M o s k v a

utorak, 24.11.2009.

Koordinirana shizofrenija


Rečenice mi se raspadaju u prstima. Sva moja nagomilana ja naguravaju se ispred ogledala, tko prvi njegova djevojka! Ne pomičem usta. Pokušavam skinuti fokus sa vlastite iznutrice i otisnuti se van sebe, možda je tamo bolje… u svakom slučaju je lakše.
Tamo negdje uvijek je bolje i lakše. (veliki zbor pjeva)

Danas sam prislonila uho na Filipovo srce. Koža mu je mirisala na grah, na kobasice,
na celer, mrkve žute i narančaste. Koža mu je mirisala poznato i domaće, zatvorila sam oči da me opet prime u pionire, pa da žurnim korakom zavrnem dvije ulice dalje, zauzmem mjesto pored bake za stolom i navalim na grah, bez da skinem pionirsku kapu s glave. Tako mi je danas mirisao Filip. Ponekad miriše i drukčije, ali to su već druge priče.
Divno je što si živ – rekla sam mu. Nasmijao se. Cijeli mi se život stavio u ritam njegova srca, prilagodila sam se svemu što nas se tiče. A tiče nas se puno toga, zar ne?
On je tako miran od života, za razliku od mene, miran od smrti, miran od prometnih gužvi, miran od pokvarenog lifta, miran od mirisa bijelog luka iz mojih usta. Njegova mirnoća je mjerilo svih stvari. Sve stvari su mirne. Ja sišem njegov mir jer svoga nemam. Tisuću godina ga nemam i još više. Ja sam ukleti sisavac. Udomiteljica nevidljivih poremećaja. Kao takva tonem u šutnju, potpuno korisnu, i u sebi oslikavam kemijske reakcije uljanim bojama maslina. I baš sad domišljam si, njegovu mirnoću od ustajalosti spašavaju moji vrtlozi. Rasplela sam samu sebe kao kosu. On siše moje vrtloge.
Mi smo sjajan par! Mi, sisavci! Kosa i dalje raste.

Na balkonu zriju aktinidije (ako me pitaš što to je, reći ću ti da to je kiwi).
Limun mijenja boju mente. To će skoro zima u čaju.
Zamotavam se u krpice i silazim pješice u grad. Moji brodovi iz očnih duplji otiskuju se na sve strane. Sidarta razapet namjesto jedara. Nigdje granica. Ako ih ti vidiš, molim te, reci mi da li sa druge strane streljaju ovakve kao ja.

glazbeni urednik utorkom: Matija Suton
http://www.youtube.com/watch?v=HKnxmkOAj88



24.11.2009. u 20:31 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.11.2009.

Samo nježna djevica može umiriti nestašnu narav jednoroga

http://www.youtube.com/watch?v=A0-5Rl4XykU&feature=related
glazbeni urednik ponedjeljkom: Ivan Ilić


Vučja kost iz kamenog doba započinje odbrojavanje.
Ja brojim 0 1 2 3 4 5…
Svih proteklih dana, otkako me nije ovdje, bila sam tu, u svojoj sobi.
Odbrojavala sam dane otkad me nema dok me ne bude.
S prozora sam gledala u točku nedogleda dok se svijet ulijevao u mene.
Iako je zastrašujuće velik, oslobađa me misao da može stati u mene.
Ovaj svijet i svi svjetovi. Natrpajte me, moj je prostor beskonačan.
Moje kućište, kad se pohaba, zatrpajte tamo gdje sam se označila na ploču
i umetnula najbolju sliku koju imam. Neka se zna. Moskva je bila!
Možda ti se samo čini sve to što ti se čini dok čitaš ove redove.
Nikada se ne možemo do kraja prepoznati.
Transmigrirati ćemo u nove kuće i pokušati ispočetka. Ti i ja.
Moja monstrum teorija ključa pod ključem, jednoga dana biti će drugi dan.
Zapisivati će netko treći.


„Ne mogu da podnesem činjenicu da ovo stanje može još dugo da potraje, da ostanemo zauvek
čirevi na licu Evrope.“ 14.10.1994. Milan Mladenović

p.s.
Hvala na pitanju, bolje sam i još dugo ne namjeravam zatrpati kućište.

Zdravo mi budite!


16.11.2009. u 08:57 • 3 KomentaraPrint#

subota, 31.10.2009.

"Kada ljudi ne bi radili glupe stvari, ništa se inteligentno nikada ne bi dogodilo."



Jane Mallory Birkin je prije trideset i osam godina na svijet donijela djevojčicu Charllote,
ona će večeras pjevati za vas, ostanite na vezi.
(Nikada vam neću podmetnuti pornografiju.)

http://www.youtube.com/watch?v=7CDWJBPAVp8&feature=related

Sjajno je nebo! – viče moja susjeda kroz prozor.
Sjajno je ako mene pitate. Sjajno je i kad manje sjaji, i kad ne sjaji uopće više. Sjajno je nebo, jer je jedini put koji vodi odavde. Prstom pokaži gore i gledaj. Tamo su možda kuće. Naše kuće. Šarene kuće i crne kuće i kuće na točke bez bazena. Moje kuće tamo nema. Poezija mora nuditi nadu, moje kuće tamo nema.
Skupila sam nešto svojih mentalnih gredica (čula sam se s tesarima), krećem s gradnjom od podruma,
od Casablance, posljednjeg utočišta za ovu zemaljsku izbjeglicu.
On je podrum. Ja sam podrum. Tko je podrum? Najgore je uvjeravati sam sebe u nešto, posebno ako se ne možete složiti oko istog. A kamoli oko različitog.
Recimo, ti si podrum, ja sam podrum. Tko je od nas dvoje ja? Za podrum znamo tko je.
Strašno. Ako jednog dana naučim pisati nebom će letjeti tuke na sjever. Možete tada izaći na prozor i mahnuti im.
- Ćao tuke!
Kad smo već kod letenja, ne biste vjerovali, ali… mislim da me prate anđeli.
Tko su i zašto me prate, pitanje je koje s vrha usana pada s doktora ravno na mene.
Kao pljuvačka.
Bilo bi jednostavnije da me odveze na policiju.
Moram napraviti pauzu. Često mislim na cigarete.
Čeznem u plućima, a ginem. Takav je život. Kontrakodiran. Svakom ponaosob.
Primjećujem kako mi noge urastaju u korijenje, žvače me kamenje i srču me ponornice.
Skoro da i ne osjetim.

31.10.2009. u 23:29 • 10 KomentaraPrint#

petak, 30.10.2009.

http://www.youtube.com/watch?v=QTs0LNkseyE

v=QTs0LNkseyE
v=QTs0LNkseyE
v=QTs0LNkseyE

30.10.2009. u 18:01 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.10.2009.

Hail to the divine guru!

Shakespeare se rodio 23. travnja 1564. u gradiću Stratford na Avonu, u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo. Kada sam se ja rodila uginuo je susjedov pas. Moglo bi se reći da živim pseći život. Nije loše.
S pet godina sam već znala što je razlika između očaja i bijede, i puno drugih stvari, npr. kako postaviti šahovske figure na ploču, a da ne proliješ mlijeko.
Nekoliko sam puta mijenjala pogled s minusa na plus. Ništa manje.
Jednom sam sanjala Gospu, jednom Isusa. Ništa više.
Od filozofa sam ukrala fil za vlastitu tortu. Sive su joj sve kore. Preljev čokolada.
Nekoliko sam puta navodno bila zaljubljena.
Sad navodno volim.
Ne vjerujem sebi ništa. Prevrtljiva sam i svaki dan imam novo mišljenje, posebno o mišljenju kao takvom.
I svaki dan mislim da ću ovaj put drukčije. I dobro mislim, osim što se ponavljam.
Ponavljala sam i 1. srednje, u školi mi je bilo dosadno. Markirala sam jednom sa prvog sata matematike i vratila se u školu nakon tri mjeseca na treći sat tjelesne kulture. Zaboravila sam opremu, ne znam kako mi se to moglo dogoditi. Kada su me uvjerili da se to mora bla truć traf, zapravo me majka uvjerila debelim remenom s velikom kopčom, ali o tom potom. Važno je da sam skopčala. I kako tada me ukopčaše odvojiše me od mene same. Od moje prirode i društva. Na faksu je bila druga priča. Na poslu treća, a ja sam još uvijek odvojena.
Zaboravila sam reći da sam jednom sanjala kako se ljubim s Nikolom Teslom. On je nosio bijele rukavice i srebrenu pločicu u džepu, na njoj je pisalo “okretno magnetsko pile moje”, to mi je darovao, sjećam se da sam u snu bila sedam godina starija od njega, rekla sam mu nešto kao… Oh, nisi trebao.
(dodatno pojačanje tesle nije moguće!)
No dobro, lako se sjećati nije lako živjeti.
U međuvremenu sam otišla na trafiku i kupila duhan, rizle i filtere.
Sad motam samu sebe oko malog prsta. Pušim.
Kad sagledam veliku sliku smanjim se toliko da mi popucaju atomi.
Zdravi bili!

29.10.2009. u 22:27 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 28.10.2009.

Kaos je u prostoru, pred nama su još jedne paralele.


U disciplini mi leže knjige, ja sam im u dubokom snu.
Razvlačim kičmu preko leđa kao mačku jer "Mladost se mjeri elastičnošću kralježnice".
Od toga hitno padam u depresiju.

Bila sam kod J., pročitala mi je tihim glasom:

„Ne određuje se odgojem ono što će od djeteta postati, dakle produkt, nego samo dio sredstava koja će djetetu biti na raspolaganju u procesu samooblikovanja.“

Progovorile smo par potrebnih riječi i potpisale ugovor o prebijanju subjekta,
na mrtvo ime. Stigao je i S., oformio je kuhinjski laboratorij, u nekoliko sekundi pripravio je čarobni napitak DEDE VEGEDEDE. Sjajna stvar, miriše na parfem.
S. još nije odlučio da li će ta stvar na kraju biti jelo, piće ili krema za lice.
Danas je koješta. Danas ću opet prestati pušiti. Časna pionirska!
Filip je još na putu, od toga mi je teško i više ne volim jesti. Postim na vodi.
Jedva čekam da dođe pa da se dogodim.
Tužna sam, samoća mi više ne prija čak ni kad je slana.
Zavidim sabranim ljudima. Razabirem se ovdje kao grah. Tresem se u express loncu. Pištim.
Automatizirano upravljanje sustavom.
Play:
Razvlačim kičmu preko leđa kao mačku jer "Mladost se mjeri elastičnošću kralježnice".
Razvlačim kičmu preko leđa kao mačku jer "Mladost se mjeri elastičnošću kralježnice".
Razvlačim kičmu preko leđa kao mačku jer "Mladost se mjeri elastičnošću kralježnice".
Stop.
Switch off.

28.10.2009. u 23:03 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 27.10.2009.

If there's one thing you can say about mankind there's nothing kind about man


Šutnja nagriza unutarnje organe, poznajem ženu koja se ubila u šutnji, u tišini.
Nekako se dogodilo da su je spasili iako ne znam od čega.
Vukli su je preko sobe napola mrtvu i baš kad su je stavili u kola hitne pomoći već je bila napola živa.
Poznajem još nekoliko žena i neke muškarce. Svi oni govore puno.
Poznajem i Filipa, nema ga već danima, od njegovog odlaska izradila sam pticu močvarnicu i zagnjurila je u jastuk da plače skupa sa mnom. Možda će brže proći vrijeme između nas ako ga ne čekam ovako čekavno?
Čekati ću ga drukčije, tajno od sebe same. Već tri dana nisam upalila televizor. Samo sam dva puta upalila svjetlo.
Jesam li vam rekla da Filip govori upravo onoliko koliko je dovoljno da se ne zaboraviš iznutra?
Mislim da ću sutra govoriti.

27.10.2009. u 20:29 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.10.2009.

Za crnog su nađeni putovi obrane i otupljena je oštrica bijelog

Giuocco pianissimo

Odavno nisam ništa napisala, nije da nemam o čemu već imam previše toga za prešutjeti.

Danas je sunce bilo baš na nebu. Letargično jutro pretvorilo se u depresivno poslijepodne, to jednostavno tako ide. Kratke i nejasne rečenice postale su mi braća i sestre. Kako pišem tako i živim, uglavnom u kratkim i nejasnim rečenicama.
Dođe mi da umrem od smijeha. Od bilo čega. Kako dođe tako i ode, kao i sve ostalo, uostalom.
Nemoguće je procijeniti gdje počinje čovjek, da li počinje dva metra ispred sebe ili počinje tek kad završi meč. Doktor mi je rekao da počinjemo točno tamo gdje smo stali. Ja sam na to slegnula ramenima i nastavila gledati mušicu u prozoru.
Fischer bi pomislio da Sovjeti prisluškuju, od toga mi dođe smijeh za plakanje iako je Fischer mrtav drugu godinu već.
Filip bi pomislio na naranče. FF uzme više smislova odjednom i kao MisterX tajno mi se umreži u glavu.
Nešto se ipak kotrlja, kreće se kao golem požar kroz krvne žile. Živi! Živi! Umri! Umri!
Ori se pjesma, narod slini u maramice.
Ah, sve je već rečeno ali ništa učinjeno nije.

18.10.2009. u 19:18 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.10.2008.

moskva miruje u jesen

Sposobni samo za projekcije na vlastitim ekranima
pokušavamo sublimirati svakodnevnicu u nešto više od puke reklame.
Rijetko se događa da u orgijama metafore i zbilje probijem sitnu rupu
kroz koju mogu doživjeti orgazam dok "još novija" velika slika penetrira u mene.


30.10.2008. u 21:24 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.04.2008.

ma...


ništa još nije odlučeno
rekli su da će doći
da će doći
jeste
doći će
bolja vremena
kada?
to te ja pitam
kada?
ma...

28.04.2008. u 18:17 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Ime mi je Moskva.


Image Hosted by ImageShack.us



AUTOPORTRET

Kada se gledam, kao da sam sastavljen od
samih bora i ožiljaka nastalih od vremena i ljudi.
Više ih je nego što stane na obično lice, a
ogorčenja više nego što stane u jedan život.
Možda je od samog početka bilo sve krivo.
Nezakonito.
Tako sam rastao i stasao.
Gdje ljudi vidješe uspon, vidio sam pad,
gdje vidješe slavu, vidjeh sramotu.
Njihovo lagodno, sito obilje me užasavalo.
Kao obrnuto posađena lukovica rastao sam prema
dolje, urastao u svoju tamu, cvao za sebe i rađao
trpke i gorke, jedva jestive i teško probavljive
plodove.
Volio sam jaka pića, jake emocije
i samo ono što je teško.

Albert Kinert


Moskva sluša na vlastite uši:
A Silver Mt. Zion
13 Angels Standing Guard 'round the Side of Your Bed.mp3


ponekad provjeri:
moskvas@gmail.com

hrani se:
redovno

izvodi se na zrak:
redovno

spava:
dovoljno




Free Site Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se