|
Zima je nekako uvijek tiha, ili bolje reći tiša.Takvom smo ju obično do sada pa ne vjerujem da će i ova biti nešto drugačija. Tipičan zimski dan umire, ljudi trče ulicom negdje gdje je toplije , malo govore a i kada dođu u zatvoreno treba im neko vrijeme da se "otope" i tek što progovore -joj što je hladno, a sutra će biti još gore, a prekosutra još... govore.Ulice utihnu, svi zabijeni u svoje šalove, kape , samo im oči vidiš.
I takvog jednog dana pomišljam kako nam današnje vrijeme ne dopušta nezadovoljstvo, nerasoloženje , i slične ne-emocije, osim ako nemaju vrlo čvrst razlog i uporište. Malo si tiši na poslu nego inače i već " Pa što ti je ?, zar sam ja možda kriv/a , jel to nešto zbog posla..." Cijelo to vrijeme radiš i trudiš se ali ti je osmjeh možda malo neuvjerljiviji nego inače,pa ti kao šutiš,ili daješ neuvjerljive negativne odgovore i pitaš se.
Kreneš na neku kavu, pa malo pričaš, kao nešto se šališ ali bez previše uspjeha nakako nisi..Pa te svi pitaju što ti je , ati kako si među bližima ovaj put i tražiš neke iskrenije odgovore i pitaš se.
Dovučeš se doma , malo telefoniraš, čuješ se sa svojima, tipična pitanja regularni odgovori ali već pred kraj gubiš strpljenje, i ne izdržiš pokažeš da i nisi baš dobro i da ti danas baš sve i ne ide i sve ti smeta i sad nešto radiš i by the way pitaš se.
Pitaš se kada se to dogodilo, ili možda nikada nije niti bilo drugačije. Da li imamo ponekad ( na potpuno ne patološki depresivan način) pravo na neutemeljeno nezadovoljstvo, pa onda možda očekivati- ma znam kako je , imam i ja takvih dana čujemo se sutra ...
Možda ta kategorija nezadovoljstva ne postoji kod drugih ne postoji, ali ja ju imam i tražim pravo na to.
Tiha zima postaje još tiša, ja sanjam o buci i bojama i neslojevitom odijevanju.
|