Neuronitis
15.05.2007., utorak
Nešto malo prije sna
 Eto, kako sam obećala...  Pišem novi post, ovaj put za sve ljude, male-velike-ružne-smrdljive-kratke-visoke-sa ružnim frizurama-sa pjegicama-sa velikim brojem stopala-oksericama-za ljude bez ideja-za pametne-ma i za šlampave-ljene, za sve koji imaju srce.  Već otrcana tema, uvijek dobrodošla, pomalo na neki način svaki put zanimljiva. Pokušat ću ju drugačie interpretirati. Nadam se da će reakcije biti koliko-toliko pozitivne i da će bar malo vas baciti na razmišljanje, možda i natjerati da učinite nešto za što prije niste imali hrabrosti... možda...  Ovo neće biti još jedan žalopoljan post o ljubavi i patnji, neće biti ni o ljubavi kao stijeni i neusmrtivoj, ovo je nešto sasvim obično, možda želja, možda ideja, ovo je o ljubavi, o cvijeću, o glupostima, crvenilu, prijateljstvu, opet začinjen sa malo luckastih gluposti, čudnih ideja, slatkih želja i pokušaj da saznam i ja sama i sebe i vas uvjerim da je ljubav oko nas, u svemu- u mravu, smrdljivim tenisicama(too je tek tako da dočaram dubinu misli), običnoj žvaki, svakoj glupoj pjesmici, slatkoj poruci, u maslačku, u baki i u djedu, u svim bojama, na sve moguče načine, ukusno začinjena i elegantno,a sasvim obično zapakirana.  Poznajem jednu malenu djevojčicu, plave kose, bucmastog lica, kroz maglu je se prisječam. Slike u glavi su ostale kako se bezbrižno igrala u pijesku sa točkastim šeširićem na glavi, gledala je pjesak, dirala ga, godilo joj je kako joj topao pijesak prolazi kroz prste. Nije joj bilo važno što sjedi na pijesku bez majce, u pelenama sa smiješnim šeširićem. To ju nije brinlo. Njezina pažnja bila je u potpunosti posvećena malenim stvarima, gledala je skakavce, mrave, tu i tamo koji gušter bi prošao  . To maleno dijete, ma nije znalo za ništa drugo nego za osmijeh, za mamu, za ljubav i za pažnju. Nije joj bilo važno. Isto to dijete, raslo je, družilo se sa drugom djecom, već i u školu treba krenuti. Željela je imati lijepu torbu kao i sva druga dijeca, lijepe cipelice i nove igračke. Poznavala je i tada ljubav, gledala ju je kroz mamu, kroz djecu, kroz zavist, igračke, kroz psa i ocjene. Osmijeh je imala, možda i veći i češći. Imala je polagano i svoje brige, zadaće, neke svoje ideje. Imala je simpatije, činila je gluposti, tukla se, sve kroz smijeh i sve kroz ljubav. Ništa ju nije zaustavljalo.  Prava djevojčica je postala. Prave brige su sad tu, bila je svjesna da nije više malena potpuno zaštičena, da plač ne pomaže. Da osmijeh rijeđe ljudima dolazi. Gledala je sve kroz ljubav, opet, i gluposti i greške, i uvrede i loše ocjene, kroz mamu, kroz zavist, kroz prijatelje, kroz odječu, kroz vanjski izgled. Sada je velika, rekli bi, preuzela je velik dio odgovornosti na sebe, još uvijek je zaštičena,neda se. Misli da poznaje ljubav, gleda ju kroz privlačnost, kroz izgled, kroz zavist, kroz odječu. prolazi kroz sječanje, pokušava se duboko zamisliti, što je ljubav, kako joj je prije dolazila, u kojim oblicima, na kakve načine.  Pokušavam joj pomoći, da se pokuša prisjetiti što ljubav znači. Ne ono o čemu se piše, ni o čemu nas svi uče, ljubav se baš i ne može naučiti, ljubav nije zahtjevna, ne boli, malena je, posvuda je, na nama je da ju primimo. Na nama je. Kako je dok je malena bila ljubav bila jednostavna, nije zahtjevala puno, malo boje, pokreta i topline. Kako rastemo mi, rastu i naše želje, ljubav miješamo sa željama, nekim svojim idealima. Mješamo ju sa privlačnošću, kompliciramo. Neki pate zbog ljubavi, to nije ljubav, ona nije tu da zbog nje patimo, ona je upravo tu da rane patnje zacjeli, sakrije i makne. Ljubav je u svakoj situaciji gdje si zavidan, a unatoč tome lijepo ostupiš. Ljubav je kad si ljut pa oprostiš. Kad mrziš, a zavoliš, i kad ljubiš i to pokažeš. Krije se u gestama, u osmijehu, u nadi, u lijepim željama, u slatkim riječima.. Dok smo bili maleni, i ona djevojčica, nije gledala na druge osjećaje, još ih nije shvačala, odbijala je sve nebitno. Kako postajemo veći, mnoge stvari sve više i više privlače našu pažnju, primamo osjećaje, kreiramo nove, miješamo ih sa ljubavlju, jer ne želimo prihvatiti da je jednostavna, lagana i malena, a ipak velika. Ma ni meni nije lako pokazati ljubav, i ja sam i to više puta i zavidna i ljuta i pokvarena, ponekad, rijetko u takvim situacijama zastanem, promislim, vratim se, povučem ružnu riječ, zaboravim na ponos, na mržnju, pomognem. To je ljubav, kad se odkolebaš tome svemu što te muči i čini ljutim i čangrizavim, kad se opustiš i pravilno postupiš. Da sam ja svijet kreirala, bar malo nekome u tome pomogla, možda bih da nisam razmišljala stavila da svi budu sretni,da se vole, da djele i slave skupa. Sada znam, to nebi bila ljubav, to bi bio program, tako bi činili jer sam ja tako odlučila, a izbor je na nama. I svaki put kad se odupremo lošim stvarima pokazujemo ljubav, kad znamo da to nitko ne čini, ali mi baš želimo biti drugačiji i oprostiti, e pa to je ljubav, to se taži, to je potrebno. ljubav je osmijeh, igra, glupost, šala, prijatelj, mama, sladoled poklonjen prijatelju, svaki gol dobiven i sa smiješkom podnesen, svaka neuzvračena uvreda, zavist urazumljena, ma svaki bombon poklonjen, smiješak podjeljen, svaka poruka i lopta probušena! Nakon ovoga, ako ste zbilja sve pročitali pokušat čete razmislitio svemu, na nama je koliko dugo će nam to ostati u glavi, možda nakon što ovo objavim i odem leći pa se probudim zaboravim na sve ovo o čemu sam pisala, ali znam da ću pročitati i sutra i nakon toga i sve dok mi ne dosadi jer zbilja mislim da ovaj put nisam gluposti pisala i voljela bih činiti te lijepe stvari o kojima pišem, voljela bih da mogu, ali pobjeda je i ako neprestano pokušavaš makar i bez uspijeha, bitna je želja. Teško je samog sebe promijeniti, a još je teže ne odustati i sve pustiti. Pa eto, koliko vam se svidjelo ili ne, učinite nešto lijepo, pokušajte sutra ostati nasmiješeni, ljubazni i veseli, nemojte da vas ružne stvari pogode i izbace iz takta. Samo naprijed osmijehom protiv mržnje. Ja odoh lagano pripremit se za san, čitati pottera, maštati i sanjati. Pa, eto, svima vam laku noć želim!   |
14.05.2007., ponedjeljak
Orilo gorilo!!
Vidim dugo me nije bilo.. komentara se nakotilo  (ne mogu pisati s ovako dugackim noktima. sve dvaput duze traje- eh da je tako s nekim drugim stvarima...) Inspiracije ima kolko os. Baterije napunjene, potrebe zadovoljene, jos jedino da malo i vas nekoliko razveselim sa novim postom...  Gdje je Pavo bio cijeli vikend...Da, da, i zasšto Pavo nije spavo cijeli vikend... Vidite...n Imala sam buran i zanimljiv vikend, nekome možda nebi bio, meni je bilo odlično... Za početak, naša mala frama dubrava otputovala je na izlet u Međugorje. Put je bio dug. Neki možda očekuju od frame, skupinu mladih nadobudnih fanatika u potrazi za nekim novim čudom. E pa ja nebih rekla.. Mi smo mladi, sretni ljudi u potrazi za zabavom i nekim načinom da bar malo pokuša svijet promjeniti.. Ima nas od svuda (kako god) Od Hercegovine, Bosne, Janjeva preko Zagorja pa se ne varam do Slavonije (večina je u dubravi u učeničkom domu, koji podsjeća na koncentracijske logore) I to bi bio kao nekakav uvod u ovu priču, koju ja uopče nebih nazvala pričom, jer priče su zanimljive svima. Ovo je zanimljivo samo meni. Bilo je organizirano da spavamo svi u pansionu tik na ulazu u Međugorje, naš fra tomi je spavao u samostanu.. lijepo nam je ispričao što nam je sve činiti, otići navečer na misu, pa krunicu, pa na spavanje... da ziher. Čim sam došla u međugorje (ne smeta vama ako ja sve ovo malim slovo, zbilja umara) moja najdraža rodica je iz širokog došla po mene i kidnapirala me, nisam spavala u pansionu kako je fratar rekao, i nisam išla na misu, ni na krunicu, a nisam ni ujutro u 7h išla na brdo križevac na križni put, ja sam naime spavala kod svoje rodice u širokom brijegu, teoretski nisam spavala, ne znam kako bih to nazvala, no dobro. Išla sam na košarkašku utakmicu sarajevo-široki brijeg. e to je zbilja ravno dinamo hajduk utakmicama  (ako izbacimo baklje, jer u dvorani je,a i igralište je tri puta manje, pa ja ne znam koliko nam od te sličnosti ostaje, ali usporedba je na mjestu). Nakon tekme, malo po gradu na piće pa čemo vanka do posušja ili čitluka. I otišli mi tako vanka, neki njezin prijatelj nas vozio, a kad tamo... mene sve strah uči unutra, bože koliko ružnih žena na jednom mjestu, nije ono da je to znaš ružno pa ajde, prešutiš. Pokušat ču predočiti sliku... Zamislite si cecu sa masnom kosom, prištavim otvorenim leđima, nakaradnom šminkom, svu okovanu zlatom, facom kao da je s njom gnoj mješala, ono štikla koliko očeš, sve boli glava, ali pogled na nožne prste tjera te na povračanje, tu i tamo kojoj fali koji nokat, ali uglavnom sve prste imaju, što je još gore, bilo bi bolje da nemaju cijelo stopalo  (usporedba s cecom je na mjestu, iako malo od te sličnosti ostaje). Isprika nekolicini zbilja poštenih cura koje su jako lijepo izgledale i mojoj rodici koja ih je i bez šminke sve tamo prešišala. A nije zbilj da sad glumim tu neku glupaču koja ne pristaje na ništa manje od savršenstva ili nešto, nisam ni ja bog zna kako dobro izgledala, u tenisicama otišla van, ali bar iz mene nigdje nije gnoj curio i muhe letjele zamnom. No da se vratim na bit, nije sve u ženama, glazba ono, super, strano, stvarno na mjestu. Malo plesali, malo malo pa do fajrunta, bili smo sa budućim mužem moje rodice, njgovim prijateljima i bilo je odlično, dečki su super i zabavila sam se, da ponovim, zbilja sam se zabavila. Nešto kasnije na povratku svratili do neke birtije sa živom glazbom, a ono glazba ravna onoj na našem radio martinu, plesali mi kolo, oko nas svi pomrli, jedino mi plešemo. Stigli u široki oko pol 5 ujutro, spavale sve do 11, i natrag za međugorje. Međugorje. Vručina kakve nigdje nema,oni svi tamo polumrtvi od izlaska (jadni, dizali se u 7 na križni put), slušala priče, šetala po međugorju, vratila se u pansion, da malo i tamo budem... Od 3h do pet sam bila u sobi sa šuičankom, dva blizanca janjevca i vjetropirkom. Smijala sam se ko nikad, skoro sam se u gaće popiškila kojih je provala bilo, eto ti kad ne možeš istovremeno na dva mjesta biti. Suze su mi curile, ono malo šminke što sam ranije nabacila da ne plašim ljude je nestalo. oko 5h smo krenuli na široki brijeg na misu, večeru i u 10 navečer kući za zagreb, put je bio super, malo sam spavala, malo smijala. U zagreb stigli u pol 7 ujuto, tata me pokupio, odvezao doma, sat vremena odspavala, onako neokupana mrtva.. na silu me odvezao u školu (nije me ni pitao jel želim!! koji gad!) . Ja došla pred školu, pokupiloa se doma i na spavanje, a nakon svega renoviranje i kupanje, evo još se oporavljam, nhisam k sebi došla. Da po peti put ponovim, bilo je predobro, šteta što ne mogu na 2 mjesta odjednom. Malo da pohvalim ljude koji su mi ovaj izlet uljepšali, prvi su braća Ancići , bez kojih ovog smijeha nebi bilo, bez kojih se ja nebi imala na koga u busu nasloniti, oni su smijeh svih smjehova, jedni od boljih dečkiju koje ja znam. Šuičanka šta reći nego, samo je jedna Ana Stipić. Vjetropirka (za nadimak zasluzna biologija i malo ivana acića), zvana Iva Ivančić, priuštila nam 10 min. gromoglasnog smijeha i mog roktanja i nezaboravnu uspomenu na smijeh. Kornelija, cura koja pada u nesvjest usred mise za komad pršuta i kruha. Tina, moja već više puta spomenuta rodica, žena svih žena, udaje se za mj. dana, starija od mene god dana,jedina žena koja vozi bolje od ijednog muškarca. Njezin prijatelj kojem sam povjerovala šta god da je rekao, dečko koji u najkraćem roku pređe autom određen broj kilometara. I sva ostala ekipa iz busa, pansiona, wc-a!Eto, mogla bih još potanko opisivati  pojedine situacije, mogla bih napisati i neke provale (iskreno, ne sjećam se), mogla bih, ali neću. Ne znam tko je ovo do kraja čitao i tko je taj kome se dalo, ali zna da i za takve ima lijeka, psihijatri za pomoć pri laganijem slučaju. I znam da to nije ni zabavno čitati, ali ne mogu preskočiti jedan od najbitnijih događaja i licmjerno pisati o nečem drugo kad mi je to sve još friško i kad sam pod dojmom (to je od tableta) prošlih događaja.Eto, novi post ću uskoro postaviti, isprika što ste vas troje koji čitate toliko dugo čekali. Pokušat ću biti zanimljiva neki idući put. Reko, pokušat ću. |
03.05.2007., četvrtak
sTVARNOST SE MOŽE POBIJEDITI S DOVOLJNO MAŠTE. . . Anon
Koliko ja zapravo volim maštu, smatram ju najvažnijom za usijeh, biločega. Maštu svugdje mogu naći, na svakom koraku, pri svakom pogledu i osjećaju. Zapravo, tek shvaćam njezinu važnost, maleno pokretalo svega. Mislim da ni sposobnost nije toliko moćna koliko mašta koja radi svašta. Daje nam polet, a može nas i ubiti. Svojom snagom nama dočarava snagu i ljepotu svega nastalog. Pruža nam utočište da pobjegnemo i odvojimo se od svijeta stvarnosti, da odlazimo gdje nismo bili, da ljubimo koga nikad necemo , da radimo i govorimo što nesmijemo. Toliko je jaka da sa malo nepažnje može preuzeti potpunu kontrolu nad nama. Mašta se traži za pisanje stihova, romana, slikanje, glazbu, za sva umjetnička djela, ali ona i prelazi granice potrebna nam je za život, za hod, hranu, ljubav, ona upotpunjava sanjarenje, a nema ničeg bez sanjarenja.kroz nju osjećamo radost, tugu, oduševljenost, potištenost, pobjedu i poraz... Mi bez mašte smo tijelo bez duha. Zamisli sliku bez mašte, skup nabacanih boja na platno, bez ikakvog izraza, neprimjetne slike. Mašta je podjednako potebna i kiparu i slikaru. Osjetilo je koje hvata sve oko nas i prima utiske. Potrebno ju je odgajati i oplemenjivati, da ona ne odgoji nas. Jer ona je slijepa moć koja ne zna prosuđivati što je dobro, a što zlo. Mi smo jako skloni maštanju, životu koji odskače od onog realnog. S njom možemo sve što poželimo, iz nje nastaju motivi. Želje za napredovanjem. Ne želim jednog dana kad ću biti majka ili nečija teta izgubiti tu mogučnost, ne želim postati dosadna. Želim ostati svjesna koliko jedna pikula može značiti i koliko ugodno može biti ležanje na travi, dugo spavanje i slušanje priča. Kao da stariji gube tu moć s vremenom, neke stvari postaju važnije, zamaraju se problemima, a ne shvaćaju da mašta to lako riješava. Mislim, razumijem ja, ali i žalim ih. Želim samo reći da treba živjeti u mašti, ali i znati granice. Ne trebamo živjeti u cinizmu već se opustiti, sanjariti o vitezovima i princezama, jesti bombone, igrati skrivača, oblačiti te roze glupe lijepe barbike. Jer sve to ima nešto svoje, neku malu čar da možemo skinuti masku sa lica, sve sa sebe, leći na zelenu livadu i maštati i mijenjati svijet. Graditi svijet kakav baš mi želimo i o kakvom baš mi maštamo. Maštati o slobodi i pravdi koja ne postoji...pa kažem opet, nek mi netko kome mašta dopušta proturiječi, neka dokaže suprotno, sve do tada...do tada ću ja voljeti rozo, jesti sve moguće čokolade i bombone. ma igat ću se sa ovim dosadnim klincima skivača ako hoću, pa da vidim. i slušat ću mineu, da da.. ako ja nalazim njene pjesme ugodnim.. šta tebe briga jel idu skupa vrapci vrapci i komarci i cajke i rock i koža i zlato i slatko i sexy i crno i rozo.. ma sve ide. ke ne? i onda nek mi netko tko želi biti u nekakvom kalupu, nešto definirano, da ima mašte, ma moš mislit!i bit ću i hercegovka i hrvatica i sve što ja želim... naravno, u skladu s mogucnostima i okolnostima koje mi dozvoljava dvojno državljanstvo (još nisam nabavila)...sve po potrebi! |
