Vijesti s bloga

/

Žička kartuzija

Žička kartuzija je nekadašnji kartuzijanski samostan koji leži u dolini Ivana Krstitelja, pored sela Žiče, u Općini Slovenske Konjice.
Prve samostanske građevine izgrađene su 1160. godine, piše nisan EL DIABLO.

U samostanu sa velikom crkvom sv. Ivana Krstitelja, živjeli su zaređeni monasi u vrlo strogim uvjetima. Osnivač samostana bio je štajerski graničarski grof Otakar III. Traungauer, sebi je zadao zadatak - da doseli francuske monahe iz njihove Grande Chartreuse (Velike kartuzije) i omogući im rad i život u Sloveniji.

Monasi su se pored religioznih bavili i svjetovnim zanimanjima, između ostalog opekarstvom, mlinarstvom, staklarstvom i brojnim drugim zanatima, koji su u to vrijeme bili unosni i nešto vrijedili a ponajviše im je od ruke išla - medicina i farmacija - biljni lijekovi i ljekovite trave.

/

Part in Ark

Ove sezone me baš nije bilo puno po gradu tako da ne znam koje su lokacije ove godine "in", a koje "out" što se zabave i dobre atmosfere tiče, no osobito mi je drago bilo vidjeti prekjučer kako je ovosezonsko izdanje "Art in park" akcije u dvorištu između Tomićeve i Štrosa još bolje nego lano! Ovogodišnje dekoracije su još zanimljivije i šarolikije, a ljudi ima još više nego lani - sa razlogom, rekao bih, jer to mjesto odiše dobrom i šarenom energijom, ali i svježinom (onom doslovnom, temperaturnom) što je isto važno kad se treba maknuti sa vrućeg asfalta.

Neka nam "Art in park" poživi i slijedećih godina, napisao je Nepoznati Zagreb.

/

Dijalozi: sreća

Mario: Kaj za tebe znači sreća?

Goga: Osjećaj ugode zbog nečega.

Mario: A kaj to tebe usrećuje?

Goga: Ljubav, radost mojih bližnjih, financijska sigurnost, osjećaj korisnosti u društvu.

Mario: Bez tih stvari ne bi mogla biti sretna?

Goga: Bih, odnosno možda i ne.

Mario: Pa kaj je onda sreća? Zar su to stvarno uvjeti za sreću? Kaj da nemaš nikoga 'ko te voli i da nemaš financijsku sigurnost i posao koji radiš, da li bi mogla biti sretna samo zato jer jesi, jer postojiš?

/

Na školjiću

Aniram: I sada ravno deset godina kasnije sjedim sa mužjakom ponovo u nebulozi, da sam kojim slučajem uspješna i poduzetna i produktivna ženka onda bi s nama sjedilo i naše zajedničko mladunče a mi bismo ga podučavali onda manirima ponašanja za stolom u javnosti, ja bih podjednako škicala na žute zgrade školjića i prisjećala se mladosti i osjećala se onda potpunijom i zadovoljnijom jer ispunjena biološka funkcija jedino daje smisao svim našim prijašnjim potezima, propuštenima ili ne, nebitno, sve onda možemo pravdati krunom na nasljednikovoj glavi a inače se nema baš nekog razloga za pravdanje, preostaje samo puko promatranje... ili to ili je u ljudskoženskoj prirodi najveć od svega uklesano ono nikad biti zadovoljna nikad stati uvijek zahtjevati još uvijek žaliti jer nije onako nego je ovako, svejedno, ipak, bilo bi baš jako lijepo kada bi blog servis bio malo više mobajl jusers frendli pa da se ne moram ovoliko patiti u svojim frstvrldproblemsima...

/

Gdje će iduće grunut?

Hmm da, to je pitanje koje se postavlja ovih dana u Europi s obzirom da su ISIL-ovci razvalili Španjolsku posljednjih dana i to u jeku turističke sezone (čovjek bi pomislio da je slučajno), piše Sumo Hrvat s kauča.
No, ako stavimo na stranu taktiku ISIL-a i razlog napada na neku zemlju, postavlja se pitanje tko je kriv i kako to spriječiti u budućnosti?

Sukob zapadne kršćanske civilizacije i islamskog svijeta traje od stoljeća sedmog, od prvotnih arapskih osvajanja, preko križarskih ratova i osmanlijskih osvajanja do konačne kolonizacije arapskih zemalja od strane europskih sila nakon 1. svjetskog rata. Od tog trenutka do današnjeg dana zemlje bliskog istoka su pod apsolutnom dominacijom zapadnih sila, piše Smisao života.

/

Kako sam izašao iz Menopauze

Caffe Bar Menopauza jedan je od najposjećenijih u kvartu. Poznajem vlasnicu i muža joj, piše Pametni zub. Ispričala mi je, prvo ona, a par dana kasnije i on, muž, da su se dugo dovijali kako nazvati taj svoj pijaćni prostor (koji su naizgled povoljno unajmili od nekog zaštićenog najmodavca što je stasao sredinom devedesetih). Kod posljednje šanse? American nešto nešto ili čak Big Boss, po trnju, bit će, ne? Sve same gluposti su im padale na pamet sve dok Rajko, muž, nije rekao:
„Znam! Neka se zove Cirkus. Ili Ciklus. Ili čak Kraj ciklusa?
„Slažem se“, odgovori mu supruga, Zdenka. „Neka se zove Menopauza.“
I bi Menopauza.
Doduše, supružnici se još nekoliko narednih godina nisu uspjeli dogovoriti je li riječ o ženskoj ili muškoj menopauzi.
„Muška menopauza je mit!“ tvrdio je Rajko.
„I ženska je!“, branila se Zdenka.

/

Iz prakse; i na licu mjesta!

Životni nauci. Za generacije koje slijede piše Iskreni trol.

Bila su neka drugačija vremena. Prije one grde poplave u Zagrebu. Ivančica je rođena još prije toga, prije 1960, u Zagrebu. Bila je zgodan mladi curetak, baš fajn puca. I danas, divna je žena. Dama. Majka. Prijateljica prava. Kraljica. Fakinka!

Kvartovska škvadra je bila velika i stalna. To se družilo svaki dan. Terale su se zajebancije i zafrkancije.
Veli da je bilo izuzetno puno smijeha. Rondali su po kvartu i po cijelom gradu. Bili su baš prava ekipa! Bila je nekako i zaštićena. Jer, imala je starijeg brata. Fakina . Ono, pravog fakina. I znalo se; Ivančica je njegova sestra, nju se poštivati mora.

A gledali su je. Furt su je gledali. Kad god bi ju mamek poslal u dućan, nazad se po cesti nikad nije peške vratila. Fakini su terali već kojekakve aute.

"Odi Ivančica, kaj buš peške išla" ?

I tak se ona furt nekam vozila. Veli da joj nikad nisu dali ići peške. A sve domaći, sve škvadra. Nemaš brige.

I tak, jedan dan, vraćala se s glavne ceste. I stali su. Njih trojica.

/

Kako je Atma probala život u hramu i otišla na pustolovinu godine

Dragi moji, Atma se vratila iz dvodnevnog boravka u njemačkom hramu, Goloka Dhami, gdje je prvi puta i prespavala u ašramu i osjetila barem malo kako je to živjeti u hramu. Slavio se Sri Krishna Janmastami, dan pojave Sri Krishne, prije više od 5 000 g. tu na našem planetu. Koga zanima nešto više o tome, najbolje da počne čitati Bhagavad Gitu, knjigu sa svim mogućim odgovorima ili Srimad Bhagavatam, a ja ću ovaj post posvetiti opisivanju svog iskustva boravka u hramu i prolaska kroz ovu ludu avanturu.

Mala napomena koja je bitna za daljnji tijek događanja je da sam na put otišla 13. kolovoza, u nedjelju, a trebala sam ostati na moru do ponedjeljka

/

Zašto volim Melbourne

Kad si negdje „vani“ neizbježno se tu i tam javi i pitanje – Da li se vratiti? Zašto se vratiti? Gdje se vratiti? A i natežu nas iz vlade da se vratimo. Ali to nije tema ovog teksta-posta. Samo je uvod za jedno od pitanja - zašto se uopće ne vratiti, nego ipak ostati u “tuđini“ (iako mi Melbourne više nije to, I love Melbourne!). Ne znači da ću vječno ostati u Melbourneu, ali nedavno sam razmišljala o jednom, možda čak i banalnom, razlogu zašto volim biti ovdje. Ali odmah da kažem – ne, nije ekonomija, lova, i slično, napisala je Tikvica.

Volim ovaj grad zbog knjiga. Možda zvuči glupo, ali eto.... Od početka moga boravka ovdje, najviše me veselila ta dostupnost knjigama, pisanoj riječi, od književnosti, do svega drugoga. Možda bi se ukratko reklo, dostupnost informacija, ali to nije baš zgodan izraz u ovom elektronskom dobu gdje je sve, naizgled, tako dostupno.

Dodatak:
Melbourne je sedmu godinu zaredom proglašen najboljim gradom za život na svijetu, čitatelji punkufer.hr-a mogu uživati u ovom postu

/

O onome što me hrani

Jedno od "običnih" jela s kojima nažicam komplimente i od najvećih gunđala svakako je neka od varijacija na temu rižota: povrtni, juneći, s temeljcem kao i bez njega, na bijelo, šumski, you name it… I koliko god se talijanska kulinarska tradicija hvalila autohtonošću rižota, kao i svakom drugom klasiku, standardne francuske tehnike kuhanja čine Arborio žitaricu najboljom verzijom same sebe. U čemu je tajna? Zrnca zahtijevaju puno pažnje. Ako moraš pogledati na kutiju koliko se dugo sugerira kuhanje, već si u problemu. Nije to za tebe. Primi se juhe iz vrećice. Sigurno je sigurno, piše Svjetioničarka.

/

Ide to svom kraju

Što posredno što neposredno, godinama se bavim iznajmljivanjem apartmana, piše Nisa.

Kao iznajmljivač koji je uredno prijavio svoj objekt i uredni platiša svim državnim haračima (koji su ruku na srce za male iznajmljivače i mali s obzirom na harač ostalih djelatnosti), jako me ljuti sva ova fama koja se stvara, posebno kod dalmatinskih iznajmljivača.
Hoštapleri, jebali bi se za kunu, najbolje da stranci samo šalju eure dok se oni lade ispod palme (najčešća rečenica cijelog ljeta!), nekulturne ljenčine koje preveslaju i mater zapareura, cijelu godinu ništa ne rade i onda se žale na malo buke, nek sad jedu govna europskih turista tako skupi...samo su neki od komentara na koje nailazim okolo po portalima, a i uživo.

Koliko ljudi misle da jedan mali iznajmljivač uopće zaradi tokom ljeta, u splitskom području sezona je otprilike 45 dana, kada ništa više ne moraju radit cijelu, ej cijelu godinu?

/

Sinkronizacija (u) retrogradnosti

"Ah, kad se to kod njih koristilo, a u nas su još volovi vukli! Oni su ispred nas najmanje 20 godina! Prešišali su nas za desetljeće! Zaostajemo za Skandinavcima 30 godina! Kaskamo za Amerima 50! Ma ti Japanci, nećemo ih stići ni za 100 godina!"

Generacijama se na ovim prostorima nadalo i stremilo onoj konačnoj gospodarsko-tehnološko-kulturno-mentalitetnoj usklađenosti sa zapadnim svijetom, uvijek se utemeljeno i/li neutemeljeno patilo od kompleksa zaostalosti i manje vrijednosti, ali od svih mogućih načina na koje se može i treba uskladiti, dobrodušan netko se danas ne može ne zapitati - pa kud baš sinkronizacija u ovom smislu?

A da ironija valjda bude veća, obrnut je čak i njegov geografski smjer (pored kvalitativnog smjera usklađivanja), jer se u toj retrogradnosti nisu ovi s onima tamo, nego oni s ovima vamo, piše Modesti blejz.

/

Oko Osora

Kako je nekad Osor bio važan grad i luka zahvaljujući položaju i prokopanom kanalu na prevlaci između Cresa i Lošinja sigurno svi znate, a o tome svjedoče zidine oko gradića i više sakralnih objekata.

Preko Osora je išao najstariji europski poznati pomorsko-kopneni Jantarni put od Egejskog do Baltičkog mora i u ilirskim grobovima u okolici Osora nađeni su brojni jantarski ukrasi. Danas je Osor malo mjesto sa oko 50 stanovnika ali zahvaljujući turizmu, Osorskim glazbenim večerima (koji se održavaju u Osoru od 1976. godine), i mostu koji spaja otoke Cres i Lošinj, a koji se dvaput na dan okreće kako bi propustio plovila, uvijek je živo u ljetnim mjesecima.

Zanimljiv je i planinarima jer odavde vodi staza na Osorščicu, planinu na Lošinju, piše Po putu i azimutu.

/

47

Zdenkov kulturni kombi: Neki od nas su stigli onamo, drugi nisu. U malo drukčijoj konstelaciji, mogli su i oni, pa je red da se prisjetimo poneke od tih moguće-nemogućih priča…

1. 47., Judeja
Isus je podigao glavu i zamišljeno nekoliko minuta zurio u maglom zastrte obrise Maslinske gore, ondje u daljini.
2. 1803., Austrija
U carskim tamnicama nisu osobito brinuli o grijanju, pa se zatvorenik broj 14857, Wolfgang Amadeus Mozart, u popriličnoj mjeri smrzavao, a zima je bila jedna od hladnijih.
3. 1900., Provansa
Mediteranski začini sve su intenzivnije mirisali, počinjalo je proljeće i vrijeme je bilo ugodno, daleko ugodnije nego gore na Sjeveru, kojeg je prezirao iz dna duše, makar se rodio - greškom, doduše, bio je sve uvjereniji, kako je vrijeme odmicalo - ondje, u toj ravnoj i sivoj pripizdini.
4. 1936., Austrija
Mercédčs von Weigl, rođena Jellinek, zadigla je suknju i prekoračila preko pljuvačke, koja je prizemljila ispred nje nekoliko sekunda ranije.
5. 1944., Pacifik
„Danas mi je možda čak i rođendan.“ - pomislila je gledajući u ocean.
6. 1944., Pacifik
Kapetan Noriaki Mishima bio je bolno svjestan toga da je najstariji među japanskim pilotima, i da se mladost neće vratiti.
7. 2017, Hrvatska
Neke priče ipak valja zadržati za sebe.

/

Mesoreznica

Virujen da svi znate šta je mesoreznica. Ako ima takvi koji su u nedoumici, tj. ne znaju šta bi mislili kada se spomene pojam mesoreznica da razjasnim kako je to ona sprava sa velikin okruglin nožen na stalku koji rotira i koja ima jedan pomični dio šta ide tamo-amo. E taj dio šta ide tamo amo je ključni element mesoreznice, osim onog kola šta regulira debljinu rezanja, jer da on ne ide tamo-amo zakurac bi oni okrugli nož vrtija. Znači, za dobro izrezat buđolu, murtadelu oli čajnu ključna je linearna kretnja segmenta koji ide tamo-amo.

E, a jeste li se ikad zapitali koje su nus pojave od tog dila šta ide tamo-amo? Sto posto niste. Ali idemo redom, piše kako ti kupus.

/

Njemačko ljeto

I tako ja došla u München usred ljeta, ali samo na 4 dana. I dok me dočekala topla noć (čak i u ponoć), sutradan se sve preokrenulo. Pravi jesenski dan. Sivilo, prohladno, hoće kiša - neće kiša tip neba. Probudila se u 5h ujutro u ženskim bolovima, roknula tabletu i vratila se u krevet.

Bolje da sam ležala cijeli dan nego da sam učinila što sam učinila. Odlučila sam se prvi put biciklom otići kod doktorice unatoč sivom osmijehu neba i bolovima koji su plesali oko trbuha i križa, piše na blogu Memoari.

Stavila broj preveliku kacigu, obukla jednu majcu (na 12 minhenskih stupnjeva) i krenula. E da, nisam rekla da ne znam pratiti navigaciju. No išla sam.

/

Ne lupaj, dečko

Nije ti to više ono Sarajevo - rekli su mi mnogi. S naglaskom na ono. Kao da su mi htjeli dati mig. Toliko su mi puta ponovili ONO da sam o toj riječi počeo razmišljati kao o kratici. ONO kao općenarodna obrana. Pa dobro, rekoh im, ni Split nije više onaj Split, nije ni Zagreb, vjerojatno nije ni Kuala Lumpur, pa što bi samo Sarajevo moralo zadržavati ONO.
Vidjet ćeš...

Nisam imao previše prilika za upoznati ono Sarajevo. Izleti sa školom i poneko proputovanje, sat-dva na Baščaršiji, obilazak vrela Bosne i to bi manje-više bilo to. Taj, hoću reći - onaj grad, mogao sam upoznati jedino kroz ono što su o njemu pričali, pisali i pjevali neki drugi. Oni koji su ga uspjeli više disati, piše Brod u boci.

/

Slobodno govori i izražavaj se

Nekoliko savjeta na blogu Slobodno govori:
1) Slobodno govori i izražavaj se pazeći da ne povrijediš osjećaje drugih
2) Ispričaj istinu o onome što se dogodilo, ako si ti bio jedan od onih koje su vrijeđali
3) Nemoj zataškavati probleme i zbivanja i govori o tome argumentirano i jasno
4) Nemoj se bojati posljedica svojih nastojanja da se ispravi nepravda i spriječi zlo, samo ti možeš prevladati svoj podsvjesni strah.

Na blogu Moj tajni svijet možete čitati o komentarima na blogu: iz svega do sada otkad sam na ovom portalu, a to je od 2.9.2005. mogu vidjeti raznolikost svega, ali nikad nikome ne mogu niti neću uvjetovati sa kim će se družiti na blogu ili izvan bloga, jer je to pravo svakog od nas da biramo sugovornike, kako ovdje - tako i u stvarnom životu.

/

Život tijekom prve polovice 2017. godine

Da vas prvo sve pozdravim. Nekolicina vas je već pitala na mojim starim temama gdje sam i zašto nema novih postova. Mislim da je sad došlo vrijeme da se odužim. Volim čitati druge blogere, par njih i pratim i volim ponekad nešto komentirati. No, nisam baš u zadnje vrijeme imala ni vremena ni volje za pisanje postova na blogu. A nema mi smisla napisati neki post na blogu tek toliko. Radije manje postova količinski, ali da imaju nekog smisla, piše na blogu Afrine mudrolije.

Prva polovica ove godine je za mene bila poprilično uzbudljiva. S aspekta faksa je bila i više nego uspješna te faks ide svom kraju. Uspjela sam dati većinu planiranih ispita i jako mi je drago zbog toga. Opet, s druge strane, već se raspitujem o zaposlenju, tražim neka poznanstva, sakupljam neke informacije....

/

Dar

Polako sabirem dojmove vezane uz prošlotjedno, pjesničkim obvezama potaknuto putovanje na Brač, druženje s troje, pa potom četvero suputnika u autu kojim upravlja muškarac koji kao da je izašao iz romana Dostojevskog, dobričina, pričljiv, duhovit, iznimno opušten momak kojeg zbog njegove frizure i fizionomije prozvah Beethoven, a kojeg sada već mogu nazvati prijateljem, napisala je Stanka.

Stizanje u posljednji čas, na -za nas- posljednji trajekt za Supetar, međutim ne i za Beethovena, jer se kolima ne uspijeva ukrcati, no uskoro, veseo, javlja kako pristiže jedva sat kasnije, sljedećim brodom. Dok ispija pivo u birtiji do našeg hotela u Selcima, preko puta kojeg se s pozornice već ore stihovi, mi razmišljamo gdje li je zapeo naš duhovni mecena, no žeđ ne pita, najprije se valja pošteno okrijepiti.

/

Baština prožeta (ne)kulturom

Zašto se takvi festivali održavaju u parkovima, pored jezera, na Poljudu, a ne recimo u Dioklecijanovoj palači, na Medvedgradu kod Oltara Domovine ili u Trakošćanu, a u Valpovu se održava u dvorcu?

Odgovor je jako jednostavan – jer takvim festivalima nije mjesto na takvim mjestima jer dolazi do štete na kulturnoj materijalnoj baštini! Između ostalog jer dolazi do velike koncentracije posjetitelja na površinski malom prostoru tijekom kratkog razdoblja. Zato se sve više uvode pravila o brojnosti posjetitelja u pojedinim povijesno-kulturnim mjestima kao što su dvorci, utvrde, crkve. Kao primjer možemo navesti špilju – arheološki lokalitet Altamiru, sve se više raspravlja o previše ljudi na dubrovačkim zidinama, katedrali u Ninu, a pitanje je vremena kada će se početi raspravljati i paziti na mnogobrojne posjete u Dioklecijanovoj palace, piše na blogu Šegrtski zapisi.

/

Nek se nađe

Prilika kao stvorena za lopove, piše Samo svoja.

Pravo da kažem nisam nikad spavala širom otvorenih prozora iako
mislim da nema šanse da netko doleluja na I kat u noćnoj smjeni, preko balkona.

Tiho, mračno, nema više Rudijevog kafića ispod, cijela terasa u zelenilu, grane jele se svijaju donesene vjetrom ponekad i na moj balkon.

Zastrašujuća inspiracija lude glave može upriličiti kojekakve scene.

Da smirim maštaonicu moram i ja imati nekakva pomagala. Pa makar i ovakva, kad već nemam pendrek, lisice ni vibrator. Da budem sigurna, stavila sam bat za meso pod jastuk.

/

'ko je kriv?

Digla se frka, što je ona ženice sebe točala u kadi iza kuće jer nije na moru, vruće joj je, zaštićena drvećem, a ipak su je susjedi prijavili za remećenje reda (ne mira, nego samo reda) jer su joj vidjeli kroz grane sisice, a kako što znate, sise se ne smije pokazivati u javnosti, piše Anabonni.

Možeš na FKK plažama izbečit oči koliko oćeš, može ti se i ona stvar ukrutiti i bez afričke šljive, ali u podravskom selu ti budi uzoran muž i bleji preko ograde, ali ne govori da blejiš!!!

Freshcayg piše: Da napomenemo da je žena stara 38 godina, dakle nije ka neke blogerice di to više nije lipo za vidit. Postavlja se pitanje ko je prijavija ženu:

A) susid Štef
B) seoski AFŽ
C) župnik

Šta vi mislite, ko bi to moga bit?

/

Odličan 5

Uspešno završen porodičan ručak. Mami je zagorela pita od višanja. Tati nije zasmetalo jer su višnje bile od babe (tatina mama) iz Hrvatske, pa mu slatko, strpane u neku ispranu flašu od gaziranog soka i to je satima nosio naokolo kao luda nasta, piše fantasy_xv.

I doneo je neke razne đinđule s kirbaja jer je tetka sa crvenim ružem i kikom do dupeta birala kao programirani zombi najsvetlucavije što je moglo i što bi privuklo i insekte pa možda poslalo i odsjaj vanzemaljcima, a kika joj je narasla, ona prošla stoji okačena na zidu kao ukras, i tako ti neki čudni detalji kreativnosti al sve u nadi da to tako i treba, divim se pomisli da neko na +55 može da se tvrdoglavo uputi ka drečavom ma kolika god bila atrakcija i fešta, ali ko sam ja da sudim kad sam i ja u petom razredu na ekskurziji po egzotičnim pećinama birao sve pozlaćeno a po nekom pravilu i najjeftinije i beše toga puno, puno a malo džeparca.

/

Podzemlja velegrada

Ovaj je tekst kratak vodič onima koji kao i mi putuju bez vodiča u nepoznato. Jedan od prvih problema s kojim smo se susretali bilo je snalaženje u podzemljima velegrada, piše More ljubavi.

Kada smo planirali gdje odsjesti, u kojem hotelu, prvo što smo gledali bila je blizina metro stanica. Sve izgleda tako jednostavno kada na karti vidite da je hotel udaljen par minuta hoda od stanice podzemne željeznice. I tako mi lijepo siđemo na stanici koja je pored hotela. Pogledamo po zidovima: Izlaz broj 1, broj 2... izlaza kao u priči. Na našoj ih je stanici bilo 8! Koji sada izlaz odabrati, kada jedna stanica opslužuje čitav jedan veliki kvart grada? Prilikom planiranja učinih osnovnu pogrešku, nisam gledao plan stanice i izlaza!

/

Sezonski posao

Jučer je na portalu izašao članak o anonimnom Zagrepčaninu sezoncu koji je doživio neugodnosti otišavši na sezonski rad na more očekujući dobru plaću i normalne radne uvjete, ali od toga nije bilo ništa.

Sve me to podsjetilo na moju priču jer sam i ja ove godine pokušala biti sezonski radnik i zaraditi nešto više novaca uz dobre uvjete, na neko vrijeme ostaviti svoje najdraže i malo se strpiti, jer za dobru zaradu potrebno je ponekad i malo žrtve.

Čitajući članak anonimnog "Zagrepčanca" ne mogu a da ne prokomentiram dijelove koji se doslovno podudaraju s mojim momentima provedenim na sezonskom radu, piše na blogu Sidhartha.

/

Vrime od revolucije

Kad se skoro sav blogerski svit sjati na žalo i uživa blagodati našeg lipog mora, kad je Blog.hr najtanji, vrime je za revoluciju. Naš zaštitni znak – raštiku i tajnu lozinku „mesni doručak“ već znate.

Lanjska revolucija, još potajno bukti i pravo je vrime, da se ponovo razbukta, u novom ruhu, kontra novog neprijatelja.

Ova revolucija, nije ka dosadašnje. Pod barjakom ljubavne drame, opozvat ćemo sve muške vojake i nastavit ćemo svoju žensku borbu protiv Franje, piše Mela.

Doli Franjo i svi njegovi sljedbenici: Freš, Domenico, Kupus i Blognews!

/

Vapaj starog novinara

Vjerujem da će malo tko vidjeti išta alarmantno u onome nad čim se najdublje zgražam. Zaista, samo po sebi je praktički beznačajno, ali meni je ovaj primjer simptom raširene patologije, napisao je Babl.

Pred nama je jedan magazin, savršeno otisnut vrhunskom tehnikom. Magazin u sebi ima takozvanu "duplericu". Na duplerici su smještene dvije fotografije. Fotografije su svaka za sebe savršene: lijepa djevojka fotografirana po svim zahtjevima pin-upa. I što tu nije u redu?

Zabrinjavajuće je da je to očigledan primjer nečijeg kratkog spoja u glavi, za mene je to još jedan slučaj onoga za što bi se moglo reći "da ti pamet stane".

/

Inćuni!

Najprije trebate imati jednog dragog i dobrog kolegu, koji će imati volje priko radnog vrimena, onako još za lada, „prošetati“ po peškariji, pazaru… a onda i strpljivo izvijestiti o ponudi.

Ovaj put je Izbor bio vrlo logičan; jer kad se potrefe friški inćuni to je to, piše Perina.

E, a sljedeće šta van treba to je jedan dragi barba Ante, koji će vas uputiti u sve tajne ove po meni čak ekstravagantne, sitne plave ribe.

Priča je da je izuzetno bogata omega-3 masnim kiselinama, proteinima, vitaminima, onim B posebno, kalcijem, magnezijem, fosforom... Zna je i da postoji oko 150 vrsta inćuna diljem morskih prostranstava i da jedni od najkvalitetnijih plivaju baš našim Jadranom. Znao je da im je životni vijek oko 3 godine, kao što je i znao da inćun može narasti čak do 20 centimetara u dužinu i ostati vitak...

/

Vijesti s recepcije

Ne samo da sam bila nervozna dok sam se spremala za posao, jer mi je klima puhala točno za vrat, a puder se topio na licu, nego me i Nela, pred desetak minuta, umilnim glasom pitala da li bih mogla da ju zamijenim sutra, pa iz noćne produžim na njenu smjenu, piše decembar2001.

Tko nije radio noćnu smjenu, taj ne zna što je „kruh sa sedam kora“. Naročito mi žene. Na muškima se to toliko ne vidi, ali kada se nama 'zaplave' podočnjaci, pa ih nikakav korektor ne može prikriti, nije baš lijepo vidjeti djelatnicu za pultom recepcije da izgleda kao predozirana ili kao nakon pijančenja.

No, ne može mi nitko pomoći, kao ni svim ljudima na ovom svijetu koji rade „turnuse“, što radim kao „recepcionarka“.
Te noći u hotelu je bilo tiho. Uglavnom su se svi gosti vratili iz večernjih šetnji, partyja, izleta s brodom i utonuli u vruću noć u svojim klimatiziranim sobama.

/

Ljeto na mirnim vodama

Ihhhh, da vidiš to jezero, pogotovo u zoru kad mu magla površinu prekrije, a gore iznad tog sloja oblaka naziru se planine, planine i samo planine. A pastrmke - vakve - raširio bi ruke, razrogačio oči, kao da ih je upravo taj čas skinuo s udice.

Kako se zove to jezero - pitao sam ga tad, ne toliko što me interesiralo pecanje nego eto više onako, iz pristojnosti, piše Brod u boci.

Boračko - odgovori on, a ja pomislih - eh i ovaj je još sav u svojim ofenzivama, sigurno na tom jezeru imaju odmaralište boračke organizacije pa eto, odlaze tamo, pričaju o jurišima, mašin-geverama i kostobolji, a između tih aktivnosti usput nešto pecaju.

/

Biseri sportskih (su)komentatora

Zadnjih dana sam intenzivnije pratio sportska događanja (razni TV kanali, štampa, internet) i naletio na nekoliko besmislica (pa i laži), izrečenih od strane sportskih komentatora i sukomentatora, piše Hoćemo cenzuru. Pa da krenemo redom (bez navođenja medija i osoba, jer ne znam imena svih autora dole pobrojanih mudrosti):

U nekoliko medija mogla se čuti/pročitati statistika vezana uz dosadašnje utakmice Dinama i Hajduka u koje su uračunate i utakmice odigrane u Kraljevini Jugoslaviji?! Podloga za to je odluka NK Dinamo (koja je donesena nedavno) da se, bez ikakvog smislenog razloga osim vjerojatno onoga da budu stariji klub od Hajduka, proglasi nasljednikom Građanskog.

Predstavljajući kubansku atletičarku za vrijeme prijenosa svjetskog prvenstva u atletici u Londonu, naš vrli komentator je rekao „još nije emigrirala“, dodao da se samo šali i nasmijao se sam sebi.

/

Upražnjeno prinčevsko radno mjesto

Mediji javljaju da PRINC PHILIP ODLAZI U MIROVINU, napisao je Knjiški moljac.

Čovjek uči dok je živ - ja neuk nisam ni znao da je to profesija, radno mjesto. I pitam se, što će biti dalje, jesu li već raspisali NATJEČAJ ZA UPRAŽNJENO PRINČEVSKO RADNO MJESTO?

I pitam se, koji su uvjeti, koje škole kandidat treba završiti, koliki je probni rok, kakvo je radno vrijeme, ima li pravo na regres, naknadu za prijevoz i "gablec", ima li sindikalnu zaštitu? I mogu li se ja kao stranac prijaviti?

/

Kawasaki u Hrvatskoj

Prije mjesec dana imao sam sreću i zadovoljstvo upoznati grupu Japanaca, koji su
zastali na par dana u Zagrebu na svom putu prema Rijeci. Rijeka i Kawasaki (rijeka
se na japanskom kaže kawa) gradovi su prijatelji evo već 40 godina, piše nihonkichigai.

U ugodnom društvu nekoliko nas zaljubljenika u Japan, učenika japanskog jezika, studenata
Japanologije, profesorica japanskog jezika i članova Makoto hrvatsko japanskog
društva, družilo se nekoliko sati sa dragim gostima iz prijateljskog grada Kawasakija.

/

Morske radosti

7:50, sunce i jutarnje ćakule zrikavaca. Već sam desetak dana na moru i mislim da sam se barem naguštala sto se plivanja tiče. Rekla bi moja majka koja me i naučila plivati tako da je prevrnula gumeni čamac (meni su nekada potrebne rigorozne metode) da sam kao riba u vodi i što je, je, meni najbitniji dio mora - kupanje, zadovoljen je. Zašto uopće to spominjem kad sam još ovdje i guštam jutarnju kavicu uz malo brljavljenja po morskom stolnjaku s motivima školjkica i morskih zvijezda, pitao bi se netko, no, kako to obično biva s mojim boravcima ovdje, uvijek se neki neočekivani kufer događa. Bar nikada nije dosadno!

Pred neki dan smo napunili cisternu s vodom, da bi istu večer vidjeli da pušta jer je puknuta. U ova tri dana istekli su gotovo svi kubici ove dragocjene tekućine, što znači da ćemo vjerojatno sutra biti bez mogućnosti sranja u vlastitu školjku, piše Atma.

/

Domaće

Kad živite negdje drugdje, kao što sve više ljudi iz Lijepe Njihove živi, onda vam svugdje gdje ste upadne u oko ako ima nešto iz Hrvatske, piše astrosailor.

Nema mnogo takvih proizvoda, značaj naše proizvodnje jako brzo opada s udaljenosti od Zagreba. Jako. Kad sam živio na Tajvanu, traženje proizvoda "Made in Croatia" ne bi baš dalo rezultata.

Borough Market je tržnica koja je nezaobilazni dio svih onih koji su željni okusiti delicije sa svih strana svijeta. Mjesto i jest gastronomski svijet u malom. Posebnost ove tržnice jest što oni koji se tamo nađu mogu okusiti i hrvatske proizvode, piše La Loba.

/

Pismo prijatelju

Prijatelju stari, pitaš me kako provodim dane i kako sam.
Odmah ću Ti reći da ovo drugo ne znam. Smisao toga kurtoaznog pitanja nikada nisam shvaćala, piše na blogu Divlje srce.
Kada bih mogla vratiti vrijeme, nisam sigurna bih li radije otišla do kreveta svojih roditelja, neposredno prije trenutka u kome su me začeli i omela ih, ili bih samoj sebi utuvila u glavu neke stvari još u djetinjstvu.
Nisam sama tražila biti rođena i doći ovamo. Ali sada, kada sam već ovdje, na ovom putu zvanom Život, od mene je nastala prava ratnica.
Ne zamišljaj superženu koja sabljom siječe sve oko sebe, već mirnu, običnu ženu, koja se svakog dana bori sa mnoštvom predrasuda, uvjerenja, ubjeđivanja i neprihvaćanja.
Ne zamišljaj tipičnu grintavicu.
To ne.

/

40 u hladu

'Toplinski val'
'Toplotni udar'
'Nikad zabilježene temperature'
'Ne izlazite, pijte, na radite.....blablabla....' svima vam se ove rečenice vrte po glavi zadnjih dana. A kako i ne bi kad ih slušamo i čitamo po cijeli dan.

Dosadilo mi, piše Suncokretica.

Je, vruće je. Pa ljeto je. Malo je toplije nego inače, ali baš da je tako ekstremno kako se bombastično najavljuje - i nije. Bilo je u povijesti ekstrema a ne bi ni bili ekstremi da se povremeno ne dogode. I ponavljaju se. I 'obaraju rekordi'.

/

Arcana imperii

Nikada do sad nije bilo toliko informacija na dohvat ruke, piše sajam taštine.
Međutim, algoritamske procedure koje strukturiraju naše znanje, poigravaju se iz prikrajka.

Prije pet godina kad su pirati bili na svome vrhuncu, a WikiLeaks kao moralistički regulator pravednika sukcesivno objelodanjivao diplomatske depeše, aktivisti za tipkovnicama su povjerovali kako je gotovo s državnim tajnama i netransparentnim zakulisnim politikama.

U međuvremenu se došlo u ideološku slijepu ulicu: Assange petu godinu ne izlazi iz ekvadorskog veleposlanstva, a njegova platforma je pod sumnjom selekcije materijala, te tako dospjela u kategoriju javnog mnijenja - „tiraniju transparentnosti“.

/

Fra Bonaventura Duda

Fra Bonaventura Duda, franjevački svećenik, preminuo je danas u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu u 94. godini života, 76. redovništva i 68. godini svećeništva.

Bio je jedan od najuglednijih franjevaca na hrvatskom jezičnom području. Objavio je više od 40 knjiga te je dobitnik niza hrvatskih i stranih nagrada i priznanja.

Na blogu Sjećanja i osvrti možete pročitati pjesmu koja je bila posebno draga dobro poznatom fra Bonaventuri Dudi.

/

O komentarima na blog.hr

Po mnogočemu se ovaj blog razlikuje od sličnih blogova. O ostalom nekom drugom zgodom, u ovom postu osvrnut ću se samo na komentare, bolnu točku ovog bloga. Po rječniku, kulturi i pravopisu lako bi se moglo zaključiti da dio komentara pišu mlađi tinejdžeri koji su bježali sa sata kada se učio pravopis, a ne odrasli, ozbiljni i obrazovani ljudi.

Komentari su skoro idealni za samoreklamiranje, to zna svatko od nas. Na ovom blogu dio blogera smatra da je kao komentar dovoljno ostaviti nešto poput „:))“, za što nije potrebno niti pročitati post, da se ostalim posjetiteljima koji navrate skrene pažnja na svoj blog. Ili da se primora blogera na čijem blogu je ostavljen komentar da „vrati dug“ komentarom na njegovom ili njenom blogu. Jer broj komentara ovdje je stvar prestiža, neovisno o njihovoj kvaliteti.

/

Balašević - poetika ili patetika

Ako se mene pita, kad se sve zbroji i oduzme, kad se sve u obzir uzme, odgovor je svakako patetika. No krenimo redom, piše Izvorni život.

Ne bi mi palo na pamet da više napišem i jednu jedinu riječ o Balašu i njegovim nazovi neprikosnovenim kao pjesničkim uratcima da nije bilo te jedne jedine marketinške fore na njegovim plakatima koji pozivaju na skori koncert tog nazovi poete u Opatiji. Muvajući se po Rijeci i okolici svako malo ugledah te plakate. Pa koliko ih je, majku mu, ja mislio kako Balaš-fanovi žmirećki dolaze na njegove koncerte, kako ih ne treba ni obavještavati, ni pozivati, oni u maniri kakvih mjesečara, na žmirećki, samo nekako, neobjašnjivo dođu, u kolonama. Ali izgleda da je stvar ipak kao i s koka-kolom, čim stane reklama, stane i prodaja.
Na plakatu, jasno Đole, ko drugi, njegov proizvod se prodaje, onako gleda u nebo, filozofski, malo vuče na Mojsija, gleda u nebo onako...

/

Ni maestrali više nisu...

Često se za nekog našeg čovika s mora kaže - ah pusti ga, on ti je kako vitar puše! Prevedeno na svima razumljivi izričaj - on (taj naš imaginarni ljud) je prevrtljivog raspoloženja, nikad nisi siguran je li sritan oli nevoljan, je li zdrav oli betežan.
Međutim, to, šta je on, ona ili ono, "kako vitar puše", nije izdvojeni slučaj, to je zapravo masovna pojava koja poput epidemije zahvaća gro uzmorskog stanovništva.
Po jugu smo depresivni, po buri euforični, po levantu grintavi, po tramuntani blesavi, uglavnom štogod nama puvalo da puvalo - ne valja. Netko bi možda mogao pomisliti da mi ne volimo kad nam puštaju vjetrove. Krivo!
Jedino gore stanje od ovoga kad puše je ono kada - ne puše!
Tek tada postajemo totalikus neuračunljivi, piše Brod u boci.

/

Uhvaćeni na djelu

Nakon lipe večere, a baš lipe, riba sa roštilja, mlada blitva i maslinovo uje, baba je napravila i kruv ispod peke (to se čeka cilu godinu) dragi i ja otišli smo uz more baciti đir da uvatimo malo arije, piše mama lavica.

Šetnica je kamena, sa malim prigušenim svitlima, onako ništa napadno, bitno je da je duga i da se ima metara za ćakulat. Ispostavilo se da se tu ne šeta samo, nego i seksa. Klupice su očito „anatomski oblikovane“ tako da svaka čast projektantu, ime će mu se spominjat.

Trkeljamo nas dvoje tako i taman kako je šetnica skretala blago ulivo ugledamo na klupi mladi par u strastvenom zanosu. Lipo se ljudi seksaju, šefica vodi igru i skuže nas... koji crnjak!!!! Idemo im ususret. Jadna ženska se ukipila i stala, kao zagrlili se.
Nas dvoje ne znaš oš proć dalje i pravit se blesav ili nazad...

/

Blog i njegove BlagoDati

Ostvarena je još jedna divna blogerska suradnja i to na moju veliku radost, ali i korist, piše Durica.

Sve je započelo jednim jedinim komentarom vezanim za knjigu poezije, a završilo melemom za moje alergično dijete koje se upravo zbog tog melema, napokon prestao svrbiti i uspio odspavati noć u komadu.

Dobila sam i zbirku poezije s posvetom autorice, tako da sam, zaista višestruko profitirala, a sve to zbog pisanja bloga, pa nek neko se sad usudi nekaj reć o bloganju,
ajde, sam nek proba,
aha, aha, jeeeeeah!

/

Kako sam doznala da imam i hrvatske krvi

Moji roditelji nisu živjeli zajedno tako da sa svojim ocem dugo nisam komunicirala sve do onog dana kad sam ga slučajno srela u Brnu, napisala je Sukiyaki.

Iako baš nemam lijepe uspomene na oca (alkoholizam) ipak sam se obradovala kad sam ga srela. Dosta se promijenio ali ja sam ga ipak prepoznala kao i on mene. Bio je to dosta dirljiv susret i u tom trenutku zaboravila sam na tužnu i bolnu prošlost.

Sjećam se da smo sjedili u jednom divnom restoranu u prirodi i ugodno raspravljali o svemu ali ponajviše o Hrvatskoj jer je moj otac znao, već od prije, da sam se udala za Hrvata. U jednom trenutku ponosno mi je rekao da mi je baka (očeva majka) bila Hrvatica. Znam da se zvala Marija ali nisam znala da se prije udaje prezivala Filipović.

/

Još jednom, bravo Blue Veki!

Prije nekoliko dana čestitali smo Blue Vekiju na osvojenom prvom mjestu na Nikonovom natječaju sa sjajnom fotografijom lampiona koji lete iznad zagrebačke magle.

Pročitajte na punkufer.hr što Blue Veki kaže o nastanku pobjedničke fotografije, o samom izboru te o tome kakva je ustvari nagrada.

/

ZET, Zagreb

Žale se neki izvan Zagreba da im je ovih dana vruće. Reko' svi u Zagreb, dragi moji, tu je ugodnih 18 - 20 i nema sunca ni gužve i niko ne smrdi u tramvaju, a koji (tramvaji) voziju izuzetno redovno. Dugo niš pa 7 pa tri 14-ice pa 7 kojeg vozi neko nabrijan na najjače, vidiš da celi tramvaj nekak živčano blesiče još izdaleka! A na stanici vidi u špiglu jamačno! i vozač/ica da se jedva penjem uz one češke štenge, zatvara vrata mamu mu/joj jebem, skor mi je guzica vani ostala! Kak bum ušla sve da i mogu kad svi imaju karticu za 4 kn i stoje u redu za automat - a ko ulazi nije bitno, ono: štaka i jedna noga ušli a rit i druga noga buju došle s hitnom za njima!

Danas je jedan lik tak zabazdil na sinoćnji alkohol i češnjak (da je bar jutros presekel s Badelovim konjakom kak je jedan lokalni objašnjaval drugomu, sad su oba badelizirani na Mirogoju), jasno, zadnji put ga je oprala babica u bolnici, piše Seka Smith.

/

Mum knows everything

Mama mi je davno rekla da, kad nađem dečka, ako ona i po bilo kakvoj procjeni bude mislila da on nije za mene, da mi ona neće, niti može to izravno reći.

Njezino obrazloženje je bilo to da ja to moram spoznati sama, da je to moj vlastiti izbor i kako mi se taj netko svidio da će mi isti taj netko postati nebitan.

Tada mi je to iskreno malo odzvonilo u glavi jer sam razmišljala na način da mi barem ona, tj.ona i tata, imaju pravo reći, upozoriti me i sl.

No sada, u ovom trenutku, mi je mnogo stvari jasnije, piše na blogu Bez duše lijepa.

Mame jednostavno neke stvari znaju i bez da im kažete.

Ne pitajte kako znam jer jednostavno znam.

/

Prijateljstva

Zanimljivo mi je kako kad sam spomenula da mi fali anonimnost da bih lakše pisala, svi su pomislili da mislim na posao, a zapravo uopće nisam na to mislila, piše Ina. Nemam baš neku naviku pisati o poslu. Nije mi ostvarenje svih snova, ali nije ni nešto loše da bih se tu jadala. Imam tim divnih ljudi koji se trude i rade i mislim da smo super ekipa.

Zapravo sam mislila na prijatelje i rodbinu i poznanike koji svraćaju na blog. Znate ono kad vas nešto ljuti ili nervira pa možete reći (ili u ovom slučaju napisati) svašta pa se to još svakako shvati i onda ispadne puno gore nego ste mislili. Takve situacije. A ima i stvari koje vam se dogodi i koje biste zapisali da dobijete koji savjet od stranaca, ali ne želim da kad me sretnu na ulici pričaju o mojim postovima na blogu. Događalo mi se to. Ljudi bi čitali i ne bi ostavili komentar na blogu nego bi mi komentirali uživo kad bi se sreli. Čudna situacija.

/

Vrijeme i promet

Neki dan sam prijateljici rekla – ja nisam samo mama. Gledala me je u čudu kao da sam izrekla najveću herezu. Objasnih joj da nisam samo jedan vid čovjeka, nisam samo žena, majka, služavnica, već sam sve ono što bih željela biti kad porastem, svi moji hobiji, sve moje mušice, svi moji patuljci. Puno više sam od onoga što mi se pridjevima priljepljuje, napisala je Pjaceta. Sve sam ono što mogu i hoću biti. Postati. Patuljci su različiti, pa ipak su nam zbrojni svi pod jesnu zbirnu imenicu. Patuljci kao žena. Pričamo priče.

Junioru sam zaprijetila ako ne pospremi igračke da će noću doći patuljci i odnijeti ih. Nisu stigli. Jutros je prva konstatacija bila – patuljci nisu odnijeli igračke. Patuljci nisu imali vremena. Ni mama. Mama je uzela vrijeme u svoje ruke. Sad. Odlučila je da će patuljci ipak pisati. Onako kako najbolje znaju. Patuljasto.

/

High Grounds - dojmovi šatoraša

Budući da nisam novinar, iako inklinacije i želje postoje, prepustit ću riječ onima koji su za to plaćeni. Ja ću se baviti, kao i uvijek, onim za što nisam plaćen i što mi, navodno, ide dobro: pričanje priča, izlaganje dojmova i gomilanje informacija o, kažu, nebitnim stvarima, piše maithreya.

Ovo je druga godina održavanja High Grounds Festivala u organizaciji udruge Put Prirode. Prošle godine nismo bili u mogućnosti prisustvovati jer smo bili na obalama Jadrije. Ove godine sve malo kasni pa tako i odlazak na jug. No, jednu stvar izgubite, drugu dobite! Zapravo sam ideju za ovaj zapis dobio nakon što sam shvatio da bi review šatora kojeg smo nedavno nabavili mogao biti predugi za Facebook čitateljstvo.

/

Porcijunkolovo AD 2017.

Godinama smo za vrijeme te manifestacije boravili u Biogradu, pa nismo imali pojma u što se taj sajam tradicijskih zanata premetnuo, piše semper contra. Ove godine, zahvaljujući činjenici da sam morao u 2. 'rakovski' rat protiv mrskog mi neprijatelja, od Biograda neće biti ništa, ali sam zato u mogućnosti da vam podastrem neke svoje impresije vezane uz manifestaciju.

Kišobrani
Poznata vam je, vjerojatno, neprekidna pitalica:
-Dobar dan!
-Dobra dan, imate li kišobran?
-Kišobran je rasprodan, dođite sutradan!
I ja dođoh sutradan…
-Dobar dan!
…itd
Evo odgovora zašto su kišobrani rasprodani, pokupovali ih organizatori „Porcijunkolova“!

/

Starost nije postignuće, nego dostignuće

Zbilo se tako da sam u nekom času, konkretno prije dva dana, do te mjere uznapredovao, da me se otad pa nadalje može zvati tridesetogodišnjakom. Koliko mi je poznato, promjena je nepovratna, a jedini način da se otarasim toga da me se zove tridesetogodišnjakom je da skupim još više godina, piše na blogu …in patria sua.

Dok se to ne dogodi, uživat ću u tomu da na pitanja o svojoj dobi mogu odgovoriti jednom, a ne s tri riječi. A možda i pošišam kosu i bradu pa odem provjeriti koliko mlado izgledam. Slutim, doduše, da mi je roditeljstvo dodalo barem desetljeće na percipiranu dob, pa i na vlastiti osjećaj iste.

/

Bliži se kraj ere benzinskih automobila

Sjećate li se filma "Demolition Man" iz 1993? Sylvester Stallone je u ulozi policajca koji je prebačen u 2032. godinu. Među inim, u tom vrlo zabavnom filmu, benzinski automobili postoje samo u muzejima - kao i oružje.

Prvi dio bi se mogao ostvariti, piše Zoran Oštrić.

Vlade Norveške i Nizozemske su objavile da će prodaja benzinskih i dizelskih vozila biti zabranjena već 2025. godine. Indija je objavila isto za 2030.. Novi Francuski predsjednik najavio je početkom srpnja istu zabranu za 2040, a sada i UK.

Glavni razlog je poboljšanje kvalitete zraka u gradovima; ali ta odluka ne bi bila donesena da ne postoji alternativa.

/

O feminizmu ilitiga zašto pobogu?

Koliko puta dnevno se čuje riječ feminizam? Novine, televizija, društvene mreže, web portali, radio, ploče, kasete, CD-i, USB stickovi... samo iskače feminizam, ženska potlačenost, ženska nadmoć. Žene moje drage, znate li vi uopće što je potlačenost, što je feminizam? Kako je feminizam uopće krenuo? I koliko ste zastranile od izvornog pojma?

Žena sam. I prezirem moderni feminizam, piše na blogu Prosječni život običnog smrtnika.

Počela se zahtijevati jednosmjerno orijentirana ravnopravnost, gdje su odjednom muškarci postali neprijatelj broj jedan, ništkoristi i utezi koji koče modernu ženu da zablista u punom sjaju. Da prostite, veću hrpu sranja dugo nisam čula.

/

Sarajevo

Kao mnoge druge stvari kod Rudarke, i prošli vikend je počeo benigno - "hoćemo li do južne Dalmacije preko Bosne ili preko Plitvica", pita Guzda. Naime, čekala nas je frendica u roditeljskoj kući, u planu je bila i šeflja kulture u Zagvozdu, kupanje...

I tu Guzda opali i sljedeću ponudu - "a da prespavamo u Sarajevu, pa sljedeći dan nastavimo dalje?"

Stvari su u tom trenutku krenule u potpuno drugom smjeru, makar je Rudarka spakirala i kupaće i ručnik za plažu...

Stanka br. 1 Okrepa ni sat vremena od kuće

/

Prva pomoć

Miško piše još jednu priču:

Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan "garmin" i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona.
Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje

/

Uspjeti u poslu

Uspio si u poslu, kažu, a ti još radiš! Ovo je možda i ružni post o razbijanju očekivanja, piše Sapunerija.

Moje viđenje "uspjeha" u poslu se prilično razlikuje od onoga što većina ljudi koji se ne bave poduzetništvom zamišlja. Ljudi te vide u novinama, par manjih članaka, (ništa veliko, kao što ni ova mala radionica sapuna nije velika) ali njima to izgleda kao uspjeh. Jer čim si izašao u novinama, to mora biti uspjeh sam po sebi.

Na stranu što znam desetak opegeova koji redovito izlaze u novinama kao uspješne priče a ljudi jedva sklapaju kraj s krajem. Na stranu što mediji uvijek prenapuhuju "uspjeh" i traže "pozitivne priče" te izbace iz tih priča sve što im izgleda dosadno kao po zdravlje opasan i težak rad, bezbrojna administracija, živci pred pucanjem, sasvim obični prihodi...

/

Zadvarje!

Ljudi moji, koji dernek opisuje Perina.

Flash-backovi. Mi dica otimamo se iz ruku matera, strina, trčimo oko šarenih stolova, divimo se plastičnin drangulijama: ogledalca, lančiči, obruči za kosu. Brat cmizdravo oče onaj novčanik, mali, crni na stisak. Sa grbon Hajduka! Hm, lisac, nekako je nagovorija mater da u oca izmuze koji dinar, kupija ga je! A onda ga mudro pokazuje stricu, i domalo u njemu šuškaju žute kovanice. U mojoj glavi se sada izmjenjuju zvukovi; jel se to čuju kovanice ili ganga!
Ganjamo kokoši, bojimo se krava, sa divljenjem gledamo konje, tovarima se rugamo i smijemo, a oni ko da nas pripoznaju, miruju….

Ovaj put nema stoke, to uglavnom za sv Antu, ili sv Bartula.
Uz cestu stol do stola. A ima i po podu raširenih cerada, pa gledaj… meni najdraže bacit oko na sačuvane starine.

Prikaži još vijesti...
Statistika

Zadnja 24h

kreiranih blogova

postova

komentara

logiranih korisnika

Trenutno

blogera piše komentar

blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se