Vijesti s bloga

/

Zemlja šećerne vate

Pametni zub:

„Nema više cirkusa!“, reče Amazonka Rionegrovac i okrhne zubnu caklinu o molekulu prhkoga čvarka što joj je nesretno zaostala u usnoj šupljini. „Oni su sada samo semi-fantastična uspomena moje pustopašne mladosti. A i bolje da ih nema: ipak se sve to, manje-više, svodilo na maltretiranje životinja te višesatne boravke u zagušljivim šatrama sačinjenima od, bez sumnje, ekološki neprihvatljivih materijala. Čak su i cirkus buha zabranili, jer dresura im, kao, skraćuje životni vijek. Stres! I klaunovanje je zabranjeno – preveliki udio klaunstva u ukupnom stanovništvu razvilo je u istome klaunofobiju, tu nekad mitsku neurozu kojoj smo se grohotom smijali. Osim toga, i sama je Svjetska organizacija klaunova ustvrdila (u jednom od svojih proglasa) da je klaunovanje oblik psihičkog zlostavljanja same klaunovske osobe, koja uslijed specifičnosti svojega, kako se nekad smatralo, plemenitog zanimanja nije kadra na primjeren način zauzeti prikladnu društvenu nišu.“

/

Živčani ljudi

Za rad s ljudima je izgleda najbolje da budeš dobar psiholog, pedagog, sociolog i što sve ne da bi istrpio onaj cijeli niz ljudskih osobina na koje možeš naići. Nisu svi za svakoga, treba znati mirno preći preko nama nepoželjnih karaktera. Sudeći po našem mentalitetu, puno nam toga ne valja. Ne valja ono, ne valja ono, svi bi nešto preko reda i da se baš njihovo rješava prvo. Ako ne valja ovo, ti popraviš, ali onda kad to popraviš opet ne valja, piše Pozitivka.

Nikada do kraja zadovoljstva. S te strane mogu razumjeti zašto su neki tako živčani kada dođu raditi među ljude, pa na kraju dana malo polude od svega toga. Pojavi se pokoji pojedinac s predrasudom o našoj administraciji takvoj kakva jest, pa onda prijeti, vrijeđa i agresivan je. Na poslu ne možeš birati s kim ćeš raditi niti možeš birati tko će ti dolaziti. No, što ako pristojno čekaš svoj red s one druge strane, a opet nailaziš na "živčenjake" koji omalovažavaju takve kao da jedva čekaju da se makneš pa da ne moraju ništa raditi?

/

Chips iz doline

Elon Musk i Peter Tiehl, neumorni Neimari/En-trepreneuri, su užurbano pristigli, svaki svojim zrakoplovnim prometalom u Silicijsku dolinu prije koji dan, zabrinuti najnovijim razvojem događaja vezanim uz njihov životni projekt temeljen na distopijskoj utopiji transhumanizma.

Transhumanistički pokret , nakon što su skoro svi ljudski ekstremiteti već uspješno zamijenjeni surogatima od umjetnih materijala, je krenuo u implementaciju implantacije čipova u ljudske mozgove, poboljšavajući tako rad sivih stanica.

Iako projekt čovjek-stroja s mozgom obogaćenim implantatima s nanobotima, i koji naginje božanskom biću, trpi neutemeljene kritike kako je nastavak naci-Ubermenscha i Staljinovog željeznog čovjeka, nisu se dali smesti ni omesti, piše sajam taštine.

/

Dugo me nije bilo

Žena od soli:
Kapci su otežani i srce kao da i dalje sanja te snove unutar snova.
Mrak šibica miris fosfora voštanih uspravnih bijelih bezmirisnih običnih siromašnih svijeća kockica šećera čaj od limuna kockica dinje gruba tkanina dodir kiše trajanje poznat okus šaptanje sigurnost zaklon želja bez želje odlazak u mrak bez neba i zvijezda koje vise.


Bijela smrt s naznakom života u sjaju tame i mirisu tek pokošene trave.

Svi moji sporedni putevi završe u pudingu od jagode.

Igranju na franje: zelene, najdraže.

/

Dočekajte kraj godine u šetačkom raspoloženju!

Još su nam ostala tek malo više od dva tjedna do kraja godine, zimski dani se izmjenjuju s jugovitim, nadamo se snijegu za ljepše praznike (ali i toplini u interijerima, obzirom da u mojoj zgradi grijanje baš ne radi bajno) no, ono što je posve sigurno je da nas do kraja godine čekaju još dvije zanimljive šetnje!

U petak, 22.12.2017., kreće još jedna Predbožićna dijagonala projekta "Mapiranje Trešnjevke", ovoga puta kreće u 19h sa Zapadnog kolodvora, Perona 1, s ruba Trešnjevke, a završit će negdje na Trnju do kojeg će ponovo doći malo znanim putevima kojima se rijetko prolazi (a koji su to putevi, ostat će tajna sve do same šetnje!). Ponesite toplu obuću i odjeću, oboružajte se nekom lampicom i dođite na još jednu zanimljivu šetnju koju će voditi Nepoznati Zagreb.

/

"Ekipa za očevid"

Kao što rekoh, malo se krećem a da se i krećem sve se da obići za sat. Ostaje mi zadovoljstvo primanja onih preostalih prijatelja i dobrih znanaca s kojima proćaskam za onih kratkih izbivanja iz kuće. Tada sebi odajem "priznanje", kako sam ona obična članica "ekipe za očevid" našeg malog mista, piše na blogu Nema garancije.

U iznimnim situacijama komentiram ljude u negativnom kontekstu (oni na vrhu su iznimke), oni su ipak plaćeni da rade za naše dobro i smatram svojom građanskom dužnošću ukazivati na propuste.

Dakle, od mene nikada nećete čuti da govorim loše o susjedima, prijateljima, poznanicima, ali... pazi sad, čim krene priča, pretvorim se u uho i kao nezainteresirana upijam podatke. Ponašam se poput detektiva iz serija koji prikupljaju svaku trunku prašine ne bi li stvorili sliku o počinitelju nemilog zločina. Istina, ovdje nije riječ o zločinama, tek o sitnim ljudskim propustima koje malo mjesto drži pod povećalom.

/

Bez čitanja nema dobrog pisanja

Tek kad sam počeo raditi kao urednik uvidio sam kolika je silna ta potreba ljudi da pišu, kad me je počela zasipati ta gomiletina rukopisa nepoznatih i neafirmiranih autora koji bi željeli vidjeti svoga pera djelo ukoričeno kod "renomiranog" izdavača, piše
Knjigoljub.

Zapanjio sam se. Ali sam se odmah i rastužio - jer se u ogromnoj većini toga radi o običnom tipkanju. A mizerna kvaliteta toga dokazuje da ti ljudi naprosto nisu dovoljno toga pročitali da bi mogli dobro pisati!

Ne čitaju, a žele biti pisci! I ne kuže da nije svaki napisani tekst automatski književnost.

Većina njih ima u sebi ideju neke priče, i sjednu za tipkovnicu i bacaju hrpe riječi na ekran i dovedu tu fabulu od pozicije A do pozicije B na način identičan onome kad npr. neko 10-godišnje dijete prepričava odgledani film.

I misle da su stvorili književno djelo.

/

Džepna čudovišta - odgojna metoda ili ludilo?

Misli od jutros su se malo razvodnile, a za to uglavnom nije zaslužna ova kiša koja polagano pere ulice Varaždina. Malo je hladno kao u hladnjači, onda je opet toplo toliko da Snow neće na zrak jer nema razlike u toplini/hladnoći između dnevne sobe i šetnice uz Dravu.

Dok se sjetim da je ovaj dan počeo u potocima suza jer sam vidio onaj video na kojem polarni medvjed nema što jesti i umire... Do kraja ovog posta ćete vjerojatno i vi kleti sve živo i mrtvo ljudskom rodu ili ako ne to, onda ćete se zasigurno, barem na trenutak, zapitati kud je ovaj svijet krenuo i o čemu pobogu ovaj zapravo piše?! Prva i glavna injekcija inspiracije ubrizgana je tokom razgovora s prijateljem iz Škarnika, napisao je
maithreya.

/

Knjiga internacionale

Super su mi bili vaši komentari na onaj moj post o izdavanju i prodaji knjiga. "Bajke", velite, "tko će to kupiti?", vi ste sve svoje na kraju razdijelili, šta ja mislim da sam za nobela? Ili da otkrivam Ameriku... svi ste tako fino relativizirali i prosudili, a bez da ste odskrolali samo nekoliko postova niže pa se možda interesirali o čemu je knjiga, na kojem jeziku i tako te neke stvari. Ali, ne, ajmo prosudit prema svim ostalim knjigama blogera - koje su, ruku na srce, dosadne i nepotrebne. Gle, mene, sad pak ja prosuđujem, a nisam niti pročitao. Kriv sam, da, ali možda zapravo i nisam, naprosto, ako je blog dosadan, teško da će knjiga biti ičemu. Lako meni pljuvati, reći ćete, kad ionako imam prijatelje u uredništvu. A zbilja nemam, ono što imam je samo malo samokritičnosti da ne objavljujem nešto što će većini biti dosadno, piše Junac.

Danas šaljem 30 knjiga u Ukrajinu. Možda vam je to dosadno, možda je hvalisanje, a možda i samo dokaz da se da nešto prodati ako štogod vrijedi i ako ima publike. Nemojte množit sa 115, spustio sam im dosta cijenu, još moram i sam šiping platit, nije lako prodavati.

/

Iza sjaja i raskoši

Kad ulice i trgovi prestanu biti bajke, postanemo svjesni da sjaj, raskoš i glamur neće oživjeti čaroliju. Čarolija je u srcu. Ljepota i toplina je u domu, u ljubavi. Nije radost u poklonima, radost je u zajedništvu.

I tako svake godine. Jedni imaju više no što trebaju, drugi preživljavaju. Jedni remene stežu, drugi otpuštaju, piše na blogu Ljubav je jednostavno ljubav.

Dok ponovno ne naučimo da je ponekad manje ljepše i više, da je ovaj umjetni sjaj i raskoš ipak malo previše, dotle ćemo svake godine u ovo vrijeme , na jedan mjesec u godini... pobjeći od stvarnosti.

/

Bol, strah i Sky

Proteklih pet tjedana gotovo da nisam niti pogledao blog, nekako od prethodnog posta o suživotu mojih kornjača i mace, piše hawkeye.

Bilo je prilično kišno jutro, prije mjesec dana. Pošao sam na tržnicu vratio se kao i svaki dan, donekle zadovoljan s hranom koju imam za ručak i bilo je tako, neko vrijeme, leđa su počela pokazivati znakove otpora kretanju, stajanju, sjedenju.

Legao sam kao i mnogo puta ranije, s nadom da će jutro biti bolje, ali nije bilo... Donijelo je bol, pokušaj ustajanja završio je za pola minute, nekoliko dolazaka hitne medicinske službe, injekcije koje ne pomažu. Tako su prošla sljedeća tri tjedna, ležanje, bol koja izaziva mučninu i razmišljanje o svemu, strah od nepoznatog raspleta situacije.

/

Vlak, zora i zapovijed

Kintsukoroi:
Mislim, ako to nije bio mošusni miris vjetra,
mogla je biti grmljavina, pucanj, rasprskavanje požude.
Ustala sam naglo iz kreveta,
provjerila sve prozore u stanu.
Ništa. Bilo je to u mojoj glavi.
Mislim, kažu da je zapovijed ne poželjeti tuđe.
Ali to što je on radio s mojim laticama, bože mili,
to kako ih je geometrijski slagao oko tučka
moje slasne nježnosti, čovjek bi poželio tako griješiti dovijeka! Sa svim čulima, uključujući i one Cvetajeve.
No, nije stvar u tome. Ja sam bila ta koja nije odustajala. Kako se zapravo uvijek radi o reciprocitetu, mogli bismo logički ustvrditi, kako je on činio nešto zbog čega ja nisam od njega odustajala.
Al gledajte, o ljubavi ipak nešto znam!

/

Darwil

Nedavno sam opet imao priliku podsjetiti se vremena prije globalizacije, na primjeru ručnog napisao je Astrosailor.

Kupljen za ranih 1960-tih za prvu plaću, mom ocu je njegov prvi sat, Darwil, Special Flat Lux, sa 17 rubina iz 1962 vjerojatno bio simbol financijskog osamostaljenja, meni je danas draga uspomena. "Swiss made" i marka Darwil na koju smo bili navikli djelovali su mi dovoljno poznati da bi svaki urar na svijetu, ili bar u Evropi, morao znati o čemu je riječ.

Krajem 1990-tih godina sam ga pokušao dati na popravak u Varšavi, i sjećam se da me urar, jedan od onih starijih u starom centru grada, ne neki bezbrižni mladac, samo blijedo pogledao - nikad nije čuo za tu marku. Jedino mu je djelovao sličan starijim "Omega" satovima, među kojima je i pronašao staklo koje je trebalo zamijeniti na mom satu. Tada sam shvatio da je vjerojatno ta marka bila manje poznata nego mi se činilo.

/

Dan za post

Zadnja dva vikenda bila su mi radna i profesionalno i privatno. Za razliku od prošle godine kada mi je radni vikend pričinjavao veliku patnju, sada sam se psihički na njega pripremila i provela ga čak zabavljajući se na poslu. Neke stvari su doista stvar promjene fokusa, a na neke pak utječe više faktora, napisala je
Atma.

Poslikala sam nedavno kralješnicu ne bih li eliminirala moguću ozljedu kralješka uslijed jakog udarca i srećom sve je dobro i čitavo, samo imam jedno 4-5 dijagnoza iskrivljenja, što nije nešto pretjerano novo. Počela sam opet vježbati yogu, a jučer sam doživjela prekrasnu gestu jedne suputnice na duhovnom putu koja me samoinicijativno savjetovala i izmasirala, dobro me istegla i rekla da se sve može ispraviti vježbom.

U nedjeljeno prijepodne dok dijete, suprug i mačke spavaju, a vani je napadao snijeg zbog kojeg ne ide na bazen,
Kojotica ima mir za Ohmmmm.

/

Moj pape

U Splitu se otvarao Obrtnički dom, zgrada je to sagrađena davnih dana, napuštena negdje '96. i ništa tu ne bi bilo zanimljivo da se na zidu tog doma 1988. godine, mom ocu (i svim zaslužnim ljudima) nije postavljena spomen ploča!

Važnost Domu daje velik prostor pogodan za seminare, predavanja, druženje pa je upriličeno svečano otvaranje: klapa, šampanjac, uvaženi gosti, novinari, obrtnici... I prigodni govori koji su me ostavili bez teksta, piše Elyca. Prvi od njih, govorio je o mom ocu i o obrtnicima iz tog vremena, treća od njih je vrlo emotivno govorila o mom ocu pa je nakon svega novinarka došla do mene i pitala: pa kakav je to bio Vaš otac?"

Koje pitanje? Pa on je MOJ PAPE, zvali smo ga dida, jer ga je to najviše veselilo. Svi moji rođaci su ga zvali "barba Tonko", a ostali "šjor Bego", što da Vam odgovorim na to pitanje?

/

Ushit

Već samo u prolazu opijeni smo mirisom kuhanog vina i punča na zagrebačkom adventskom sajmu. Gutljaj po gutljaj do iznenadne, neobjašnjive, gotovo bezrazložne ushićenosti (tog inače tako neuhvatljivog osjećaja) ili možda one potaknute samim postojanjem. Je li iščekivanje te vrsti radosti zapravo ono što nas povezuje u ispijanju zašećerenih i gorkih alkoholnih kapljica, premda isprva tek razgaljuje i opušta? U svakom slučaju alkohol popravlja raspoloženje samo ako smo dobre volje, u suprotnom djeluje nepovoljno.

Ukrašenost Tomislavca djeluje svečano premda je sredina dana i rasvijetljena okičenost ne postiže svoju svrhu kao kad je obujmi noć, napisala je
Stanka.
Pod Rexovim krznenim 'kaputom' toplo je kao u pećnici. Nosim ga u naručju poput dojenčeta; samo mi još nedostaje platnena vreća koju bih, zajedno s njime, objesila preko leđa.

/

Vrijeme iščekivanja

tazba:
Vrijeme je. Cimeta, žaruljica, kuhana vina.
Sve smo sivo obojali zlatnim.
I moje kovrče
uznemirene jučerašnjom kišom.
I tvoje srebrne.

Sandra Vulin:
prizivam
plavo sjećanje
našeg rastanka
kada drhtavom rukom
po licu ti i tijelu
oslikavam ljubav
vodim te
u budno snivanje

/

Olga Slavnikova: 2017.

Roman suvremene ruske spisateljice Olge Slavnikove, 2017. (Sandorf, 2017.), nije lako žanrovski odrediti, kao što se kroz njega čitateljski nije jednostavno probijati. Možemo reći da se radi o svojevrsnoj provokativnoj distopijskoj satiri, ali i o političkom trileru niskog intenziteta prožetog cinizmom, avanturističkom romanu s elementima bajke i fantasyja, bizarnoj ljubavnoj priči, o SF-u kojega već uvelike živimo pa čak i o ekološkoj kritici odnosa prema prirodi.

To je također i roman o suvremenoj Rusiji, društvu koje se iz wannabe komunizma sunovratilo natrag u divlji i divljački kapitalizam, društvu zaraženom pohlepom i prožetom okrutnošću novih oligarhija, društvu koje je socijalističku utopiju zamijenilo onom konzumerističkom, jednu vjeru tako bez mnogo (samo)preispitivanja zamijenivši drugom.

Autorica, u svakom slučaju, vješto isprepleće elemente različitih žanrova, nudeći nam panoramsku sliku suvremene, postkomunističke Rusije. Slika je pomalo halucinantna i prilično sumorna, piše gospon profesor.

/

Moj izbor 10 naljepših prirodnih mjesta u Hrvatskoj

Biolog Goran Šafarek obišao je skoro svaki komadić prirode u Hrvatskoj. Objavio je nekoliko knjiga, među kojima se ističe Priroda Hrvatske, Životinje Hrvatske i Rijeke Hrvatske, kao i nekoliko stotina popularnih članaka u različitim publikacijama poput National Geographica.

Iako je nezahvalno odabrati svega desetak prirodnih područja, ovo je njegov izbor, temeljen na stručnom i podjednako subjektivnom doživljaju prirode Hrvatske.

Slažete li se s njegovim izborom?

/

Tuga

Ne volim ove dane, mislim volio sam ih dok nisam porasta, danas jedva čekam da prođu. Sad ćete se vi pitat 'a zašto?' kada su to dani zajedništva, ljubavi, brige za bližnje, topline doma itd. Zato što ih doživljavam kao dane licemjerja. Da, upravo tako! Ovih dana su svi nešto nabrijani pozitivnom energijom, puni ljubavi, ne mislim pri tome na dicu, dica ne razume i sve im je lipo dok ne odrastu, a kad odrastu i uđu u stvarni svijet onda i ona skuže da je sve bilo farsa, piše kako ti kupus.

Bilo je to prije više godina, u ovo vrijeme, večer, još nije bilo adventa u Splitu, kolega i ja smo stajali na vratima i pušili jer su zabranili pušenje u zatvorenom prostoru kad do nas dođe momak od svojih 20-ak godina i pita 'imate li molim vas koju kunu gladan sam'. Kažem mu 'kuna nema, ali možeš poželjeti pojesti što god hoćeš'. Nisam mu vjerovao da će ih potrošiti na hranu jer je izgledao zapušteno, ona jaketica koju je na sebi imao mora da je zadnji put pila oprana kada mu je netko poklonio.

/

Krivi su drugi

Priča mi prijatelj prije nekoliko dana: otišao u neki dućan; zimsko vrijeme, jakni i vesti nikada dosta, a on bi pecao; zagledao se u neku policu sa priborom za pecanje; premeće ključeve iz jednog džepa u drugi i u taj zao čas, zaleti se na njega gazda dućana i ravno šakom u glavu… „vrati to šta si ukrao…“

Sva sreća, prijatelj, iako za glavu viši, smiren i priseban čovjek, nije vratio udarac, a ukrao nije ništa već je sam sve svoje izvadio iz džepova na pult; pozvao je potom policiju, napravio se zapisnik; čak je prije dolaska policije gazda, kad je uvidio što je napravio, nudio da se ne zove policija, da će mu platiti naočale što ih je svinuo, ali kako da mu nakon svega povjeruje? Valjda će oba sad, kako je i red, dobiti prijavu na Prekršajni za remećenje reda i mira, kako je li, i priliči, piše Vjetar u granama.

/

Zemlja krumpira

Pametni zub:
„Nema zemlje u kojoj krumpir ne raste, ali samo u Zemlji krumpira taj nedolični gomolj raste iznad zemlje!“, reče najutjecajnije božanstvo cjelokupne povijesti.
„Pa to je općepoznata stvar“, reče um tisućljeća. „U Zemlji krumpira krumpir je nacionalni simbol (imaju ga na grbu, imaju ga na zastavi, imaju ga ugraviranog – baš svi građani – na unutarnjima stranama kapaka). Nagovorili su ga (pi-arovskim ucjenama, kao i najnovijim metodama genetičkog pregovaranja) da, jadan, raste malo i iznad zemlje, odnosno tla. To ne znači da u Zemlji krumpira sav krumpir raste iznad tla; radi se tek o malom broju oglednih, evolucijski bezvrijednih primjeraka koji se hoće, kako to već obično biva, malo ulizati strukturama, ne bi li im ove…“
„…ne bi li im ove, što?“, upita osoba stoljeća. „Ništa! Ne postoji način na koji biste krumpiru mogli uzvratiti uslugu. Što biste mu mogli obećati, da ga nećete guliti, da ga nećete pržiti, kuhati, čipsirati? Za sve to prosječnog krumpira nije nimalo briga.

/

Sjećanje

Kad sam imala osam godina prvi put sam se susrela sa smrću u obitelji. Umrla je osoba koja mi je u tih osam godina postala uzorom, s kime sam voljela provoditi vrijeme, s kime sam se i smijala i plakala.

Zajedno smo čitali novine, rješavali križaljke, radili poslove u vrtu, a do vrta i nazad vozio me u tačkama. I to mi je bilo najbolje putovanje života, voziti se u tačkama i smijati se.

Nakon napornog posla, sjeli bismo pod staru trešnju na još stariju klupu i onda bi mi pričao razne poučne priče. Priče nisam toliko doživljavala koliko sam doživljavala sve oko sebe, i to ne zato što su mi bile dosadne, već mi je sve bilo lijepo. Sjećam se da mi je trešnja zaklanjala pogled na udaljena polja i tračnicu, da je zrak bio vruć, ali bilo je lako disati. A u pozadini glas voljene osobe, napisala je Lanolina.

/

Kuharski kopipejst, blogokuhinja + bonus track

Par dana unazad Kojoticu je privukla jedna slika na naslovnici Blog.hr-a. I umjesto komentara: krasno, izgleda ukusno, ovo ću obavezno probati… ona je recept isprobala.

Zapravo je za sve kriva V i njeno "A što ćemo sutra kuhat?" Nije lako kuharici (i batlerici) stalno izmišljati nešto novo. Malo kopipejsta zato dobro dođe.

I što je najbolje od svega, kako među sastojcima nema ni mlijeka ni jaja ni putra, danas ovo mogu iskoristiti u pružanju potpore našoj Čarapi u borbi protiv stričeka Eura koji se malo razigrao :))

Kako vas sve, ajde dobro, ne sve, ali barem one koji kuhaju u kuhinji a ne na blogu, već godinama prati privatni detektiv u meni, tako sam prisvojila i recept za kekse Amaterkine mame, koje pečem pred Božić već zadnjih šest ili sedam godina. Žena vjerojatno ni ne sanja da tamo netko na drugom kraju Europe kopira njene keksiće.

/

Nonina komoda

Zvonka je preuredila dio regala starog barem 30 godina: jedini dio koji mi je ostao, jer nisam imala kamo s tako velikim komadima namještaja.

Uglavnom, povlačila se iz kuta u kut, vječno smetala i bila na rubu da završi... bilo gdje, osim u mom vidokrugu.
A onda sam odlučila da bi ona mogla postati lijepa, lijepa. Toliko lijepa da je poželim stalno gledati ...

Pa sam poskidala ručke… i tako je sve krenulo.
Što kažete na ovaj makeover?

/

Kompleksi, kompleksi...

Ako imate manji kompleks inferiornosti, uđite u prvu prodavnicu odeće i pustite prodavačicu da se divi vašem manekenskom stasu, tenu uz koji svaka boja paše. Nije kratko, nego imate tako lepe noge da je šteta ih skrivati, a dekolte nije do pupka, nego pikantno popunjene ženskice imaju što za pokazivati.

Nije vam dosta??
Za jači kompleks, idite na neku mrežu, one za ribolov su najbolje, možete upecati nekoga soma. Možete i na društvene. Uzmite bilo koju svoju sliku, isfotošopirajte je, ali nije obavezno. Posle deset minuta pogledajte stanje na svom statusu. One lajkove zanemarite, i bacite se na čitanje komentara. Koje lepote, koje divote, piše
Meca.

/

Kršćani u Siriji

Iako je Sirija od davnina bila prijestolnica moćnog Omejadskog kalifata koji je Islam širio na sve strane, od Španjolske do Indije, ona je još prije toga bila kršćanska zemlja. Sam Damask je još dugo vremena bio dominanto kršćanski grad, kao i mnoga naselja, a među njima i Maaloula. Kršćani su tijekom 1920-ih činili čak 30% sirijske populacije. No, eksplozivni rast muslimana, kao i njihovo doseljavanje smanjio je relativni udio kršćana u stanovništvu. Prije početka rata 2011. bilo ih je oko 10% ili 2.2 milijuna. Grčka crkva, Armenska crkva, Sirijska autokefalna crkva, Melkiti, Katolici, Maroniti samo su neke od denominacija. Usprkos manjinskom statusu kršćani spadaju među bitne faktore stabilnosti zemlje, piše na blogu
Wild Croatia.

/

Zaštitarske priče

Pročitajte zanimljive Lisbetine priče u nastavcima:

Nekad davno, kad je zaštitarski posao bio vrijedan, Bela je bila primljena nakon prvog razgovora. Ponosna na sebe kao nikada do tada. Taj je posao bio najbliže onom koji je oduvijek htjela -policija.
Kažu da policijskom poslu teže ljudi nesređene prošlosti, ostavljeni, odbačeni, nepravedno kažnjavani i zlostavljani, i sve one loše stvari koje se ljudima u mladosti dogode, a ne bi se trebale događati. Autoritet tog posla daje im osjećaj nadmoći nad drugima, ono što nikada nisu imali, ali i osjećaj nadmoći nad prošlošću.

Zaštitarske priče prvi dio
Zaštitarske priče drugi dio
Zaštitarske priče treći dio
Zaštitarske priče četvrti dio

/

Poetski kutak

Carica univerzuma:
Kao ptica bez krila,
vraćam ti se opet
da u tvom zagrljaju
pronađem put k sebi

Ellika:
Zastade mi pogled;
raskošno se smiješiš
okupana suncem
zoveš me da priđem
stazom tvojom kročim

Solea:
U zraku ko lopoč na vodi
tako se i ja korijenjem pridržavam
za ništa.
Al ništa te neće
ostaviti, iznevjeriti, napustiti

/

Afrika

Brod u boci:
Sidimo u dvoru ispod odrine željni debele ladovine i ćakulamo bezveze nizajući čaše originalne dalmatinske graševine iz Makedonije i taman kad smo se tili dotaknut Inge iz Praga i lige prvaka, eto ti barba Frane s gornjeg kata , spušta se lagano niz skaline, vas obliven znojem, blid ka krpa, pari božeprosti ka da ga je poskok ugriza za gnjat. Jedva se dovuka do katrige, oči su mu nabotile ka dva jaja na oko, gledamo ga u čudu i već pomišljamo okrenit jedan-jedan-dva neka pošalju hitnu, kad se on nakon početnog nesnalaženja konačno namisti, značajno pune i tiho izusti - Afrika!

Afrika? Šta Afrika?

Dolazi Afrika!

Ma di dolazi Afrika?

Drito prema namin!

/

Šuma Žutica

O šumi Žutici već sam pisao ovdje na blogu. Bio je to moj prvi post u siječnju ove godine. Time sam probio blogerski led. Zanimljivo i sama objava je tematizirala led i zaleđenost. Danas sam unatoč hladnom vremenu sjeo na bajk i napravio jedan krug kroz tu šumu.

Prilično je mirno, zima samo što nije stigla. Nisam se dugo zadržao, možda sve skupa dva sata. Sreo sam par šetača, koji su nedjeljno popodne odlučili provesti na zraku, dok su njihovi razigrani psi skakutali uokolo, sretni zbog širine koja im je na raspolaganju. Nisam baš puno fotkao jer je bilo oblačno i ruke su mi se smrzavale čim bi duže skinuo rukavice.

Malo sam gledao fotke po starim albumima, pa uz par današnjih objavljujem i neke arhivske iz prijašnjih posjeta Žutici.

/

Postupiti ispravno

Nije problem postupiti ispravno kada to nailazi na odobravanje drugih ljudi. Što kada se, postupajući ispravno, odričeš vlastitog komoditeta?
Što kada "postupiti ispravno" znači izložiti se kritici i osudi?
Što ako zbog ispravnog postupka moraš izložiti vlastitu intimu?
Što je uopće ispravo?

Osjećamo ispravnost u sebi, ali često ignoriramo taj tihi glas ako nas tjera na neugodne postupke. Duboko u sebi, osjećam da sam danas postupila ispravno. Otkrila sam nešto o sebi nekome tko to vjerojatno neće cijeniti.

Štoviše, vjerojatno me osuđuje, napisala je Frida.

/

Miris sreće

Miško:
Danas sam, nakon dugo vremena popio čašu crnog vina, pravog vina, domaćeg, crnog k'o crnilo i dok je prvi gutljaj klizio kroz moje grlo pružajući mi užitak, osjetio sam drhtaj sjećanja u grudima: prizor njene guste crne kose prosuo se pred mojim imaginarnim pogledom. Crno vino i crna kosa .. kakva kombinacija! Najčudnije, netko bi rekao najsmješnije, jest to, da kad sam bio s Crnokosom, alkohola uopće nisam pio. Nimalo. Iz principa. Usprkos tome, svaki trenutak proveden uz Crnokosu, bio sam pijan. Od sreće.
Nikad neću zaboraviti ono daleko jutro, kad sam prestao promatrati sidrište brodova s prozora spavaće sobe i gonjen neodoljivim porivom okrenuo se i ugledao Crnokosu kako sjedi u krevetu, našem krevetu, na lijepom joj licu drhtav osmjeh koji me podsjećao na nesigurnost ljubavi, grudi malene, gole, osunčane tek prvim tračkom sunca koje je prodiralo kroz širom otvoren prozor. Dah mi je zastao od te ljepote i osjećao sam, kako treba pamtiti taj trenutak, loman i drhtav i prolazan ... je li uopće trajao?

/

Slučajevi

(Svaka sličnost s nekim drugim slučajevima posve je slučajna, piše in patria sua...)

#
Dogodilo se da je neki jež još za života proglašen svecem. Kad su ga pitali kako mu je s novim statusom, rekao je:
- Ne znam, još sam sv.jež.

#
Neko dijete je reklo da jako voli "leptile". Moguće je da sam ga krivo shvatio jer se rasplakalo kad sam mu donio nekoliko zmija i guštera.

#
- Nije da ti želim soliti pamet, ali tu sam ukratko napisao što mislim da bi ti dobro došlo u životu.
- To je petnaest debelih knjiga!
- I da, mislim da bi trebao malo više čitati.

/

Advent

Čekam Advent, nježno i tiho, izvan svih ljudskih gužvi, buke i glasova. Moj anđeo čuva jaslice i našu kuću, nitko ga nije htio kupiti, bio je malo oštećen, a cijena kao da je nov, zadnji u izlogu, čekao je mene, popravila sam mala oštećenja i sad se smješka sretan, piše na blogu Život i ja.

Dežurni grinčevi blagdanskog šušura zasigurno će naglasiti da je svo to veselje isforsirano i nametnuto. I mogla bih se čak složiti s njima u tom dijelu, piše na blogu Dnevnik JR. No, pa kaj i da je?

Danas smo, ja i seka, bile u centru i baš smo uživale u predivno okićenom Zagrebu. Sve je bilo kao iz bajke. Grijale smo se uz vrući čaj jer je bila baš prava zima, brrrrr, napisala je Diademae.

Danas se pali prva svijeća u adventskom vjenčiću. Na blogu virkomade piše o značenju svijeća u njegovu kraju: prva svijeća ili postilica, simbolizira nadu i iščekivanje, druga ili pomirilica, znak je mira, treća slavi radost i veselje, a zadnja svijeća simbolizira ljubav.

/

Zemlja ravnopravnosti

Pametni zub:
„U Zemlji ravnopravnosti“, reče Kritus Demó, „Svi hodaju ravno, izuzev onih koji hodaju pravo! Drugi smjerovi kretanja, kao i bilo kakve promjene smjera kretanja, Ravnopravčanima su posve nezamislivi. Kad netko od njih želi doći na mjesto koje mu/joj se nalazi iza leđa, taj kreće ravno i korača sve dok ne obiđe Zemlju (planetu Zemlju, ne Zemlju ravnopravnosti).“
„To je bilo prije“, reče Ana Ksago. Novije doba u Zemlji ravnopravnosti bilježi temeljne, upravo korijenite, možebitno kozmološke promjene! Planet Zemlja (onaj planet Zemlja kojem se Zemlja ravnopravnosti uvalila – za razliku od planeta Zemlje kojemu se uvalila naša zemlja), naime, u posljednje vrijeme mijenja oblik. Iz okruglog u ravni, što bi drugo? Tako da hodači koji krenu oko Zemlje (ne bi li stigli do mjesta sebi iza leđa) sad hodaju i hodaju – sve dok ne padnu preko ruba svijeta! Što je strašna sudbina…“

/

A što ćemo sutra za ručak?

Sjetim se povremeno bake moje prijateljice; ovo pitanje iz naslova postavljala bi svakog dana nakon ručka, netom što bi pribor za jelo odložila na stol, piše V.

Pored toga što je ovakvim, i sličnim, pitanjima i izjavama redovno uveseljavala sve prisutne, ova starica je dugi niz godina njegovala bolesnog i nepokretnog supruga - grintavog starca s amputiranim nogama, ne dopustivši da joj, iako već u poznim godinama, bilo što oduzima (i) njenu životnu energiju.

U tome ju nije ometao ni vlastiti pacemaker.
I u svojoj osamdesetoj godini nije zanemarivala vanjski izgled, a 'razgibavanje' uz Vesnu Mimicu nije propuštala niti jednog jutra...

/

Put juga

Prekjučer u tihim popodnevnim satima prizor od kojega poleti srce, piše Modesti blejz. Gore visoko u razini aviona horizont je iscrtalo najveće jato (jata) ždralova i uopće ptica selica koje sam ikada vidjela u životu. Tisuće ptica u kasnom bijegu pred zimom i u zacrtanom pravcu sa dalekog sjevera na topli jug. Nepregledno mnoštvo koje upravo napušta kopno i hrabro kreće na dug let preko mora u višestrukoj V formaciji na putu za Afriku.

I koje se igrom slučaja (?) vozi po upravo formiranom svjetlosnom autoputu između dvostrukog sunca, pravog i zrcalnog (refleksija o burne mliječno-prozirne oblake). Predivno. I ujedno prizor koji potresa, kao živi podsjetnik da mimo (iznad) naše automatizirane prizemljene svakodnevice teče jedan paralelan drevni raspored kojega se naši životi malo tiču. Pitanje osobne i civilizacijske prolaznosti. Iste su ptice letjele za Sumerana, Egipćana, Rimljana, Franaka, Bizanta, Osmanlija, lete i za nas. I svi i sve će proći. A ptice će, dok ih bude, letjeti.

/

Bela

Bela je bila jedna od 10. U paketiću maramica. I dok je ostalih 9 sanjalo da ih se izvuče u nekoj radosnoj prilici, Bela je vjerovala da može bolje. Prave dive ostaju dugo zapamćene. Uzor joj je bila Ana Karenjina, piše
magdamagda.

Margareta je otišla par dana prije nje. Netko je bio prehlađen, pa je povukao Margaretu za njena sićušna ramena. Bela se pobojala da je sljedeća, al se prehlađeni srećom preusmjerio na drugi paketić.

Bela je čekala. Nadala se nekoj ljubavnoj jadikovci, barem u stilu Romea i Julije. Otkako joj je baka stradala zbog nečijeg prolivenog čaja, znala je kako ne želi završit. Tetka joj je brisala glavu nekog malca na krštenju. Ni to joj se nije svidjelo. Kao niti mrlje od sladoleda, suze radosnice, trepavica u oku i kiša na naočalama.

/

Blogerice i one koje to nisu

Kišnog li dana, Gospe moja! Tmurnog i neobećavajućeg!
Taman za otvorit' jedan blog, koji će u svom naslovu imati čarobnu sedmicu. Možda ona obećava!? Bumo vidli.
Kad smo već kod sedmice i blogerice, već punih sedam godina sam blogerica!
Nisam prava blogerica, možda nikada neću ni biti, ali volim pisati i objavljivati svoje umotvorine,
isključivo na blogu!

Aneta-aneta: Damn, nisam bila na blogu već neko vrijeme. Od šestog ili petog mjeseca, mislim. Izbrisala sam neke postove pa ne znam više. Al' eto, tek toliko da vam se javim, da znate da sam živa.

Ne planiram više redovito pisat postove. Možda tu i tam napišem nešto o tome kako se ne uklapam i tako to, znate, kak to inače ide, ali više od toga ne. Nemam više volje za blogom. Ne veseli me više. Bilo je lijepo dok je trajalo, though.

/

Probudi se, pokreni se

Što ja budnija i pokretljivija, to blog ljeniji i uspavaniji. E pa, to te ja pitam? Šta ti bi, kamena? Kod tebe sve nešto okrenuto i izvrnuto. Šta ti glava više vrvi novotarijama, to ti se jezik više omlitavio i zašutio. E pa da, tako nekako jest, obrnuto proporcionalno i teško objašnjivo. Ali, ostavimo se filozofije i uhvatimo se života.

Svašta se nešta izdogađalo i događa, kod mene i oko mene. I prikoviše za jedan post. E pa, to te ja sad pitam? Kud ćeš i odakle, kamena?
Eci peci pec... en ten tini savaraka tini... en ten tore duboko je more... bija baja buf trif traf truf... a uf, a uf.

E pa, idemo od kraja unatraške. Baciti jednu kratku retrospektivu, kako dnevnik ne bi izgubio svoju nit, a onda ćemo lipo, kako smo i obećali, podvući crtu pod didovinu.

/

Žalostan dan

Dramatičan dan u haškoj sudnici svoj je vrhunac dosegnuo kada je general Slobodan Praljak, nakon izrečene presude, sam sebi oduzeo život ispivši otrov iz bočice.

Dbilos piše: Teško je bilo što reći al osjećam potrebu zahvaliti se velikom čovjeku.
Nije imao vojnu izobrazbu ali bio je jedan od naših najboljih ratnih generala.

Crna svjetlost: Samo optužnicu i proglašenje presude ne bih komentirao, jer one same govore same za sebe. Ali žalosno je da se jedna takva osoba poput generala Praljka dovede u takvu situaciju. Da učini nešto takvo. I taj čin samo pokazuje kako je vođena loše politika zadnjih nekoliko desetljeća i da je sve krivo postavljeno.

Tignarius piše da je bio rijedak lik. Njegov otac šef OZNE je (kao takav) spasio mog djeda od sigurne smrti.
Partizani su ga pokušali strijeljet al se dida uspio otrgnut bandi pa su ga samo upucali u ruku.
I kao ranjenik je završio u bolnici iz koje ga je Mirko Praljak odveo kući.

/

Mapiranje

Ne podnosim fotografije ljudi koji su mi važni. Što se mene tiče, one su samo dvodimenzionalni podsjetnik da tu osobu nećeš vidjeti tako skoro jer zašto bi promatrao sliku nekog tko će za pet minuta proći kroz vrata. Na kraju krajeva, ta zamrznuta grimasa krunski je dokaz nemogućnosti vlastite samodostatnosti, koliko god mi taj imidž iskreno pristajao, napisala je svjetioničarka.

Ljudi odlaze, kao i što dolaze, u prilično pravilnim plimnim valovima i s tim se nekako živi. Jedna od neugodnijih faza gubitka, a spektar je širok koliko i bolan, svakako je napad panike kad shvatiš da će neka osoba zapravo napustiti svijet kad stane ručni sat koji je nosila ili, još gori, kad pred spavanje više ne možeš prizvati njezine oči. To je razlog zašto sam, svjesna da se bliži krajnjem odredištu, godinama fotografirala svog djeda.

/

Gubim se (nježno)

Ja bih svome danu dodala još boje. Zapravo, kada bolje pogledam, bio je prilično blijed. Pokušala sam doprijeti do tebe. Ali nije išlo, po običaju, piše na blogu Drž' se mala, ovaj svijet je lud.

Kada nisi blizu, kao da se sve izgubi. Kao da si promijenio svaki djelić sebe. Ti postaješ neprepoznatljiv. Osim tog glasa, koji uvijek žicam. Pun je života, snage i strasti i mogu ga satima slušati.

Jesi li svjestan koliko si me pridobio? Kada nisi blizu, obuzima me veliki strah. Velika tuga. Duboka praznina. A to znači da više nemam kontrolu nad svojim emocijama niti svoj mir.

/

Dan Svetog Koljislava

Danas je 29.11. , odnosno DAN REPUB... piše Knjigoljub

Ufff, pardoniram, na pogrešan kalendar pogled mi pobježe - prema crkvenom kalendaru danas je DAN SVETOG KOLJISLAVA , tzv. KOLINJE, dan vruće krvi što nezaustavljivo šiklja iz netom prerezana svinjčeva debela vrata, dok skvičanje već zamjenjuje umirući hropac a crijeva tek što se ne prosuše pod oštrim rezom jutros pomno naoštrenog noževlja, u blato i kal slavonskoga šora, tužno opustjela nakon prošlotjedna odlaska seljakovih sina i unuka u Švabiju, i koji se, otirući krvcu sa gnjecavih mu pesti neutješno pita tko će u tim čvarcima, slanini, jetri i kulenu uopće da uživa, jer baba i on ostadoše sami, sve bliži odluci da to zadnje kolinje, što se njega i babe mu tiče, bijaše, i da nikad on više čakiju oštriti neće niti krmačinu krv prosipati, jer zašto, čemu, i ZA KOGA?

/

Volite li zoološki vrt?

Maksimir, naravno. Prve posjete ne pamtim, voze me kao bebu u kolicima. Kasnije, uvijek su to bile lijepe nedjelje, sunčane. Otac nas fotografira dok bacamo kovanice slonicama koje su izdresirane da surlom kupe samo 50 para i veće dinare, a manje kovanice ignoriraju. Kupujemo srdele za Mirka, morskog lava, koji ih proždire u skoku i prska nas bacajući se u bazen.

To je vrijeme ranog djetinjstva kad još nisam primjećivala oronulost zagrebačkog zoološkog vrta, skučene nastambe i jadan izgled ponekih životinja. Čimpanzu koji za rekvizite ima dvije klade i automobilsku gumu obješenu na uže, piše Matična ploča.

Kasnije kad jesam i kad su prava za zaštitu životinja krenula prema zakonskoj regulativi i nakon posjeta raznim europskim i svjetskim zoološkim vrtovima gdje su slonovi slobodno šetali omeđeni dobro hortikulturalno uklopljenim vodenim preprekama i prikrivenim električnim žicama, nisam bila sigurna kakav zapravo imam stav prema zoološkim vrtovima.

/

Udaj se, promijeni prezime u Hrvatskoj i dogodit će ti se ovo!

Kada se žena u Hrvatskoj odluči udati i nadoda na svoje prezime muževo, počinju muke zvane promjena identiteta. Iako provjerom krvi ostajete ista osoba, ne promijeni vam se DNK i ne postanete gušterica (navodno gušteri obitavaju ispod zemlje, kaže teorija urote op.a.), svugdje vas gledaju kao novo biće.

"Je, je, gospođo, samo vi uplatite biljege i troškove izrade osobne i bez problema vam izdamo novu. Ne treba vjenčani list donositi, nema potrebe. Kod nas procedura ide brzo, i već za cca 30 dana imate novu osobnu"...objasnila mi je ljubazna teta u postajama MUP-a. I u roku jedan dan i par sati čekanja na šalterima, zahtjev za novom osobnom je predan. Nakon 20-ak dana bila je gotova i o'šla sam je pokupiti. Nakon 35 godina eto mi u rukama nove osobne s mojim i muževim prezimenom i sad ću sa pod zakonom priznatim dokumentom lijepo fino svugdje dalje izmijeniti kartice i podatke.

To sam si mislila da hoću, ali kako sam se prevarila, piše Poduzetnica u Hrvatskoj.

/

Želim na Fjällräven Polar, i molim vašu pomoć

Moja dječja fascinacija sjeverom se pretvorila u pravu opsesiju. Tišina, mir, priroda, ljudi, njihov suživot s prirodom, polarna svjetlost… sve me to totalno toliko začaralo da ne prestajem razmišljati kako da se sjevera dokopam ponovno, piše Marina kuharica.

Ovih mi se dana pružila prilika. Prijavila sam se na čuveno natjecanje Fjällräven Polar. Odabrani će imati priliku prijeći 300 km u polarnim uvjetima (u Norveškoj i Švedskoj u području iznad polarnog kruga), na sanjkama koje vuku haskiji! Iz svake će regije sudjelovati po dva natjecatelja, a ja sam u regiji Centralne Europe, u kojima vode djevojka iz Mađarske i jedan muškarac iz Rumunjske. Oboje imaju ogromnu podršku medija svojih zemalja. Moje šanse nisu baš velike, ali uz vašu pomoć se to možda i promijeni.

Bilo bi mi izuzetno drago kad biste me poslali tamo "gore" na smrzavanje i spavanje u snijegu i ledu u šatorima, na kojih -20 ili -30 stupnjeva i tako me učinili prvom Hrvaticom koja sudjeluje na Fjällräven Polar.
OVDJE se može glasati.

/

Nakon pet mjeseci i dalje sam sama

Bila sam u Australiji. Sletjela sam 7.7. oko 5 sati popodne. Dočekao me on, savršen kao i uvijek. Grlio me pola sata i nisam znala da je došao taj dan. Cijelim putem srce mi je bilo mirno, kao da sam i dalje sumnjala da ću sletjeti u tu zemlju ''snova''. Sve do Dohe i onda do Dohe do Sydneya, razmišljala sam o oceanu, oblacima, svemu što ću vidjeti i čemu ću se veseliti idućih tri mjeseca. Nisam ni slutila što će se dogoditi, ali znala sam da će s nama sve biti u redu.

Život u Australiji bio je lijep. Pomalo čudan i drugačiji, ali sve u svemu sređeniji nego kod nas. Hrane i pića je bilo svugdje, kolača kakve u Osijeku nigdje ne mogu naći, oceana kojeg u Hrvatskoj nema, nacionalnosti koje nikada do sada nisam vidjela, odjeće kakvu viđam samo na curama s Instagrama, građevina kakve nisam još imala mogućnost razmotriti... Kulture su im zanimljive, muslimani su dragi, no nisu pretjerano kulturni, Kinezi su pogubljeni, ali uvijek nasmijani, Indijci su jako otvoreni, ali jako neuredni, a Australci su... Australci su grozni, po mom mišljenju. Jako čudan mentalitet, piše na blogu Moja priča, moji snovi

/

Zimska služba i dežurni pljuvači

Nije fotografska tema, ali kako imam dodira s ljudima koji rade u zimskoj službi i redovito trpe medijske hajke i pljuvanje čim padne snijeg, moram o tome nešto napisati, piše Toco1980foto.

Čim padne snijeg, odmah kreću i već tradicionalne salve pljuvanja po zimskoj službi u komentarima ispod medijskih napisa od strane dežurnih pljuvača po zimskoj službi, a sve uz floskulu kako "zimska služba ništa ne radi".

Svi ti dežurni pljuvači i njima slične šupljoglave mimoze, koje se nisu u stanju prilagoditi situaciji, koje nemaju zimsku opremu na autima, koje ne znaju voziti u teškim vremenskim uvjetima i kojima su mediji napunili glave kojekakvim idiotarijama i demagogijama, uglavnom rezoniraju na slijedeće načine…

/

Papuk - priče o trailerima i planinarima

Nekako sam sve bliže tome da objavim jedan čisti, ali baš pravi pravcati foto blog post u kojem ne bih napisao ni riječi nego samo pustio Vama da uživate u fotografijama i tumačite ih kako god želite. No, naravno da bi se na taj način izgubile sve moguće dimenzije koje daje izgovorena ili u ovom slučaju pisana riječ. Tako, na sreću, ali i na žalost nekih, moram nastaviti udarati u svoju tipkovnicu i podijeliti s Vama doživljaje današnjeg dana. Slavonija je došla na red hirom našeg Nikole koji je novi u svijetu traila i odlučio se baš na velebno putovanje za svoj trailerski "prvi put".

Fotografija iznad ovjekovječena je u mjestu koje se zove Velika i nalazi se 12 km sjeverno od grada Požege. Tamo se održava poznati Papuk trail, napisao je maithreya.

/

Lijek za sve

Mario: Ti imaš spinalnu mišićnu atrofiju (SMA), jel' tak?

Goga: Da.

Mario: Za tvoju bolest je otkriven lijek – Spinraza, učinkovit je vele u zaustavljanju bolesti pa i u povratu funkcija nekih mišića. Jel' bi ti htjela primiti taj lijek?

Goga: Ne znam ni sama. Netko bi mi morao jakooooo garantirati da je taj lijek učinkovit za mene, jer ja sam se naliječila u životu i ne želim još jedno razočaranje. Kad se u čovjeku probudi nada i onda nakon svake nade dođe razočaranje, boli gotovo isto kao i svaki postupak liječenja i tijeka bolesti.
Kad sam bila dijete lako mi je bilo povjerovati, ići ćeš na neke vježbice i prohodat ćeš. Ok, dječjoj mašti ne treba puno i ja sam se brzo vidjela u veseloj igri s drugom djecom trčeći za loptom po livadi i hodanju po travi, kamenu i svemu onome što nisam mogla znati jer nikad nisam doživjela. No, nakon 3-4 puta čak i za dijete sve postaje varka.

/

Gastarbajterica se vraća kući!

Napokon je svanuo i dan povratka u Hrvatsku. Doslovno sam odbrojavala dane zadnja 2-3 mjeseca u Njemačkoj. Bilo mi je preko glave kiše, samoće, stana, njemačkog, kava koje ništa ne valjaju i svakodnevnog dugog putovanja na posao i kući, piše vaša i naša omiljena Gastarbajterica.

Ostvarila sam ono najvažnije po što sam došla: naučila njemački, skupila nešto inozemnog radnog iskustva, uštedjela lijepu svotu novaca o kojoj sam u Hrvatskoj mogla samo sanjati, naučila i iskusila svašta novo i upoznala puno novih ljudi. Ali dosta je bilo. To definitivno nije život kojeg želim dugoročno živjeti.

Proživjela sam puno teških i stresnih trenutaka u ove tri godine, ali rastanak od Njemačke me posebno dotukao. Istovremeno mu se i jesam i nisam veselila.

/

Televizija

MOTIVACIJA: Ulijećem u učionicu s okvirom u ruci koji sam ostavila „ za nikad se ne zna“ kad sam kupila štednjak. To mi je danas najbolje nastavno pomagalo. Stanem ispred učenika, podižem okvir i počinjem govoriti:
„Dobar dan draga djeco. U našoj današnjoj obrazovnoj emisiji naučit ćemo razliku između televizora i televizije. Televizor i televizija dva su različita pojma.“

Ježići ubodežići, iznenađeni mojom aktivnošću, pozorno slušaju.

„Tko od vas ima televizor? Što je to televizor?“ (Kućanski uređaj.) U Prirodi i društvu prethodno su obrađeni kućanski uređaji.

„Što bi to bila televizija?“ (Ono što gledamo na televizoru.)

/

Joga za podočnjake

Neke dane, poput današnjeg, imam potrebu prespavati, skinuti lasicu sa svojih grudiju, da me ne guši, uvući se pod pokrivač, pokriti preko glave, biti svojom vlastitom, poslušnom igračkom. Da mi je ostati u kući, utišanom, smjernom, barem na dan od svih zaboravljenom.

Međutim, nepokolebljivo, čeka me moja obavezom drukčije dosuđena obdanica. Potrebno je zakoračiti u jutro i potom, dugo iza toga, iskoračiti iz večeri u nulto postojanje, još do kraja nedefinirano izvorište. Uskoro ću krenuti u osvajanje svijeta, domovine, četvrti, svakodnevno krvljenje koje može izgledati i kao sasvim obična šetnja, kao i bjesomučan obilazak uslužbenih pultova, ili u druženju s dragim ljudima ispunjeno vrijeme.

/

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

U Hrvatskoj je prošle godine ubijeno 20 žena, najviše u zadnjih sedam godina. Njih 18 ubile su njima bliske osobe ili partneri. Statistike govore da se u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena. Podatci su samo djelomično točni i zapravo umanjeni jer većina nasilja ostaje neregistrirana, a nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura. Brojke govore i da svaka treća žena trpi neki oblik nasilja.
SVAKA TREĆA ŽENA.
Mislite da je nerealno, jer što sa svim onim školovanim i uspješnim ženama kojih je sve više i više? Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e. malo je pojasnila:
"Postoje situacije u kojima žena kroz odgoj, premda ima i visoku stručnu spremu, nikada nije dobila poruku da je vrijedna i da treba inzistirati na tome da je se poštuje i da ima nekakvo samopoštovanje, i onda bez obzira na financijsku situaciju neke žene ostaju u nasilju jer naprosto ne mogu zamisliti da same idu kroz život”.

/

Bobu bob, popu popu, a glupom glup

Izraz pučka škola ili osnovna škola simbolizira temeljna znanja koja svatko može usvojiti, nešto što svatko treba moći. Znanja niže pučke škole su nešto što "svaka budala"može... tako je nekad bilo. Ali, više nije.
Svijet ide naprijed, civilizacija napreduje, samo djeca nazaduju. Današnjoj je djeci teško ono što je njihovim roditeljima bilo normalno i lako, piše na blogu Lagana. Je li to napredak?

Dolazi mama u školu na informacije:
- Njemu je ta tablica množenja tako teška! Ne razumije ju. Možete li mu je malo pojasniti?
- Kako to mislite, pojasniti, gospođo?
- Pa On je ne razumije! Nije još spreman za ispit. Trebali biste odgoditi i ponovo obraditi gradivo.
-Tablicu objašnjavamo je već dva mjeseca svakodnevno. Množenje smo objasnili na mnogo primjera kao Nema se tu više što objašnjavati. Sad vaš sin treba naučiti napamet tablicu množenja zato da ne mora svaki put nanovo računati koliko je 3+3+3+3. Nauči napamet da je 4x3 = 12. Nema se tu što razumjeti. Samo treba zapamtiti.

/

Na putu jednog zida

Nastavljam dalje s grafitima na putu, na životnom putu gdje mi se serviraju tuđe, a moje misli, piše O-da životu.
Što je tuđe, a što moje?
Što sintetičko, a što prirodno?
Ako ćemo pravo, nije put, već zid, a ako ćemo krivo, je li moguće da je „sintetičko“ nekome prirodno?
Je li zid ujedno i put?
Uglavnom, pitanjce uz današnji grafit - vjerujete li u telepatiju?
Imate li svoje iskustvo?
Kako vi tumačite „Sposobnost razmjene misli između dviju osoba bez posredovanja poznatih osjetila“ ?

/

Malo o prehrani

Da, priznajem da nisam dobar kuhar. To priznajem. I koliko god želio promijeniti na bolje tu vrlinu, nikako da pronađem vrijeme za početak usavršavanja te vrline. Dijelom zbog radnog vremena, dijelom zbog nekih privatnih obaveza. Znam, znam, to nije opravdanje. A opet dijelom i jeste. Ali ako nešto silno želiš, onda za to pronađeš vremena. A ostalo nekako dođe s vremenom. Volio bih da obnovim znanje u onom što sam nekad znao kuhati, a i da naučim neka nova jela kuhati. Jer lijepo je kada si nešto skuhaš i uživaš u tom jelu, piše na blogu Crna svjetlost.

Crumble (drobljenac) je jednostavan desert za one dane kada nemate previše vremena za pripremu kolača, a jede vam se nešto slatko. Crumble od jabuka i krušaka je baš pravi jesenski desert za hladne dane, preporuča Amaterka.

Još jedan slasni desert je napravila Gurmanka, otkrijte u njenom postu što je napravila s limunom.

/

U Saboru nešto novo

Lopova ćete šokirati ako ga okradete pa to nekome poklonite umjesto prodate.
Lažova, ako ga bombardirate s lažima njemu razumljivim jer nema svrhe 'bacati bisere pred svinju'.
Uhljeba -'domoljuba', ako im umjesto kruha ponudiš hljeba.
Političara, ako ga gledaš u oči, nabraja Škrpun.

Dakle, Sabor je nadmašio 'Fazlinoviće' a TV kuće ozbiljno strepe da snimanjem srcedrapajućih serija i 'ljubavima na selu' neće moći parirati novonastaloj stand-up komediji.

Prikaži još vijesti...
Statistika

Zadnja 24h

kreiranih blogova

postova

komentara

logiranih korisnika

Trenutno

blogera piše komentar

blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se