|
Iako me boli glava ne mogu bit mirna. Radi mi se nešto, ide mi se negdje, a opet je dosadna nedjelja. Nedjelja ko nedjelja, jedini dan kad imam vremena i onda opet ne napravim ništa korisno. Ne primim se knjige, ne primim se učenja.. Ništa mi nije volja, već mi je i izležavanje problem. Aj hvala Bogu da ima nekoga na skypeu ili icq-u pa da dan brže prođe. No da vas ne zamaram time kakav je danas dan i da vas ne pokušavam uvjeriti u to da je vrijeme sexy.. poput mog prijatelja prognostičara.. rađe ću ovdje stavit jednu priču koju sam napisala prije nešto vremena..
"Umorna"
Umorna.. slaba i bez volje za život – i disanje.. Jednostavno previše umorna i nesretna – a tako mlada.. Nesreća me prati na svakom koraku. Pitam se kad će mi već jednom konačno dati mira? Bojim se da nikad, ma koliko se god ja trudila suprotstaviti joj se. Umorila me sudbina, kakva god ona bila. No i dalje me ždere. Osjećam se žrtvom odvratne prijevare, ako to uopće mogu nazvati tako. Možda prije žrtva nekog manijaka, žrtva monstruma.. To nije bila prijevara, to je bilo ubijanje. Ako ne fizičko, psihičko itekako da. Kobna sudbina potpuno me uništila. I zato sam umorna od borbe da ju promijenim. Nakon toliko godina nemam snage, iako bih željela. Umorna od ponosa i od sviju. Umorna od neprestane borbe koja me tjerala da idem iz dana u dan i da ne posustajem. Odnekud sam crpila energiju a ni samoj mi nije jasno odakle. Možda je to samo ljubav koju su mi pružali svi koji me vole. Ili možda i nešto drugo. Možda sam jača nego i mogu zamisliti. Ma ako sam se suočila s tom gadošću, znam da sam jača od bilo čega. I toga tek sad postajem svjesna. No umor još neće nestati. Nakon svih ovih godina, trebat će proći još niz godina da se donekle oporavim. Svjesna sam da ću se i dalje morati boriti, i da za neuspjehe ne mogu kriviti druge. Ali isto tako, i da nije bilo nekih posebnih ljudi u mom životu, ja danas ne bih bila živa. Drago mi je što ipak jesam, i što se nisam predala kad mi je bilo najteže, ne samo zbog roditelja kojima bih zadala tolike muke, već prije svega zbog mene same. Govorili su mi da se moram ponositi sobom već i zbog hrabrosti koju sam pokazala suočavajući se sa četvoricom poljskih gadova, kad sam kao trinaestogodišnjakinja tek krenula u svijet. Danas sasvim drugačije gledam na neke stvari i osjećam se zrelije od svojih vršnjaka. Često svojim neprekidnim smijanjem ukazujem na nešto sasvim drugo, no nije tako. Prijatelji su me naučili drugačije gledati svijet i život, i da se smijući provlačim iz dana u dan. I stvarno pomaže. Naučili su me cijeniti sebe i sve oko sebe, naučili su me biti sretna, opuštena, nasmijana cijelo vrijeme i "posebna" na neki način. Pokazali su mi kako pokazati svoje dobre strane i pomogli mi da shvatim tko sam zapravo i koliko vrijedim. Naučila sam samostalno živjeti, bez pomoći roditelja, te sam shvatila koliko je taj način života privlačan. Tek kad sam se našla u nepoznatoj okolini, shvatila sam tko sam ja zapravo. To mi je postalo jasno kad sam vidjela kako me ljudi prihvaćaju i sa mnom dijele i najmanju sitnicu. To mi je bilo jasno kad sam vidjela koliko me cijene i vole, kad su mi drugi bili zavidni jer me ljudi vole i kad sam se počela osjećati dijelom te velike obitelji. To je prekrasan osjećaj. Do onda ne bih nikad vjerovala da mogu toliko pozitivno djelovati na ljude, razveseljavati ih, nasmijavati i ponekad čak i uljepšati dan. Hm.. neke od tih stvari ne vjerujem ni danas ali ipak.. Ovo sad možda zvuči i malo pretjerano no bilo je tako.. A to spominjem samo jer mi mnogo znači. Ne mogu vjerovati kako sam dobro upoznala svoje malo «ja» u tako kratkom vremenu. Umor će, nadam se, s vremenom nestati.. barem onaj duševni.. Jer inače ne znam kako ću još dugo izdržati. A s druge strane, život mi konačno kreće malo na bolje, pa se nadam da i to nešto znači. Želim biti sretna, plesati i lumpati kad god mi se prohtije. Želim da zvijeri koje su mi uništile život plate jer će me to osloboditi. Onda ću juriti van, trčati raširenih ruku, smijati se i na sav glas vikati da sam konačno slobodna. Ajme meni... – slobodna i s vremena na vrijeme, manje umorna.. Slobodna i željna ljubavi, željna nekoga kome ću moći ispričati sve što nazivam svojom prošlošću. Nije to bilo tako davno, ali je ipak prošlost, ma kako ona bliska bila.
To je bila priča.. da, samo priča.. no ja sam tako jednog dana stvarno i osjećala.. Bila sam totalno u komi, sjećam se da mi onda ni najviša sila nije mogla pomoći. Pomoći su mi mogle samo najbolje frendice koje su mi na neki način smjestile tu strahotu s kojom sam se morala suočiti i cijeli ju život ko teret na leđima nositi. I još mi je uvijek nevjerojatno toliko toga, prije svega ono da pozitivno djelujem na ljude. Moram prestati biti sumnjičava.. no nakon nekih stvari teško je vjerovati nekim ljudima u neke stvari. Kad ti najbolji prijatelji zagorčaju život i promijene ga psihički i fizički u sat-dva vremena, ništa više ne biva isto. Ne promijeni se samo tvoj život, promijeniš se i ti. Ako ti se nešto takvo dogodi kad si malo stariji, šokira te no lakše se nosiš s tim. No kad ti se nešto takvo dogodi u vremenu kad tek spoznaješ svijet, šokira te i ne znaš se kako nositi s tim. Ne znaš ni šta napraviti ni kako ispraviti nepravdu. Ne znaš dal ikome možeš vjerovati. Sjećam se razgovora s policijom. Sjećam se svih njihovih pitanja. Sjećam se kako su tražili svaki detalj i pokušavali me omesti u onome što sam govorila. Mislim, danas ih shvaćam. Danas razumijem da je sve to bilo jer oni moraju znat točne podatke i ne mogu nikoga optuživati bez da u nešto budu sigurni. No opet, ne razumijem ih samo zbog jednoga. Kad je mrak, kad su ljudi skoro pa istog izgleda, i kad su oni tebi stranci. Kako da zapamtiš i razlikuješ sve i svakoga.. kako da točno znaš što, gdje i kako. A kamoli zašto?? Na to sam pitanje godinama tražila odgovor i nisam ga našla. Čak sam te ljude opravdavala, i još ih i danas opravdavam, no oni to nisu zaslužili. Ma znam samo jedno, a to je da samo ljubav može promijeniti svijet i pobijediti zlo koje me prati.
|
