ne(stranac)

Ovo nije moje, to je citat iz pjesme koju slušam često u zadnje vrijeme. Lijepo rečeno i dosta istinito za puno ljudi koje znam pa i mene. Često upoznajem ljude koji su sami , ne osamljeni, bar se tako ne osjećaju i ne pate zbog toga.Njihovi se brodovi ljuljaju zbog bure posla, ili miruje zbog bonace ljubavi ali većinu vremena sami u maniri samonametnute uloge redatelja kao u Truman show-u vedre i oblače svojim morem. Lakše je tako, sam se kriviš ako se loše obučeš taj dan, prelagano ili se znojiš zbog debele jakne, ili ako ne pazeći zaplešemo na skliskoj cesti. Ionako smo si sami odredili prognozu taj dan. Svome smo brodu i val i vir i bonaca.
Većinu virova koji nas potencijalno vode na dno ipak stvaramo sami, u glavi prstima prolazimo kroz vodu dok se ne uzburka i povuče nas dolje. Prepustimo li mu se , što je lakše , izbaci te na površinu nakon nekog vremena, ali ne, ti boriš se , tako te uče , bori se pa makar...
Da li je stvarno tako, nije li možda ne daj bože ponekad dozvoljeno samo uzeti podijeljene karte , bar na kratko dozvoliti nekom druhom da uzburka ili umiri svijet. Ako zbog ničeg drugog možda je lakše nekad ispustiti vesla i dozvoliti nekom drugom da malo zapuše u pravom smjeru, ili možda krivom, svejedno, bar na kratko a onda opet za kormilo.