Blog.hr

Vijesti s bloga

Error code 522

Znate li kada sam izvan bloga bio najsretniji? U ono davano doba dok je na ovim prostorima vedrio i oblačio drug Tito. Bilo je to predivno vrijeme kada nisam osim njega znao niti jednog političara, niti me bilo briga za cijene kruha, mlijeka i deterdženta. U to sam vrijeme mislio samo na jedno, još uvijek se sjećam. Dakle da, isprana poveznica nije Tito, no mladost, ali dobro, koga to zanima, napisao je Blumi.

Danas, na blogu je sunčano, i opet svi sve znaju, uživaju u sebi i životu, ali ono što je najbitnije, svih nas par desetaka smo sretni, a znate kako se veli, usrećiš li i jednog blogera osigurao si kartu za blogerski raj, a jaj, jaj, vužgi ga Blaž.

Samo ona

Osvrti:

Sve bilo nekako nestvarno, maglovito, a ipak, svaki sam detalj oštro zapažao i svaki se detalj duboko urezao u moje srce … da se pjesnički izrazim, ne zamjerite.
Mirno sam sjedio u autobusu koji me vozio na još jednu liječničku kontrolu, misli mi skakale sa predmeta na predmet, nigdje se dugo ne zadržavši, kad sam odjednom ugledao onaj hod, onu plavu kosu, onaj zamah rukom: ni dva metra dalje od mene, izvan autobusa, koračala je Ona. Nisam vjerovao vlastitim očima, pa sam trepnuo, pogledao iznova i osjetio kako mi srce udara sve jače: bila je Ona, sad sam to sasvim sigurno znao.
- Molim vas, stanite! – zavapio se i postidio vlastitom molećivom glasu koji je izlepršao iz mog stegnutog grla.
- Ne smijem ovdje – reče vozač, dobacivši mi pogled: – Još samo oko sto metara …

Mini rezime

"Više mu koštaju sviće nego torta", komentira ON dok se na TV-u opisuje lik i djelo "sporogorećeg" pok. Manolića. Svi sve znamo ne bih u analizu.
U susjednoj državi napadnuti naši sugrađani, osude pršte sa svih strana, tko je dobio, dobio je. "Neka institucije odrade svoj posao" rekoše davno prije.

Jutros izlazim na terasu, a na mom sušilu za rublje ustoličile se dvije krasne lastavice (to su prve koje sam vidjela ove godine). Utihnula sam da ih ne prepadnem, a ako su se malo uneredile na štetu moga rublja oprošteno im je.

Šetnjom do dućana naišla sam na kolonu djece i teta iz gradskog vrtića, a u isto vrijeme nekoliko policajaca i policijskih vozila. Upitala sam policajca što se događa, jesu li to dica u štrajku pa oni osiguravaju mir i red. Čovjek me zna pa se samo slatko nasmijao, napisala je Nema garancije.

Ružičasta iluzija

TiFiT:

U punoj crnini tmine
donijela je tračak mjesečine,
golim rukama nade
upalila fenjer tek šibicom.
I svaku njenu kretnju
pratio je pun žudnje,
diveći se eleganciji koraka,
misaonim, smislenim riječima.
Dodirivala bi ga tako nježno
čineći postelju mekom,
pahuljastom poput nafinijeg oblaka
- u njenoj režiji njegov svijet bi stao.

Nova tava i o klinu visi

No, da, navikavamo se...
Ja inače radim palačinke od nepuno jaja i s kombinacijom mlijeka i obične vode. Tako su palačinke mekše i ne budu žilave ni kad ohlade, ali volim ih raditi i jako tanke, tako da smo odmah naišli i na maleni problem... em..em...m...

Alzo, tavica je poprilično široka, iako se to na fotografiji možda i ne vidi, tako da je tanku i mekanu palačinku malo teže preokrenuti. Non-stick je, ne zagara ali palačinka se dosta čvrsto drži za dno pa ispada da je prevrtanje u zraku skoro pa nemoguće. Ne želim grebati metalnom špatulom po njoj (jer nova je i klin, i tako to, je li...) a za silikonsku zapinje.
No, navikavamo se..
Naći će se i za to lijeka, piše V.

Slika i prilika

Ja sam čovjek.
Bludnica
ili
vještica?

Prošlog rujna,
vratila se u suzama sa zaručničkog tečaja jer ju je svećenik izvrijeđao da je bludnica radi života s dečkom prije braka.
U današnje vrijeme kad se Katolička crkva trudi koračati modernim hodom; u vrijeme kad je gubitak vjernika veći no ikad, Galaksija.

Moja majka je došla na zaručnički tečaj u osmom mjesecu trudnoće. Bila sam s roditeljima na tom tečaju. Ispod srca. Živjeli su do tada dvije godine skupa.
Svećenik joj nije rekao da je nemoralna.

Čitala sam molitvu upućenoj svetoj Riti.

"Mnoge bi supruge mogle naučiti od tebe umijeće blagog trpljenja u tišini..."

Što još?

Najnoviji tekst u Liliankinoj ispovjedaonici:

De, da vam malo reknem o sebi...
Nije ništa posebno bitno,tek da pribilježim život.

Danas se osjećam bolje.
Noga mi neprestano trne, u zglobu su se pojavile nove pikave senzacije,

ali, opredjelila sam se za uporno mazanje onog mirisnog smrada po zglobovima u kojima je problem
-kičma L4,5S1,2,sakroilijačnog zgloba (mjesto spoja sakruma i zdjelice, nije to zglob kao koljeno,
nego spoj, miče se max od 4 milimetra, ali u tim vezivnim tkivima može doći do upale) i boka
(kako bi rekla moja fizijatrica, ne boli te kuk, boli te bok, kuk je nešto drugo.
obje noge mi sad imaju osjećaj kao da me je netko izmlatio po niima,
tupa bol i silan umor,
noću je apsolutno najgore, ne znam zašto..
i tako,
i dalje ću biti na bolovanju, od sutra počinju vježbe, pa onda će me valjda konačno i slikati i sve tako redom,
ali,. ja jesam bolje!
Naprosto, prekjučer sam povadila sve svoje dnevnike, rokovnike, liste i to,
popisala što sve treba,
set-ala se za pokret,
krenula hodat po kvartu
i proglasila da to mora proći, došao je taj trenutak..
pa sad, moram vam reći, bolje je...

Mika Azerbeđedanac

Hrvatska je postala Eldorado za strane radnike. To je sad jasno kao dan. U zadnje dvije-tri godine pristiglo ih je više nego u prethodnih dvadeset-trideset. Smješteni su uglavnom organizirano u đuture. Ciljano se grade ili preuređuju objekti za nadolazeće pregaoce. Traži se krevet više. Preuređuju se kuće, stanovi. Sve je više privatnih osoba i poduzeća koja nekretninu koriste za smještaj stranih radnika. Ima i onih koji love u mutnom, pa iskorištavaju te ljude. Ali njima se u pravilu kod nas otvara mogućnost za dobru zaradu. Zato i dolaze.

Prema evidenciji mupa najviše gastarbajtera je iz bližeg okruženja iz takozvane regije. (čitaj bivše Juge) Najbrojniji su oni iz bliske nam i sestrinske Beiha. Slijedi potom Srbija, pa Makedonija. Međutim ono što je prije samo pet godina bila rijetka pojava danas je uobičajeno. Po manjim mjestima šeću ljudi azijatskih crta lica i to više nikom nije neobično. U Hrvatskoj danas kruh zarađuju i doma novce šalju tisuće Nepalaca, Filipinaca, Indijaca, Egipćana i drugih. Oni popunjavaju upražnjena radna mjesta onih koji su sreću potražili u Njemačkoj, Irskoj ili nekoj trećoj zapadnoj zemlji. Migracija je uvijek bilo i bit će. Svijet će u sve većoj mjeri biti globalno selo, piše na blogu Usputne bilješke.

Tajni život introverta

Da mi blog slučajno ne bi počeo kihati, kašljati, štucati i da ne daj bože ne zasuzi, dodala sam dva, tri vijenca češnjaka.

A i za zaštitu.

Pa upregnite maštu i zamislite kako vise sa
obe strane posta, napisala je Riba Luca.

U ovoj mojoj životno savršeno - nesavršenoj galeriji, ova zadnja tri dana su mi se dogodile dvije predivne stvari.

Zagrljaj sreće je najbolji lijek.

xxx

Sjedim u autu, stojim na zadnjem crvenom semaforu. Djevojčica plave kosice skakuće dok joj otac pokušava na lijevu stranu glave ubosti šnalicu sa mašnicom. Ne vjerujem da joj je četiri. U preslatkoj je kariranoj haljinici na tregere, bijeloj majici, tamnih hulahupki i lakiranih gležnjača. Tata konačno zadjene šnalicu, uhvati je za ručicu. Čekaju još koju sekundu, a onda im se, kao i meni pali zeleno. Skrećem lagano, propuštam njih i ostale pješake preko pješačkog, a veseli par ispraćam pogledom. Zadnja vesela stvar. Sigurno je i on njoj tako stavljao šnalice, držao je nježno a čvrsto za ručicu, prelazili su preko pješačkog i svijet je bio njihov, piše konobarica.

Naša je živa

Sarah:
Danas je bio baš neki dobar dan.
Iako mi je ranom zorom
Polica iz ormarića razbila lavabo.
U 6 trokutića raznih veličina.

Najprije sam ujutro na štandu vidjela prodavačicu za koju smo svi mislili da je umrla.
Bila je u crnini. Ali živa.
Stajala je jutros pored upaljenih svijeća.
Prekrižila sam je u mislima i prošla pored nje sretnih očiju.
Umrla je neka druga, crvenokosa, koja prodaje samo vikendom. Žao mi je.
Al naša, koju znamo, je živa.

Deda sa štakama nije mi prošao ususret.
Nadam se da će sutra.

NEKAKO z PoLjEćA

Huc:

bila je raskošna i divna
puna oblina i krivulja, ali malko priglupa
ta kiparica Sonja
-svi su slinili za njom

jedno proljeće pozvaše je da sudjeluje
na umjetničkom festivalu u Šumanovcu
Zemlja-Cvijeće- Drveće i Supertrenutak
Održivog Rasta
okupilo se tu oko
petnaestak što domaćih što stranih artista

u okviru događanja svaki je artist
imao obligaciju izraziti nešto protestno
bilo u vidu performansa, akcije
instalacije, video-arta
fotografije, zvuko-slike
i slično

Illaqueate

Jučer, 7.travnja, je sajam taštine napisao:

Sutra će ljubitelji astronomije, i ne samo oni, imati prigodu doživjeti potpunu pomrčinu sunca, kako reče jedan Manolićev vršnjak: "Koliko god puta to doživiš poželiš još barem jednom."

Zanimljivost je kako će istovremeno svih sedam planeta biti u jedinstvenom poretku.

Nije trebalo dugo čekati da se oglase katastrofičari, pozivajući se ni više ni manje nego na - Bibliju.

Žrtva

Žrtva je pojam koji se može primijeniti na mnogo toga. Postoje žrtve Holokausta i postoje žrtve vlastite gluposti ili karakterne manjkavosti. Dalibor Matanić svakako spada u ovu drugu grupu. Dakle, i on je žrtva na neki način. ;) Žene naprosto obožavaju zgražati se nad nama muškarcima, a mi smo to, naravno, i više nego zaslužili. Je li, u slučaju Matanića, kriv testosteron ili je kriv čovjek kao "apsolutna jedinka" čija apsolutnost dolazi od Boga? Ako je kriv testosteron, pojačan drogama ciljano namijenjenima partyjima, onda bismo trebali imati razumijevanja, jelte? Ako je kriva "apsolutna jedinka" čija apsolutnost dolazi od Boga, onda je naše zgražanje opravdano i onda je nedvosmisleno jasno da smo sa svojim negodojućim emocijama intenzivno i potpuno u pravu te možemo biti sretni i zadovoljni sobom zbog toga, napisao je Mariano Aureliano.

Veli vrh

Još jedan u nizu laganih proljetnih izleta subotom u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Rijeke gdje se pozivaju i svi zainteresirani građani a dobrodošli su i kućni ljubimci. Naravno, treba imati čvrstu obuću, vodu, kapu za sunce i drugo što može zatrebati. I ovaj put prijave za izlet nisu bile potrebne ali se trebalo naći u 10 h na Cvetkovom trgu u Drenovi i krenuti za vodićem okolnim putem na Veli vrh.
Veli vrh spada u naselje Pulac a bio sam puno puta ovdje, najčešće u proljeće kad ima šparoga i ovaj put sam si nabrao jedan mac.
Zbog radova u centru grada i autobusi više ne voze kako sam očekivao i zakasnio sam na polazak grupe ali to i nije bitno jer znam put, piše gogoo.

Smak svijeta

Završavali smo treći ili četvrti razred osnovne. R je imao nove traperice i majicu sa maskotom svjetskog nogometnog prvenstva u Argentini. Školom se pronio glas da će za par dana smak svijeta. Tada sam prvi put čula za tu složenicu. Smak svijeta. U modnom trendu tada su bile treperice sasvim otkinutih ili otkinutih pa ponvno prišivenih, nešto niže od originalne pozicije, stražnjih džepova. Dan prije smaka svijeta R je došao u školu potpuno otrgnutih stražnjih džepova sa novih traperica. Pitala sam ga zašto je uništio nove traperice.
-Sjedim doma i gledam. Preksutra je ionako smak svijeta. Šta će mi. I frrr. Otrgnem ih, napisala je konobarica.

Pouči nas

Velika je čast, ali i povlastica biti stara, biti nečija baba i slušati šapat majčinstva u pokoljenjima koja dolaze iza mene.

Da, ostarila sam. Priznajem to sebi i ponosno češljam ovu svoju božanstveno-srebrenu kosu i pokazujem svu raskoš kojom me sam život podario na ovom mom putovanju kroz moju životnu priču.

Ne, ne sramim se biti stara. Ne želim skrivati ove sakupljene zrele plodove kojima me život darivao, dok sam putovala ovim svojim zemaljskim putem od mladosti do starosti.

Biti stara, naborana, pogrbljena, slabijeg vida, malo nagluha, s bolovima, sijeda, s kojim kilogramom viška… to su sve plodovi mojega života i nisu to sramote već radost i ponos, piše Bosonoga Vjeverica.

Molitva za nas

TiFiT:
Dragi Bože!
Ti u Kojeg neizmjerno vjerujem.
Svim silama pokušavam shvatiti.
Znam da nemam pravo preispitivati.
A opet si ne mogu pomoći.
Zaštiti, pomogni, usmjeri!
Pokaži lice neljudi!
Prepoznaj nedužne!

Strah me. Ovog svijeta.
Strepim za svoju djecu, i svu djecu
- gdje ih odgajamo, kime su okruženi.

Malena zvjezdice:
Moje su misli uz majku male Danke... voljela bih kad bih joj mogla kroz svemir poslati moju sućut i moje zagrljaje. Žao mi je beskrajno.

Labuđe jezero

Gledam, uživam i mislim si, pa da ne znam sadržaj je ne bi prepoznao niti najosnovnije. Kakvi prinčevi, čarobnjaci i slično, tek titravo lelujave graciozne cure koje boli peta, pa skakuću na prstima, lete okolo i muškarci u tajicama. Sve u svemu vesela neka ekipa, ali što rade, kamo idu i zašto, tko to zna. Mislim jasno je da bi labudaši labudice, ali detalji, ima li ih uopće, osim u neosporno predivnoj muzici i plesnoj koreografiji, piše Blumi.

Kako god, gledajući, zaspim u fotelji, prebacim se u krevet koji je ipak puno udobniji, pustim isti sadržaj i ne mogu nastaviti spavati. Tko je tu lud i zašto se to tako često dešava?

Koliko puta?

Huc:

nemiran od vašeg nemira
zaustavljen od vaših strahova
pretovaren od vaših očekivanja
mučen od vaših trauma
frustriran od vaših frustracija
spriječen od vaših obzira
otrovan od vaših ujeda
kivan od vaše zajedljivosti
smeten od vaše zbrkanosti
sluđen od vaših protuslovlja
tup od vaše tuposti
pijan od vašeg vina
mamuran od vaših proslava
jeftin od vašeg lakrdijanja
zastravljen od vašeg smijeha
zanijekan od vaše nemuštosti
poravnat od vaše doslovnosti

Južina u okretaju

Riba Luca:
Neki dan sam imala dogovoren sastanak u 12.
Bez revolvera, bez metaka u ulici Kestena.

Izađem iz stana, nigdje auta.
Obiđem zgradu, pa susjednu, treču, obiđem kvart,
napravila sam 2 km. Na izmaku sam.

Niđe moga "mustanga".

Taksi je došao brzo.

Taksista ne priča, kao da je znao
kad bi progovorio da bih odmah dobila
proširene vene.

Uvijek dođem na vrijeme, trudim se.

Kazna za one što kasne:
10 dana nošenja cipela za dva broja manjih.

Vratim se kući, kad auto ispred ulaza.

Sve je bio gubitak vremena

Nije bilo lako priznati sam sebi da si mrtav ili, barem, polumrtav. Iziskuje to dosta hrabrosti pogledati stvarima u oči. Ali život je takava kakav je - nekad ljudi budu amputiranih udova, a nekad im je, pak, odrezan dio duše. I to onaj najdragocjeniji dio.I dalje se živi, plaćaju se računi, ispunjavaju obveze, ali je osjećaj nestao. Onda se, neminovno, pojavi pitanje što je uzrokovalo preminuće, kakva je to boljka koja te izgrizla iznutra i stvorila šupljine kroz koje je život curio kap po kap, godinama. Uvijek su uzrok ljudi. Čak i oni lajfkoučevi koji uvredljivo tvrde da smo sami odgovorni za sve u životu, i oni su uzrok umiranju duše. Ubijaju vas u pojam i uvaljuju vam krivnju. U zadnjih deset godina doživjela sam od drugih ljudi mobing na poslu, otimanje nasljedstva, bolest,tešku prometnu nesreću - onaj tko tvrdi da sam to privukla lošom vibrom zaslužuje da mu se isto dogodi u barem dvostrukoj količini, napisala je Lou Salome.

Uskrsni ponedjeljak

Dinajina sjećanja:

Uskrsni ponedjeljak, nad gradom tajanstveno nebo, nema golubova,
u stanu maslinova grana, buket jorgovana i miris proljeća. Ugasli
strahovi, ostalo vrijeme sjećanja i put ka nebeskom svetištu.

Umiru neostvarene želje, znamenja na putu Između
početka i beskraja i tuge, a sjenke življenog života,
uklesane u stijenke srca, patinom sjete, mi odaju
povijest svjetlosti, zajedništva, ljubavi i pitanja,

Jesam li naučila podnositi patnju osjećajući težinu Kristove muke?
Mogu li podnositi muku kao On koji ju je podnosio iz ljubavi?

Veliki uskršnji kviz

Danas objavljujem "Veliki uskršnji kviz" koji sadrži 25 pitanja, uglavnom repriziranih iz ranijih uskršnjih kvizova uz par izmjena, napisao je Blogokviz.

Kviz se rješava na način da se na početnom prozoru kviza klikne "DALJE" čime se otvara prvo pitanje te nakon što se označi jedan odgovor treba ponovo kliknuti "DALJE" čime se otvara drugo pitanje i tako sve do kraja kviza. Ako se želite vratiti na prethodno pitanje i promijeniti odgovor kliknite na gumb "NATRAG".

Sretan Uskrs Vol2

supatnik:
Nerijetko bi se skidanje u kratke gaće događalo baš za Uskrs, pa bi mater mene i brata obukla u istu robu, šta je nas užasno nerviralo, a baba bi pripremila košaru za blagoslov, pa bi mi zajedno s drugom dicom, svaki sa svojom košarom jer bi se oko zajedničke odma potukli, u koloni klipsali do crkve, uz sva prigodna keveljenja, svađe i zadirkivanja putem.

Nachtfresser:
lumi je za blagdane još jučer zatvorio blog, najrazumnije, ja eto šetam s Jinom Viroviticom, crkva se puni, ništa prigodnije nego umjesto sumornog posta, koji čeka u ladici, objaviti pjesmu jedne Virovitičanke rođenjem, stignete je po želji i poslušati na radiju, ako jučer niste.

EUM:
Aleluja, s pjesmom dolazi anđeoska slava,
koju prati Kristov Duh dok se u tijelo vraća
stražari podignu glave zapanjeni.i uplašeni
i padnu na zemlju kao gromom pokošeni...

Sretan Uskrs

Galaksija:
Blagdani su tu.
Baš ovdje,
gdje je srce.

Sjećanja i osvrti:
Kao meka, nježna svila,
svjetlost sunčanoga dana
dušu mi je obavila.

~Rose Ocean~:
Boga susrećemo u tišini,
u šutnji koja još više
pojačava našu samoću
i čini nas sposobnijima
za susret s Bogom..

Goddess Vesna:
Neka Vam blagdani unesu mir i sreću. I neka nam budu prilika da svi razmislimo o istinskim vrijednostima u našim životima, toleranciji i praštanju.

Rossovka:
Sretan Uskrs svima vama i vašim obiteljima, drage blogerice i blogeri. Pustite svjetlost uskrsloga Krista u svoja srca.

Oliver

Za doć na otok tribalo se prvo ukrcat na trajekt. Vozija je nekad mali brod Porozina. Češće nije jer ga je i malo jače jugo ili bura ljuljala priko mire. Putnici su onda vrime provodili na maloj palubi. Nagnuti priko ograde. I rigali.

Pa su vozili trajekti Istra, Ilirija, Valun, Bartol Kašić, legendarno Lastovo i najluksuzniji među njima Korčula. I neka je ovi zadnji bija najveći, zbog neke konstrukcijske falinge nije moga vozit po gruben nevrimenu. Onda je to činilo Lastovo. Pamtin najveće neverine kad bi mi srce stalo u petu jer nisan bila sigurna oće li nas potopit. Znala san samo da se moran dokopat pojasa za spasavanje ili ičega šta bi me držalo na površini, napisala je Morska.

Spremačica

Konobarica:

Jednostavno je žurila.
Jer sve je uvijek bilo hitno. Hitno još jedan jastuk u 312, hitno veliki prozor u donjem restoranu, hitno muški wc u lobby baru, hitno uskoči na valjak za veš u praoni, hitno generalka u 415 na koju se zaboravilo, hitno u kantinu...
I ta zadnja stepenica na ulazu u kantinu i njena nova ortopedska radna papuča, iz serije sigurne ortopedske radne obuće od provjerenog dobavljača i pouzdanog proizvođača kojim ih je firma pred 3 mjeseca počastila, nisu pronašle sklad. A ona u tom prezadnjem satu više nije razmišljala kako biti stabilna. Nije razmišljala da bi mogla otklizati, zapeti još dodatno u prečku koja dijeli nešto od nečeg i baš se tamo ispriječila.

Slabašno ukazanje konstitutivne kreposti

Vjetar u granama:
Koprenaste oblake na nebu u sumrak
odmijeniše niski, tmurni kumulusi
prepuni sivila, mlakosti i tuge;
oni što od pisca molećivo ištu da ne razlama uzalud
rečenice u redove poput valova
pa ovaj nevoljko umjesto pjesnika u posljednjem i odlučnom trenutku trenutku postaje
neočekivanim pripovjedačem.

Skromni se stožer povjerenstva
sedme županijske izborne jedinice
zadovoljno smješta u staroj knjižnici J-ovske osnovne škole
među stari papir i davno zaboravljene faks uređaje
poput dobro uvježbane kvočke na jajima,
pa dežurni informatičar spaja i pali računalo
s odgovarajućim vjerodajnicama
kada u poštanski sandučić počinju pristizati
poruke glavnog izbornog povjerenstva označene najvećim stupnjem važnosti.

Putovanja

Tražila sam zadnji komentar koji je kupus ostavio kod mene, piše Flekserica.
Bilo je to na postu za Valentinovo o povratku na posao. Napisao je u njegovom stilu, kratko i jasno:
"A štaš, treba zaradit njemačku penziju."

Zadnjih dana u više sam navrata pomislila koliko sam zapravo bila blizu da te penzije ne dočekam.
Prošlo je pet mjeseci od druge operacije i skoro pa pola godine od same nesreće.
Imala sam sreću, da sam živa izašla iz bolnice i u istu se ne vraćam ni u snu.
Otac našeg mladog susjeda nije bio te sreće.
Umro je od sepse u istoj onoj bolnici u kojoj su mojem kolegi danima davali medikamente od kojih je mogao umrijeti jer ih pacijenti oboljelih od MS nikako ne smiju uzimati a meni su skoro dali trasfuziju namjenjemu krivoj osobi.
Srećom smo kolega i ja bili teški i zajebani pacijenti koji postavljaju previše pitanja, pa smo iz bolnice izašli samo šepajući.

Veliki tjedan

Sviće, srce titra zornicu velikom tjednu, na prozoru maslinova grančica
najavljuje uskrsnuće davno odsanjanog privida, dnevna putanja zora i suton
u nezaustavljivom nadmetanju, misao i osjećanje u kovitlanju mjesečevih mjena,
u vječno ponavljajućem prizoru početka našeg vremena u beskrajnosti božjeg sna…

Svijet se rađa u mojim očima, prasak, raspuknuće ništavila i sjedinjavanje tisućljeća,
u razvalini budnosti vidim potop, porinuće i plov bespućem grijeha i bijelu golubicu
koja objavljuje oprost. Na dnu oceana krhotine razlomljene boli, piše Dinajina sjećanja.

Stand by

White Lilith:

I tako...
Čekamo
Dok se netko ne probudi
Dok netko ne zaspe
Da sjedne plaća, mirovina
Da kupimo život na kredit
Čekamo
Da prestane kiša, oluja, vjetar
Da svane bistro sunčano jutro
U kojem ćemo vidjeti bez naočala jasno
Opravdavamo se drugima lažući sebe
Čekamo
Da postanemo ljepši, vedriji, mršaviji, zdraviji

Kud vodi ovaj put kojim smo krenuli

U otpadu imam 775 postova (u koje nisu ubrojani oni stvarno izbrisani), zadnji datiran u listopadu 2022. (prvi je bio u rujnu/listopadu 2007., valjda), a zapravo ovdje nisam jako odavno, mislim šest godina. I ne navraćam, mislila sam da ni nema povratka. Jer treba biti realan. Treba kao živjeti. Kao biti.
Do danas.

U međuvremenu sam fejzbučila, pa se makla i od tada bila između knjiga i pisanja. Mnoge sam na blogu upoznala i zavoljela. Ipak je to krenulo u mojim najboljim godinama, da se razumimo. Objavila sam tri knjige, kojih ne bi bilo da nije bilo bloga, znači blog mi zvuči kao nekakva polazišna točka vlastitih skrivanja, mene stvarne, piše primakka

***
UPDATE 22.03.
Ne znam zakaj posta nema više

Kupusu...... ( B. M. 1961.-2024.)

Ako sam dobro shvatio, Šušunjara je poslala cvijeće u ime svih blogera.

Hvala na toj nesebičnoj gesti.

Kupus, nedostaješ nam već sad. Počivaj u miru.

Do nekog novog susreta 'ko zna kad i 'ko zna gdje....

***

Naša virutalna Knjiga žalosti to jest Knjiga sjećanja bit će otvorena još neko vrijeme za sve one koji žele ostaviti svoj trag

Kava

Mario je bio moj kolega od prvog osnovne do kraja gimnazije. Sistematičan i redovit u učenju u svim predmetima. Ja kampanjac, sve na ho ruk i u zadnji čas prije ispitivanja, kontrolnih ili školskih zadaća. On odličan u ocjenama na svoj način. Ja odlikaš na svoj. Kačili smo se oduvijek oko svih aktualnih tema. Svak je vukao na svoje. U Padovi je završio medicinu, specijalizirao psihijatriju i slijedom postao profesor doktor. Na našoj razrednoj, vječno živoj wats up grupi, je bio hiperaktivan. Javljao se zorom, danju, noću. Plivao u moru ljeti, zimi. Slao slike. "Ratovali" smo svi zbog korone, Trumpa, Ukrajine, Milanovića, Plenkovića, Možemo, ne možemo i inih. Digao bi nam sve živce na juriš, a onda bi jutro opet započelo s osmjehom i dobro jutro, moji maturanti.

Kad ćemo na kavu? Stalno mi je slao poruke uz smajliće i srca, šta nam je u grupi bilo najnormalnije. Hoćemo brzo, obećavala sam i slala kisić, pusić, cmokić. Dva dana se nije javljao i onda je Snježana samo zalijepila osmrtnicu iz Slobodne. I napisala, ja ovo ne virujen.
Bilo je to nedavno, piše Morska.

Neće se više nikada suprotstavljati

potok42:

Dok čitam njegove oštre članke pomislim
na vječnu istinu da mrtvi više nikada ništa
neće započeti. A znao je vješto i odlučno
riječima započeti i bez milosti voditi ratove.

Držao je da je uzaludan svaki razgovor iz
kojeg se nije ništa naučilo, da je iskustvo
ono što se dobije nakon što je trebalo, kako
kiša odvraća od mirnog hoda odmora radi.

Konobarica

Žuljevi peku. Kičma otkida u lumbalnom dijelu. Nedajbog zategnuti stopala vrhovima prstiju prema gore. Grč mišića profesionalnih nogometaša u 23. minuti produžetka utakmice, nakon regularnih 90, nije ništa u usporedbi s onim koji bi uslijedio nakon prethodno opisane radnje. Palac lijeve ruke trne, kosti u dlanu pucketaju na najmanji dodir, biceps je dodatno ojačao. Uho zavija bolom uzrokovanim inzistiranjem onih s dvadeset dvojke da malo otvoriš prozor dok im dekantiraš vino, jer je njima vruće. Što su i ventilacija i klima uključene, veze s njima nema. U lijevo ti se uho narednih pet minuta uvlači sol iz prekrasnog pogleda i pripadajuća tramontana jer njima je vruće, piše Konobarica

Moje mišljenje je...

Nikad mi nije bilo teže objaviti post/vijest ispričavam se kaj nemam boljih riječi. Kao nikad dosad pogođen sam viješću da je je umro naš jedinstveni, blagi i dobri Kupus.

Otišao je naš Kupus, objavila je Annabonni.

Vjetar u granama je objavio najljepši mogući posljednji pozdrav našoj legendi.

***

Otvorio sam 'Knjigu žalosti' na anketi gdje je uvijek rado ostavljao svoje komentare i prijedloge za nove ankete.

Konzilij

Za početak izvještaj liječničkog konzilija...

Lijeva noga i dalje je u kurcu ali malo manjem negoli je bila.
Osjećaj "drvenosti" od ispod koljena pa do drugog prsta na nozi me zabrinjavao, pa sam prvi put trčala doktoru. Nije tromboza nego živci koji se još trebaju oporaviti. A oporavljaju se ca. 2mm na dan. Iliti dobar centimetar na tjedan. Pa ti računaj koliko vremena treba da se oporavi cijela dužina od koljena do stopala. Ajde nek je jednom i dobro ne imatu duge noge, kratke se brže oporave :)

Onda je počelo drkati desno koljeno. Čak je malo bilo i nateklo. Pa sam drugi put trčala doktoru. Preopterećenje, kaže on. Preopterećenje, kaže fizioterapeutkinja. Nesvjesno više opterećujem zdravu a štedim bolesnu nogu. I sad su obje u pi*di, da ne kažem ku*cu, samo zato jer pi*da više dira osjetljive blogere.

U medjuvremenu sam počela raditi puno radno vrijeme. Tako sam nakon dugo vremena opteretila desnu ruku, kod muškog roda poznatiju pod nazivom Desanka. Šakić. Probudim se u srijedu ujutro a šaka potpuno ukočena. Userem se od straha i krenem lijevom hvatati mobitel koji je zvonio za budjenje jer desnom ne ide. U mraku potegnem kabel od noćne lampe. Lampa (Tifanny, teška 10 kila) mi padne na glavu i skoro mi izbije lijevo oko.
Pa onda kad netko kaže da ne bi izlazio iz kreveta da mu se nešto ne dogodi, piše Flekserica.

Ona želi biti biljka

Litterula:

ona ne želi više živjeti u ljudskom tijelu
ne želi više kuhati, ne želi jesti ni prati suđe
ne želi raditi kako bi zaradila novac za život
ne želi stalno ugađati drugim ljudima
ona ne želi živjeti kao životinja
koja luta po šumi i traži hranu
koja se stalno sukobljava s drugim bićima
štiti potomstvo i bori se za životni prostor
ona želi živjeti kao biljka
velika breza, joha, orah ili hrast
biljka koja živi u parku na rubu grada

Sportski motivi

Stoput su me u životu znali pitati: pa jesi li ti normalan, kako možeš navijati za taj Zagreb – zašto kao sav normalan svijet ne navijaš za Dinamo? Eto, toga sam se pitanja sjetio one jezive ljetne večeri kada su se huligani natjeravali po Ateni; sad bar mogu mirno zaspati jer znam zašto ne navijam za Dinamo, piše Vjetar u granama.

Ah, Zagreb i Ulica pjesnika; Medić je posebna priča; nećemo sad o toj tmini; nego hajde da vam još malo objasnim zašto ne navijam za Dinamo. Dobro, kada sam imao šest, djed me odveo na istok Ulice pjesnika; tu me obuzeo taj osjećaj kojeg nikada više neću moći ponoviti: da gledam igranje igre; savršeno, maleno, nenametljivo natjeravanje beznačajnog i glupog mijeha po tratini; onako kako su to još davno negdje u kutu svojih tribina osjećali nekakav Andrić, Maroević ili Marquez. Sirovina do sirovine, nema što. Zamišljam velikog nobelovca kako s vrha Marakane, daleko od udbe i sudbe, negdje tri reda iznad Branka Ćopića gricka košpice i uživa u Kuletovim i Blekijevim driblinzima pa si mislim; možda ja ipak nisam najveća sirovina na svijetu?

Drugovi i drugarice!

Izgleda mi da mi još uvijek duboko u sebi imao socijalizam, samoupravljanje. U svakom od nas ponaosob u temeljima negdje duboko ugrađena je ideja kako treba izgledati idealno društvo, ono koje je bilo opisano u lekcijama srednjoškolskog predmeta TIPSS-a, školskog predmeta koji se zvao Teorija i praksa samoupravnog socijalizma.
I čini mi se kao da od svakih izbora, od svake stranke, od svake vlade, očekujemo da ostvari ono utopijsko obećanje pravednog društva koje je negdje u našem sjećanju urezano kao ideal, kao pojam pravde, raja na zemlji, kao jedino moguće i jedino humano.
Od prvih izbora se nadamo da će netko popraviti i još malo nadograditi, dati nešto još bolje, pravednije, slobodnije. Za svakoga, piše Iznajmljivačica.

Respect, Mr Sigurdsson

Prvo sam mislila da mi se učinilo, a onda skužila da sam dobro vidjela. Čovjek, stranac, Islanđanin pokušava pjevati Lijepu našu, piše
Rossovka.

Reći ćete - pa masno će biti plaćen. Stoji. Samo, plaćeni su i drugi za ono što rade pa rezultata notkuda. On je već na prvoj utakmici pokazao kakav je čovjek, profesionalac i stručnjak. Novinarima je izjavio: "Želim biti dio momčadi, dio kulture i mislim kako je dobro da, kada se intonira himna, pjevam zajedno s ostalima i tako uđem s pravim raspoloženjem u utakmicu. To sam radio dok sam bio igrač, a tradiciju nastavljam i kao trener. Pokušavam naučiti riječi himne, imam još dvije utakmice da se popravim".

Vrčinela

Mater mi je često znala reći da sam prava vrčinela. Ne bi u potpunosti znala objasniti riječ vrčinela niti ne znam da li se taj izraz upotrjebljava u još kojem kraju Hrvatske i kako bi se to prevelo na naški. Ali po mom Šušu prijevodu, vrčinela je ona ženska osoba koja ima više sriče nego pameti i koja ostvari sve što zamisli s lakoćom. I nazivajući me Vrčinelom bi se moja mater jako smijala što znači da je bila sritna što sam ja to nešto postigla, a opet bi se iščuđavala kako sam ja to postigla i na kraju bi sve to prepisala sriči koja me prati. Ima i u tome istine da me često sriča prati, ali ništa meni nije došlo samo tako i da sam postigla s lakoćom. Za sve sam se morala jako potruditi i uložiti nadljudske napore da bi došla do cilja. Tako i sada, postigla sam cilj. Dobila sam asistenta. Ali sam izrigala i svoju dušu dok sam to postigla. I to uglavnom sam sama ostvarila (99%) i sve uz pomoć interneta. God bless World Wide Web, Google and Gmail i mene munjenu što nikada ne odustajem, piše Šušunjara.

Ne znam, nisam pametna

Danas je bio veseli dan, odlučila sam pustiti ptičurine da protegnu krila i protegnule su ostavila sam ih samo u dnevnom da ih ne hvatam po cijeloj kuci i bilo je veselo, bome veselo.

Nisu htjele van pa onda nisu htjele unutra, najdraža mjesta su im TV i PlayStation. I posrale su i jedno i drugo.
Pola dana su bile vani onda sam ih morala nekako uhvatiti. Uhhh ne znam iskreno da vam kažem bojim se da to što su u paru ih nikad neću pripitomiti. Nekako smatram da bi lakše bilo da je jedna i da bi se puno brze privikla na nas. Ovako nemam pojma kako će to sve završiti jer već sada vidim da su to totalno drugačije karakterno. Imam jednu ludu koja je spremna na sve i ne boji me se previše, a imam jednu inatljivu i tvrdoglavu i malo glupastu, piše Snaga Tvokuna.

Gdje spi tvoje srce

Te davne 2007. godine gostovao je u zagrebačkom Aquvariusu Billy’s Band, ruski muzički sastav koji je imao zvuk Tom Waitsa. Publike je bilo dovoljno, nas oko 100-tinjak, više-manje…

BB je zatvorio koncert pjesmom: Gdje spi tvoje srce. Ta me je pjesma zbilja pogodila u žicu - imala je onaj ruski, da ne velim naš panslavenski patos - pogotovo što sam u tom trenutku patio zbog jedne znatno mlađe francuske feministkinje što mi je u kozmičkom prolazu šapnula: „Možeš imat moje tijelo ali dušu ne…“ Samo što ja nisam ni tražio dušu, tek srce, napisao je Huc.

Srećko

Nekada bude baš teško. Pa i onda kad su vlastiti gabariti od elastina. Prilagodljivi životnoj grmljavini, neverinima i olujama. Skrb o potrebitom članu obitelji je prvenstveno ljubav. Naravno, i odgovornost. Ta ista skrb zna sagorit, samlit, utopit i pomest vlastite granice izdržljivosti. Fizičke i psihičke. Kad se u sebi zavapi od nemoći, slabosti i umora zbog saniranja svih nepogoda. Kada vlastito vrijeme postane nepoznanica i stranac. Kada dan i noć postanu nedjeljivi.

Moj Stari je mačak. Mačak s devet života. Ne znam koliko ih je već potrošio, al mislim da je obilato nadmašio tu brojku. Trebao se zvat Srećko, piše Morska.

Žene u planinu (Od Trsata do Grobnika)

--Planinarke i planinari iz više planinarskih društava okupili su se u nedjelju oko 9 h ispred filozof. faxa na trsatskom kampusu. Kasnili smo sa polaskom jer smo čekali još dva autobusa iz Zagreba od PD Zagreb Matica dok je sa članovima PD Željezničar došao na vrijeme. Neka riječka društva su imali druge izlete a bilo je mnogo i onih koji su se uplašili kiše i ostali doma. Svejedno nas je bilo oko 180 a prošlih godina kad je u najavi ljepše vrijeme bilo nas je koji put i skoro duplo više. Staza je uvijek drukčija i većinom ne baš poznata planinarima koji se kreću po markiranim obilaznicama, piše gogoo.

Lagana kiša je počela kad smo krenuli sa kampusa i brzo smo se ušarenili u pelerine i kišobrane ali je brzo stala. Još je bilo putem nekoliko kraćih intervala sa laganom kišom koja nam nije stvarala probleme .

Moja Mare

massal:

Vuklo me nešto na otok pusti,
u srid mora daleko od svita,
tamo di sam se rodia ja,
tamo di sad nitko ne priča,
nisam čua glas zrikavca ni ptica,
vrime stoji i nikud ne miče,
sunce prži vazda ubogi dan,
maslina zagrlila smokvu,
u grlu me stišće, okusit je ne mogu,
skaline u travi nijemo šute,
ne ljube ih stopala jedne lipe cure,
di si bia svo ova vrime,
umrla je Mare od čekanja i tuge,
umrla je nije imala pričat s kime,

Danas

Odužio se dan.
Počeo ujutro sastankom cijelog osoblja hotela sa direktorom. Lijepo je sve prošlo. Ostatak sezone upitan nam je (kod nas sezona traje 10 mjeseci, siječanj i veljača su winter break), obzirom da su gosti Austrijanci, a Austrija, kako znamo u lockdownu je. Direktor i njegova zamjenica pohvalili su trud cijelog tima za proteklu izuzetno izazovnu sezonu, objasnili nekoliko varijanti za nastavak rada i nakon ugodnih dvadesetak minuta sve je bilo gotovo.
Naš dio tima nastavio je sa malim druženjem na (odličnim) čevapima u lokalnoj boćariji i još ponekim pićem.
Od sutra nam teče godišnji do 15.12. sigurno a za dalje... ovisi o situaciji.
Uglavnom, malo sam se smrzla danas. U boćariji smo sjedili na ne baš najspretnije zatvorenoj terarsi i sve je bilo dobro dok je kroz ceradu udaralo sunce, piše Konobarica.

Nekoliko riječi

hawkeye:
vezano za osobno upoznavanje u stvarnosti, osoba iza blog-nickova
nijedno loše
možda je to i zbog moje nesklonosti prepričavanju bilo čega
ponajmanje razgovora i/ili odnosa s trećim osobama
od desetak s kojima sam se povremeno susretao
jednom, nekoliko puta, ili često...komentiranje trećih osoba
ne
uostalom, ima dovoljno tema za razgovor, ako ništa drugo
o sexu i nepotrebnim kompliciranjem oko toga
---
resume:
anketa je ( ipak ) pokazala da postoji interes za druženje na mom
skromnom veleposjedu, pa kada bude sve spremno, javiti ću
a do tada
pozdrav iz srca

Divim se onome što nisam

Metamorfoza:

Ne divim se previše sebi sličnima
Onima od riječi i slova
Krhkima i nježnima
Onima koji grizu najjače
i lome se do krhotina

Divim se onome što nisam
Ali bih voljela biti i imati u sebi
U srcu, tijelu i umu
Dostići rukama i nogama

Divim se sve više ljudskoj samodisciplini
Moja prijateljica trči i kada nitko trčao ne bi

Dani žena

"I can buy myself flowers", pjeva Miley Cyrus.

I doista, možemo, moramo i trebamo.
Na sam Dan žena, sudjelovala sam opet u raspravi, koliko mi je zdravlje dopustilo jer smo imali virozu te pripreme za bojanje svih zidova u stanu.

Jedna viralna objava je imala sadržaj u kojem stoji da je neshvatljivo kad žene odluče biti isključivo domaćice, osim u slučaju bolesti; vodeći se glavnim argumentom "ako je moja baka rođena prije 100 i koju godinu mogla završiti školu te imati svoj dinar, zašto mi zakazujemo...".

Mnogi komentari su bili ružni, a najviše me zapanjila izjava da "domaćicama treba psihološka procjena". Natipkana ženskom, izrazito školovanom, rukom, piše Galaksija.

Lista želja za Dan žena

Šta si recimo može poželjet prosječna žena u postklimakteričnoj fazi na današnji dan, koji je proglasilo za međunarodni dan žena, eto da ne ispadne da nismo ravnopravne, piše
Rossovka.

Dala bi se složit krasna lista želja. Recimo negdje pri vrhu plejliste bilo bi sljedeće - da se ispaćeni životni supatnik konačno, nakon šta mu se zilijardu puta ponovilo, počne pridržavat sljedećih stavki:
- majice se NE izvlače sa pola popeglane hrpe u ormaru, znači ako hoćeš obuć neku koja je pri dnu nemoj je izvlačit za ćošak jer to obično rezultira ispadanjem svih majica koje su iznad na pod, a njih onda NE treba sfafuljat nazad u ormar i pravit se mrtav kad se izrijekom pita kakvo je ono klupko pamuka u ormaru na mjestu gdje su nekad bile speglane majice

Lako li je. (Eh, ženo moja)

TiFiT:

BRIGA TE!

Za pogane jezike, za zločeste komentare. Čuvaj sebe, svoje zdravlje i živce. Odmori, stani, skuhaj kad želiš. Ostavi neoprano suđe, dotjeraj sebe, muža, djecu i izađi van. Skači, pleši, ludiraj se, kao da sutra ne postoji! Poljubi svog muža jer je donio gotov kolač koji ti se baš jede, ali ti se ne da mutiti i peći. I jer je krajičkom oka skontao da si pri kraju s omiljenim parfemom, pa nabavio novi i stavio ga pokraj (zna da baš taj miris obožavaš). Zagrli svoju djecu, jer sina učiš da je sestrino mišljenje i želja, jednako važna kao i njegova. Nju samo posebno cimni, i šapni da nikad ne pristaje na nikakve ucjene, prijetnje, laži, obmane. Oboje zaslužuju živjeti punim plućima. Pomazi svog ljubimca, kupi mu omiljenu poslasticu i hrabro stani sama uz sebe kad te ona "baba" zaustavi na ulici i pametuje kako "bi ti bilo bolje da dijete šetaš, umjesto tog peseka"!

Ma tko su ljudi da ti sude za išta?

Dan žena

Starry night:
Žene pamte
I imaju pamćenje kao slon
I kad umrete reći će bio je takav i takav
I odnijeti vijenac na humak uspomena

Blumi:
Eto, sretno svima koji obilježavaju, štuju, slave, ... ili što već. Da je po meni, 8. ožujka ne bi bio dan žena, dapače, bio bi to dan muškaraca, ali bi zato sva 364 ostala dana u godini bili dani žena.

Massal:
Svima Vama, curama, ljepoticama, majkama, damama želim sratan 8. Mart..i sve dane u vašim životima bez obzira kako ih zvali ili kako se zvali, bitno je da budete zdrave, sretne i lijepe kao i do sada.

Dinajina sjećanja:
Sjećam se djetinjstva, osnovne škole i slavlja na Dan žena.
Majkama smo pisali pisma, pjesme, darivali bukete cvijeća.
Danas žena u meni slavi ovaj dan sa svim ženama svijeta.

Surogat majčinstvo

Prije nekoliko dana u Zagrebu je održan okrugli stol o surogatsrvu. Nismo baš nešto mogli više o tome čuti, ja nisam. Slabo pratim vijesti, pa sasvim slučajno naletim na neki izvještaj ili kratko saopćenje. Tako sam otvorila ponuđeno o Deklaracija iz Casablance. Ne malo sam se iznenadila čitajući o čemu se govori.

U Hrvatskoj je zabranjeno surogat-majčinstvo, no u mnogim zemljama nije. Zašto je pokrenuta ta deklaracija i zašto se pokušava diljem svijeta zakonom zabraniti? Vjerujem da ima dušobrižnika koji će na prvu reći kako je ženina maternica njezino vlasništvo i može s njom što god poželi. No ostaje pitanje što je sa djecom koja su se ili budu rađala kupljena kao stvari u samoposluzi. Surogatstvo je postalo ogroman biznis i milijarde dolara se okreću u tom poslu. Naravno da ta surogat majka ima najmanje koristi od svega jer niti se može kome požaliti ako dogovorena strana ne poštuje dogovor. Ugovori nisu pravno riješeni, niti podliježu bilo kojem zakonu, piše Demetra.

Kako nisam postao automehaničar

Prije više od trideset godina igrom slučaja moja obitelj nastanila se (privremeno) u Đurđevcu. Kumovao je tome ponajviše rat što se kao buktinja širio Bosnom. Tog proljeća devedeset druge bio sam četrnaestogodišnjak tek svršeni osnovac. U Đurđevcu sam ujesen krenuo u srednju školu i to za automehaničara. Ne pitajte zašto baš taj izbor. Govorili su mi da sa ocjenama koje imam mogu upisati gimnaziju, ali ja nisam htio biti ćato ma što to značilo. (uporno sam ponavljao) Htio sam raditi rukama, nešto dinamično, mobilno što ima veze sa autima. To me držalo još od osnovne škole. Kasnije ću uvidjeti da su te iste ruke stalno crne ispod noktiju, a žuđena dinamika i uzbuđenje svodi se na predvidivu i pomalo dosadnu kolotečinu. Uglavnom škola je već od prvog razreda podrazumjevala praksu i to dva dana u tjednu. Kolega iz razreda G. pohvalio se kako njegov otac vodi malu radionicu u Ćepelovcu selu pet kilometara od Đurđevca i voljan je uzeti učenike na naukovanje. Tako smo bratić I. i ja uz spomenutog G. krenuli sa praktičnom nastavom kod majstora Č. u živopisnom Ćepelovcu, piše Usputne bilješke.

Kišni grad

Odlučili smo provesti jedan dan u ovom gradu bez osobitog plana. Probudili smo se ujutro, kupili kavu i uputili se na stanicu metroa. Ulice su mokre od snijega kojeg trenutno topi sitna kiša. Na stanici nema gužve. Putujemo relativno daleko. Izlazimo u jednom "opasnijem" kvartu. Ne znamo zašto smo se odlučili baš za njega. Možda smo poželjeli iskusiti običan život u ovom gradu umjesto filmova. Prolazimo običnim ulicama ukrašenim ogoljelim drvećem. Čudim se kako u tako velikom gradu ima više mjesta za parking nego u našem malenom. Radni dan je, a mi smo gotovo sami na ulici. Ulice nas vode do jednog poznatog muzeja kojeg spontano odlučujemo posjetiti. Ulica pokraj muzeja nas dalje vodi do jedne poznate bolnice i ugodnog kafića pored. Pijemo drugu kavu, jedemo gorki čokoladni keks dok razmišljam kako bi bilo ovdje raditi, piše Medlife.

Popis

Ypsilonka:
Kako vi živite? Ja si pišem popis, tri stvari riješim četiri nove dođu.
Neizvjesno je kad ću se iskopati i kad će biti bolje? :)
Uporno se nadam.

Jučer me je napucao poštar, nije zakočio u koloni, nije napravio veliku štetu, ali ju je svejedno napravio. (Nova stvar za riješavati).
Jedva sam mu objasnila da moramo ispuniti Europsko osiguranje jer policija neće doći za takvu banalnost, a ako i dođe onda ćemo izgubiti bar dva sata (koje nemamo ni on ni ja). Ne zna čovjek kako se u mene redovito zaletavaju pa imam iskustva. :) Taman kad sam završila s njim nazvala me je financijska inspektorica. Nju imam danas pa nakon nje na prvi posao.

Prikaži još vijesti...