|
Osjećaji. Čudni, prevrtljivi.. Nekako, sve je blesavo a ujedno i neizmjerno sretno.. Srce mi kuca tek toliko da ne eksplodira, kad se sjetim životnog tempa i promjena. Brzinom munje udara me u leđa i svaki mi dan nosi nešto novo. A ja se i dalje trudim biti hrabra i jaka. Jer znam da u meni postoji nešto što me čini većom od ostalih. To nešto najveće je blago koje čuvam i koje ću podariti onome koji uspije doprijeti do njega. Danas znam da je iskustvo koje posjedujem ogromno, iako se neki možda ne bi složili sa mnom. Iskustvo koje sam stekla u ovih osamnaest, devetnaest godina pravo je malo bogatstvo. Nema onoga kroz što nisam prošla, ima stvari zbog kojih žalim i koje bole, ali ima i dana koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Naravno, uz obitelj, prijatelje i sve koji me vole. Ne mogu vjerovati kako se dobro osjećam. Kad nešto radim za sebe, to mi daje užasno mnogo energije i čini me jačom – usuđujem se reći - nepobjedivom. Posljednjih sam mjeseci naučila voljeti sebe, svoje tijelo i ponositi se sobom. Ničega se ne sramim i za ničim ne žalim. Svjesna sam svega što sam napravila u životu i znam da to nije malo. Ono što me ispunjava, potpuno se promijenilo. Na početku sam bila djevojčica koja je tek počela skupljati iskustva i živjeti. Nakon toga netko je srušio sve moje snove. A danas više nisam dijete, danas sam cura koja je u kratko vrijeme od nekoliko godina bila djelom mnogih rigoroznih trenutaka ali ujedno i cura koja zna što želi i spremna je na sve kako bi ostvarila snove koje su joj u prošlosti uništili. Sretna sam, optimistična i uvijek nasmijana. Nemoguće je riječima opisati leptiriće koji lutaju mojim tijelom. Zahvalna sam što sam napokon dostigla toliko očekivani vrhunac. No prije toga prošla sam kroz sve i svašta. Osjetila sam neizmjernu bol. Bol o kojoj sam godinama samo slušala na tv-u a onda ju odjednom i proživljavala. Upoznala sam ljude kojima se divim ali i mnoge koje mogu nazvati samo zvijerima. Krv mi se ledila žilama i ispunjavao me bijes. Bijes je bio izvor snage koja me tjerala da živim dalje. A bila sam tako mlada, nevina, sretna i nasmijana, baš kao i danas, nakon toliko vremena. Moje sretno i bezbrižno djetinjstvo prekinuto je u sedmom razredu osnovne škole. Ne kažem da sada nisam sretna, ali voljela bih da se to nije dogodilo. No s druge strane, vjerojatno se sve događa s nekim razlogom. Samo ne razumijem zašto bi netko morao preživjeti nešto tako strašno, kako bi u budućnosti imao nešto od toga ili nešto naučio. A obično stradaju ni krivi ni dužni a ne oni koji stvarno zaslužuju. To što mi se dogodilo – bilo je užasno i odvratno. Ma nema riječi koja bi to opisala. Odjednom sam se našla usred horora u kojem mi je pripala glavna uloga. Nisam ni pomislila da bi se to moglo dogoditi meni, među tolikim ljudima na planetu. Vjerujem da ima dosta onih koji su proživjeli slično, ali to me užasno povrijedilo. Tada sam shvatila tko su moji pravi prijatelji i kome mogu vjerovati. Bol koju sam osjetila, još uvijek nosim u sebi. Znam da ona nikad neće nestati, ma koliko se god ja trudila. Tu sam strašnu noć provela plačući i strahujući. Sjećam se kako su me tješili i kako sam drhtala. Tek sam u zoru nakratko zaspala. Crne mi misli nisu izlazile iz glave. Razgovori s policijom i profesorima su mi bili vrlo neugodni. Da sam bar mogla pobjeći od svijeta i od sviju - biti negdje sama. Bila sam sramežljiva i nije mi bilo lako govoriti o tome. Sramežljiva sam i danas, znatno manje nego tada, al’ još uvijek jesam. Sve su to posljedice jednog jedinog kobnog dana. Ne znam kako sam izdržala. Bio mi je to velik teret. Bila sam trinaestogodišnjakinja i tek sam krenula u svijet. Kad danas razmišljam o tome, shvaćam koliko sam bila hrabra i kako sam se hrabro suočila s problemima. Nisam bila svjesna što radim. Bila sam potpuno slomljena. Unatoč tome, uspjela sam se izboriti za sebe. Da se danas moram ponovno suočiti s istim ljudima, ne bih to mogla. Nekoliko je osoba u meni probudilo ogroman bijes i mržnju. Još uvijek pamtim crte njihovih ciničnih lica. Pamtim njihove poglede i sve riječi koje su mi uputili. Dugo mi je trebalo da to donekle prebolim. Nisam tip osobe sklon mržnji, ali spominjani to itekako zaslužuju. I mnogo više od toga. Sada mi srce tuče jer opet budim u sebi sve što sam htjela zaboraviti. Nekad sam bila sretna, pomalo plašljiva i sramežljiva. Imala sam puno želja i ideja, a sve se u trenutku srušilo. Sada sam potpuno drugačija. Nekoliko dana promijenilo mi je život. Život mi se preokrenuo za tristo šezdeset stupnjeva. Odlučna sam, hrabra i spremna osvojiti svijet. Netko mi je jednom rekao: "Svako zlo, za neko dobro." Ima istine u tome. Puno sam pretrpjela i zato sam danas snažnija osoba. Odlučila sam biti čvrsta i biti iznad onih koji mi žele zlo. Suočavam se sa svima i uvijek kažem što mislim. Pitam se kakav bi mi bio život da nisam sve to prošla. Mrzim ljude koji vole naređivati, koji se vole iživljavati i dominirati. Uvijek se borim da pravda pobijedi. Nesreća koja mi se dogodila, pomogla mi je više nego sam mislila. Puno sam zrelija, jača i zadovoljnija sobom. Kad malo bolje razmislim, puno je ljudi kojima sam zahvalna i koji su mi pomogli u tim trenucima. Bili su mi oslonac, podržavali me te mi pomogli skupiti snagu. Ne prođe gotovo ni dan da se toga ne sjetim. Samo što sada više toliko ne patim, već mi ta sjećanja daju moć. Još uvijek imam mana, ali prije svega ističem svoje vrline. Znam da je moglo biti i gore, pa sam zahvalna Bogu što me čuvao. Svaki dan molim se da Bog pomogne meni i mojoj obitelji. Moj je život do sada bio vrlo težak. Zato se pitam što me još čeka. Usudim se reći da mi se u osamnaest godina dogodilo mnogo više nego nekome u dugih sedamdesetak godina. Ali u jedno sam sigurna. Što god da mi se dogodi, neće me slomiti. Jaka sam i ne predajem se lako. Sada sam druga osoba i ništa me više neće povrijediti. Odlično se osjećam i znam da mi nitko ne može ništa. Živim punim plućima i ponosim se sobom i onim što sam do sada postigla. Sretna sam što živim i što imam ljude na koje se uvijek mogu osloniti. Što još mogu tražiti? Želja mi je samo da budem zdrava i okružena dragim ljudima. Mislim da stvarno ne tražim puno.. Ti su trenuci ostavili mnoge ožiljke na mom srcu. Još dugo nakon toga hvatao me strah pri svakoj zvonjavi telefona. Bojala sam se poziva odvjetnika, a ponovno suočavanje s onim čudovištima nije mi bilo ni na kraj pameti. To nikad neću moći zaboraviti i pratit će me i na kraj svijeta. Puno je lakše kad se nekome možeš povjeriti. Ali nije lako govoriti o tome. Sjećam se kako sam s roditeljima razgovarala na telefon i kako me boljelo što im ništa nisam smjela reći. Tek kad sam se vratila kući, mogla sam im se izjadati. Samo što onda nisam znala kako da im kažem, odakle da krenem, i što da kažem. Da sam na njihovom mjestu, paralo bi mi se srce. Jer ni jedan roditelj ne priželjkuje takvu sudbinu svom djetetu. Kad se situacija smirila, dogovorili smo se da to više nećemo spominjati. Mislim da se i oni još uvijek toga ponekad sjete. Ne toliko često kao ja, ali ipak. Prilikom jednog putovanja, užasno su me zaboljele tatine riječi. Rekao je da se čuvam kako mi se ne bi opet dogodilo nešto slično. Time mi je zabio nož u leđa. Znam da nije tako doslovce mislio, ali svejedno je boljelo. Porukom mi se ispričao i bilo mi je malo lakše, no to svejedno nisam zaboravila. Kao da sam ja bila kriva. Mogla sam satima plakati, zatvorena u sobi, ali ništa ne bi pomoglo. Prisiljena sam prihvatiti svoju sudbinu, ma kakva ona bila. Sjećam se i kako su me neki ljudi ispitivali kome se to nešto dogodilo, kako, zašto, kada i slično.. A da su samo znali da ta osoba stoji pred njima. Ima dosta svjedoka i onih koji znaju što je bilo. Još uvijek čekam osobu kojoj ću to stvarno moći povjeriti. Osobu koja će me shvatiti i ponuditi mi rame da se još jednom isplačem kako treba...
... Ovo je samo isječak istinite priče koju sam pisala prije nešto više vremena, ali opet i ne tak jako davno.. istina boli.. al bolje istina nego laž.. slušat ću savjet prijatelja i uživat u životu.. znam da zaboraviti neću al bježat ću od toga kolko sam duga i široka ...
|
