M o s k v a
subota, 31.10.2009.
"Kada ljudi ne bi radili glupe stvari, ništa se inteligentno nikada ne bi dogodilo."
Jane Mallory Birkin je prije trideset i osam godina na svijet donijela djevojčicu Charllote,
ona će večeras pjevati za vas, ostanite na vezi.
(Nikada vam neću podmetnuti pornografiju.)
http://www.youtube.com/watch?v=7CDWJBPAVp8&feature=related
Sjajno je nebo! – viče moja susjeda kroz prozor.
Sjajno je ako mene pitate. Sjajno je i kad manje sjaji, i kad ne sjaji uopće više. Sjajno je nebo, jer je jedini put koji vodi odavde. Prstom pokaži gore i gledaj. Tamo su možda kuće. Naše kuće. Šarene kuće i crne kuće i kuće na točke bez bazena. Moje kuće tamo nema. Poezija mora nuditi nadu, moje kuće tamo nema.
Skupila sam nešto svojih mentalnih gredica (čula sam se s tesarima), krećem s gradnjom od podruma,
od Casablance, posljednjeg utočišta za ovu zemaljsku izbjeglicu.
On je podrum. Ja sam podrum. Tko je podrum? Najgore je uvjeravati sam sebe u nešto, posebno ako se ne možete složiti oko istog. A kamoli oko različitog.
Recimo, ti si podrum, ja sam podrum. Tko je od nas dvoje ja? Za podrum znamo tko je.
Strašno. Ako jednog dana naučim pisati nebom će letjeti tuke na sjever. Možete tada izaći na prozor i mahnuti im.
- Ćao tuke!
Kad smo već kod letenja, ne biste vjerovali, ali… mislim da me prate anđeli.
Tko su i zašto me prate, pitanje je koje s vrha usana pada s doktora ravno na mene.
Kao pljuvačka.
Bilo bi jednostavnije da me odveze na policiju.
Moram napraviti pauzu. Često mislim na cigarete.
Čeznem u plućima, a ginem. Takav je život. Kontrakodiran. Svakom ponaosob.
Primjećujem kako mi noge urastaju u korijenje, žvače me kamenje i srču me ponornice.
Skoro da i ne osjetim.
