Neuronitis
11.11.2007., nedjelja
Svi smo mi stvoreni...
  Koliko god bilo svađa i ružnih riječi.   Koliko god često osjećali nepravdu,  neki ljudi sve to zasjene. Odnesu osmijehom i lijepom riječju. I sve što nas muči i guši  (a mora) oni naprave da ljepše sve izgleda.  Kada pobjegneš od briga i imaš nekoga s kime ćeš teret lakše nositi, tko će te bodriti i podizati kad padaš.  Osjećaj kada znaš da si nekome poseban, ne možeš zaboraviti, on je tu, svaki put kad zažmiriš, kad pomisliš… vraća se, opet ispočetka. Znaš da vrijediš, imaš prijatelja. Uz prijatelja znaš da nisi sam, da možeš plakati i smijati se ma koliko te volja, do bola, patetično…  Smiješ biti ne našminkan i baš ružno obučen pred njim, on te tako ne gleda, vidi ono što nosiš u sebi i što on osjeća prema tebi.  Neki skupljaju stare novčiće, razglednice, poštanske marke…   Ja skupljam prijatelje, mjerim i tražim samo kvalitetu, širok osmijeh, debeli trbuščić i veliko srce.Mislim da čuvam ono što vrijedi, ali ne stajem tražiti novo, prijatelje treba imati. ...Sve ovdje mogu kupit´ Prijatelje, slavu, sjaj i snove. Za dolar prodaje se sve, Ali znam li ovdje ikog tuga moja da mu nešto znači? Za dolar to ne mogu naći… |
05.11.2007., ponedjeljak
Igra gluhih telefona....
Evo malo sam se iskrala u svoje odaje dok moj dragi tatek peku priprema. Do sad sam krumpire gulila I dosta mi je više. Danas obiteljski ručak, to volim. Ne obitelj, već ručak hi hi….Čangrizava sam ovih dana,  baš onakva kakvu se ne volim I ne prepoznajem.  Sva sam nekakva trula,  baš poput moje želje za pisanjem koja je trenutno veća jedino od želje za guljenjem krumpira I flambiranih palačinki.  Glupe flambirane palačinke, glupo sve. I tako, da. Ljute me ljudi, bas me ljute, I ja samu sebe ljutim. Pa zašto nismo svi dobri i baš bi nam bilo lijepo, zakaj smo tak komplicirani. Zeliš nešto što ne znaš što želiš, imaš našto pored sebe I baš to ti ne paše. Nismo spremni riskirati, sramiti se. Ponekad poželim zbilja jako da sam malo gluplja I da nemam baš onu užasnu potrebu za time da ostavim dobar dojam I da budem hladna koliko toliko, poželim čak da riskiram I osramotim se, a da mogu reći pokušala sam…  Pa eto, to se zove gubljenje igre. Sram me uopće spominjati koliko mi je lakše izgubiti nešto lijepo nego dati sve od sebe, po tome vidim da nemam baš onog pravog samopouzdanja, ono što imam je čisti egoizam I potreba da se držim iznad I da ne ispadnem povrijeđena.  Jel se bilo tko osim mene nalazi u ovome što pričam? Znate onu jaku jaku želju, kad primjetite neku predivnu osobu I počinjete ju ignorirati I biti hladni prema njoj, u prvom času, iz tog razloga da ta osoba vas primjeti I priđe vama, kako nebi vi njemu morali I kako nebi riskirali da dobijete košaricu. Mrzim se što se sramim I što sam sebična I što ne pokušavam učiniti nešto, I to samo da bi Paula ispala nedodirljiva I ostala na van ponosna. Ma neka ide do vraga!  A ljuta sam, a smijem se, I žao mi je, a ne trudim se, I mislim da gubim vrijeme I nešto vrijedno, a opet briga me!Zelim osmijeh!!! Brzo da vidim!! |
