|
Mrzim ljude poput jedne osobe koja me prati cijeli život. Mrzim ljude poput osobe koja cijeli život gura nos tamo gdje joj nije mjesto. Mrzim ljude poput osobe koja cijeli život samo spletkari protiv mene. Mrzim ljude poput osobe koja mi cijeli život podmeće svakakve gadosti i bezuspješno me pokušava uništiti. Ma ne mrzim ni takve ljude ni nju, već ju žalim i mogu joj se samo smijat iako sam sad užasno ljuta i iznervirana, bijesna.. Ono što mrzim jest moja osobnost. Mrzim što nemam snage odjebat nekoga poput nje, jednostavno nemam srca učiniti tako nešto. Upravo zbog toga uvijek iznova ispaštam i stradam. Na taj se način moj život pretvara u mukotrpnu borbu protiv zlotvora koji me neprestano jebu u zdrav mozak, umjesto da se borim za sebe i ispunjenje svojih želja i snova. Trudila sam se cijeli život zaustaviti tu gaduru, bila sam fer i nikad prema njoj nisam bila ni zla ni nepravedna kao ona prema meni, niti sam pravila razliku između nje i ostalih u društvu. A kažu, nemoj činiti drugima ono što ne želiš da se čini tebi. Čemu ova moja pravednost, poštenje i dobronamjernost, kad većina ne zna što je to??? A ona, očito, nikad čula ili ju njeni doma nisu bili u stanju naučiti. Kakvi roditelji – takvo dijete. Njihova slika i prilika. I to pokvarena ko najpokvarenija kučketina koju svijet poznaje. E sad me napokon polako bijes počeo popuštati. Jer se smijem sama sebi loveći se kakve izraze koristim... kučketine... ma nisam to ja, al o njoj stvarno tako mislim. Kad se samo sjetim onog njenog cvili-cvrkutavog glasa, tlak mi se digne na 580. I zaboli me kurac za cijeli svijet. Ako ima imalo pravde na ovom prokletom pokvarenom svijetu, jednog će dana i nju i sve slične njoj stići sudbina koju zaslužuju.. nešto najgore, gore i od najgadnijeg. Hvala Bogu i Hladnom pivu i pjesmama s kojima rasturaju.. te zakon pjesme potiču me da još lakše izbacim emocije i bijes na ovaj list papira.. U ritmu Kaže stari što nam fali srce mi udara sto na sat i nikako da se smiri. Udara i udara, raznijet će me prije ili poslije. Prije ili poslije ono će stati i bacit me u ponor odakle neću izaći. A bome, neću se ni trudit. Jer mi je dosta svega i ovoga pakla. Dosta mi je da neki oru i kopaju kako im se kurac diže i žele vladat ne samo svojim već i tuđim životima.. ko da im njihov nije dovoljno jadan, beskoristan i nikakav. Čini se da nikad nisu osjetili zadovoljstvo u tom svom prokletom, ljigavom životu, pa misle da ne smije nitko uživati. Dosta mi je toga. Dođe mi da se u sekundi bacim kroz prozor tu sa zadnjeg kata i pružim joj napokon to životno zadovoljstvo. Da me se konačno riješi i s užitkom se nasmije bar jednom u životu. No čim se vratim u realnost i dođem k sebi, shvatim da toga nije vrijedna, pa čemu joj pružit to slatko a za mene gorko zadovoljstvo, kad sam se godinama i godinama borila i pobjeđivala ju.. kako-tako.. Nisam joj dopuštala da me ubije, ni psihički ni fizički, iako mi je često došlo da ju zadavim. Pri samom pogledu na tu odvratnu facu, ciničnu poput otrova, preokreće mi se i diže u želucu. Osjetim da mi se povraća, bijes mi u sekundi sledi žile diljem tijela i krv se skruti poput kamena. Gotova sam. Dosta mi je, jednom zauvijek. Da mi je imat moć i poput indijanaca dozvat tornado umjesto kiše da ju otpuše i rastrga na milijun komadića. Kad osluhnem svoje srce, voljela bih vidjet u njemu mržnju koju je zaslužila, no mogu ja slušat i gledat satima i mjesecima, povećalom ili mikroskopom, i znam da to nikad neću vidjeti u tom svom srčeku. Jest da je malo i povrijeđeno, puno je proslo, proživjelo i pretrpjelo, no unatoč svemu tome u njemu nema mjesta mržnji, cijelo je rezervirano za ljubav i samo ljubav. I pri pogledu kroz prozor, dok vidim bebe na njihaljkama, preplavi me neka neobična toplina. I onda znam da sam to ja, izvana jaka a unutrašnjost mi slaba, jedva da već i dišem i ne znam kako ću još dugo izdržati. Šta mi znači život živjeti kad u njemu ne vidim smisla?!? Zar ću se uvijek morati sama strgati za ono malo dobra koje vjerojatno isto tako nestaje s planete? Ma kako god bilo da bilo, nikad neću shvatiti što ljudima poput nje takve gadosti, takvi činovi znače ili pomažu u životu? Kakav im to ipak užitak može pružiti??? Isto tako, kažu i da je osveta slatka, no ja nisam tip sklon osvećivanju. Ovako i onako se ubijam za svaku najmanju sitnicu u životu, a gdje bi završila da se krenem i osvećivat za svo zlo koje mi je učinjeno?!? U ludnici definitivno. Ma nije valjda da mi je to suđeno? Ako stvarno jest, onda očito živim u zabludi i ta najveća svjetska kučketina nije ona nego ja, samo ja i nitko drugi. Molim se Bogu, da me netko prosvijetli i kaže mi što mi je činiti, jer ako uistinu živim u zabludi mogu me odmah objesiti bude li svijetu i ljudima bolje bez mene. Ja mislim da nije tako i kakva god ja bila mislim da nikad neću biti gora od te njene proklete vrste... ako to uopće i mogu nazvati vrstom... prije bih rekla da je to otpad.. šljam.. ili najjednostavnije rečeno «drek na kuhaći». Svaki bolji izraz za njih bio bi pre dragocjen i nema smisla trošiti lijepe riječi na njih. Na svom sam putu srela svakakve ljude, ljude vrijedne divljenja i najvećeg poštovanja, no i ljude vrijedne samo prijezira. A obično ovi drugi vladaju svijetom, bilo to ok ili ne. Čini se da svijet ne mari za obične smrtnike, a varalicama ko da sve mora dat na pladnju. Možda sam jedna od rijetkih koji takvo što osjećaju i prepoznaju, no ne želim biti i jedina koja se protiv tako nečeg bori sama samcata i prolazim trnoviti put kako bih postigla nešto za sebe i druge. Istina, lijena sam ko mazga, no razumijem hrpu stvari za koje oni nisu ni čuli.. tonu raznoraznih sitnica koje životu daju čar i ljepotu... milijun stvari koje čovjeka čine boljim i prije svega nepokvarenim. Katkad bih najrađe pobjegla, smjestila se u raketu i poletjela u svemir.. ili na mjesec.. da se odvojim od svega zla.. i iz daljine promatram kako luđaci lutaju zemljom i uništavaju se međusobno. A ja bih sjedila na mjesecu, prekriženih nogu, sa sunčanim naočalama na licu, s kapicom na glavi, u pidžamici, i slatko im se svima smijala. Zamislite to ako možete, sjediti sam, u tišini, negdje tako daleko, i samo se glasno smijati svemu tome... konačno malo odahnuti..
---------------------------------------- pauza ----------------------------------------------
Nakon pauze.. nakon samo 15 minuta.. osjećam se drugačije.. mirnije.. no tugu u očima ne mogu sakriti.. niti ju želim potiskivati.. Tako tužne oči opet bacaju pogled kroz prozor kad tamo ugledaše još više djece na igralištu.. Ajme kako bih voljela na trenutak bit u njihovoj koži.. da sam vesela poput njih, zaigrana, mirna i rasterećena.. bez i jedne jedine brige na pameti.. bez jednog jedinog problema u toj slatkoj maloj glavici koju krasi samo smješak i sjej u okicama te male prekrasne bebice.. Voljela bih da sam dijete... voljela bih imati djetinjstvo poput sviju. Nedavno sam.. prošlog ljeta.. u sebi opet počela otkrivat dijete.. budit djevojčicu prisiljenu na spavanje prije mnogo godina.. I kad danas postanem svjesna svega što sam propustila odnosno svega što sam «prebrzo prerasla», ne mogu da me ne boli.. Ma nije sve tako negativno.. ima tu i mnogo dobroga.. ne smijem biti pesimist.. I ne želim biti dijete, ne želim vraćati prošlost. Jer da se moj životni put promijeni, ne vjerujem da bih upoznala svog malog slatkića i on vjerojatno ne bi bio taj najvrijedniji dio ovog mog sjebanog života. Cijeli moj jebeni život u sekundi postaje prekrasan.. jebeni bez njega, prekrasan s njim.. I ako je išta vrijedilo, vrijedilo je patiti sve ove godine.. ako je on nagrada.. Unatoč svemu što me boli i ubija, ljubav prema njemu veća je od očega i jača i moćnija od najjače sile svijeta. Ljubav moja nadilazi brda i doline, ni munje i gromovi ne mogu ju savladati. Moj život, kakav je takav je i samo zbog jedne jedine stvari ne bih ga mijenjala: zbog mog malog Kinezića. Da nema njega bila bih u stanju sve bacit od sebe i vratit vrijeme u zaborav, ponovno se rodit i živjet snove koje sam «stoljećima» gradila. Nije ni iskustvo koje posjedujem za bacit, no ono nije dovoljno za nepovrat prošlosti. Jer vjerujem da bih takva iskustva stekla i da se ponovno rodim i živim po svojim pravilima. Al' onda sa mnom ne bi bilo zajebancije. Više ne bih bila dobra sa svima, nego samo s onima koji su toga vrijedni. Rekla bih samo: «Nema više trte mrte!», stavila slušalice mp3-a na uši i u ritmu glazbe okrenula im leđa. Danas to nisam ja, danas nisam takva, i nije mi ni na pameti činiti takvo nešto, ni prijateljima a bome ni najžešćim neprijateljima. Zašto uvijek oni koji nikome ne žele zlo, izvlače deblji kraj i gore prolaze?!?!?!? Kuda je ovaj svijet zalutao? U neku slijepu ulicu.. I šta se onda čudimo da su ljudima pomućeni razumi i ne raspoznaju dobro od zla?!? Ljudi kažu da postoje tisuće pitanja na koja ne znamo odgovore, no ja znam samo jedno: ZAŠTO?? ZAŠTO JA??? To se pitam već sedam godina i čini se da ću se pitat dok sam živa. Jel odgovor, sudbina je tako htjela i možeš se jebat propalico jedna??? Ako je tako nek sve ode kvragu. Jebao se cijeli svijet, jebali se svi ljudi i na kraju jebala se ja!!!
|
