... Ples nevjernih godina ...

Bila je jesen, života mog..
Bila je ljeto, srca vatrenog..
Bila je zima, topla i ugodna,
u mome krilu bila je sigurna..





I tako dok sam se pokušavala natjerati za stol i knjige u ruke.. i sama pomisao na sutrašnji kolokvij sve me manje privlačila.. i tako čuvši ovu Stavrosovu pjesmu zamisla se ja i nešt me puklo, i rekla ja knjigama baj, baj.. uzela ja laptop u ruke i krenula napisati ovaj post.. nekako mi se sad piše.. neznam.. ne mogu objasniti.. ponekad mi je baciti misli na papir.. ili na post.. ko neko rasterećenje.. ili kad se nemaš kome povjeriti.. blog i papiri uvijek su pri ruci. Padne meni na pamet.. da ljeto samo što nije tu i nema šanse da sad blejim nešto previše u knjige.. Mada to nije to.. ono zbog čega se sad ne mogu koncentrirati na knjige je moj mali.. znam da on sad za razliku od mene radi nešto korisno.. a ja se ubijam u pojam jer razmišljam o njemu umjesto o knjiženjima, fifekima i lifekima hehe.. Al eto.. pjesma me inspirirala.. a i ovako i onako cijeli dan mislim na njega.. ne znam što me spopalo hehe. Naravno, nije to ništa loše.. no i ja nađem pravo vrijeme za razmišljanje hehe. I baš sam mislila, mjesec je dana prošao otkako smo zajedno, a meni je s njim sve ljepše. Svakog dana oslobodi me nečega novog a toliko starog. Svaki dan moji su strahovi sve manji.. jer me on čuva, pazi i mazi. Svaki dan uz njega otkrijem neku novu čar, svaki dan s njim je ko najljepši san. I danas je on meni daleko.. upravo sad ne sjedim njemu u naručju.. al ga osjećam.. osjećam njegove dodire i poljubce. Možete samo zamisliti kako je poseban i prekrasan.. savršen.. nema onoga što kraj njega nije moguće. Njegovi su ciljevi za razliku od mojih puuuno viši.. no kraj njega sve što sam mislila da je neostvarivo ostvarit će se. U jednom sam od prijašnjih postova, ispunjavajući sekinu štafetu, rekla za sebe da polako otkrivam "uspavanu djevojčicu" u sebi.. i istina je to.. ta djevojčica napokon diše punim plućima.. a on, mali moj, nije poput mene.. možda jest malo ozbiljniji u nekim pogledima od mene, no zato je prekrasna osoba, dobar čovjek.. osoba vrijedna divljenja. Provodeći jučer vrijeme s njim, kroz razgovor, sam opet saznala toliko novoga o njemu. Slušajući ga kako govori, u sebi sam mislila, odakle sad tolika sreća da sam upravo ja zavrijedila njegovu ljubav?? Ljubav tako potpunog, fenomenalnog čovjeka. Ljubav čovjeka bez mana, ljubav čovjeka toliko pametnog, neodoljivog i predobrog. Ljubav čovjeka koji je u većini stvari moja suprotnost. U sebi sam mislila, kako na njemu ne mogu pronaći baš ništa loše.. slušajući ga shvatila sam kolko se naša mišljenja podudaraju. I slušajući kako razmišlja, sve me više privlačio, impresionirao i zadivljavao. Gledala sam ga prodornim pogledom, pogledom koji ne može sakriti ono što osjećam. A to što osjećam prema njemu nešto je najljepše što mi je Bog kao čovjeku monstruozne prošlosti mogao dati. I sama sam uvijek govorila da mi nije potrebno baš ništa, već samo trunkica ljubavi osobe poput njega. I napokon je stiglo to moje vrijeme.. nakon svega i svačega.. Njegovu iskrenost i nježnost cijenim više od ičega, hvala Bogu što ga je stvorio takvog kakav je.. bez ijedne jedine greške.. I unatoč svemu što mi on kaže.. ja se i dalje pitam čime sam ga zavrijedila?!? Znam da ne bih smjela tako misliti, no osjećam da je predobar za mene.. da tako dobar kakav je zaslužuje nekoga puuuuno boljeg od mene.. Znam samo da je on veliki čovjek i da nikad nikoga ne bi ni iznevjerio a kamoli nekome odmogao pomoći. Znam da je osoba kakvu sam do prije mjesec dana mogla samo sanjati i u snovima priželjkivati.. No krasno, sad još i Crvena jabuka u pozadini.. ti znaš ko je ludak na kiši, ispod tvoga prozora.. ti znaš ko je kad telefon zvoni, i ko na tvoje molim vezu prekida, ti znaš čija si velika bol i ko zbog tebe pravi gluposti.. drugi će tvoju ruku da čuva i drugi će tebe voljeti.. al kao ja, niko nikada.. i kako da onda ne mislim na njega.. kad me sve pjesme i sve oko mene podsjeća na njega.. ja i ti smo vezani, zauvijek, istim snom.. putevi na kojima nema stanica.. vuku me.. do tebe.. do tvojih zjenica.. i dalje.. i dalje.. Bože kako teška godina.. ma mali moj pojela bih te sad.. di si ti meni? jel i ova mala smotana fali tebi ili ne? .. sad ovdje moram stati jer od prevelikog razmišljanja o njemu pitaj Boga šta bi mi palo na pamet hehe.. možda da ga otmem i zatvorim tu k sebi.. u sobu.. na krevet.. i da vidiš.. kome ljepše nego meni.. hehe.. ah već malo i bulaznim.. al što ću kad ga volim i voljet ću ga dok sam živa.. i svakog se dana moliti da njegova ljubav bude barem ko djelić ogromne ljubavi moje..