... Ples nevjernih godina ...

Osjećaji. Čudni, prevrtljivi.. Nekako, sve je blesavo a ujedno i neizmjerno sretno.. Srce mi kuca tek toliko da ne eksplodira, kad se sjetim životnog tempa i promjena. Brzinom munje udara me u leđa i svaki mi dan nosi nešto novo. A ja se i dalje trudim biti hrabra i jaka. Jer znam da u meni postoji nešto što me čini većom od ostalih. To nešto najveće je blago koje čuvam i koje ću podariti onome koji uspije doprijeti do njega. Danas znam da je iskustvo koje posjedujem ogromno, iako se neki možda ne bi složili sa mnom. Iskustvo koje sam stekla u ovih osamnaest, devetnaest godina pravo je malo bogatstvo. Nema onoga kroz što nisam prošla, ima stvari zbog kojih žalim i koje bole, ali ima i dana koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Naravno, uz obitelj, prijatelje i sve koji me vole. Ne mogu vjerovati kako se dobro osjećam. Kad nešto radim za sebe, to mi daje užasno mnogo energije i čini me jačom – usuđujem se reći - nepobjedivom. Posljednjih sam mjeseci naučila voljeti sebe, svoje tijelo i ponositi se sobom. Ničega se ne sramim i za ničim ne žalim. Svjesna sam svega što sam napravila u životu i znam da to nije malo. Ono što me ispunjava, potpuno se promijenilo. Na početku sam bila djevojčica koja je tek počela skupljati iskustva i živjeti. Nakon toga netko je srušio sve moje snove. A danas više nisam dijete, danas sam cura koja je u kratko vrijeme od nekoliko godina bila djelom mnogih rigoroznih trenutaka ali ujedno i cura koja zna što želi i spremna je na sve kako bi ostvarila snove koje su joj u prošlosti uništili. Sretna sam, optimistična i uvijek nasmijana. Nemoguće je riječima opisati leptiriće koji lutaju mojim tijelom. Zahvalna sam što sam napokon dostigla toliko očekivani vrhunac. No prije toga prošla sam kroz sve i svašta. Osjetila sam neizmjernu bol. Bol o kojoj sam godinama samo slušala na tv-u a onda ju odjednom i proživljavala. Upoznala sam ljude kojima se divim ali i mnoge koje mogu nazvati samo zvijerima. Krv mi se ledila žilama i ispunjavao me bijes. Bijes je bio izvor snage koja me tjerala da živim dalje. A bila sam tako mlada, nevina, sretna i nasmijana, baš kao i danas, nakon toliko vremena. Moje sretno i bezbrižno djetinjstvo prekinuto je u sedmom razredu osnovne škole. Ne kažem da sada nisam sretna, ali voljela bih da se to nije dogodilo. No s druge strane, vjerojatno se sve događa s nekim razlogom. Samo ne razumijem zašto bi netko morao preživjeti nešto tako strašno, kako bi u budućnosti imao nešto od toga ili nešto naučio. A obično stradaju ni krivi ni dužni a ne oni koji stvarno zaslužuju. To što mi se dogodilo – bilo je užasno i odvratno. Ma nema riječi koja bi to opisala. Odjednom sam se našla usred horora u kojem mi je pripala glavna uloga. Nisam ni pomislila da bi se to moglo dogoditi meni, među tolikim ljudima na planetu. Vjerujem da ima dosta onih koji su proživjeli slično, ali to me užasno povrijedilo. Tada sam shvatila tko su moji pravi prijatelji i kome mogu vjerovati. Bol koju sam osjetila, još uvijek nosim u sebi. Znam da ona nikad neće nestati, ma koliko se god ja trudila. Tu sam strašnu noć provela plačući i strahujući. Sjećam se kako su me tješili i kako sam drhtala. Tek sam u zoru nakratko zaspala. Crne mi misli nisu izlazile iz glave. Razgovori s policijom i profesorima su mi bili vrlo neugodni. Da sam bar mogla pobjeći od svijeta i od sviju - biti negdje sama. Bila sam sramežljiva i nije mi bilo lako govoriti o tome. Sramežljiva sam i danas, znatno manje nego tada, al’ još uvijek jesam. Sve su to posljedice jednog jedinog kobnog dana. Ne znam kako sam izdržala. Bio mi je to velik teret. Bila sam trinaestogodišnjakinja i tek sam krenula u svijet. Kad danas razmišljam o tome, shvaćam koliko sam bila hrabra i kako sam se hrabro suočila s problemima. Nisam bila svjesna što radim. Bila sam potpuno slomljena. Unatoč tome, uspjela sam se izboriti za sebe. Da se danas moram ponovno suočiti s istim ljudima, ne bih to mogla. Nekoliko je osoba u meni probudilo ogroman bijes i mržnju. Još uvijek pamtim crte njihovih ciničnih lica. Pamtim njihove poglede i sve riječi koje su mi uputili. Dugo mi je trebalo da to donekle prebolim. Nisam tip osobe sklon mržnji, ali spominjani to itekako zaslužuju. I mnogo više od toga. Sada mi srce tuče jer opet budim u sebi sve što sam htjela zaboraviti. Nekad sam bila sretna, pomalo plašljiva i sramežljiva. Imala sam puno želja i ideja, a sve se u trenutku srušilo. Sada sam potpuno drugačija. Nekoliko dana promijenilo mi je život. Život mi se preokrenuo za tristo šezdeset stupnjeva. Odlučna sam, hrabra i spremna osvojiti svijet. Netko mi je jednom rekao: "Svako zlo, za neko dobro." Ima istine u tome. Puno sam pretrpjela i zato sam danas snažnija osoba. Odlučila sam biti čvrsta i biti iznad onih koji mi žele zlo. Suočavam se sa svima i uvijek kažem što mislim. Pitam se kakav bi mi bio život da nisam sve to prošla. Mrzim ljude koji vole naređivati, koji se vole iživljavati i dominirati. Uvijek se borim da pravda pobijedi. Nesreća koja mi se dogodila, pomogla mi je više nego sam mislila. Puno sam zrelija, jača i zadovoljnija sobom. Kad malo bolje razmislim, puno je ljudi kojima sam zahvalna i koji su mi pomogli u tim trenucima. Bili su mi oslonac, podržavali me te mi pomogli skupiti snagu. Ne prođe gotovo ni dan da se toga ne sjetim. Samo što sada više toliko ne patim, već mi ta sjećanja daju moć. Još uvijek imam mana, ali prije svega ističem svoje vrline. Znam da je moglo biti i gore, pa sam zahvalna Bogu što me čuvao. Svaki dan molim se da Bog pomogne meni i mojoj obitelji. Moj je život do sada bio vrlo težak. Zato se pitam što me još čeka. Usudim se reći da mi se u osamnaest godina dogodilo mnogo više nego nekome u dugih sedamdesetak godina. Ali u jedno sam sigurna. Što god da mi se dogodi, neće me slomiti. Jaka sam i ne predajem se lako. Sada sam druga osoba i ništa me više neće povrijediti. Odlično se osjećam i znam da mi nitko ne može ništa. Živim punim plućima i ponosim se sobom i onim što sam do sada postigla. Sretna sam što živim i što imam ljude na koje se uvijek mogu osloniti. Što još mogu tražiti? Želja mi je samo da budem zdrava i okružena dragim ljudima. Mislim da stvarno ne tražim puno.. Ti su trenuci ostavili mnoge ožiljke na mom srcu. Još dugo nakon toga hvatao me strah pri svakoj zvonjavi telefona. Bojala sam se poziva odvjetnika, a ponovno suočavanje s onim čudovištima nije mi bilo ni na kraj pameti. To nikad neću moći zaboraviti i pratit će me i na kraj svijeta. Puno je lakše kad se nekome možeš povjeriti. Ali nije lako govoriti o tome. Sjećam se kako sam s roditeljima razgovarala na telefon i kako me boljelo što im ništa nisam smjela reći. Tek kad sam se vratila kući, mogla sam im se izjadati. Samo što onda nisam znala kako da im kažem, odakle da krenem, i što da kažem. Da sam na njihovom mjestu, paralo bi mi se srce. Jer ni jedan roditelj ne priželjkuje takvu sudbinu svom djetetu. Kad se situacija smirila, dogovorili smo se da to više nećemo spominjati. Mislim da se i oni još uvijek toga ponekad sjete. Ne toliko često kao ja, ali ipak. Prilikom jednog putovanja, užasno su me zaboljele tatine riječi. Rekao je da se čuvam kako mi se ne bi opet dogodilo nešto slično. Time mi je zabio nož u leđa. Znam da nije tako doslovce mislio, ali svejedno je boljelo. Porukom mi se ispričao i bilo mi je malo lakše, no to svejedno nisam zaboravila. Kao da sam ja bila kriva. Mogla sam satima plakati, zatvorena u sobi, ali ništa ne bi pomoglo. Prisiljena sam prihvatiti svoju sudbinu, ma kakva ona bila. Sjećam se i kako su me neki ljudi ispitivali kome se to nešto dogodilo, kako, zašto, kada i slično.. A da su samo znali da ta osoba stoji pred njima. Ima dosta svjedoka i onih koji znaju što je bilo. Još uvijek čekam osobu kojoj ću to stvarno moći povjeriti. Osobu koja će me shvatiti i ponuditi mi rame da se još jednom isplačem kako treba...


... Ovo je samo isječak istinite priče koju sam pisala prije nešto više vremena, ali opet i ne tak jako davno.. istina boli.. al bolje istina nego laž.. slušat ću savjet prijatelja i uživat u životu.. znam da zaboraviti neću al bježat ću od toga kolko sam duga i široka ...

Iako me boli glava ne mogu bit mirna. Radi mi se nešto, ide mi se negdje, a opet je dosadna nedjelja. Nedjelja ko nedjelja, jedini dan kad imam vremena i onda opet ne napravim ništa korisno. Ne primim se knjige, ne primim se učenja.. Ništa mi nije volja, već mi je i izležavanje problem. Aj hvala Bogu da ima nekoga na skypeu ili icq-u pa da dan brže prođe. No da vas ne zamaram time kakav je danas dan i da vas ne pokušavam uvjeriti u to da je vrijeme sexy.. poput mog prijatelja prognostičara.. rađe ću ovdje stavit jednu priču koju sam napisala prije nešto vremena..


"Umorna"


Umorna.. slaba i bez volje za život – i disanje.. Jednostavno previše umorna i nesretna – a tako mlada.. Nesreća me prati na svakom koraku. Pitam se kad će mi već jednom konačno dati mira? Bojim se da nikad, ma koliko se god ja trudila suprotstaviti joj se. Umorila me sudbina, kakva god ona bila. No i dalje me ždere. Osjećam se žrtvom odvratne prijevare, ako to uopće mogu nazvati tako. Možda prije žrtva nekog manijaka, žrtva monstruma.. To nije bila prijevara, to je bilo ubijanje. Ako ne fizičko, psihičko itekako da. Kobna sudbina potpuno me uništila. I zato sam umorna od borbe da ju promijenim. Nakon toliko godina nemam snage, iako bih željela. Umorna od ponosa i od sviju. Umorna od neprestane borbe koja me tjerala da idem iz dana u dan i da ne posustajem. Odnekud sam crpila energiju a ni samoj mi nije jasno odakle. Možda je to samo ljubav koju su mi pružali svi koji me vole. Ili možda i nešto drugo. Možda sam jača nego i mogu zamisliti. Ma ako sam se suočila s tom gadošću, znam da sam jača od bilo čega. I toga tek sad postajem svjesna. No umor još neće nestati. Nakon svih ovih godina, trebat će proći još niz godina da se donekle oporavim. Svjesna sam da ću se i dalje morati boriti, i da za neuspjehe ne mogu kriviti druge. Ali isto tako, i da nije bilo nekih posebnih ljudi u mom životu, ja danas ne bih bila živa. Drago mi je što ipak jesam, i što se nisam predala kad mi je bilo najteže, ne samo zbog roditelja kojima bih zadala tolike muke, već prije svega zbog mene same. Govorili su mi da se moram ponositi sobom već i zbog hrabrosti koju sam pokazala suočavajući se sa četvoricom poljskih gadova, kad sam kao trinaestogodišnjakinja tek krenula u svijet. Danas sasvim drugačije gledam na neke stvari i osjećam se zrelije od svojih vršnjaka. Često svojim neprekidnim smijanjem ukazujem na nešto sasvim drugo, no nije tako. Prijatelji su me naučili drugačije gledati svijet i život, i da se smijući provlačim iz dana u dan. I stvarno pomaže. Naučili su me cijeniti sebe i sve oko sebe, naučili su me biti sretna, opuštena, nasmijana cijelo vrijeme i "posebna" na neki način. Pokazali su mi kako pokazati svoje dobre strane i pomogli mi da shvatim tko sam zapravo i koliko vrijedim. Naučila sam samostalno živjeti, bez pomoći roditelja, te sam shvatila koliko je taj način života privlačan. Tek kad sam se našla u nepoznatoj okolini, shvatila sam tko sam ja zapravo. To mi je postalo jasno kad sam vidjela kako me ljudi prihvaćaju i sa mnom dijele i najmanju sitnicu. To mi je bilo jasno kad sam vidjela koliko me cijene i vole, kad su mi drugi bili zavidni jer me ljudi vole i kad sam se počela osjećati dijelom te velike obitelji. To je prekrasan osjećaj. Do onda ne bih nikad vjerovala da mogu toliko pozitivno djelovati na ljude, razveseljavati ih, nasmijavati i ponekad čak i uljepšati dan. Hm.. neke od tih stvari ne vjerujem ni danas ali ipak.. Ovo sad možda zvuči i malo pretjerano no bilo je tako.. A to spominjem samo jer mi mnogo znači. Ne mogu vjerovati kako sam dobro upoznala svoje malo «ja» u tako kratkom vremenu. Umor će, nadam se, s vremenom nestati.. barem onaj duševni.. Jer inače ne znam kako ću još dugo izdržati. A s druge strane, život mi konačno kreće malo na bolje, pa se nadam da i to nešto znači. Želim biti sretna, plesati i lumpati kad god mi se prohtije. Želim da zvijeri koje su mi uništile život plate jer će me to osloboditi. Onda ću juriti van, trčati raširenih ruku, smijati se i na sav glas vikati da sam konačno slobodna. Ajme meni... – slobodna i s vremena na vrijeme, manje umorna.. Slobodna i željna ljubavi, željna nekoga kome ću moći ispričati sve što nazivam svojom prošlošću. Nije to bilo tako davno, ali je ipak prošlost, ma kako ona bliska bila.





To je bila priča.. da, samo priča.. no ja sam tako jednog dana stvarno i osjećala.. Bila sam totalno u komi, sjećam se da mi onda ni najviša sila nije mogla pomoći. Pomoći su mi mogle samo najbolje frendice koje su mi na neki način smjestile tu strahotu s kojom sam se morala suočiti i cijeli ju život ko teret na leđima nositi. I još mi je uvijek nevjerojatno toliko toga, prije svega ono da pozitivno djelujem na ljude. Moram prestati biti sumnjičava.. no nakon nekih stvari teško je vjerovati nekim ljudima u neke stvari. Kad ti najbolji prijatelji zagorčaju život i promijene ga psihički i fizički u sat-dva vremena, ništa više ne biva isto. Ne promijeni se samo tvoj život, promijeniš se i ti. Ako ti se nešto takvo dogodi kad si malo stariji, šokira te no lakše se nosiš s tim. No kad ti se nešto takvo dogodi u vremenu kad tek spoznaješ svijet, šokira te i ne znaš se kako nositi s tim. Ne znaš ni šta napraviti ni kako ispraviti nepravdu. Ne znaš dal ikome možeš vjerovati. Sjećam se razgovora s policijom. Sjećam se svih njihovih pitanja. Sjećam se kako su tražili svaki detalj i pokušavali me omesti u onome što sam govorila. Mislim, danas ih shvaćam. Danas razumijem da je sve to bilo jer oni moraju znat točne podatke i ne mogu nikoga optuživati bez da u nešto budu sigurni. No opet, ne razumijem ih samo zbog jednoga. Kad je mrak, kad su ljudi skoro pa istog izgleda, i kad su oni tebi stranci. Kako da zapamtiš i razlikuješ sve i svakoga.. kako da točno znaš što, gdje i kako. A kamoli zašto?? Na to sam pitanje godinama tražila odgovor i nisam ga našla. Čak sam te ljude opravdavala, i još ih i danas opravdavam, no oni to nisu zaslužili. Ma znam samo jedno, a to je da samo ljubav može promijeniti svijet i pobijediti zlo koje me prati.

Helloo ljudi.. moram priznati da unatoč tome što sam "umjetnička duša" hehehe već zadnjih nekoliko dana nemam inspiracije. Nemam pojma šta mi je i što se to dešava sa mnom.. pa evo da i ovaj post dobije smisao, odlučila sam sad objavit ovdje jednu priču koju sam napisala prije nekog vremena.. nije ništa posebno, ali eto, tek tolko da se ima šta čitat.. naslov je priče Sprint u snu a počinje i završava ovako:


SPRINT U SNU ...

Lijep... sunčan dan. A meni se spava. Sklapam oči i tonem u san. U glavi mi nered. Kaos vlada mojim mislima. Osjećam ritam Crvene jabuke. Iskrice frcaju sa svih strana. A ljubav? Ma bolje da se ni ne spominje. Sanjajući, neprestano se smješkam. Onako milo i neprimjetno. Ništa mi nije jasno i dalje spavam. Sve što imam, u snu napuštam kako bih pobjegla čim dalje od one monotonije. Hiperaktivna sam pa to ne mogu skrivati ni u snu. Plešem, letim, uživam. Pobjegla bih ili iščupala ovo ludo srce. Nervira me i pravi mi probleme. No s druge strane i razumijem ga. Tako je kad nešto želi a spriječeno je. Ne želimo se nadati jer inače sve pada u vodu. A onda – iznenađenje. Mi bježimo u snu – zajedno... Kako je to moguće? Sigurno sam nešto propustila jer ne hvatam konce. A sve je počelo tako dobro. Iznenada, njegova ruka drži moju. Iznenada, počinje me grliti i njegovo se tijelo priljubilo uz moje.. Osjećam da mi je vruće. Prevrćem se u krevetu i nemirno spavam. U glavi mi ludnica, misli mi zbrkane. I onda odjednom, budim se i skačem s kreveta. Iznenada, zastanem i ostanem šutke sjediti u krevetu. I nekako se čudno osjećam. Srce mi pjeva od sreće a ja sam zbunjena. Sjedim tako još neko vrijeme, razmišljajući i vrteći film. Pokušavam shvatiti no ne polazi mi za rukom. A onda: zvonjava telefona. Pogledam ga, onako u čudu i slušam tu glasnu zvonjavu. Mislim si, da li da dignem slušalicu ili da se vratim na spavanje. No pošto sam bila nekako neobično sretna, odlučila sam se javiti. Pospana se dižem i odem do telefona. Javim se, pozdravim i – zanijemim. S one strane – on. Priča mi o mom snu. Zar se to netko poigrava sa mnom ili možda to ipak nije bio san??? U šoku, bacam telefon od sebe... Sjedam u kut, malo se smijem, malo sam ozbiljna. I nikako da shvatim... STRAŠNO!!!

Iako je naizgled sve savršeno. Iako sam naizgled najsretniji čovjek na svijetu. Iako sam naizgled cijelo vrijeme nasmijana i pozitivna.. Iako sam naizgled samo mala Chuchy.. Iako sam naizgled samo mali smjehuljko.. Stvarnost je totalno drugačija. Ponekad mislim da se ruši sve za što sam se borila godinama. Katkad mislim da mi ništa ne ide od ruke. Nije da je meni loše ili tako nešto, stvarno se trudim uživati i zaboraviti prošlost. No svatko tko se ikad probao baviti s tim i izbrisati prošlost i godine patnje, zna kolko je to težak posao. Netko tko me ne poznaje može misliti kako se ja samo smijem i da drugo ni ne znam, no onaj tko me poznaje zna tko sam i što sam i na što sam sve spremna za ljude koji su mi na bilo koji način dragi. I zato sam jedno shvatila. Danas život više nije ono što je bio. Danas se neke stavri ne zaboravljaju. Mogu se možda malo samo potisnuti na dno srca ali ne i zaboraviti se. Takve nas stvari pate i na kraj svijeta, jednostavno nam ne daju mira. Mogu ja raditi i najgadnije ili najhrabrije stvari no to još ne znači da sam ja dobro. I ako se smijem nitko ne može znat dal u meni nešto plače. Dal je možda moje srce bolesno. Unatoč svemu moje je srce slabo i ranjivo. Boli ga svašta al ne dira. Ne dozvoljavam neke stvari. I ne želim da mi neko nameće svoja razmišljanja. Netko sam, Chuchy sam i niko više. To sam samo ja.. mala.. i ponekad poželim da sam "nevidljiva" a ponekad bih vrištala da dobijem ono što mi treba. Jedino što mi fali jest ljubav. Samo ljubav. Nečiji zagrljaj i nešto više. Svatko tko me zna, zna što mi to tolko treba i što bi me promijenilo iz temelja. Samo ljubav je ono što želim. I da nemam ništa, ali baš ništa, a imam ljubav, bila bih najsretnija na svijetu. Danas sam presretna jer se trudim i želim tako biti, no zamislite kakva bi to tek onda sreća bila. Ma bila bih nepokolebljiva ko i sad, no oči bi mi sjale..


... MALA GARAVA I NEUKROTIVA ...


Luda sam, mala sam,
uporna i neukrotiva...
Ko lav moram da se borim,
za sve što u životu želim da stvorim.

Samo netko tko mi ljubav da,
ukrotit će me jednog dana,
ovaj osmjeh zapečatit će mi lice,
i niko ga skidati neće.

Ne želim biti samo vrckasta,
al ne želim biti ni preozbiljna,
dala sam životu da mnome odiše,
i ne želim biti samo netko.

Ima ljudi koji me ozbiljnu vidjeli nisu,
no ima ljudi koji me poznaju,
i znaju da u maloj Chuchy nešto više
od pukog smijeha ima.

Teško me ukrotiti jer me
život naučio pameti.
Teško me ukrotiti jer život ovako lud,
previše mi je nanio boli a meni je
samo preostalo biti jaka.

Naučila sam o životu puno više od ostalih,
i zato ne volim da me se na išta prisiljava,
a kamoli da me se u nečem sputava.
Kad pretjeram nek mi se to slobodno kaže,
al nitko neće osmjeh da mi makne.

Ako je nekome smijeh znak neozbiljnosti,
žao mi je jer meni i mnogima nije.
Ako je nekome smijeh znak neozbiljnosti,
ne zna što on nekome ovakve prošlosti znači.

Savjest me ne peće,
jer nikome zla nisam nanijela.
Savjest me ne peće,
jer sam i najvećim neprijateljima
uvijek pomogla.

Živim život hrabro,
borim se na svakom koraku,
što sama sa sobom,
što s bilo kim drugim..

Neukrotiva sam izvana,
unutra previše osjećajna,
neukrotiva sam jer je previše boljelo,
al u meni je ljubav ogromna.

Ljudi nek o meni sude kako žele,
važno mi je samo mišljenje onih koje volim.
Kome nije drago da sam takva kakva jesam,
i zaboli me k.... za sve koji me ne vole,
i kojima smeta što samo želim biti sretna,
nasmijana i voljena.

Mislim nije da imam nešto protiv toga da se netko promijeni, naravno kad je to nešto pozitivno. Al kad ti se neko javlja primjerice samo kad nešto treba a inače ni ne priča s tobom, ili kad glumi da ti je prijatelj a to zapravo nija - e to mrzim. Ne podnosim takve stvari. Pa čovječe budi ono što jesi, ne kopiraj druge i gledaj sebe. Ne kužim kako s nekim možeš biti tako ok a onda odjednom ko da je prošlo milijardu godina, ko da si nikad niste bili dobri. Jest da su čudni putevi Božji, no još su čudniji oni ljudski. Kakvih sve ljudi na ovom svijetu ima, da je žalosno uopće se okretat za njima. Žalosno je što ljudi često toga nisu ni svijesni. Znam da ima svakakvih stvorenja, svakakvih čudaka koji hodaju svijetom, pa i ja sam jedan od njih. I ja sam neko ko "smeta" svijetu no unatoč svim mojim manama znam neke stvari iako se čini da nije tako. Svjesna sam današnjeg zla i unatoč svim gadostima koje sam prošla, još me uvijek bole neke stvari. Boli me srce, boli i boli a sve bih dala da ga mogu iščupat u takvim trenucima. No kako život ide dalje idem i ja, bježim od nekih stvari i ne želim se zaustavljati. Svima dam priliku i nikoga ne osuđujem na temelju onoga što samo vidim ili čujem. Uvijek si dozvolim jedno, a to je upoznati nekoga i tek nakon nešto vremena suditi o njemu. Al me boli kad nakon što nešto vremena prođe, ode i taj neko. Što se ljudima mota po glavi, zar nisi svjesni najvažnijih stvari u životu? Kako se neko odjednom može tolko promijeniti??? Meni se čini da se taj neko nije promijenio nego je cijelo vrijeme glumio, to je ono pravo. No više se jednostavno ne mislim zamarati takvim ljudima. Kamo bi inače moj svijet otišao.. sve bi propalo i ja s njim. Dosta mi je toga da se svi ponašaju kako im drago, a čim se ja zajebavam Bože pomogni.. hehe.. Mislim ono, bolje se zajebavati nego biti ko Djevica Marija i ne proživjeti ništa u životu. Ja sam za razliku od mnogih vidjela i doživjela sve i svašta i unatoč svemu lošem što sam prošla ne žalim ni za jednom jedinom minutom i ni za jednim jedinim svojim postupkom. Pa kome se ne sviđa, ko ga jebe.. je da nije lijepo ovo kaj sam rekla, al mi je jednostavno svega dosta. Dosta mi je života i pokvarenjaka koji slobodno hodaju ulicama. Dosta mi je pa kome se moje mišljenje ne sviđa, doista, jebe mi se živo.. I sad nek neko kaže da ne smijem misliti tako.. opet ću mu reć ono.. ko ga j... ovo je slobodna zemlja i ja mogu uživat kako hoću !!!!!

... Crno opet pobijedilo ...


Crno se izdiglo,
plavo pobijedilo. Crna je boja,
njegovih okica, al ne i hladnoća njegova pogleda.
Crno je ono što njegovu pojavu krasi.

Osmijeh od uha do uha,
usne meke, s okusom šampanjca.
Lice nepopravljivo, naprosto prekrasno.
Kosica, kratka, crna, pikasta.

Zamislite tu sliku, zamislite taj glas.
Glas neodoljiv i privlačan.
Na prvi pogled zatvoren i tih,
na drugi i svaki sljedeći poseban i prekrasan.

Svaka je hvala suvišna,
jer on je "savršen".
S tim očima, glasom i osmjehom rušit će brda i doline.
Osvojiti svijet i srušiti sve moje snove.

Da mi je pametna glavica njegova,
da mi je tog zamamnog pogleda svjetlećih okica.
Da mi je njega, da mi ga je grliti
i slobodno voljeti.

Da mi je na glas vikati što mi se po glavi skiće.
Da mi je na sva zvona odati tajne srca suviše ludoga.





"On" ili "on" ???


Do prije nekoliko dana,
ostajala sam bez daha - zbog NJEGA.
Od prije nešto malo vremena,
ostajem bez daha ne više zbog NJEGA nego zbog NjeGa.

Bojim se bojim,
mislim da opet uzalud počinjem da "volim".
Zaboravljam ga, ko najboljeg kompadrea volim,
u moje misli netko se novi ušuljao i ne izlazi.

Samo simpatije, lijepe oči,
osmijeh ko u anđela.
Tako je bilo i s njim, a sad će me sjebat i on.
I najmanja naklonost raste,
a bojim se da se previše ne rasplamsa,
i da će na kraju opet jednako boljeti.

Pitam se samo zašto je bilo toliko lako?!?
Možda jer sam se već davno pomirila s tim da nemam šanse.
No pitam se i hoće li opet biti tako teško?!?
Il' još teže, jadnije i bolnije? Gorko, vruće, vatreno.

Tako mlada, puna nada.
Tako mlada, tako mala, iskrena i po milijunti put razočarana.
Tako mlada, tako lumena,
ma kud ju taj svijet vodi?!?
U raj ili pakao ?!?!?

No važno je jedno: sreća.
Sreća koja prati to bucmasto lice.
Važno je da sam krenula u nove pobjede,
unatoč svakom strahu, buhi ili samo nečijoj muhi.
Iako znam da ni kod ovog neću imat šanse,
sad sam sretna i živim za trenutak kad ću ga vidjeti
i njegov glas čuti.

Iako mi u zadnje vrijeme ništa ne ide od ruke, imam milijun razloga za sreću. Sretna sam iako me još prije neki dan stiskalo pri srcu. No danas osjećam ogromno olakšanje i mir u duši. Srce mi napokon kuca smireno i ne luduje bez ijednog razloga.. Dođem danas sretna i nasmijana doma, i vidim poruku na skypeu.. pa evo uživajte u prekrasnoj pjesmi koju mi je posvetio prijatelj:


Lina - Don't cry (For Chuchy :)

I see the sweetest girl, alone
Her face so pale and suffused by tears
Her dreams have fallen and now are gone
All that’s left are endless fears

Chorus
But darling don’t you see
You’re alone but you are free
And sweetie don’t you cry
Give this life another try

And I know that what is here today
May be gone tomorrow
And all that you are left with
Is pain and endless sorrow

Chorus

I feel the pain you feel
I know that it’s too much
Our hearts we need to seal
And they’ll be safe as such

Chorus

... ... ... Feanaro ... ... ...


I evo i prijevod pjesme za nas lumene hihi..


Vidim najslađu curu samu
Njeno lice tako blijedo i obliveno suzama
Njezini snovi su propali i sad ih nema
Sve što je ostalo su beskrajni strahovi

Pripjev
Ali, draga, ne vidiš li
Sama si ali si slobodna
I slatkice nemoj plakati
Daj ovom životu drugu priliku

I znam da što je danas ovdje
Će možda sutra nestati
I sve što će ti ostati
Je bol i beskrajna tuga

Pripjev

Osjećam bol koju osjetiš
Znam da je to previše
Naša srca moramo zapečatiti
I takva će ona biti sigurna

Pripjev


Vjerujem da je i vama pjesma prekrasna.. istina.. možda je malo moj frend pretjerao s ovim "najslađa" :-) hihi .. al pjesma mi je zakon.. i moram mu još jednom reći hvala.. jer ne znam ni čime sam ovo zaslužila..

"Našla se pisanica usred žita, želim SRETAN USKRS onome tko ovo čita. Poželi i ti onome tko šalje pa nek pisanica nosi želje dalje." Uglavnom, sve najbolje svima koje volim, te ispunjenje svih želja i snova, od srca želi Chuchy..




Već nekoliko dana nemam inspiracije, no evo napokon se ja sjetila o čemu ću pisati. Ne znam, u zadnje sam vrijeme u sedmom nebu. Zadnjih dana ne radim ništa pametno, samo se zekam s ljudima i uživam. Ne znam, ne mogu objasniti osjećaje koji mi udaraju u srce, osjećaje kojima mi odiše duša. I onda si mislim koji je razlog mojoj sreći?? Jesu li to svi ljudi koje volim? Ma moram priznati da bez njih moj život danas, jučer i sutra, ma nikad ne bi više bio ovakav. Kakav god moj život bio, žvot je, i to ne nečiji nego moj, samo moj. No jednog će dana biti još nečiji.. I kad se sjetim da je Uskrs i kako je netko dao život za nas, para mi se srce ali i pleše od sreće. Jer iako mi je život na trenutke bio prekrasan, na trenutke usporediv s najgorim mogućim na svijetu, živim ga ja a ne neko drugi. Živim ga jer mi ga je neko podario, netko nešto sa mnom planirao, neko mi nešto veliko spremio. Ni u najtežim životnim trenucima nisam odustajala i borila sam se krvavo do kraja. Sve me to podsjeća na Njega. I zato sam danas sretna jer nisam odbacila život čak ni gledajući crne oči smrti. Jer sam shvatila kolko život dragocjen može biti i kolko sam zahvalna i na onim najmanjim sitnicama dobra koje sam primila. Iako katkad ne vidim razloge a kamoli izlaza za bijeg, uvijek nađem snagu da nastavim ovu na trenutke mukotrpnu, na trenutke slatku borbu. Dižem se i padam.. no dižem se samo zbog ljudi koje volim. Oni su moja snaga. Oni su sve što danas jesam. Ako pomognem nekome od njih, ja rastem.. raste mali "ja" u meni.. I ne mogu objasniti kolko me to ispunjava.

Sjećam se da sam jednog dana pričala s jednom malom slatkom djevojčicom, s djevojčicom lica punog pjegica i smeđe kose, prekrasnog iskrenog smješka i tako toplog pogleda. Proživjela je nešto slično kao i ja u prošlosti.. s njom sam razgovarala upravo prije tih sedam godina kad sam bila u najvećoj životnoj komi.. Sjećam se da je to bilo u bolnici.. ona je tamo nemoćno sjedila u kolicima a ja sam došla s profesorima i ostalom pratnjom. Bila sam zaplakana, a bila je i ona. Nešto me natjeralo da joj priđem. Nešto me vuklo k njoj.. I kako god da mi je teško bilo i srce mi je plakalo, udahnula sam i prišla joj, kleknula kraj nje i samo ju pogledala. Nikad neću zaboraviti pogled koji mi je poklonila dignuvši polako lice, suze u njenim krasnim okicama.. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo.. nismo puno razgovarale no ono što mi je rekla bilo je neobično i tako žalosno a tako ohrabrujuće i moćno.. Samo sam ju zagrlila iako ju nisam ni poznavala. Ona je plakala na mom ramenu više od pola sata.. Svi su nas samo gledali i plakali s nama.. Došla sam u bolnicu zbog sebe a naletjela na patnju drugih. Vjerojatno me i zbog toga privukla ta djevojka. Jer sam i sama patila poput nje. Na kraju mi je samo rekla, hvala, drhtavim glasom, i dodala: ".. tebe su povrijedili, a brineš za mene.. tvoja bol je očita a skrivaš ju da mi pomogneš.. a ni ne poznaješ me.. Bog ti platio.. ja ću uvijek moliti za tebe.. a ti se bori i ne dozvoli im da se izvuku.." Ajme ne ću se više prisjećati ovih trenutaka.. sve to govorim samo jer je Uskrs.. dan kad sam se nekako prisjetila života i zahvalna sam što živim.. pa sam se tako prisjetila i nje.. cure čije su mi riječi u onom trenutku ulijale užasno mnogo snage.. zbog nje ja sam se borila i nisam odustala.. često bih se prisjetila njenih riječi.. Kad mi je u petak prijatelj reko da ide na misu i da će se moliti za mene.. to mi je mnogo značilo i natrag mi prizvalo hrpu sjećanja.. jer za mene se molila ona.. i danas to čini on.. moj medo hehehe.. kako da mu zahvalim na svemu?? kako da mu zahvalim što postoji i što je kraj mene unatoč svemu?? kako da mu zahvalim na prijateljstvu koje mi daje unatoč svemu što sam mu rekla?? mislim da ništa što napravim nikad neće biti dovoljno da mu vratim onolko kolko je u životu zaslužio.. zato još jednom.. velika hvala njemu.. i velika hvala njoj.. ljudima koji mi život znače i koje nikad zaboraviti neću.. Tako ja danas imam mnoštvo razloga za život, imam razloga da živim za sebe i sve koje volim. Nekolicina osoba od mene je napravila ovo što danas jesam - samo malu Chuchy.. Chuchy koja voli iskreno, srcem potpunim, Chuchy koja živi za ljubav i prijatelje. Chuchy koja ne traži ništa ali davat će zauvijek. Uvijek kad bude u mogućnosti i kad bilo šta zatreba bilo tko. Sve u svemu, danas sam osoba, ni u kom pogledu posebna, ali ipak drugačija od ostalih. Ne znam jel to loše ili dobro no nikad se ne ću mijenjat zbog drugih. Cijenim sve što imam, dajem i dobivam. No kad malo bolje razmislim, svi su me ti ljudi potakli na nešto veliko, potakli me da se borim i poticali me da živim, no najviše sam sama zaslužna što sam se digla i počela tražit put prema spasenju. Ili je za to možda zaslužno moje iskustvo?? Sve ono što mi se dogodilo i što me hrabro vodilo na putu kroz nebrojene prepreke? Život mi nikad nije bio bajka, no postoji jedna bajka unutar mog života. A ta su bajka opet moji prijatelji. Nije da želim da mi sve bude pinky i savršeno no moji su frendovi puno više od toga. Za njih bih život dala i bez njih moj bi život bio prazan. Želim im svu sreću svijeta, a usuđujem se reć da bih im poklonila i svoju, samo da vidim osmjehe na njihovim licima. I jel potrebno još nešto reći?? Pa Uskrs je.. i ovaj dan poklanjam njima, ljudima koji su dio mene i ovog malog vraga zvanog Chuchykom hehe.. prije svega to je moja ekipa 5+1 a onda je tu još hrpa prijatelja koje nikad neću zaboraviti i uvijek ću ih voljeti. I za kraj moram spomenuti članove ekipe 5+1.. svoju seku Suzy, Anchy, Danchy, i naravno dva lumena, Niksu i Svinjicu. Hvala Bogu kaj svi imaju jezike duge ko i ja pa mogu za promjenu biti i tiho a da se ni ne skuži hehe.. Ma paklena je to ekipa.. imamo mi u njoj i pjesnike, pisce, glazbenike, sportaše, umjetnike, pedikerke, DJ-ke, partyjanere i sve što trebamo.. nema čega nema.. I prije svega svi oni imaju ogromna srca.. jer ne može tko god da mene sluša hehe.. velika srca i još krasnije duše.. ljudi su za koje sam spremna na sve.. i koje nikad ostaviti neću.. kako god mi teško bilo.. Svi su oni hrabri, veliki ljudi, otkriveni talenti i buduće zvijezde hehe.. fenomenalne su osobe, iskrene i pravi prijatelji.. duhoviti, strašni i velike dobrice. Svi su oni uz mene i uljepšavaju mi dane.. uveseljavaju me i hvala im na svemu.. hvala im što su tu, što su uz mene i što ih imam.. Istina i da naša Svinjica iskače iz uobičajenih okvira hehe, al mi smo navikli na to i volimo ga takvog kakav jest. Mislim pa nema svako društvo maskotu poput naše, svinjicu hehe, a mi ju imamo i ponosno ju predstavljamo svijetu. hihi.. Kako god bilo da bilo, sretna sam što ih imam jer veličina njihova srca ne može se mjeriti ni s čim na planetu, a kamoli se prikazati sad, ovdje, na ovom mjestu, slovima, riječima, rečenicama.. ma nemoguće je.. Auuuuuch.. wiiii... danas sam luda, ne znam što hoću, danas sam luda, hehehe.. auuuch ...

Evo danas se fenomenalno osjećam, uostalom, kao i prijašnjih nekoliko dana. Ne znam, srce mi pleše na kiši i ne mogu objasniti svoje osjećaje. Za početak izvršit ću izazov koji mi je predala sebi_dovoljna, a riječi su sljedeće: crveno, patnja, sloboda, mir i more..

Crvena, boja mog malog a tako velikog srca. Boja moje ljubavi, moje žudnje. Žudnje koja svakog dana raste, i sve me više zaokuplja. Iako znam da će sve ostati kako trenutno je, ne mogu ne voljeti. Jer krvavo je crveno srce moje koje pati a od patnje oduvijek bježi. Patnja ga prati na svakom koraku i ne ispušta ga iz vida nikad i nigdje. Zašto se ta odvratna patnja napokon ne makne od mene, od mog srca? A jedino za čim moje srce žudi jest sloboda, vapi za toplim zagrljajem i malo ljubavi. Samo sloboda i mir mogu mu pružiti onu prijeko potrebnu utjehu. Utjehu koja mu treba nakon svega što je propatilo i nakon svega čemu je svjedokom bilo. Srce krvavo i bolno našlo se u četiri oka s mnogim gadostima, drhtalo je i doslovce plakalo. Isplakalo je suza više nego ih ima u čarobno plavom moru. Gledajući more shvaćam njegovu jačinu. Valovi vrludaju svom svojom snagom stvarajući oluju kad se more buni i suprotstavlja nebeskim silama, a bonacca je prisutna kad je ono mirno, zadovoljno i nema razloga za napad prirodnim silama.



Za nastavak posvetit ću nekoliko rečenica nekome tko me doslovce spasio. Jer znam da za sreću ne treba puno i da svatko među nama može biti sretan unatoč svemu kroz što prolazi. Znam da nije lako pronaći utjehu u nesreći, znam da nije lako biti sretan kad si opkoljen s milijun problema, no znam i da kako god teško i nemoguće izgledalo, sve je moguće, pa tako i pronaći malo sreće u nesreći. Ljudi smo, stvoreni i da patimo i budemo sretni, da volimo i živimo. I za tu nam je sreću potrebno puno manje nego mislimo. Rekao mi je nešto prije nekoliko mjeseci jedan prijatelj kojeg nisam baš još najbolje poznavala, no vrlo sam ga brzo zavoljela i u njemu pronašla ono najbolje, ono što je polako počelo smirivat moje srce. Otkrio mi je pet pravila sreće i savjetovao da ih živim. Za početak srce trebamo osloboditi mržnje, nakon toga svoju glavu osloboditi briga, a onda dalje zadatak nam je živjeti jednostavno te pružati puno i ne očekivati previše. I vjerovao netko ili ne, ova su pravila zlatna.. Živjeti tako nije lako no nauči se jer vrijeme čuda čini. Tako je bilo i sa mnom. Imala sam u životu nebrojeno mnogo problema, patila sam i još uvijek patim. No ne predajem se. Živjela sam jer su drugi to htjeli a danas živim jer sama to želim. I ne žalim ni za jednom jedinom stvari. Ponosna sam na sve što sam napravila i za što sam se izborila jer mi put nije bio bajan a kamoli kristalan. Srce osloboditi mržnje teže je nego mislimo. No kako sam već rekla, opet izvedivo. Samo treba pronaći svoju unutarnju snagu, treba otkriti u sebi jačinu koju skrivamo a često je nismo ni svjesni. Osloboditi se mržnje znači oprostiti. Ja znam da ne mogu i ne znam mrziti, nisam toga sposobna. Imam razloga mrziti četvoricu ljudi u svom životu, četvoricu stranaca koje sam poznavala svega nekoliko sati. No nemam snage za to, nisam takva osoba. Iako imam čvrste razloge da ih mrzim ne mogu to. Prije bih rekla da ih žalim, da mi se gade. A kad se pokušam staviti u njihovu poziciju shvatim da su monstrumi koji ne zaslužuju svoj život, ne zaslužuju ono što imaju u životu a kamoli slobodu. A kad opet razmišljam, shvaćam i da si možda nisu sami krivi. Vjerojatno se u prošlosti i njima dogodilo nešto i psihički ih promijenilo ili uništilo. Iako nemam razloga ovako misliti, ne mogu se promijeniti. Ne znam zašto, no opet tražim opravdanje za njih iako su mi toliko zla napravili. Zahvaljujući njima danas sam jaka i nosim se hrabro sa svime što me pogađa i do nedavno sam mislila, da se ne bih mogla opet suočiti s njima. No danas više tako ne mislim, dapače, uvjerena sam da bih to zapravo i voljela. Suočiti se s njima i izjebat ih u zdrav mozak, da vide kako je i meni bilo. Jer bila sam u ono vrijeme tek naivna 13-godišnjakinja spremna osvojiti svijet i s hrpom neispunjenih snova. Zapravo, voljela bih im pokazati koliko sam jaka i reći im da mi nisu uspjeli uništiti sve za što sam živjela. Zbog njih sam godinama patila i boljelo me a danas sam opet sretna. Samo je bilo pitanje vremena. I to uvijek svima pokušavam objasniti kad ne vide izlaza zbog svih silnih briga. I zapravo mislim da nisam srce oslobodila mržnje jer ono nikad nije mrzilo iako je htjelo. Znam da bi ih moje srce moralo mrziti no unatoč tome vjerujem da ni njima nije u životu bilo lako i da svi zaslužuju drugu priliku. Joooj eee ne mogu vjerovati što govorim, i kako razmišljam. Pa zbog njih sam prošla pakao o kakvom do onda nisam ni sanjala a ja ih danas žalim i opravdavam, tražim razloge zbog kojih bi mi bilo lakše i kako bih ih napokon shvatila. Glavu osloboditi briga upravo je kao i srce osloboditi mržnje. Čini se puno lakše no jednako je teško. Ne se brinuti kad smo zabrinuti nezamislivo je. Doći flegma na neki važan ispit smiješno je. No opet velim da je i to moguće. A živjeti jednostavno, puno pružati i ne očekivati previše najljepše je i najviše što možemo dati. Znam da je prekrasno nekome nešto davati i nije lako ne tražiti ništa. No onaj osjećaj koji nas obuzima prilikom toga neopisivo je prekrasan, jak i nezaboravan. Najljepše je voljeti nekoga i biti voljen, najljepše je kad je ljubav obostrana. No život ide dalje i, ako nekoga svim srcem volimo, moramo ga znat voljeti i kao prijatelja. Voljeti kao prijatelja nekoga koga volimo svom dušom većini je nemoguće. No to onda samo znači da ne volimo tog nekog dovoljno da bismo mu poželjeli svu sreću svijeta bilo gdje i s kim ona bila. A ja volim, volim ga i previše, volim ga iskreno, dušom i tijelom. I želim mu sreću jer ju je zaslužio. Svaki se dan uvjeravam da je prekrasna osoba, zapravo nevjerojatna. Nekoga poput njega još nisam poznavala i zato mislim da imam razloga biti najsretnija na svijetu. Jer je on moj prijatelj i pruža mi mnogo više nego sam se mogla nadati. Volim ga i pružat ću mu sve što imam, davat ću cijelu sebe i nikad ga neću iznevjeriti. I to ne samo njemu, nego svima koje volim. I ništa ne tražim zauzvrat, bit će mi dovoljno vidjeti ga sretnog, vidjeti sretne sve koje obožavam. E to je pravi osjećaj ugodan srcu. Kad postanete svjesni da ste pripomogli nečijoj sreći i nesebično živite ne tražeći baš ništa za sebe. Svjesna sam i toga da ponekad boli ako se ne prima, no kad nekoga volite i za nekoga se brinete, on vam sam vraća više nego ste se usudili poželjeti. Možda sve što sam rekla zvuči pomalo čudno, no tako je. Samo ljubav, nesebična velika ljubav čini nas sretnima, pa čak i onda kad nam nije uzvraćena. Ljubav, ljubav i ljubav.. bila prijateljska, bila ona najljepša, bilo kakva.. ipak je još uvijek ljubav. Volimo, ljubimo i zbog ljubavi živimo. Voljet ću ga, ljubit i disat zbog njega dok sam živa!!! I ne tražim od njega ništa, baš ništa.. samo se molim Bogu za sreću koju je zavrijedio.. I ako ja nisam dio njegove sreće, znat ću se nositi s tim..




A izazov predajem: .. Žalosna .. Sirena02 .. Vrag_s_licem_andjela .. Što to bješe ljubav .. Seka .. crazy in love .. nesretna malena .. fondling .. ljubav sve pobjeđuje .. anđeo dobrog naboja .. Fićo .. Lana i Paola .. Plavooka .. annye46 .. tajne zaljubljenog srca .. Nadam se da ćete izazov ispuniti a riječi su sljedeće: zagrljaj, žudnja, bol, sreća, biser ..