Neuronitis
14.10.2007., nedjelja
Dlanom o dlan...
Htjeli bi da možemo samo prstom pomaknuti, a svijet da radi upravo ono što mi želimo, da možemo mijenjati stvari, učiniti da nama budu po volji I da bol puno manje boli.
 Nije ovo deprimirajući post (da me neki krivo ne optuže), ovo je jedan običan post koji misli da trebamo naučiti gubiti I onda kada to najmanje želimo, baš kad mislimo da će sve biti lijepo I baš onako kako nam treba.  Svaki čovjek ima svoje potrebe, svoje želje koje se vjerojatno ne poklapaju s našim željama, svi smo mi individualci u potrazi za svojom srećom, nađemo ju prije ili kasnije. Ja više ništa ne razumijem. Što mene najviše ljuti, ne gledamo da ne povrijedimo nekoga, čak I nenamjerno, lijeni smo da razmislimo što svojim naumom postižemo I kome to neće lijepo pasti. Sebične smo osobe ako se ne izjašnjavamo I ako mislimo da bi netko trebao sam shvatiti što je nama u glavi I zašto se upravo tako ponašamo.  A upravo iskrenošću bi taj naš svijet individualaca u potrazi za svojom srećom uspjeli uljepšati  (makar samo malo, na sekundu). Manje boli istina, nego prekasno otkrivena laž. |
Lijepe pjesme
ponekad, hladan, u velikoj flaši, uobičajeno
