila 24 godine, jer se prije 3,5 godine iznad nas doselio neki luđak-neradnik-pijanica i policija je dolazila skoro svaki dan, kolike je nerede radio, lupao. Prema riječima njegove najbliže susjede, njemu je njegov otac kupio taj stan prije 2013., a brat mu, koji živi izvan Hrvatske, plaća režije.

Nakon pune 2 godine suprug i ja smo odlučili konačno reagirati i prestati tolerirati to divljačko ponašanje tog čovjeka pa smo počeli zvati policiju prvo kao anonimne dojave, a kasnije i sa mojim punim imenom i prezimenom, tužila sam ga i izgubila sve sudove: prekršajni, kazneni i županijski i tad smo odlučili prodati stan i odseliti što smo i učinili.

Prodala sam svoj stan u Gajnicama i nakon 24 godine morala odseliti iz svog doma, jer je sve postalo neizdrživo, piše na blogu Moj plavi svijet.

/

Odmor pred rođendan

Ako ste se zapitali gdje sam pobjegla, odgovor je - na bolje mjesto... Iako više volim samu vožnju autom, a mogla bih se satima voziti, u zadnje vrijeme ipak mi je drago promijeniti okolinu koja je nekako postala dosadna. Isti ljudi, ista okolina, ista ponašanja, isti problemi, iste priče.... mala sredina ponekada zna biti tako zagušljiva.

Vrijeme je cijelo vrijeme bilo lijepo, more neuobičajno toplo za ovo doba godine, a to što sam bila među rijetkima na plaži imalo je dvojaki učinak. Koliko tišina može savršeno odgovarati, toliko može biti dosadna... A valjda je to tako kada se u određenim trenucima u životu ne poklapaš s onim s kime bi trebalo pa zbog toga moraš patiti iako to nimalo ne želiš, piše Pozitivka.

/

A što ako nas zbilja ne želi

Grozno je pitati se ovako pitanje u zadnja 3 mjeseca trudnoće. "Što ako me suprug ne želi, ali ne samo mene nego i naše nerođeno dijete?!" pitanje je koje mi vrti u glavi već danima. Inače mi je lakše pisati o tome nego petljati ljude, ali morala sam i frendice(samo najbolje upoznate u situaciju) uputiti da znaju o čemu se radi.

Naravno, dodijalo mi je pitanje ljudi:" Kada će ti se muž vratiti? Gdje će te živjeti? A koliko ostaje?" No, onda kad je moj odgovor da se on planira vratiti nazad počinju još gora pitanja:"Joj kako ćeš ti jadna sama? Pa koliko će dugo on biti odsutan? Pa zašto ne traži posao bliže?"
Ne krivim ljude, dapače, drago mi je kad vidim da je svima ovo nenormalna situacija, a ne samo meni. Moje cure kažu da je sve skupa ovo bilo prebrzo i prenaglo. Što je vjerojatno istina. Ali za brak je potrebno dvoje, i za napraviti dijete je potrebno dvoje, piše Moja priča, moji snovi.

/

'Sretno srce'

Kako smo danas odradili zadnju predstavu ove pedagoške godine našeg dramskog tima, koji mi je, u ovoj iznimno teškoj i napornoj godini bio radosna aktivnost ispunjena pozitivnom vibrom i energijom čiji mi je angažman davao motivaciju i gurao me naprijed onda kada mi je to bilo najpotrebnije.

Tada kada sam pomalo klonula duhom zbog nekih tužnih čak ružnih i nepotrebnih situacija, koje su se, nažalost, nizale jedna za drugom, kao hrđavi čavli na letvi koja me svako tolko ni malo nije štedila klepit gdi god je stigla sa svih strana. No, i to je prošlo kao što sve prođe, rane sam zavidala, što ljutom travom, što hladnom glavom, i sad sam opet ko nova, prava i spremna za dugi, topli godišnji
kojem se veselim više nego moje dijete igračkama iz hepimila, balonima i kuuulpiti, piše Durica.

/

Moj doživljaj

Napad panike je nešto što se može dogoditi bilo kojoj osobi u bilo kojem trenutku života - stres, proživljena trauma... Razni su okidači. No, najčešće se dogodi jednom i kasnije postane samo sjećanje da je jedanput bilo užasno! Ukoliko ima medicinara ovdje, pogotovo onih koji rade na hitnoj, sigurno mogu potvrditi koliko im je ljudi banulo na vrata zbog straha od infarkta... No, nakon male doze sedativa sve je gotovo.

Napomenula sam da sumnjam na štitnjaču zbog cijelog niza simptoma (i da, ići ću doktoru, ne liječim se pomoću googla). Jedan od simptoma je upravo anksioznost i napad panike. I možda, onda kad sam bila na sistematskom da su mi pregledali štitnjaču (na koju tad nisam ni posumnjala), možda bi je i otkrili pa bi sada već bila na urednoj i redovitoj terapiji. A možda i nije ona, ali to ćemo prepustiti doktorima i obavijestit ću vas čim saznam, piše Život je čudo

/

Blogoprijateljstvo

Deset godina trajanja @luki 2 i @
Dinaja. Virtualno prijateljstvo se slilo u realu, svaki susret iznjedri dijalog o izvorištu ljepote, a bilo ih je...
Danas smo slušale i razumjele govor neba: grmilo je, sijevalo je... mi smo razgovarale o kozmogoniji nutrine,
o razumjevaniju prisnosti i suosjećanju u boli...
Bila je to večer ljubavi, prijateljstva i kreativne ljepote.

I Goldi je bila s nama, to je ono moje vječno, jednostavno ljubav...

/

Glava u balunu

Hrvatska je poznata po mnogobrojnim kafićima, ali i po tome da u svakom "bircu" imate najmanje 4 izbornika i 6 trenera. Istina, ta brojka ponekad zna biti i ekstremno veća, ali u jednoj nogometnoj zemlji poput naše Hrvatske to nije nimalo čudno. Svaka utakmica je popraćena pametovanjem kako bi tko postavio taktiku, koga bi odmah u žrvanj, a koga kasnije i obavezno se na svaki sučev zvižduk iz petnih žila sucu opsuje sve odreda. Tako je to kad nam je glava u balunu. Ne daj Bože da je na kraju utakmice naš tim poražen. Eee, tek onda kreće urnebes, ludnica, pakao na ulicama.

Eto, prekosutra kreće Mundijal, po 21. put, a već danima naši "izbornici" su u akciji od 5 ujutro. Raspravlja se o Argentini, Islandu, Nigeriji, Daliću, Modriću, a onda se otvori i rasprava o Mamiću i bijegu u Međugorje. Sve tzv. izbornici uzimaju u obzir kako bi se uz jutarnje kafenisanje u bircu međusobno prepirali oko velikog nogometnog natjecanja, piše U sridu.

/

Svibanj i Ona

Kada mi je postavljena dijagnoza, a evo sada smo već punoljetne, Ona i ja, i kada su mi rekli da su svi ti simptomi, ustvari zbog Nje, pomislila sam samo "fala ti Bože, znaći nisam kriva ja, nisam lijena i razmažena".
Shvatit će te me kada kažem da sam godinama bila vječito umorna. Spremam se kao cura van, a onda odustanem, ostanem doma, jer me i samo spremanje umorilo.
Najlakše mi je bilo siditi i čitati. A otac bi grinta da će baciti priko balkona i TV, i sve te Gričke vještice i kauč i fotelju, i da počnem živiti kao ostale moje prijateljice, družiti se, izlaziti vani.
Uvik umor, tremor, vrtoglavice, neki mravi po nogama, to je bilo najgroteksnije... kako ikome reći za te mrave, pauke...
Pa gledaš mater kako sve stiže, sve može, a tebi padaju ruke dok usisavaš kuću.
Pa se pitaš kako ćeš kada se udaš? Kako ćeš k'o tvoja mater.
I tako je sa godinama rasla ta grižnja savjesti da ništa ne mogu, i kako drugačije sebi objasniti to "stanje", nego da sam lijena i razmažena.
Postavljanjem dijagnoze, u toj trideset trećoj, dobila sam napokon odgovor!
I, rekla sam sebi, pa ja nisam bolesna! Ja tek imam tu bolest...A na meni je bilo šta sa njom činiti, piše Perina.

/

Doći će maca na vratanca

Jug Albanije prerezala je cijev promjera 110 cm. Kroz tu cijev će se gonjati plin kojeg će upuhivati napaćena azerbejdžanska zemlja. Naime, svojedobno je korporacijska pripametna grupica (BP, Shell i slični) bila odlučila da neće njih Rusi ucjenjivati s plinom već će oni sve od Azerbajdžana dotrati plin do Europe, okolnim putem pa na mala vrata. Tako je nastao Trans Adriatic Pipeline, skraćeno TAV.
Drago mi je radi plina, drago mi je radi investitora koji zadovoljno trljaju ručice, ali mi je žao zemlje. Friško napravljeni plinovod figurira kao bijela traka širine između 28 i 38 m. Traka na svom putu ne mari za prostornu logiku, parcelaciju ili geografiju, ne mari za kulturni krajobraz kojeg u Albaniji ima na svakom kantunu. Pretpostavljam da šiša najkraćim putem. Čini se da je vidljiva čak s Mjeseca odakle bi mogla djelovati nešto kao Kineski zid, ali bez z – dimenzije.

Oko dionice koja prolazi jugom Albanije žive radišni seljaci koji se ozbiljno se bave poljoprivredom. Radišni i ozbiljni albanski seljaci od pradavnih vremena ovdje imaju vinograde, maslinike, voćnjake, šarene njive, piše /0/]otokpiwa

/

Stonoga

fra gavun:
Dobila Maja posao preko ferija u jednom dućančiću gdje 'Sekšovi' nikad ne zalaze. Sve nekakve vode, sokovi u svim bojama, ni piva nema. Maja bješe presretna, bit će džeparca.
Šefi(c)ka je sredovječna žena sa čudnim naglaaskom što je Maji bilo simpa jer je upoznala taj govor kad je bila sa mnom u Boku pa kad se 'otopio led' Šefika joj ispriča da je došla iz Crne Gore. Valjda se tu udala što znam.
Maja nije izdržala pa se pofali kako joj je dida iz Boke (CG). Šefiki bi drago pa u tom tonu i reče: 'Mašala za đeda i pozdravi ga a tebi na račun njega evo 20,00kn.'
Maja sretna s osmjehom od uha do uha pofali se doma a onda kao da se nečeg dosjetila, ode u sobu.
Sutradan, veselo priopći Šefiki da je pozdravio did pa napravi malu dramaturšku pauzu i doda: 'i drugi vas je dida pozdravio'!

/

Gledište

Gdje da počnem? Početak, zapravo, seže daleko, mnogo dalje od onoga što mene trenutno zaokuplja, a to je pitanje gdje leži čovjekov osjećaj za mjeru i takt. Naravno da je to posve individualno, i da ponajmanje ovisi o tuđem očekivanju, no čini mi se da je u mnogome rezultat naše volje, ili pak znatno više, no našeg spontanog, instinktivnog djelovanja. To bi, drugim riječima, značilo da njime možemo upravljati na način da ga u potpunosti kontroliramo, ukoliko to, jasno, želimo, premda dopuštam da u svojoj prosudbi griješim, kao i oni koji pogrešno pretpostave da njihova vulgarna otvorenost nekome može goditi, piše Stanka.

Mi, naime, nemamo potrebu za tim da nam ljudi baš uvijek govore što im je na umu, štoviše laž je ponekad dobrodošla, a prešućivanje još i više.

/

Panofobija

Jutros otvaram facebook i vidim ispovijest studenta sa Save koji je gej i koji je ispričao svoju priču. Čitajući retke, naravno da mi se vrtilo milijun i 800 stvari na pameti i nije mi bilo drago što je on tu izložio. Nije mi bilo drago zato što je takva ispovijest samo potvrdila teze homofobije koja je prisutna u našem društvu. (Inače riječ je bila u tome što su mu cimeri odlazili od njega kada su saznali za njegovu seksualnu orijentaciju.) Meni su takve stvari žalosne u 21.stoljeću, zaista. No, ne bi to bilo toliko čudno i iznenađujuće, tj. ne bi me to toliko ljutilo da nisu u pitanju studenti. Studenti kao budući akademski građani, ljudi koji kroz studij upoznaju različitosti, istražuju, uče iz različitih dokazanih teorija, promišljaju. U Hrvatskoj to očito nije slučaj.

Ne generaliziram, dapače. Samo želim prenijeti neka svoja iskustva. Moj fakultet s tim nema toliko problema. TOLIKO je ključna riječ, jer se i tu nađe tu i tamo neka fobija prema nečemu što je nepoznato, drugačije, ali evo meni je moj fakultet proširio vidike pa se ne žalim, piše na blogu Pisanje kao san:

/

Mogućnost kirvaja

U vrijeme bezbrižnog, ranog djetinjstva dvije situacije su me užasavale. Prva je kad bi me mama tjerala nedjeljom da se idem igrati s vršnjacima iz ulice za koje sam već tada tvrdila da su idioti a život me kasnije nije demantirao. Druga je kad bih čula neku opojnu melodiju s radio ili TV prijamnika a za koju nikako nisam mogla saznati o kojoj se pjesmi radi. Nemogućnost da ju snimim na kazetu i danonoćno preslušavam na svom walkmanu lomila bi mi srce od tuge. Ne pretjerujem.

Tih dječjih godina, kraj ljeta označavao je početak sezone kirvaja. To su bili dani koje smo, uglavnom, provodili sjedeći u zakrilju voćnjaka za masnim, plastičnim stolnjacima tjerajući muhe s hladne prasetine i janjetine, pikirajući pogledom omiljeni dio anatomije skurenih životinja jer nakon toliko godina istih dosadnih ljudi znalo se jako dobro čija su rebra a čije nogice i to se poštovalo poput krvne osvete, piše Svjetioničarka.

/

Hedy Lamarr, ekstaza, i ja

Huc:
Želeo sam da razmišljam o velikim i moćnim stvarima ali jednostavno nije išlo, bioprognoza je bila loša. Spustio sam se u lokalnu birtiju i za šankom trut– traćio vreme. Birtija je bila pusta. Samo su deda Daba i deda Suvi ćutke sedeli zagledani u poluprazne čaše predsobom. Nisu izmenili niti reč. Kelner Rambo, mnogo mišićav dasa dofatio se Playboya. Nalakćen iza šanka čitao je članak o Zsa Zsa Gabor. Muve su letele unaokolo, sletale su nam na ruke, na ćelenku, nos, ali mi smo retko kad reagovali. Nismo želeli da igramo njihovu igru. Ponekad je najbolje odbiti sudelovati u bezvezariji. Na vratima birtije pojavio se stanoviti debeljko u sivom odelu. Žurnim je korakom prišao šanku. Umesto pozdrava zagrmio je – DUPLI VISKI!

/

Biti podstanar

Danas je biti podstanar u velikom gradu sasvim normalna stvar, ali podstanarski život nije bajka. Mnogo je tu odricanja i teške borbe za preživljavanje.

Stignu primanja (plaća) negdje polovicom mjeseca, a već krajem i početkom idućeg počinjemo stezati remenje. Računi za struju i vodu svakim mjesecom nam se čine sve većim i većim, iako zapravo nisu.
Problem svih zaposlenih, bili oni podstanari ili ne, su upravo preniska primanja koja su nezamisliva i neshvatljiva za hrvatske prilike, piše na blogu U sridu.

/

Nikada nisam znala smišljati naslove

Prvo ću reći da mi je jako žao što jedino što mi iskače je poezija! Bit ću bezobrazno iskrena i reć da ne volim poeziju! Priznat ću isto tako da ju ne volim jer ju ne razumijem!

Obožavam psihološke romane u kojima do zadnjeg slova moraš pratiti radnju i zbog kojih moraš razmišljati cijelo vrijeme, al ne volim poeziju. Nemam problema s emocijama niti s dubinama sebe ... ali ta poezija... ne razumijem!
Toliko želim pročitati neki dobar tekst onak baš komad teksta... al ne, nema!

Fotografije obožavam pa su me blogići sa slikicama malo oraspoložili, ali onak baš mi je žao što ne nalazim ono što želim eto!
Ne želim da se itko pronađe uvrijeđen! Cijenim Vaš trud i Vaše emocije i Vas, samo ne razumijem poeziju, piše snaga tvokuna.

/

Underdogg

blogdogg:Jednom sam crowdfondajući za svoju prvu knjigu poezije Permakultura rumene kadulje došao k izvjesnom lokalnom moćniku. nakon što je odslušao moju suptilnu grebažu, veli:
(ja u kancelariji:)

-Dože! Dat ću ti sada jedan koristan savjet: nikad, al NIKAD mi nemoj doć s problemom. Dođi mi s rješenjem!


Razmišljajući o njegovom savjetu radikalno sam promjenio pristup cijeloj priči i za divno čudo-doživio preokret života. jezikom kladioničara-iz dvojke u keca! Jednostavno sam svoj problem (besparicu) počeo svima prikazivati kao rješenje:


-Gle, ja para nemam, al to nije moj problem...ono što ću ja s tvojim parama napravit, to će bit zaista nešto!

/

Četrnaest godina noćojelca (NF)

Evo nakon Eurovog i drugi aktivni blog, moj, navršava 14 godina. Počeo je jedne nedjelje, na zelenoj pozadini ponuđenoj od blog servisa, prvi postovi su bili bez fotografija, jer mi se nije dalo ufuravati, kako se to prebacuje. Bio sam jedan od rijetkih ovdje koji je pak znao što je blog, jer sam par godina na platformi red7.de, u međuvremenu ugasloj, objavljivao na njemačkom jeziku pjesme i političke sadržaje, u otprilike blog formi, budući da su imali neki način bodovanja, u jednom momentu sam bio čak među prvih deset u trenucima uzleta te zajednice.

Ustvari blog je bio neka vrsta kompromisa, ja sam u priličnoj unutrašnjoj krizi prihvatio 1999. poziv vjeroučiteljice na izuzetno jeftino hodočašće u Rim, razmišljajući u stilu, vidi Rim i umri, Rim me nije oporavio, samo sam definitivno raskrižio s kršćanstvom, i napale su me misli da sam zbilja luzer, ugasit ću se, a ništa ne ostaviti iza sebe, pa sam odlučio barem napraviti web stranicu s mojim dotadašnjim stvaralačkim vrhovima.

/

Mojim blogerima

Na istoj baušteli već sad više od 7 mjeseci. Ima svašta i ništa. Kako god okreneš. S poslovne strane imao sam nekih dvojbi.

Ova firma za koju radim na ovoj baušteli želi da pređem kod njih direktno. Meni je to bila želja i plan, radeći kao iznajmljen radnik očekivao sam i nadao se tome. Počeli dogovarat kao prelazak, a onda sam se predomislio.

Iako me moja matična firma onako malo legalno "krade", ipak sam odlučio ostati još malo.
U međuvremenu sam išao na jedan razgovor u tu svoju firmu i pričao s glavnim direktorom.
Malo sam mu prezentirao i dao do znanja da kužim što i kako rade, napisao je Belator.

/

Iz dvora u svit

Ma isto bi se tila vratit u one sritne dvore našega ditinjstva di smo između murtilice i đirani od dice postajali judi.
Sist na podan skal pa stuč one tri mendule ča ih je baba našla u žep od traverše, ono ka slučajno čut ča šjora Mare ima špjegat šjori Tonki u četiri joka, zaigrat na cingarelu i bacit na plovke,ako me muški primidu u klapu.
Ma nima više dvora, posikli su žižulu iz kantuna, razbili funtanu.
Stari su se priselil pod čemprese na Lovrinac, a mlaji pobigli sa Lušca , Varoša , Manuša....pobigli iz kaleta i s pjaceta.
Opustili su zauvik dvori i ona lipota živjenja ka su susidi jedn drugima tili puno dobrega, piše Annabonni

/

Popularni Patak u raljama života

Listen very carefully... ovo ću reći samo jednom.
(a ovaj put ne piše Patak nego njegova mentorica, zato što je Patku potrebna vaša pomoć)

Dragi moji, stanje je ovakvo... prvi put otkako je 'prešao na onu stranu' i oženio se (mislim da sam u sretnu vijest već spomenula),
Patak ne zna koji bi trebao biti njegov sljedeći korak. Danas čak, a to je prvi put otkako je dovoljno porastao da to i može, nije potrčao ni za svojom mentoricom i nije ju pokušao ugristi kao što to svaki dan radi.
Nevjerojatno.
A do sada je u sve bio siguran - čim ju je ugledao, odmah je znao kako je Patka ljubav njegovog života i danima se nije od odvajao čak i sa suprotne strane ograde. Kada su konačno i tu prepreku prebrodili i počeli zajedno živjeti, neumorno ju je čuvao od drugih udvarača kao i od nasilnika. Ako se Patka bojala cijeli dan izaći van i isti je provela nedostupna na visokom sanduku, ostao je i on uz nju... i tako sve dok drugim patkama nismo našli nove vlasnike.

/

Dojče gosti

Ne znam kako vi - no moja family - posebno ovi in law - pomozimibože.

Već dugo ne pisah o njima. No, kako mi je sister in law, nakon jedne kratke poruke na jednoj od internetskih mreža (hoću reći na onoj što je košta samo ulogiranja na Wi-Fi) - "prekosutra stižemo" - što je punih 9 godina što je nije bilo na našem kućnom pragu - eto nje. Uključujući dvoje maloljetne dječice što ne znaju guknuti ništa na materinjem jeziku, već s ovim većim komuniciram na engleskom, piše Rudarka.

Uglavnom, jedna od odlika tih odbjeglih ljudi - ne, ovdje ne govorimo o gastarbajterima jer oni naporno rade, teško žive i jedva čekaju da se vrate svojim najbližima u domovini - je da su zaboravili onu selendru gdje su odrasli, pa čak i nas iz centra metropole tretiraju retardiranim, neukim življem koji živi u doba kraljice Viktorije.

Znači - dođu i čude se toploj vodi, asfaltiranoj cesti, internetu…

/

Me(n)ga dan, rođendan!

Ove godine za 23. rođendan sam dobila, pogodi sad- mengu! I to onu mengu kad ti je na knap i već razmišljate o imenima za djecu i skužite da su kolica za bebu skupa i da za 10000 kuna kolko su jedna došla, moraju znat sama letjet! Doslovno sam se već vidla u rodilištu, prikopčana na drip i idemo! Na kraju sam se više šokirala kad sam ju dobila jer smo bili uvjereni da sam definitivno trudna. Ugl da. Dobila sam mengu. Sise mi nisu narasle zbog trudničkih hormona neg ćevapa i čokolade. Sretan mi rođendan!

Na poslu je isto bilo okej, ne pretjerano stresno i taman sam nakon posla otišla u Lidl po uloške i tampone i čokoladu i svu ostalu potrebnu i nepotrebnu municiju koja bi mi kakti trebala pomoć da preživim ova utapanja koja su slijedila, piše Dnevnik velike cure.

/

Revolucija odjeće i rublja

Eto dragi slušatelji Radio Revolucije i blogeri Bloga.hr ispričavan se šta prija vrimena tj. prija vašeg godišnjeg, danas točno u 00:01 moran reć da je revolucija iznenada buknula. Rafali se čuju sa sviju strana, paljba je toliko jaka da se ne čuje moj susid kad pušta vodu u WC-u.

U slučaju da se nekontrolirano rasprostre po ciloj lipoj našoj, najprija uzmite u naramak sve šta van triba za prvu pomoć. Ženske neka obavezno ponesu ono šta in najbolje stoji: suknje, vešte, aljine, šminku, štikle i torbice. Muški dimežanu, lulu, duvan i bokun slanine. To će bi dosta za prvi ratni okršaj, piše /0/]Mela.

/

Život teče dalje

Ja sam mrvicu zeznula s rukom. Ima ona prosta riječ, ali nekako mi ne priliči da budem prosta.

Malo sam se, kao, polomila. Smrskala sam puno tih nekih kostiju u ruci. Pa su me operirali, zašarafili i tako... Malo se zakompliciralo, pa će me opet operirati.

Dobila sam dozu krvi.

Mora bit da je od nekog dobrog čovjeka ta krv.

Sve nekako mislim da je neki žestoki optimist. Valjda je to zarazno, jer nisam depresivna, piše na blogu Fridini zapisi.

/

Francuz

Kako ti kupus:
- iden ja sa seston vanka.
- otkad ti sa sestron izlaziš vanka? zadnji put si sa njon bila vanka kad vas je mater vodila u park.
- pa eto, nikad nije kasno da se upoznamo :P
- dobro, to je i normalno, a di idete?
- idemo na st. patcic parti.
- otkad to sveti patrik partija?
- ma to je samo onako. pozva nas je francuz na pivu.
- koj francuz, koje pivo?
- a jedan šta smo ga upoznale priko fejsa :))
- aj dobro.

/

Ostavljanje pušenja i mršavljenje za žene

Jedna moja facebook-prijateljica hrabro je postavila dnevni status koji zvuči grubo, nimalo damski: „Stvarno mi treba neka kurčina, da prestanem pušit proklete cigare!“ Neću navesti koja zbog onih koji su uvijek spremni da sve krivo shvate, najnormalnije izokrenu ili se skandaliziraju nad onim što bi im trebalo biti primjer ili primjereno. Tako je i ovom prilikom ispod njena statusa krenuo da se odužuje niz manje-više duhovitih i promašenih komentara. Bio sam jedan od rijetkih koji su je ozbiljno shvatili.

Napisao sam: „Ne samo iskreno i pošteno, nego bi možda bilo i uspješno.“ Ona je odgovorila: „Ooooo…..bilo bi itekako uspješno, ma barem bi smanjila“, piše Babl.

/

Sjeta

Rascvali se makovi u moru zelenom lelujavom pod povjetarcem koji se došuljao iznenada iza leđa pogledu. Tako su nježni makovi kao suze crvene koje kliznu malo lijevo, malo desno pa se zaustave crnim me okom gledajući. Pogled daljini juri, traži izgubljeno vrijeme, traži onu moju Slavoniju, onu punu života, cvrkuta i zvukova milih. Povjetarac zašušti kroz klasje i makove zaljulja i učini mi se da malena sam djevojčica, da djed me moj za ruku drži i uzdahne onako duboko, duboko u razmišljanju hoće li godina biti dobra. Učini mi se da zvuk kopita čujem i rzanje kod kola tamo nakraj njive, a mi hodamo posred žitnog mora i makove berem za bakicu moju, a djed se na makove ljuti, korov su govori mi. Kako mogu biti korov tako lijepi crveni, kao samt od kojeg mama haljinu ima nikako ne razumijem, piše Demetra.

/

Kad kiši pomiriši

Ima one neke internetske poslovice za ubijanje vremena gdje se laže maže kako su četrdesete bolje od tridesetih, šezdesete od pedesetih i tako redom sve dok smrt ne postane bolja od života, i dalje nekako tvrdim da su tridesete ipak, top, mnoge žene preferiraju četrdesete, ali ko im kriv kad su išle rađat pa su tek u kratkim trenucima četrdesetih vratile sebi svoje vrijeme, ako uopće jesu i ako im je uopće išta od energije ostalo, neke od njih mahnito tvrde da su i dalje one top i da energije imaju beskrajno i da su snažne i nepobjedive i da ih je majčinstvo učinilo vrhunaravnim superbićima, al, bzvz zamajavanje, četrdesete su lagano ono vrijeme kad se prepušta mjesto onim dvadesetogodišnjakinjama, jer ipak, alo.

Drugi oblik zamajavanja jest da je to sve u glavi, ali glava isto ima tol'ke godine nakupljenih informacija i ne može više funkcionirati kao ono nekada, čak i ako ništa od tih informacija nije uspjela prisvojiti i pretvorit u nešto nazovi pametno, ipak je to sve zakrčeno i šteka, pomalo. A emocije, eh emocijeeee, piše aniram.

/

Djevojke s mjehurima na stopalima volim

A 1981. sa napunjenih četrnajst bila sam si tak skroz važna. Konačno sam dočekala da mogu ić na Kupu, a da niko za mnom ne hoda i ne nabraja - ajde jedi, ajde u ladovinu, ajde na sunce, ajde nemoj pit ladno, ajde u vodu, ajde iz vode. Pa sam uglavnom popodneva provodila na kupalištu, doista više čitajuć i kartajuć belu nego u vodi ( mama je već počela sumnjat jesam ja uopće na Kupi, jer sam iz dana u dan bila sve bjelja ko Kasper; a kak ćeš i pocrnit ak prekartaš pola vremena za stolom ).
I jedan dan iću ja bosa na kupalište, ne znam šta me spopalo. Mama probala pedagoški djelovat, al ja baš oću ić bosa. Ženi pale klapne, slegla ramenima, ko ono - pa kad si glupa ajde bosa. Dakle, vrijeme kretanja oko 1 popodne, temperatura asfalta cca 400 stupnjeva; šta reći, piše smjehotvorine.

/

Pametni zub (II)

Predstavljamo vam jedan od najboljih postova koje smo pročitali u posljednje vrijeme.

Kada je moja nećakinja bila jako malena beba, još nekrštena (čekalo se da se nešto riješi, pa skupi rodbina, pa...) posumnjalo se da ima nekakvu zloćudnu bolest i pred njenim roditeljima je, zajedno sa svom rodbinom, bio jedan ružan period pun neizvjesnosti i straha.

Moja sestra je dan prije odlaska u bolnicu uzela malenu, najboljeg kućnog prijatelja su pitali želi li joj biti kum, i nakon što je ovaj, počašćen tim prijedlogom, pristao, istog dana su njih četvero (kum, malena i roditelji) otišli kod svećenika zamoliti ga da je krsti. Sve je obavljeno u jednom danu.
Nakon nekoliko mjeseci mrcvarenja po bolnicama ispostavilo se, srećom, da je malena zdrava i da su crne slutnje bile neosnovane.
Ona je sada: zdrava, lijepa, pametna, dobra i odnedavno punoljetna djevojka. I malo tvrdoglava, kako se i pristoji ovim godinama, piše V.

/

Da nam živi živi rad

Kad san radija na fakultetu, tamo početkon osandesetih, na zavod nan je doša iz Šibenika radit novi magistar, pa smo mu moj šef i ja dali ruke da useli u stan u Radunici. Uske spiralne skale, nigdi ravnog zida, a namještaj velik, pari se nema šanse da će proć. Onda moj šef, doktor znanosti, uzeja metar, primirija sve zidove, kosine i kutove, onda primirija namještaj, uzeja kartu, lapiš i digitron buje... ili čak šiber, zaboravija san jesmo li već imali digitrone, ali ako jesmo radili su samo osnovne operacije... dakle sidne on i deset minuti računa, a onda smo u po ure po njegovin uputama sve unili bez da smo frižali bilo namještaj bilo zid, a onda otišli lokat, piše Nenad Bego.

E, ali to je bila sredina dvadesetog stoljeća, doba mraka kad smo bili školovani i dobro plaćeni pa nan se nije dalo puno radit nego smo sve rješavali inteligencijon. E, a današnji suvereni žitelj RH za kojega smo mi onda mislili da će biti besmrtan i putovati pneumatskim vlakom kroz vakuumsku cijev od Splita do Brača za 30 sekundi, rekao je NE!

/

Matvejevićev "Brevijar"

Prolazeći kroz Zadar kupio sam "Mediteranski brevijar", za koji sam odavno znao da se negdje mota po policama knjižara, ali nikako da mi upadne u vidokrug. Ostavio sam si ga za varšavske vožnje autobusom na posao, i dobro je poslužio, piše Astrosailor.

Matvejević piše jako educirano, uostalom, ako se prihvatite pisanja "brevijara" kako bi drugačije pisali...ne može to svatko. Počinje dosta tvrdo, preučeno, ali kad se čovjek navikne da ima posla sa piscem staroga kova, prihvati igru, onda ide glatko. Nije me iznenadio, znao sam mu stil iz djelića "Razgovora s Krležom" ili eseja na koje sam tu i tamo nailazio. To je način koji izumire s njegovom generacijom, kao i teme o kojima pišu.

/

Dvije godine unazad

U krizi sam. Golemoj. Pregolemoj. U zadnje vrijeme nijedna misao nema svoj početak i kraj, riječi ne dolaze, ali sve do sada kada sam se napokon odlučila napisati pokoje slovo za one koji me čitaju i podržavaju, ali i za one koji me ne vole i koji galantno popljuju svaki moj post. No, kažu da živimo u demokraciji pa je to sve legitimno, piše na blogu
Pisanje kao san.

Nije sad riječ o mojem psihološkom stanju, već o tome kako sam se osjećala prije 2 godine. Kada sam bila malo mlađa, usudila bih se reći i gluplja nego danas, ali to je sve život i kažu da je normalno da s vremenom postaješ zreliji (ne vrijedi za sve, naravno).

/

Volumen i masa u prostoru

Naša najdraža blogerska učiteljica Mela piše o nastavnom području: Prostorno oblikovanje – modeliranje i građenje za drugi razred.
Promatrali smo različite fotografije kornjača i uočavali njen oblik i teksture. Zatim sam na komadu gline demonstrirala kako iz jednog komada gline načiniti kornjaču. Djeca su sklona da trgaju komade i lijepe ih, npr, glavu i udove. Poslije svi ti dijelovi popadaju.

Najprije smo zaključili da treba glinu izmijesiti u lopticu koju treba malo spljoštiti. Slijedilo je zarezivanje kako pokazuje crtež kako bismo dobili noge, glavu i repić.

/

Kad su ti susjedi dežurni debili

Što reći. Nakon četiri godine života u stranom i velikom gradu, napokon nađem stan po mjeri. Štoviše, stan je to u dvorištu iliti dvorišni stan iliti mala kućica iz pedeset i neke. Bez obzira na godinu proizvodnje, gazda si je dao oduška i baš fino uredio stan. Stan su mu uređivala tri čovjeka, a novaca je dobio od države, piše na blogu Lanolinine mudrosti.

Ono što nas je na prvu osvojilo, to je bila spavaća soba. Kao siročići iz 17. stoljeća, u ovom gradu i za naše pare, dobit spavaću sobu bilo je ravno luksuzu kakav može uživati samo kraljica Elizabeta.

Drugo što nas je osvojilo na prvu, cijeli je stan zaista bio čist. Napokon nisam morala provesti svoju mladost ribajući tuđu masnoću, dlake i ine prelijepe stvari koje dolaze s prelijepim stanom. Treća stvar, imamo dvorište.
Ali…

/

Kako što nastaje

Pametni zub:

„Sve se vidi s ovog vidikovca“, reče Endemija Futke. „Ono jezero u daljini, već pri horizontu, znate li kako je nastalo? Prije nekih šest tisuća godina, u osvit agrara, neki je pastir napasao svoje ovce na toj strani. Napasao, napasao i naišao na – baš to jezero koje gledate. Popio je vode i otpočinuo na žalu. Razbudilo ga tanko meketanje. Najmlađe janje otelo se stadu, ušlo u jezersku vodu i utopilo se. Pastir je krenuo za njim, ali kad mu je voda stigla do koljena, nije se odvažio dalje. Bio je zaozbiljno tužan, taj pastir, to mu je janje bilo mezimasto. Zaplakao je – i plakao, i plakao, i plakao – sve dok od njegovih suza nije nastalo ovo jezero koje vidite tamo, pri rubu horizonta.“
„Ono isto jezero u kojem mu se utopilo janje, pastir je kasnije stvorio svojim suzama?“, upita Rene Lumbago.
„Tako je.“
„Ali tu nema logike.“

/

Ako ne morate, nemojte čitati

Drug Fresh opet ima viška vremena te elaborira sve i svašta, gdje god stigne. Pročitajmo što je ovog puta 'mudroga' napisao te stavio na naslovnicu (ili nije on stavio na naslovnicu, hmm):

Kolegica Julka je napisala uvijek aktualan post o blogosuicidima i novoj olimpijskoj disciplini 4x400 puta odlazim sa bloga, tri puta je spomenula riječ blog, tri puta riječ komentari, i ništa.

Samovoljom Blognjuza koji se ne prvi put na ovaj način obračunava s nevinim blogericama, jer je prekjučer na fotoblog metio umisto tortice od Julke, neki korov koji je uslikala ona skojevka Elyca koja se skompala s Annaboni, i taj korov nazvala kupusom s očitom namjerom da uvridi Kupusa.

/

Lubenovac na Velebitu

Veliki Lubenovac jedno je od najljepših mjesta u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. To je krška udolina smještena na samom rubu Strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Nekoć su na Lubenovcu u ljetnim mjesecima obitavali ljudi, zajedno sa svojom stokom, a danas se tamo nalaze ostaci pedesetak ljetnih stanova, suhozida i šterni. Na Lubenovcu je ostala sačuvana i lokva, Lubenovačka ruja, koja je u prošlosti služila za napajanje stoke - ovaca, koza, krava i konja.

Na Lubenovcu je nekada postojao planinarski dom, no sada su od njega samo temelji – izgorio je u požaru. Nedavno su na Lubenovcu obnovljeni pastirski stanovi, piše Goran Šafarek.

/

Šezdesete u Hrvatskoj

O šezdesetima svi ponešto znamo uglavnom iz priča naših roditelja, djedova i baka. No da biste doživjeli atmosferu šezdesetih, najbolje je otići u Muzej za umjetnost i obrt. Za početak, potrebno je napomenuti da naslov izložbe ne odgovara nužno vremenskom razdoblju koje izložba obrađuje.

Naime, pokriva se razdoblje od 1958. kada je započeta liberalizacija društva do 1971. kada je zbog Hrvatskog proljeća prekinuta. To razdoblje stoga karakterizira kreativnost i optimizam (za razliku od danas).Odmah na ulazu će vas dočekati legendarni fićo, za koji bi se moglo reći da je simbol tog razdoblja budući da tada mnogim ljudima auto imati auto postaje realnost (pa makar to bio i fićo), piše na blogu Kul Zagreb.

/

Projekt: Planinar ili O seksu bez kondoma

Prošlo je dva tjedna otkad nisam stupio nogom na planinu. Priznajem, tužni su to i teški trenuci za mene. Pitao me prošli tjedan kolega, koji me inače često pita za moja planinarska lutanja vikendom, uobičajeno pitanje uz smiješak - znak da ga fascinira to što netko kao ja, debuljškasti kosati nord (što je točno jer Varaždinec za Zagrebečane i jest sjevernjak), uporno planinari svaki vikend i uz to se uporno i prividno svakog tjedna sve više deblja.

Ukoliko vidim da mu je prezabavno, pitam ja njega kad ćemo na Medvednicu da me malo provede po svojoj planini. Dovoljno je reći da nismo bili još nijednom, ali to je i jasno jer on meni cijelo vrijeme zapravo šalje signale s porukom da inicijativu prepušta meni, piše maithreya.

/

Quo Vadis

Ima jedno pleme, koje u svom jeziku nema riječi lijevo, desno. Prostor određuje smjerovima sjever, jug, istok, zapad. Kreni prema jugu, kuhinja je istočno, kupatilo zapadno. Bože, kako lijep jezik! U svakom trenutku znaš gdje se nalaziš, orijentiran u prostoru života svog, te kamo moraš usmjeriti svoj naredni korak. Znaš li u kojem smjeru ideš?!

Sjećam se svojih sretnih trenutaka. Najviše puta bijahu povezani s jugom, smjer jugo istok. Sjever me je rastuživao, iako mi je nudio dobar život. Na njega naviknuta. Odrasla i odgojena u duhu - »priden«. Kad osvijestih da mi ne čini dobro, pokušah ga smanjiti, umanjiti, promijeniti ili bar malo omiliti. Možda, zamijeniti ga s »pomalo« i »vrag odnija prišu«. Koji divan, divan jezik! Mediteranski milje, opušteno uživanje u životu. Pokušah, životni izlet prema jugu. Radeći u Dalmaciji pokušala sam uloviti ritam, piše Pjaceta.

/

EU totalitarizam

Kada za sve treba nekakva dozvola, to onda znači da je sve zabranjeno. To sa slobodom i ljudskim pravima nema nikakve veze. Ali ima jako puno veze s totalitarizmom. I s birokratskim idiotizmom, piše
toco1980foto.

Produkt tog EU birokratskog idiotizma svakako je GDPR. Neki ga već nazivaju "birokratskim monstrumom" koji je rezultirao samo time da se svima u EU život zakomplicirao i zagorčao, uz posvemašnji kaos po pitanju toga tko što(ne) smije raditi. I dok s jedne strane jedni muku muče s time da im "ne procure podaci", te svima stižu do bola iritantne obavijesti "uvjetima korištenja" ili "upotrebi podataka", drugi bez pardona sami i dalje serviraju svoje osobne podatke po internetu, društvenim mrežama i gdjegod stignu.

/

Ko bi gori sad je bolji

Bilo je to davno, neko drugo doba, završavala se srednja škola, bližili smo se maturi, bilo je proljeće, otvarali se zeleni pupovi, otvarao se cijeli jedan svijetao i obećavajući novi svijet, bili smo onako bedasto sretni kao što su to maturanti svih zemalja uvijek bili i ostali, sretni jer postojimo, sretni, jer, eto, tako, hormoni i to, divili smo se onda onoj ćelavoj pjevačici, činila nam se ultimativnim simbolom snage i bunta, žena koja je nešto drugo osim kose, noktiju, sisa, minjaka i to, žena koja je pokazivala ljepotu i snagu na svoj način a nikako uobičajeni i nametnuti, šuškali smo onda da sirota dolazi iz zemlje u kojoj popovi vladaju i u kojoj je abortus zabranjen i žene nemaju nikakva prava, jebiga, činilo se onda to beskrajno zatucano, daleko i činili smo se onda samima sebi tako sigurnima i zaštićenima u svojem gnijezdu, piše Ani ram.

/

Vodopadi Kravice

Išao sam nekoliko dana na put u Hercegovinu i naravno uz janjetinu s ražnja obišli smo i nekoliko znamenitih mjesta. Janjetina na Jablanici, kolači i kava u Mostaru na starom mostu, pivo u Međugorju. Između ostalog ugodno su me iznenadile Kravice.
Rijeka Trebizat, nedaleko od Ljubuškog usred kamenitog hercegovačkog krša slijeva se u mjestu Studenci i stvorila je predivan vodopad visine oko 30 metara okružen maslinama i smokvama.

Na oko 40 km od Mostara i smješteno između Međugorja, Čapljine i Ljubuškog, nalaze se predivni vodopadi Kravica, za koje moram biti iskren do prije desetak godina nisam ni znao da postoje. Prije desetak godina kada sam bio prvi put, to je još bila divljina, piše kenguur.

Prikaži još vijesti...
Statistika

Zadnja 24h

kreiranih blogova

postova

komentara

logiranih korisnika

Trenutno

blogera piše komentar

blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum