Shot at 2007-06-29


Zadnjih me dana neprestano hvata nostalgija.. nostalgija za morem i samostalnošću.. Nedostaju mi ona prošla vremena kad sam ljeta provodila daleko od obitelji i sviju koji me poznaju. Ljeto sam provela među strancima i vodila samostalan život, život kakav sam oduvijek htjela. Napokon su mi se ostvarile neke želje. I jednostavno ne mogu a da se ne prisjećam tih vremena sad kad nam je ljeto već naveliko zakucalo na vrata. Nedostaju mi svi oni ljudi i uzbudljivosti koje su bile sastavni dio dana. U ono mi vrijeme ni jedan jedini dan nije bio jednoličan, ni sličan prethodnome. Uvijek bi me iznenadilo nešto novo, naučila bih nešto novo i stekla mnoštvo iskustva. Jedne sam noći, ležeći u krevetu čak i pustila suze niz lice. Sve bih dala da se to prekrasno iskustvo ponavlja i ove godine, no sad više ništa nije isto. Sad imam svog malog i bez njega ne znam kako bih izdržala dva-tri mjeseca ondje sama. Za njega bih učinila sve. Sad više nisam sama i nije kao prošle godine u to doba, kad nisam imala nikoga poput njega kraj sebe. Ah.. i srce mi brže kuca prisjećajući se tih ludih dana. Nisam zaboravila ni jedan jedini detalj. Sjećam se svih važnih i manje bitnih događaja koji su mi se dogodili.. Sjećam se svakog radnog dana, svake fešte, uživancije i svakog čovjeka kojega sam upoznala. Ne znam zašto mi je tako teško što se takvo ljeto i ove godine neće ponoviti. Ali s druge strane i shvaćam sama sebe. Ti su mi prošlogodišnji mjeseci definitivno promijenili život. Ne samo da sam upoznala sebe i još hrpu ljudi, nego sam i shvatila neke stvari i puno naučila. Ljudi koje sam ondje upoznala vratili su mi osmijeh na lice i pomogli mi da se djevojčica koja je davno uništena opet vrati u život i diše punim plućima jer je još puno lijepog pred njom. Pomogli su mi u otkrivanju sebe i svoje osobnosti, svog karaktera. Život koji sam vodila ondje toliko me ojačao.. promijenio.. ma u svakom pogledu napravio neko dobro. Zahvaljujući onim ljudima vratilo se moje samopouzdanje i vjera u mene samu, snaga mi je neminovno rasla ogromnim brzinama, razina energije od onda mi se nije spustila. Ako bih ikad morala išta odvojiti kao najljepši događaj u prošlosti, to bi definitivno bilo to prošlo ljeto u Zelenoj laguni. Ljeto kad sam se preporodila i ljeto samootkrivanja. Jedne sam noći sanjala i da su me svi koje sam ondje upoznala i s kojima sam radila, posjetili tu kod mene doma.. Sjećam se svog izraza lica u tom snu, osmijeha od uha do uha i sjaja u očima. Nisam mogla doći k sebi i povjerovati da se to stvarno događa. Sjećam se kako sam u snu sišla niz stepenice i pogledala kroz zamagljena vrata preko čijeg se stakla naziralo lice mojih dragih prijatelja s mora.. Taj svoj izraz lica ne mogu zaboraviti.. a kamoli sreću koja je krasila moje srce. Ma kako da zaboravim ikoga od njih kad su mi svi toliko pomogli??? Ne mogu zaboraviti ni malog crnog Denisa s kojim sam toliko toga prošla u tih nekoliko mjeseci i toliko lijepoga doživjela. Ne mogu zaboraviti ni Maju koja je uvijek bila uz mene i uljepšavala mi dane provedene ondje, a uz to otkrila mi je i svoju prošlost i prva je koja je na ono o čemu smo pričale gledala drugačijim očima.. Koliko me taj njezin pogled na prošlost ohrabrio.. nisam mogla vjerovati. Naravno da nisam zaboravili ni Bili Boy-a, a bome ni ludog Hakija. Šta je da je, Haki je bio lud ko mazga, al ne mogu reći da i kraj njega nisam puno naučila.. ako ništa drugo, barem o sebi. Ma nema smisla nabrajati.. ne želim se prisjećati.. jer i Ziga-Zaga-Zagi (Dejan) i Istranin i šefovi, i Emilio i Milica, i Blaž i Ivana i Ive, i Denis, i Renata i Stela i Filip i Zenil i svi ostali.. dosta nabrajanja jer ne mogu više.. ma čak i direktori hotela i domaćice.. ma svi mi nedostaju i puno mi znače još uvijek.. godinu dana kasnije.. sa svima sam bila dobra.. naši su odnosi stvarno bili posebni.. slagali smo se i ništa mi nije nedostajalo.. Čak sam ondje zaboravila i svoje doma.. nisam imala potrebu vraćati se natrag kući.. Plakala sam ko kišna godina kad je došlo vrijeme za povratak. Da mi nije bilo faksa ne bih se sigurno još bila vratila.. iako su me svi nagovarali da ostanem i tugovali sa mnom. Ne znam zašto mi je bilo tako teško vratiti se.. što zbog ljubavi, što zbog ljudi koji su mi toliko prirasli srcu.. Ma ne znam šta da si više mislim.. jel to normalno da mi toliko fale ti ljudi i to mjesto?? Jel normalno da me hvata tolika nostalgija za time??? Zašto se Bog toliko poigrao mnome?? Pa i sam zna koliko se vežem za ljude do kojih mi je toliko stalo. Ne volim da me se tako iskušava kad znam da se nešto neće ostvariti. Ajme, zašto nije bilo moguće da ove godine odem sa svojim malim na more i da ostavim sve brige daleko za sobom.. Mogu samo sanjati o tome.. ove ću godine očito biti doma.. sa svojima.. a ne na drugom kraju Hrvatske.. Jedino i ogromno veselje bit će mi trenuci provedeni s mojim malim slatkim..



Shot at 2007-06-29

Shot at 2007-06-27

UPRAVO ZATO ŠTO JE TAKO TOPAO,
OSMIJEH JE LJEPŠI OD BILO KOJEG
CVIJETA NA SVIJETU.

Henryk Wiegeland

Shot


Jaaaj e.. prekrasna je noć iza mene i stvarno sam sretna. I sve bih dala da sam opet cijelo ljeto na moru jer više ne mogu slušat svoje doma. Ajde, prvo me rano probude da napravim nešto i kao, da ne mogu spavat svaki dan do podneva bla bla - pa helloo, ne živimo već u srednjem vijeku ili tam negdje u kamenom dobu.. Pa kog me vraga cijelo vrijeme jebu u zdrav mozak ?!? Odem spavat možda negdje oko 5 ili 6 ujutro i začas me probude. Al ono.. pretrpim sve to, navikla sam bit nenaspavana. Samo ne znam kako ću još dugo moći tako. I ajde da me bar onda ostave na miru. Ali ne. Svi su nadrkani ko da ih je grom pogodio. Hvala Bogu kaj još staroga nije bilo doma, jer su mi stara i sisterka dosta da me podjebavaju. Za ručkom neka čudna atmosfera, nemam pojma.. Koga god šta pitaš, svi povisuju ton i ne znaju reć ni jednu jedinu rečenicu normalnim tonom.. E kak mi to tlak diže. Al dobro. Sve se to pretrpi. Odem gore u sobu i počnem napokon radit nešt za sebe.. počela sam crtat neku novu sliku.. i evo stare gore u sobi.. Samo mi je trebalo još da ju i tu gledam. I počne ona meni, sad ovo moraš ispeglati, onda idemo sve tri okopavati grah .... bla bla bla ... dalje nisam htjela ni slušati. Opet ona kak tak dugo spavam.. da me kad ustanem u podne više ne treba... a iz toga proizlazi ovo: ja bi znači trebala svaki dan ustati u sedam, osam ili kad već ujutro da bi spremala ručak ovim mojim grofovima. Misllim helloo.... pa nisam joj ja Fata čistačica. Da samo perem, peglam, radim sve što joj se digne.. Mislim opet ono, često joj se digne da napravim sad ovo sad ono, i kako god mi nikad nije volja, napravim sve. Al kad počne pretjerivat nikak da se zaustavi. A to radi većinu svog vremena. Rekla sam joj danas da ne zna razgovarat o ničem drugom samo o poslu i naređivat šta da napravim. Jebala se ona i takav život. Ajde još da pita dal možeš nešt napravit, bla bla, pomoći malo, ali ne.. možeš o tome samo sanjati. I stvarno napravim sve i radim kaj god treba, unatoč svoj ljenosti i tome što mi se neda. I onda se i dalje usuđuje uvijek po istom. Samo gleda sebe, mene ko jebe. Drugi se sad odmaraju, ni ne mrdnu prstom. A ja za razliku od sviju radim svašta što treba. I onda i dalje ona, da mi nismo ostali, i da ako drugi ne moraju ništa radit, to ne znači da ne moram ni ja. Jaaaj e pa koji joj je kurac??? Ne da mi se, ali sve napravim. Mogla bi i ona imat malo razumijevanja za mene a ne cijelo vrijeme vrti film kako joj se digne i moje mišljenje ništa ne vrijedi.. Ajde ljudovi, mogla bi ja tu srat o njenom dizanju satima jer je stvarno posebna klasa hehe.. Al nažalost moram peglat i nakon toga u grah.. Jaaaj da mi je bar moj mali tu da me spasi od ovog sranja. Da sam bar završila s njim na moru tijekom cijelog ljeta al o tome mogu sanjati. Nažalost.. Da me bar na par sati izvuče iz kuće da ne mislim na ove kretene.. Osjećam se točno kao na ovoj priloženoj slici dolje.. nek me već jednom prestane stara gušit svojim prokletim idejama.. mali moj spasi me...



Shot

Noćas zaključavam vrata prošlosti,
Objeručke otvaram vrata budućnosti.
Nisam mislila da ću ikad biti spremna,
Nisam osjetila spremnost koju osjećam danas.

Dragocjeno sam vrijeme,
Danas nažalost uzalud potrošila ...
Tvrdoglavost me ubijala,
Previše sam joj se godinama priklanjala...

Danas je taj sudnji dan,
Danas se okreće novi list,
Što je prošlost, pojma više nemam,
Jel mi se ikad išta dogodilo ?? –
Hm.. – ne sjećam se.. sve mi je u magli..

Prokleto bilo svo ovo vrijeme,
Prokleta bila prošlost koja me uništavala,
Prokleti bili dani kad sam joj sve to dozvoljavala,
Iako neki to zaslužili nisu.

Nešto lijepo treba da se desi,
Uza svu moć koju sad osjećam,
Vjerujem da je moguće sve,
Pa i da se promijenim.

Dosta je zaklanjanja očiju mislima prošlosti,
Dosta je grijeha potkovanih tom gadurom,
Dosta je patnje koju ponašanjem nanosim drugima,
Dosta je moje proklete tvrdoglavosti.

Davno sam naučila ovakva biti,
Tvrdoglava, nepopustljiva i naizgled jaka,
Iako unutrašnjost je plakala,
A vanjština se tjerala istinu prikrivati.

Danas sam plakala,
Ko malom dijetetu niz lice potekle mi suze,
Boljele me želje,
Boljela me manjkavost hrabrosti.

Čovjek kojega ne muči prošlost,
Ne zna kako to dušu umara i snagu isisava,
Ali napokon imam nekoga,
Uz koga sam trenutak taj dočekala.

Trenutak kad ću zadnju put reći,
Jebite se svi, koji mi zlo želite,
Svaka čast svima koji me ne znam kojim čudom volite,
A prošlosti ću obećati – više me gaduro odvratna nećeš dirati!




Sad me napokon čeka ono najbolje.. osjećam se dobro.. i spremna sam za taj veliki korak.. spremna sam potisnuti to čim dalje je moguće.. da se napokon riješim tog užasnog tereta ne samo na leđima već i na srcu.. danas nekoga volim.. zaista volim.. i vrijeme je da se toga riješim.. jedna me blogerica impresionirala svojim postom rekavši da očima punima prošlosti ne možemo gledati u budućnost.. i slažem se.. zato je danas pravo vrijeme da okrenem list i da svu tu ogromnu energičnost koju posjedujem usmjerima na zaboravljanje i potiskivanje, a isto tako i na ljubav prema nekome koga nisam zavrijedila.. prema nekome tko me voli, stvarno voli.. iako mi je do danas još uvijek to bilo toliko nevjerojatno.. ali više ne mogu reći da mi je nevjerojatno.. jer kako me voli on, nije me volio još nitko .. nikad nitko.. pa i kad mi je pomoć bila u životu najpotrebnija, nitko me nije ni saslušao ni išta drugo.. da me itko ikad pitao kako sam, ili da sam ikad ikome mogla pričati o prošlosti, danas ne bih imala tolike probleme zbog nje.. no došlo je vrijeme, došao je netko tko me shvaća kolko tolko, došao je netko tko me voli i koga volim.. i sad je pravo vrijeme za krenuti dalje.. ma sretna sam jer sam to napokon odlučila onako kako treba.. ispravno jer je već bilo i vrijeme.. ne može me to gaziti cijeli život.. pusek svima..

Prokleta bila, da... prokleta ljubomora. Ljubomora je osjećaj koji mi najčešće zagorčava život. Sad svi vjerojatno pomišljate na ljubomoru kao ljubomoru zbog ljubavi, zbog nekoga koga volim, svi sigurno misle na ljubomoru koju osjećam ja. No nije tako. Najčešće je riječ o tome da su drugi ljubomorni na mene. A nije da imam nešto previše u životu. Osim svog slatkog malog. No njega imam tek nešto više od mjesec dana. Uz njega tu su i prijatelji i starija seka. No ljudi koji mi zavide, zavide mi cijelog života. Još iz vremena kad smo se svi zajedno družili u pelenama. Al pitam se čemu zavist? Čemu ta odvratna ljubomora? Zašto se ljudi rađe ne brinu za svoj život i svoje dupe?? Zašto je tako malo ljudi koji prepoznaju prave životne vrijednosti?? Zašto tako malo ljudi zna razlikovati dobro i zlo?? Ma nikad neću shvatiti čemu tolko zavidjeti nekome tko nema ništa??? Al kako god se činilo da nemam nešto puno u životu, ispada da ipak imam puuuno više nego mnogo ljudi na svijetu. Imam nekoga kraj sebe, a mnogi nemaju i postaju ogorčeni. Al to nije razlog. To nije opravdanje. Danas ljudi namjerno štete drugima i uništavaju im živote, pri punoj svijesti i (ne)zdravoj pameti. Pitam se gdje čovjek prođe granicu i pristupi strani zla??? Što ga primora na to, koji su razlozi takvoj nečovječnosti?? Istina je samo da se na taj način svi međusobno mogu poubijati. A ubojstva, bila ona psihička ili fizička, nikad nikome ništa dobro nisu donijela a bome nikad ni neće. A jebi ga, osuđeni smo živjet u ovom svijetu kojim vlada tama.. živjeti u svijetu patnje i boriti se za svaki pojedini trenutak sreće. Iako sam ja danas fenomenalno, i ne želim nikome dati da mi dirigira životom, svejedno boli kad se sjetim tako nečega. Pišući ovo tona mi je misli na pameti i nikako da ih sve pohvatam i bacim na papir.. Pišem jedno, već u glavi stvaram drugu sliku, mislim treće i na kraju više od pola zaboravim kad dođe vrijeme za preslikavanje osjećaja. U životu nikad nije bilo važno jesmo li ljubomorni, pa ne bi bilo normalno ni da nikad nismo ljubomorni. Al ona nezdrava ljubomora može čovjeka dovesti do ludila i propasti. Važno je samo koliko smo i zbog čega smo, na koga smo ljubomorni? E u toj točki sve može poć u krivom smjeru, sve može poć po zlu i u pet minuta uništiti primjerice nečijih pet godina truda i borbe za nešto. Kažu da je ljubomora nelagoda, odnosno osjećaj negativne naravi, koji se u ljudi javlja kad oni vjeruju da je ugrožen njihov status kod nekoga do koga im je stalo. No to nije ljubomora o kojoj pričam.. to nije ona zavist o kojoj je u svijetu riječ. Jer ljudi zavide i onima koje ne vole, koje ne podnose.. Znam iz iskustva jer me jedna takva osoba slijedi ko pas mačku cijelog života. Kao mala, vjerojatno, bila ja nosila pampersice ovakve ili onakve, za tjedan dana ona bi morala nositi iste.. Kako smo rasle, to se nastavljalo.. kupila ja ovakve trapke, kupila ih za tri dana i ona.. I tako cijelog život.. Al dobro.. kad smo bile male, to je radila s mamom, zajedno su naučile jedno.. a kako je ta djevojčica rasla, rastao je i vrag u njoj.. al nigdje da stane.. samo raste i rasti će sve dok jednog dana smrti ne pogleda u oči. I sve bi to bilo dobro, da je ta zavist ostala na materijalnim stvarima.. boji kose i sličnim bedastoćama.. ali ne.. proširila se na baš sva područja života.. a meni je dosta toga.. i dosta sam dugo to podnosila. Znam samo da neke stvari i neke osjećaje ne smijem pokazati.. da ih oni ne smiju vidjeti.. da iako me boljelo, moram držati u sebi i ne im to dati do znanja. Moram, jednostavno moram biti jača od njih.. jer za razliku od njih bar uživam i znam uživat u životu. Da im nije bilo sve dato na zlatnom pladnju, više bi cijenili život i ne bi se bavili tuđim neg svojim životima.. koji ionako ne vrijede danas više ništa.. Pa čiji život ipak više vrijedi.. moj ili osobe poput nje? Moj, čiji je od ljubavi satkan.. ili njen, čiji je pun ogorčenja, zavisti, ljubomore??? Ma upravo je u strahu bit tog prokletog osjećaja.. strah, strah i samo strah. Takvi se ljudi boje da će izgubiti i sve ono što misle da imaju a zapravo nemaju.. boje se da će izgubiti i to malo smisla u životu koji im je ostao mučeći druge. Boje se ne samo svega što ih čeka već i sami sebe, boje se svoje proklete sudbine s kojom se ne usuđuju suočiti. Vrlo se često ljubomora u takvih ljudi miješa s mržnjom.. kao i u mojem slučaju.. tu se tek onda stvara pravi koktel paklenih čini. E na vlastitoj sam koži osjetila što su sve takve zvijeri od ljudi u stanju napraviti.. peklo me gadno, moram priznati.. no nekako sam uvijek uspijevala pobijediti.. dobiti bitku.. al rat ne.. rat se nastavljao i te paklene čini i dalje je pokušavala baciti na mene.. branila sam se, branim se, i ne želim se više branit. Dosta mi je toga.. uskoro ću dvadeset godina.. ne želim da i sljedećih dvadeset bude ovakvih. Jer ta mržnja može biti toliko jaka da se pretvara u agresivnost, u grubost, u gorčinu.. pa često čak i u nešto puuuno gore.. zlostavljane i da ne govorim šta sve ne. Ne želim ni misliti o tome.. ne dao Bog nekome takve sudbine.. posebno ne nedužnima i onima koji zaslužuju samo najbolje. Znam da sam kao i svi čovjek od krvi i mesa.. kako kaže moja seka.. i da i ja isto tako griješim i na greškama učim.. i možda ne zaslužujem nešto previše u životu.. al bar se po nečemu razlikujem od tih zvijeri: nisam takvo čudovište kao oni, nisam u stanju pružat utočište takvim prokletim osjećajima koji dovode do samouništenja.. možda sam loš čovjek, možda nisam.. al tu sam drugačija.. i usuđujem se reći bolja od njih.. kako god umišljeno zvučalo, ponosna sam što nisam u stanju tako osjećati.. Ta ljubomora u obliku zavisti najčešće je jedna vrsta duševne boli prilikom onolikog straha koji obuzima ljude. Istina je i da se čovjek nikad neće potpuno osloboditi svoje sebičnosti.. no svatko pametan može si dat malo truda i živjeti po pravilima koja život čine boljim i vrijednijim. Osim svega toga.. ljudi ljubomorni na nekoga ili na cijeli svijet, prije svega, nemaju povjerenja prema sebi. Nepovjerenje prema sebi gadno ti može zagorčati život. Znam da mi je dugo trebalo da nakon sedam godina počnem vjerovati sama sebi, bojala sam se svake zvonjave telefona, ali sam uspjela jer sam raščistila neke stvari sa sobom. I tek kad sam sebi vjeruješ i budeš ok, tako će te vidjeti i svi oko tebe. A kad ti sebe ne voliš, kad se doslovno mrziš i ne vjeruješ ni vlastitim očima, smrt te osuđuje i zarobljava. Onda ti više nema spasa. Kažu ljudi da one ekstremne ljubomore kratko traju i nestaju, no ima onih ekspresnih ljubomora koje ne nestaju ni do kraja života. Malo ljudi zna gdje je granica, malo ljudi zna kad treba stati i pustiti čovjeka da diše kako je disao prije nego mu se netko umiješao u život. Ma mogu ja tu filozofirati satima i satima.. imala bi ideja.. no što sve to vrijedi nekome tko je već duboko bolestan?? Da takav čovjek ovo čita, ne bi shvatio ni jednu jedinu riječ. Danas sam student informatike. Nije da ja to ne volim, nije mi ni žao što sam upisala taj faks.. dapače, fenomenalno mi je i sve pet. Ali svejedno mislim da sam upisala pogrešan faks. Uvjerena sam da sam morala upisati neki faks nakon kojeg bih mogla raditi s ljudima, bilo djecom ili odraslima. Da napokon negdje pametno iskoristim iskustvo koje posjedujem a većina ga nema. Iskustvo o kojem ljudi mogu samo sanjati i opet ne bi shvatili. To je jedino što mi je žao.. što nikad neću raditi nešto gdje bih cijelu dušu mogla prepustiti pomaganju ljudima.. e tad bih se osjećala potpuno i jako, korisno.. vrijedno.. sva moja patnja poprimila bi neki smisao.. kakav takav.. al ipak nekakav.. Danas živim kako živim, ne trebam puno za sreću i mogu se sama brinuti za ono što žarko želim. Privlači me i navikla sam nezavisnom životu.. nije mi potrebno ništa.. A ovi zavidnici očito gledaju u križ i ne znaju kako zadovoljiti svoje emocionalne potrebe.. A često i osjećaju potrebu za kontrolom nečega.. Pa čemu kvragu ta opasna potreba za posjedovanjem nečega?? Ajde da je to nešto materijalno.. ali posjedovanje nečijih osjećaja?? Života?? Misli???? Pa gdje je tu granica???? Ti ljudi jednostavno ne prihvaćaju sebe. A što više prihvaćaju sebe, manja im je potreba nadgledati druge. I mogu oni cijelog života težiti nečijem uništenju, u većini slučajeva neće uspjeti. Osim u slučajevima kad je osoba koju napadaju slaba i neiskusna, sklona porazu i padu pred njima. A sebe smatram onom drugom kategorijom ljudi.. što god to značilo.. jer nikad nikome nisam dozvolila da me uništi.. borila sam se i kad više nisam imala snage.. pa čak i kad sam jednom nogom stala u grobu i gledala smrti u oči – pobijedila sam.. digla se.. stala na noge i krenula u nove pobjede.. hrabro i naizgled jako.. pa čak i kad je boljelo.. kad je nešto u meni urlalo od boli a morala sam ići dalje.. nije bilo lako.. ali isplatilo se.. Zato nek odjebu svi koji mi žele zlo.. znamo tko je to.. jer nikad ali nikad, nikad i nikad me neće uništiti.. mogu rezati žile, i ja ću još uvijek biti jača.. sad se smijem i sretna sam i ništa ne može pokvariti moju sreću.. a posebno ne smrtnici bez života poput njih.. to nikad.. pa i da sam nevidljiva, još bih uvijek bila iznad njih.. moji osjećaji bili bi iskreni i nedužni.. moji osjećaji činili bi me boljom osobom.. a oni bi mogli samo i dalje osjećati zavist i kopirati me ako im to toliko znači.. umjesto da grade vlastitu osobnost i zavrijede tuđe divljenje..


.. ne kažem ja da se meni neko divi.. al sigurno sam tome bliže nego ti nitkovi.. i više me ljudi cijeni.. sad nek neko kaže jesam li u pravu ili nisam??? ... cmoka dragi moji...

Ah, šta da kažem i kako da počnem. Da mi je prije dan dva neko reko da ću pisat post posvećen mami, rekla bi mu da je lud i uhvatila se za glavu. A danas sva sretna post ću posvetit upravo njoj. U zadnje vrijeme rijetko smo se i vidjele a kamoli da bi normalno porazgovarale. A danas, ko bi reko, pričale smo u miru o svemu i svačemu. I kako znam da često imaju nekih problema, ajde da joj bar ja malo uljepšam dan. Ispričala sam joj neke stvari koje sam već htjela al nije bilo pravog trenutka, a i rekla sam joj kako sam položila i sve predmete iz drugog semestra.. Bila je sretna zbog mene, sretna što mi je napokon krenulo u životu. Jer je rekla da i sama zna kolko sam toga prošla i upravo zbog toga još joj je draže. Al kad mi je rekla neke stvari nisam mogla vjerovati. Kolko sam puta rekla da su moji ovakvi i onakvi.. a danas samo mogu reći da mi je žao za sve to i da sam sretna jer mi je mama upravo ona. Svjesna sam kolko je puna razumijevanja i da uvijek mogu računati na nju, svađale se mi ili bile u nekim čudnim odnosima ili bile si neopisivo dobre.. u dobru i zlu. Cijeli sam dan tako sretna. Dosta sam vremena provela sa svojim malim, s malim bez kojeg znam da danas ne bi bilo ništa ovako kako jest. I onda kad mi je još reko da sam kolokvirala i zadnji predmet na crnoj listi, nisam mogla doći k sebi. Savršeni dan.. a takva se atmosfera za promjenu nastavila i doma.. ma ne mogu objasniti kak se dobro osjećam.. u zadnje sam vrijeme presretna.. al danas sam trostruko sretnija.. osmijeh ne skidam s lica.. a to mi je i običaj pa onda možete zamisliti kolko se danas smijem.. U tom našem razgovoru nešto mi je zapalo za oko i posebno me dirnulo. Pričajući na trenutak smo se dotakle i jedne osjetljive teme iz moje prošlosti. Sjećam se da smo se još davno dogovorili svi zajedno da to nećemo više spominjati ne bude li potrebe za tim. I ponekad sam se pitala dal se i oni koji put sjete toga ili ne.. dal ih muči to ili su zaboravili? Jer nitko svom djetetu ne bi poželio to. I kad je danas rekla kak ju je to još dugo dugo mučilo i da dan danas nije zaboravila.. osjetila sam se voljeno.. nekako mi je bilo toplo pri srcu.. ne znam.. opet mi je postalo jasno da imam ljude koji me vole i podržavaju.. i uz mene su ma šta god mi se dogodilo. Ma poludjet ću. Uz ove pjesme u pozadini i hormon sreće hehe koji mi nori tijelom. Ma sad sam malo prije imala toliko inspiracije, a sad ne kužim, nije mi jasno di je odjednom nestala.. uglavnom, rekla sam par rečenica.. a sad me želja za pisanjem i izražavanjem osjećaja prošla.. tako da.. ljudovi moji sve vas voli Chuchy.. pusek svima..

Bila je jesen, života mog..
Bila je ljeto, srca vatrenog..
Bila je zima, topla i ugodna,
u mome krilu bila je sigurna..





I tako dok sam se pokušavala natjerati za stol i knjige u ruke.. i sama pomisao na sutrašnji kolokvij sve me manje privlačila.. i tako čuvši ovu Stavrosovu pjesmu zamisla se ja i nešt me puklo, i rekla ja knjigama baj, baj.. uzela ja laptop u ruke i krenula napisati ovaj post.. nekako mi se sad piše.. neznam.. ne mogu objasniti.. ponekad mi je baciti misli na papir.. ili na post.. ko neko rasterećenje.. ili kad se nemaš kome povjeriti.. blog i papiri uvijek su pri ruci. Padne meni na pamet.. da ljeto samo što nije tu i nema šanse da sad blejim nešto previše u knjige.. Mada to nije to.. ono zbog čega se sad ne mogu koncentrirati na knjige je moj mali.. znam da on sad za razliku od mene radi nešto korisno.. a ja se ubijam u pojam jer razmišljam o njemu umjesto o knjiženjima, fifekima i lifekima hehe.. Al eto.. pjesma me inspirirala.. a i ovako i onako cijeli dan mislim na njega.. ne znam što me spopalo hehe. Naravno, nije to ništa loše.. no i ja nađem pravo vrijeme za razmišljanje hehe. I baš sam mislila, mjesec je dana prošao otkako smo zajedno, a meni je s njim sve ljepše. Svakog dana oslobodi me nečega novog a toliko starog. Svaki dan moji su strahovi sve manji.. jer me on čuva, pazi i mazi. Svaki dan uz njega otkrijem neku novu čar, svaki dan s njim je ko najljepši san. I danas je on meni daleko.. upravo sad ne sjedim njemu u naručju.. al ga osjećam.. osjećam njegove dodire i poljubce. Možete samo zamisliti kako je poseban i prekrasan.. savršen.. nema onoga što kraj njega nije moguće. Njegovi su ciljevi za razliku od mojih puuuno viši.. no kraj njega sve što sam mislila da je neostvarivo ostvarit će se. U jednom sam od prijašnjih postova, ispunjavajući sekinu štafetu, rekla za sebe da polako otkrivam "uspavanu djevojčicu" u sebi.. i istina je to.. ta djevojčica napokon diše punim plućima.. a on, mali moj, nije poput mene.. možda jest malo ozbiljniji u nekim pogledima od mene, no zato je prekrasna osoba, dobar čovjek.. osoba vrijedna divljenja. Provodeći jučer vrijeme s njim, kroz razgovor, sam opet saznala toliko novoga o njemu. Slušajući ga kako govori, u sebi sam mislila, odakle sad tolika sreća da sam upravo ja zavrijedila njegovu ljubav?? Ljubav tako potpunog, fenomenalnog čovjeka. Ljubav čovjeka bez mana, ljubav čovjeka toliko pametnog, neodoljivog i predobrog. Ljubav čovjeka koji je u većini stvari moja suprotnost. U sebi sam mislila, kako na njemu ne mogu pronaći baš ništa loše.. slušajući ga shvatila sam kolko se naša mišljenja podudaraju. I slušajući kako razmišlja, sve me više privlačio, impresionirao i zadivljavao. Gledala sam ga prodornim pogledom, pogledom koji ne može sakriti ono što osjećam. A to što osjećam prema njemu nešto je najljepše što mi je Bog kao čovjeku monstruozne prošlosti mogao dati. I sama sam uvijek govorila da mi nije potrebno baš ništa, već samo trunkica ljubavi osobe poput njega. I napokon je stiglo to moje vrijeme.. nakon svega i svačega.. Njegovu iskrenost i nježnost cijenim više od ičega, hvala Bogu što ga je stvorio takvog kakav je.. bez ijedne jedine greške.. I unatoč svemu što mi on kaže.. ja se i dalje pitam čime sam ga zavrijedila?!? Znam da ne bih smjela tako misliti, no osjećam da je predobar za mene.. da tako dobar kakav je zaslužuje nekoga puuuuno boljeg od mene.. Znam samo da je on veliki čovjek i da nikad nikoga ne bi ni iznevjerio a kamoli nekome odmogao pomoći. Znam da je osoba kakvu sam do prije mjesec dana mogla samo sanjati i u snovima priželjkivati.. No krasno, sad još i Crvena jabuka u pozadini.. ti znaš ko je ludak na kiši, ispod tvoga prozora.. ti znaš ko je kad telefon zvoni, i ko na tvoje molim vezu prekida, ti znaš čija si velika bol i ko zbog tebe pravi gluposti.. drugi će tvoju ruku da čuva i drugi će tebe voljeti.. al kao ja, niko nikada.. i kako da onda ne mislim na njega.. kad me sve pjesme i sve oko mene podsjeća na njega.. ja i ti smo vezani, zauvijek, istim snom.. putevi na kojima nema stanica.. vuku me.. do tebe.. do tvojih zjenica.. i dalje.. i dalje.. Bože kako teška godina.. ma mali moj pojela bih te sad.. di si ti meni? jel i ova mala smotana fali tebi ili ne? .. sad ovdje moram stati jer od prevelikog razmišljanja o njemu pitaj Boga šta bi mi palo na pamet hehe.. možda da ga otmem i zatvorim tu k sebi.. u sobu.. na krevet.. i da vidiš.. kome ljepše nego meni.. hehe.. ah već malo i bulaznim.. al što ću kad ga volim i voljet ću ga dok sam živa.. i svakog se dana moliti da njegova ljubav bude barem ko djelić ogromne ljubavi moje..

Mrzim ljude poput jedne osobe koja me prati cijeli život. Mrzim ljude poput osobe koja cijeli život gura nos tamo gdje joj nije mjesto. Mrzim ljude poput osobe koja cijeli život samo spletkari protiv mene. Mrzim ljude poput osobe koja mi cijeli život podmeće svakakve gadosti i bezuspješno me pokušava uništiti. Ma ne mrzim ni takve ljude ni nju, već ju žalim i mogu joj se samo smijat iako sam sad užasno ljuta i iznervirana, bijesna.. Ono što mrzim jest moja osobnost. Mrzim što nemam snage odjebat nekoga poput nje, jednostavno nemam srca učiniti tako nešto. Upravo zbog toga uvijek iznova ispaštam i stradam. Na taj se način moj život pretvara u mukotrpnu borbu protiv zlotvora koji me neprestano jebu u zdrav mozak, umjesto da se borim za sebe i ispunjenje svojih želja i snova. Trudila sam se cijeli život zaustaviti tu gaduru, bila sam fer i nikad prema njoj nisam bila ni zla ni nepravedna kao ona prema meni, niti sam pravila razliku između nje i ostalih u društvu. A kažu, nemoj činiti drugima ono što ne želiš da se čini tebi. Čemu ova moja pravednost, poštenje i dobronamjernost, kad većina ne zna što je to??? A ona, očito, nikad čula ili ju njeni doma nisu bili u stanju naučiti. Kakvi roditelji – takvo dijete. Njihova slika i prilika. I to pokvarena ko najpokvarenija kučketina koju svijet poznaje. E sad me napokon polako bijes počeo popuštati. Jer se smijem sama sebi loveći se kakve izraze koristim... kučketine... ma nisam to ja, al o njoj stvarno tako mislim. Kad se samo sjetim onog njenog cvili-cvrkutavog glasa, tlak mi se digne na 580. I zaboli me kurac za cijeli svijet. Ako ima imalo pravde na ovom prokletom pokvarenom svijetu, jednog će dana i nju i sve slične njoj stići sudbina koju zaslužuju.. nešto najgore, gore i od najgadnijeg. Hvala Bogu i Hladnom pivu i pjesmama s kojima rasturaju.. te zakon pjesme potiču me da još lakše izbacim emocije i bijes na ovaj list papira.. U ritmu Kaže stari što nam fali srce mi udara sto na sat i nikako da se smiri. Udara i udara, raznijet će me prije ili poslije. Prije ili poslije ono će stati i bacit me u ponor odakle neću izaći. A bome, neću se ni trudit. Jer mi je dosta svega i ovoga pakla. Dosta mi je da neki oru i kopaju kako im se kurac diže i žele vladat ne samo svojim već i tuđim životima.. ko da im njihov nije dovoljno jadan, beskoristan i nikakav. Čini se da nikad nisu osjetili zadovoljstvo u tom svom prokletom, ljigavom životu, pa misle da ne smije nitko uživati. Dosta mi je toga. Dođe mi da se u sekundi bacim kroz prozor tu sa zadnjeg kata i pružim joj napokon to životno zadovoljstvo. Da me se konačno riješi i s užitkom se nasmije bar jednom u životu. No čim se vratim u realnost i dođem k sebi, shvatim da toga nije vrijedna, pa čemu joj pružit to slatko a za mene gorko zadovoljstvo, kad sam se godinama i godinama borila i pobjeđivala ju.. kako-tako.. Nisam joj dopuštala da me ubije, ni psihički ni fizički, iako mi je često došlo da ju zadavim. Pri samom pogledu na tu odvratnu facu, ciničnu poput otrova, preokreće mi se i diže u želucu. Osjetim da mi se povraća, bijes mi u sekundi sledi žile diljem tijela i krv se skruti poput kamena. Gotova sam. Dosta mi je, jednom zauvijek. Da mi je imat moć i poput indijanaca dozvat tornado umjesto kiše da ju otpuše i rastrga na milijun komadića. Kad osluhnem svoje srce, voljela bih vidjet u njemu mržnju koju je zaslužila, no mogu ja slušat i gledat satima i mjesecima, povećalom ili mikroskopom, i znam da to nikad neću vidjeti u tom svom srčeku. Jest da je malo i povrijeđeno, puno je proslo, proživjelo i pretrpjelo, no unatoč svemu tome u njemu nema mjesta mržnji, cijelo je rezervirano za ljubav i samo ljubav. I pri pogledu kroz prozor, dok vidim bebe na njihaljkama, preplavi me neka neobična toplina. I onda znam da sam to ja, izvana jaka a unutrašnjost mi slaba, jedva da već i dišem i ne znam kako ću još dugo izdržati. Šta mi znači život živjeti kad u njemu ne vidim smisla?!? Zar ću se uvijek morati sama strgati za ono malo dobra koje vjerojatno isto tako nestaje s planete? Ma kako god bilo da bilo, nikad neću shvatiti što ljudima poput nje takve gadosti, takvi činovi znače ili pomažu u životu? Kakav im to ipak užitak može pružiti??? Isto tako, kažu i da je osveta slatka, no ja nisam tip sklon osvećivanju. Ovako i onako se ubijam za svaku najmanju sitnicu u životu, a gdje bi završila da se krenem i osvećivat za svo zlo koje mi je učinjeno?!? U ludnici definitivno. Ma nije valjda da mi je to suđeno? Ako stvarno jest, onda očito živim u zabludi i ta najveća svjetska kučketina nije ona nego ja, samo ja i nitko drugi. Molim se Bogu, da me netko prosvijetli i kaže mi što mi je činiti, jer ako uistinu živim u zabludi mogu me odmah objesiti bude li svijetu i ljudima bolje bez mene. Ja mislim da nije tako i kakva god ja bila mislim da nikad neću biti gora od te njene proklete vrste... ako to uopće i mogu nazvati vrstom... prije bih rekla da je to otpad.. šljam.. ili najjednostavnije rečeno «drek na kuhaći». Svaki bolji izraz za njih bio bi pre dragocjen i nema smisla trošiti lijepe riječi na njih. Na svom sam putu srela svakakve ljude, ljude vrijedne divljenja i najvećeg poštovanja, no i ljude vrijedne samo prijezira. A obično ovi drugi vladaju svijetom, bilo to ok ili ne. Čini se da svijet ne mari za obične smrtnike, a varalicama ko da sve mora dat na pladnju. Možda sam jedna od rijetkih koji takvo što osjećaju i prepoznaju, no ne želim biti i jedina koja se protiv tako nečeg bori sama samcata i prolazim trnoviti put kako bih postigla nešto za sebe i druge. Istina, lijena sam ko mazga, no razumijem hrpu stvari za koje oni nisu ni čuli.. tonu raznoraznih sitnica koje životu daju čar i ljepotu... milijun stvari koje čovjeka čine boljim i prije svega nepokvarenim. Katkad bih najrađe pobjegla, smjestila se u raketu i poletjela u svemir.. ili na mjesec.. da se odvojim od svega zla.. i iz daljine promatram kako luđaci lutaju zemljom i uništavaju se međusobno. A ja bih sjedila na mjesecu, prekriženih nogu, sa sunčanim naočalama na licu, s kapicom na glavi, u pidžamici, i slatko im se svima smijala. Zamislite to ako možete, sjediti sam, u tišini, negdje tako daleko, i samo se glasno smijati svemu tome... konačno malo odahnuti..

---------------------------------------- pauza ----------------------------------------------

Nakon pauze.. nakon samo 15 minuta.. osjećam se drugačije.. mirnije.. no tugu u očima ne mogu sakriti.. niti ju želim potiskivati.. Tako tužne oči opet bacaju pogled kroz prozor kad tamo ugledaše još više djece na igralištu.. Ajme kako bih voljela na trenutak bit u njihovoj koži.. da sam vesela poput njih, zaigrana, mirna i rasterećena.. bez i jedne jedine brige na pameti.. bez jednog jedinog problema u toj slatkoj maloj glavici koju krasi samo smješak i sjej u okicama te male prekrasne bebice.. Voljela bih da sam dijete... voljela bih imati djetinjstvo poput sviju. Nedavno sam.. prošlog ljeta.. u sebi opet počela otkrivat dijete.. budit djevojčicu prisiljenu na spavanje prije mnogo godina.. I kad danas postanem svjesna svega što sam propustila odnosno svega što sam «prebrzo prerasla», ne mogu da me ne boli.. Ma nije sve tako negativno.. ima tu i mnogo dobroga.. ne smijem biti pesimist.. I ne želim biti dijete, ne želim vraćati prošlost. Jer da se moj životni put promijeni, ne vjerujem da bih upoznala svog malog slatkića i on vjerojatno ne bi bio taj najvrijedniji dio ovog mog sjebanog života. Cijeli moj jebeni život u sekundi postaje prekrasan.. jebeni bez njega, prekrasan s njim.. I ako je išta vrijedilo, vrijedilo je patiti sve ove godine.. ako je on nagrada.. Unatoč svemu što me boli i ubija, ljubav prema njemu veća je od očega i jača i moćnija od najjače sile svijeta. Ljubav moja nadilazi brda i doline, ni munje i gromovi ne mogu ju savladati. Moj život, kakav je takav je i samo zbog jedne jedine stvari ne bih ga mijenjala: zbog mog malog Kinezića. Da nema njega bila bih u stanju sve bacit od sebe i vratit vrijeme u zaborav, ponovno se rodit i živjet snove koje sam «stoljećima» gradila. Nije ni iskustvo koje posjedujem za bacit, no ono nije dovoljno za nepovrat prošlosti. Jer vjerujem da bih takva iskustva stekla i da se ponovno rodim i živim po svojim pravilima. Al' onda sa mnom ne bi bilo zajebancije. Više ne bih bila dobra sa svima, nego samo s onima koji su toga vrijedni. Rekla bih samo: «Nema više trte mrte!», stavila slušalice mp3-a na uši i u ritmu glazbe okrenula im leđa. Danas to nisam ja, danas nisam takva, i nije mi ni na pameti činiti takvo nešto, ni prijateljima a bome ni najžešćim neprijateljima. Zašto uvijek oni koji nikome ne žele zlo, izvlače deblji kraj i gore prolaze?!?!?!? Kuda je ovaj svijet zalutao? U neku slijepu ulicu.. I šta se onda čudimo da su ljudima pomućeni razumi i ne raspoznaju dobro od zla?!? Ljudi kažu da postoje tisuće pitanja na koja ne znamo odgovore, no ja znam samo jedno: ZAŠTO?? ZAŠTO JA??? To se pitam već sedam godina i čini se da ću se pitat dok sam živa. Jel odgovor, sudbina je tako htjela i možeš se jebat propalico jedna??? Ako je tako nek sve ode kvragu. Jebao se cijeli svijet, jebali se svi ljudi i na kraju jebala se ja!!!

Evo mene ljudi moji.. htjela sam napisati neki post danas popodne al nisam imala inspiracije.. i onda moja seka telepatski rješava moj problem.. ko da je znala što me muči... i predala mi jednu štafeticu koju sam odmah odlučila ispuniti.. napisala je ona da nije nimalo laka.. i slažem se s njom.. al štafeta je zakon.. pa da krenem s ispunjavanjem..

Opisati se u pet točaka:

... u duši sam "dijete" koje nije u stanju nikoga mrziti i svima spremna oprostiti, a zapravo puno realnije gledam na svijet od svojih vršnjaka.. moje je iskustvo ogromno ...
... uvijek nasmijana, iako kažu da se smijehom branim, optimistična ...
... uvijek iskrena, ali i tvrdoglava ko mazga ...
... ovisna o plesu, a obožavam umjetnost, tj. slikat, pisati i ovaj svoj blog ...
... spremna na sve za ljude koje volim, a kad volim, volim više nego samu sebe ...

Napisati pet rečenica o sebi:

1. Živim za ljubav i ljude koje volim, živim za svojeg malog i za vrijeme koje provodim s njim, zahvalna sam na svakoj i najmanjoj sitnici, i ne tražim puno u životu.. samo malo ljubavi... cijenim iskrenost više od svega i uvijek kažem ljudima otvoreno u lice što mislim... ne okrećem leđa ni najvećem neprijatelju..

2. Oduvijek sam mislila da ne zavrijeđujem neke stvari, sve dok se nisam pomirila sa sudbinom i prošlošću koja mi je uništila život, promijenila me i ojačala, od mene stvorila osobu - dobru ili lošu - takvu kakva sam danas... a danas znam da kraj njega ništa nije nemoguće...

3. Jedino što mi je bilo potrebno, bilo je osjećati se sigurno.. sigurno u nečijem toplom zagrljaju.. a to danas imam, i nije mi potrebno ništa više, jer sam sretna i nitko mi ne može ništa... teško me povrijediti i neugodno iznenaditi jer sam previše prošla i vidjela u životu..

4. Kad su svi oko mene nemirni, nervozni ili živćani.. ja sam izuzetno smirena i pokušavam ljudima vratit dobru volju, razveselit ih ili nasmijati, hiperaktivna sam i puna energije.. hehe.. zato i spavam kolko spavam – u granicama NEnormale hehehe... ma uvijek za akciju, tulume i zajebanciju..

5. Moje najveće strasti: ples, slikanje i pisanje.. a volim i kuhat, eksperimentirat, i obožavam dječicu.. plesna karijera je «samo» veliki neostvareni san.. nažalost.. slikanjem svoje emocije bacam na papir.. a pisanje je još jedna stvar u nizu koju volim.. i onda ljudi očito s pravom kažu da sam umjetnička duša ...

Ili-ili:

Istina ili laž --- istina i u najgorem slučaju... bolje znat kako stvari stoje, nego živjeti u zabludi...
Mržnja ili oprost --- oprost... jednostavno nisam u stanju mrziti ni kad to želim...
Sladoled ili kolači --- sladoled hehe.. ne moram ni komentirati...
Motor ili auto --- auto heehe... i gas do daske..
Putovanja ili učenje --- putovanja, hehe.. želja mi je što više putovati svijetom...
Planinarenje ili trčanje --- planinarenje u svakom slučaju, svjež zrak planina, šumski puteljci...
Disko ili kafić --- disko i ples od jutra do sutra...
Nogomet ili košarka --- nogomet u svakom slučaju hehe, jebeš košarku hehe...
Laptop ili kompić --- laptop je zakon.. hehe.. tak praktičan.. ne može bolje.. hehehe...
Ljubav ili novac --- ma ljubav i samo ljubav, novac nikad nije stvarao sreću...

Pitanja i odgovori:

1. Da ti zlatna ribica može ispuniti tri želje, koje bi to bile??

Trenutno ne želim ništa, imam sve što mi treba.. imam ljubav za koju živim, imam kraj sebe čovjeka o kakvom sam do nedavno mogla samo sanjati.. i obično se ne usuđujem ništa željeti.. sretna sam i zadovoljna ovako, i nije mi potrebno ništa više.. sačuvala bih te želje za kasnije...

2. Što te na ljudima prvo privuče??

Nije da me nešto posebno privuče.. tu ili ima «kemije» ili nema.. al ja sam društvena i brbljava, tako da svima pružam priliku.. i sa svakim pokušavam uspostaviti kontakt, pa vidim dal to ima smisla ili ne.. obožavam duhovite ljude, pomalo smotane poput mene.. al iskrene... ako zrače pozitivom i vedrinom, i energija izgara iz njih, to su ljudine.. hehe... no oči su ogledala duše i otkrivaju čovjeka... kad me neko pogleda u oči, ništa ne može zatajiti ili sakriti..

3. Kad bi morala birati između prijatelja koji se zove prijateljom, ali to nije, jer je iza tvojih leđa nešto drugo, ili neprijatelja koji ti sve veli u lice, što bi odabrala??

Definitivno i bez razmišljanja, neprijatelja koji mi sve veli u lice, iskreno i otvoreno, a ne ponaša se ko neke kukavice koje ti iza leđa kukaju i gunđaju a nemaju ti hrabrosti išta reći u lice... ne podnosim takve dvolične ljude.. i ma kakvi mi god neprijatelji bili, nikad im neću odreć moju pomoć kad im je ona potrebna, jer ako se oni ponašaju ko kreteni, ne moram se i ja... a ovakvih lažnih prijatelja puno sam upoznala u životu i znam da mi takve osobe nisu potrebne u životu...

4. Gdje se vidiš u budućnosti??

U budućnosti se vidim kao cura sa završenim faksom i nekim dobrim poslom, s čovjekom kojeg ću voljeti i dvoje ili troje slatke male djece.. ma ne tražim puno, samo da me okružuje ljubav mojim voljenih, mojih bližnjih i sve će biti u redu.. želim biti sretna kraj nekoga tko će me voljeti onako kako mi je potrebno... a da baš moram birat, voljela bih se vidjeti kao cura s uspješnom plesnom karijerom.. a usput bih se bavila i slikarstvom i pisanjem i još svim i svačim.. no znam da o takvoj budućnosti mogu samo sanjati i maštati... ti će snovi čini se ostati neostvareni.. znam da će u meni želja za tim vječito gorjeti.. no znam i da su ti snovi neostvarivi...

5. Bez kojih osoba više ne bi mogla zamisliti život???

Život ne bih mogla zamisliti prije svega bez svog slatkog malog kojeg volim više od života, bez maloga kojega obožavam i bez kojeg ne mogu zamisliti dan.. ma on je čovjek s kojim želim disati do kraja života i ne želim ga izgubiti.. uz njega tu je i moja starija seka koja mi je isto tako veliki oslonac i podrška kad mi je teško.. ma tu su još i neki frendovi i frendice koje su dio ovog mog ludog života i bez kojih ja više ne bih bila ja... ma sve su to ljudi koje volim svim srcem i za koje sam spremna učiniti sve... vidim li da su sretni oni, sretna sam i ja.. zbog njih...


I na kraju ove zakon štafete... red mi je da ju predam i dalje.. pa evo.. štafetu predajem kao izazov: ... Čupava ...
... I need love ...
... Mala brineta ...
... K*l*a*r*i*s*a ...
... Malena ...

... Mogu ju ispuniti i svi koji nalete na post i požele prihvatit izazov... tko voli nek izvoli... bit će mi drago pročitat vaša ostvarenja ... pusek svima koliko vas ima.. sve vas voli Chuchy...

Skoro pa će već 4 sata ujutro.. a u 5:15 h morala bi ustat. Tako da.. odlučila sam da ništa od spavanja. Kao prvo, ni malo mi se ne spava, a kao drugo, bolje da ne krenem spavat sad kad ima još sat vremena do buđenja jer me inače neće probudit ni da se ne znam šta dogodilo. A i bila bi loše volje, ljuta na sve oko sebe, što ne želim. A i zašto da spavam kad mi se jednostavno ne spava.. nego lumpa. Ljudi mi se čude kako uopće funkcioniram jer ništa ne spavam. A bome sam se i ja zapitala što mi je kad sam negdje na netu pročitala kolko je nesanica nezdrava. Ma boli me briga. Meni je ovako sasvim ok, i ništa mi ne fali. A k tome i ljubav cvate, pa kud ću bolje.. hehehe... Mislim, ne znam ko normalan krene pisat post u ovolko sati?!? Nitko.. al uvijek se nađe neki specijalac poput mene koji nema pametnijega posla u ovo doba noći.. hmm... ili dana? I eto.. šta da kažem kad mi je mozak na paši i ne mogu ovako kasno smislit ništa zanimljivo.. Još malo i morat ću se spremat za faks i opet svojim omiljenim prijevoznim sredstvom, biciklom, i omiljenijim, vlakom, na put. Majko mila, e ako ja ne zaspim na glupom predavanju ujutro u sedam, onda svaka čast, bit će to osmo svjetsko čudo. Jer kolko znam iz iskustva, malo mi fali da zaspim i kad su predavanja u popodnevnim satima, a kamoli da se suzdržim u ranu zoru hehe. Istina, ima i izuzetaka, ima sati kad mi se ne spava, no to samo kad je ekipa na okupu i kad imam s kim pravit gluposti. Ma neću više pisat bedastoće, nema smisla.. Bilo bi mi bolje da skoknem na topli krevetić, al me ne privlači baš. Već će to moje kolege, i moj mali odradit umjesto mene. Jer svi oni spavaju i griju krevetiće već odavno hehe. Mogla bi se i ja ugledat u njih, ha? Hehe.. Ajde ljudi noćko, a ja idem.. slušat glazbu?? Gledat tv?? Ili jednostavno samo brojit zvijezde.. ?!?!?!? Cmoka!

Ojla ljudi.. evo mene danas u totalno drugačijem raspoloženju.. Hvala Bogu, bili ste u pravu i bila je to samo mala prolazna kriza.. a uostalom, ko od nas danas ne prolazi kroz krize? Pa nikome život nije bajan i sjajan i svatko ima nekih problema. Nikome ne ide sve kao podmazano i svi se mi borimo s preprekama koje nas žele ali ne uspijevaju spriječiti – jer smo mi jači, uporniji i hrabriji. Šta da vam kažem, moja je deprica trajala sam jedan jedini dan.. boljelo me i plakala sam.. suze su mi cijelo vrijeme virile iz zeleno-smeđih okica i jednostavno si nisam mogla pomoći. Ono, ima dana kad mi se svakakve sitnice nakupa i onda me slamaju. Mislila sam reći što me mučilo, no zaključila sam da nije bitno i da nema smisla da se opet prisjećam toga. Za mene je gotovo sve, i ne mislim se više mučiti s tim. Mislim da kao i svi ljudi na ovom svijetu imam mana, i da nisam savršena kao i većina. No mislim i da nisam zavrijedila to što se dogodilo, jer se oduvijek trudim biti pravedna, iskrena i ne povrijedit nekoga. I bilo bi fora, da bar znam što sam napravila, ali ne.. I neću se uopće više s tim zamarat.. znam samo ko je sve to mogao pokrenuti, al ta osoba ne shvaća vrijednosti i ljepote života. Čim sam uvečer bila sa svojim malim, počeo mi se osmjeh vraćati na lice.. kraj njega jednostavno ne mogu bit hladna, jadna i mrzovoljna. I hvala Bogu što depra nije trajala dulje od tog jednog blesavog dana i hvala Bogu što sam brzo došla k sebi i shvatila da osobe zbog kojih patim to ne zaslužuju i da se gadno varaju misleći nešto što nikako nije istina. Žao mi je ako su neki ljudi razočarani, nije mi to bila namjera. No mislim i da ne činim ništa loše i da me nitko nema pravo osuđivati. I na kraju ću vas samo pitati, tko su vama prijatelji? Osobe koje vjeruju svemu što čuju o vama, bez da vas išta pitaju ili popričaju s vama, sigurno vam prijatelji nikad ni nisu bili, jel tako? E to je ono što ja ne razumijem.. zašto ljudi vjeruju svima samo ne onome o kome je riječ. I onda još bježe glavom bez obzira umjesto da raščiste stvari. Ma dosta o tome. Od te večeri ja sam opet druga osoba. Kad sam se «otrijeznila» tj. došla k sebi, opet sam počela osjećat svu onu svoju ogromnu energiju i snaga mi je samo rasla i rasla.. Opet sam osjećala jačinu u svom tijelu, za razliku od slabosti koja je jutros bila u meni. Opet sam bila spremna za akciju, za smijanje i nove pobjede. Ma ni jedna moja depra ne traje dugo.. sve su to kratkotrajni bedovi. I ne mogu se na nikoga ljutiti pa čak ni sad kad to želim.. to naprosto nisam ja.. ja sam ja.. ljudima se možda ne sviđa moja «pojava».. no mene za to zaboli kurac... važno mi je samo to da sam opet kao nova i spremna na apsolutno sve.. pa čak i zaboraviti da postoje određeni ljudi.. ljudi koji su jedan dan uz tebe, a drugi dan razočarani bez razloga. Navikla sam na sve i svašta u životu, i zato čim bar na kratko dođem k sebi opet postajem svjesna svijeta oko sebe. Svoje snage. Onoga što sam u stanju napraviti. I prije svega – da nitko ne zaslužuje moj nestanak. Možda na to pomišljam u takvom trenutku, no zašto da nekome pružim takav užitak??? Rađe ću i dalje uživati u životu, sretna se i nasmijana provlačiti kroz život. E da.. htjela sam još spomenut jedan osjećaj koji me pratio toga dana.. vozim se ja biciklom prema gradu, jer sam morala na faks.. i ja kao ja, cijelim sam putem razmišljala o bedastoćama i mučila se.. znala sam da mi to nije dobro i da moram prestati, no znate kako je to... i ne mogu objasniti osjećaj koji me obuzimao.. samo sam u sebi mislila i mislila.. oči su mi bile suzne, faca pokisla ko u kisela kupusa, nisam imala snage ni volje za živjeti.. pred očima mi se malo maglilo i bol u glavi mi je razbijala.. ma doslovno ko mumijica jurila sam bajkom u grad.. i cijelo mi je vrijeme glavom lutala jedna stvar.. no ovaj mi put, iskreno, nije polazila za rukom.. neprestano sam si pokušavala natjerat smješak na lice ali nisam uspjela.. jednostavno nisam mogla.. srce me previše boljelo.. samo sam u sebi mislila kako se moram truditi biti jaka, da drugi ne smiju vidjet da sam slomljena i da ne mogu ništa.. da sam gotova.. samo sam željela da drugi ne shvate kako mi je loše i da sa mnom nešto nije u redu.. a i sama znam da mi nije dobro skrivat bol i glumit da sam jaka čak i kad to nisam.. i tako, misleći da moram skrivat tugu i pred svima se pravit jaka, vrijeme je prolazilo.. a ne mogu vam opisati kako me boljelo srce.. kad sam čula da sam tog nekog razočarala i slične spike.. definitivno me šlagiralo.. srce me boljelo i pikalo kao nikad u životu.. bol je bila nepodnošljiva.. a morala sam i dalje disat i ne se predavat.. i ma kako god «umišljeno» zvučalo, sad više ne mislim da sam propali slučaj.. osoba sam kakva jesam, nisam anđeo kao ni svi drugi, no nikad nikome neću odmoć ako sam u prilici pomoć.. i ipak ljude ne razočaram na svakom koraku, jer već dugo nisam razočarala nikoga.. i znam i da ne mogu misliti samo kako ja drugima uništavam živote.. znam da ne smijem i ne mogu misliti samo na to što ja radim drugima inače ću brzo završiti deset metara ispod zemlje. A što je s onim što se radi meni?? A što je s onime što je meni učinjeno???? Što sa svime što je meni uništavalo život??? Ma nema se više smisla opterećivati, život ide dalje.. a ja sam svjesna svega svijeta oko sebe, ljudi i realnosti. I znam da za mene još ima nade.. jer sam presretna, okružena najdražim mi osobama i živim onako kako ja to želim, bez da dozvoljavam da mi itko dirigira ili zapovijeda.. Možda jesam tvrdoglava, i to užasno, no to je život napravio od mene. I ono što zamislim, tako i napravim. Neke si stvari više ne dozvoljavam i vlasnica sam nekih razmišljanja koja me uvelike razlikuju od mojih vršnjaka. Ma ja sam samo, za neke obična mala Chuchy.. za neke Emina.. I to je sve.. nisam ništa posebno, al zato sam jaka kao rijetki u društvu. To sam ja, trenutno presretna osoba.. i to bez ijedne više crne misli u glavi... jer sad me sve podsjeća samo na njega.. i na ljubav koju osjećam.. ma presretna sam... velika pusa svima koji ste uz mene.. nikad vam to zaboraviti neću... Baterije su mi napunjene i više me nitko, ali baš nitko - slomiti neće. Živjet ću samo za svoje strasti i ljubav koja je dio mene...