srijeda, 01.02.2006.

Ja sam svome brodu i val a i vir

Ovo nije moje, to je citat iz pjesme koju slušam često u zadnje vrijeme. Lijepo rečeno i dosta istinito za puno ljudi koje znam pa i mene. Često upoznajem ljude koji su sami , ne osamljeni, bar se tako ne osjećaju i ne pate zbog toga.Njihovi se brodovi ljuljaju zbog bure posla, ili miruje zbog bonace ljubavi ali većinu vremena sami u maniri samonametnute uloge redatelja kao u Truman show-u vedre i oblače svojim morem. Lakše je tako, sam se kriviš ako se loše obučeš taj dan, prelagano ili se znojiš zbog debele jakne, ili ako ne pazeći zaplešemo na skliskoj cesti. Ionako smo si sami odredili prognozu taj dan. Svome smo brodu i val i vir i bonaca.
Većinu virova koji nas potencijalno vode na dno ipak stvaramo sami, u glavi prstima prolazimo kroz vodu dok se ne uzburka i povuče nas dolje. Prepustimo li mu se , što je lakše , izbaci te na površinu nakon nekog vremena, ali ne, ti boriš se , tako te uče , bori se pa makar...
Da li je stvarno tako, nije li možda ne daj bože ponekad dozvoljeno samo uzeti podijeljene karte , bar na kratko dozvoliti nekom druhom da uzburka ili umiri svijet. Ako zbog ničeg drugog možda je lakše nekad ispustiti vesla i dozvoliti nekom drugom da malo zapuše u pravom smjeru, ili možda krivom, svejedno, bar na kratko a onda opet za kormilo.

| 23:41 | Komentari (19) | Isprintaj | #

subota, 28.01.2006.

pre-dah

Možda je tako najbolje, staviti u CD player Olivera i imati ljeto , i more i ljubav. Dobro ajde ljeto i more .
Ponekad bijeg od stvarnosti čini stvarnost mogućom. Bar na kratko staviti život na PAUSE i osjećati se kao da si ti funkcioniraš normalno a svijet ide onako polagano, i boje i obrisi se gube sve se pretapa i taj te fluid obavije i obnovi. Nije to neka neugodna katarza nego posve ugodan trenutak drugima kratak i beznačajan a tebi sve i vječnost. Trenuci poput ovih pomažu i snaže i imamo ih sretni li smo dosta tijekom dobrih dana, ma i tijekom loših.Najugodniji su oni koji te iznenade koje ne montiraš niti režiraš iako je rezultat otprilike jednak. To je kad dok razmjenjuješ police osiguranja nakon saobraćajke i na samo jedan tren nedozvan dođe miris prošlog ljeta i njezin smijeh.Padnes drugi puta ispit a prijatelj ti pokaže svog novog malog psa i brige bar na trenutak nestane. Dok nakon podugačkog “ugodnog” razgovora sa šefom tupa uma i još tuplja pogleda zazvoni bip-bip i netko te iznenadi SMS-om koji je duhovit, pametan, i sveobuhvatno potpun trenutak bijega tebi tada potreban.
Svijet se na trenutak smrzne i da ti sekundu pred-aha, taman dovoljnu za malo snage.

| 00:11 | Komentari (8) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 23.01.2006.

pravo na neutemeljeno zadovoljstvo

Zima je nekako uvijek tiha, ili bolje reći tiša.Takvom smo ju obično do sada pa ne vjerujem da će i ova biti nešto drugačija. Tipičan zimski dan umire, ljudi trče ulicom negdje gdje je toplije , malo govore a i kada dođu u zatvoreno treba im neko vrijeme da se "otope" i tek što progovore -joj što je hladno, a sutra će biti još gore, a prekosutra još... govore.Ulice utihnu, svi zabijeni u svoje šalove, kape , samo im oči vidiš.
I takvog jednog dana pomišljam kako nam današnje vrijeme ne dopušta nezadovoljstvo, nerasoloženje , i slične ne-emocije, osim ako nemaju vrlo čvrst razlog i uporište. Malo si tiši na poslu nego inače i već " Pa što ti je ?, zar sam ja možda kriv/a , jel to nešto zbog posla..." Cijelo to vrijeme radiš i trudiš se ali ti je osmjeh možda malo neuvjerljiviji nego inače,pa ti kao šutiš,ili daješ neuvjerljive negativne odgovore i pitaš se.
Kreneš na neku kavu, pa malo pričaš, kao nešto se šališ ali bez previše uspjeha nakako nisi..Pa te svi pitaju što ti je , ati kako si među bližima ovaj put i tražiš neke iskrenije odgovore i pitaš se.
Dovučeš se doma , malo telefoniraš, čuješ se sa svojima, tipična pitanja regularni odgovori ali već pred kraj gubiš strpljenje, i ne izdržiš pokažeš da i nisi baš dobro i da ti danas baš sve i ne ide i sve ti smeta i sad nešto radiš i by the way pitaš se.
Pitaš se kada se to dogodilo, ili možda nikada nije niti bilo drugačije. Da li imamo ponekad ( na potpuno ne patološki depresivan način) pravo na neutemeljeno nezadovoljstvo, pa onda možda očekivati- ma znam kako je , imam i ja takvih dana čujemo se sutra ...
Možda ta kategorija nezadovoljstva ne postoji kod drugih ne postoji, ali ja ju imam i tražim pravo na to.
Tiha zima postaje još tiša, ja sanjam o buci i bojama i neslojevitom odijevanju.

| 22:28 | Komentari (6) | Isprintaj | #

nedjelja, 22.01.2006.

moj baš prvi!

E pa krenimo, ovo je moj "baš" prvi, a znate što se govori za prve mačiće ili ono da prvi put uvijek boli, ja ne namjeravam zlostavljati nikakve životinje niti imam mazohističkih sklonosti pa se nadam da će ovo biti ugodno, bar meni.

Iako je tema vjerojatno bezbroj puta prožvakana htjedoh reći koju o tome koliko ja mrzim nedjelju. Kao digneš se , obično s laganom glavoboljom i mamurlukom od subotnjeg izlaska. Misliš pa dobro još sam malo intoksiciran, pa ovo ne mora biti tako loše, možda sve prođe u nekakvom bunilu. Tu se nešto promuvaš, jeftino prodaš taj dan, klasično rani, obično malo "bolji" ručak, čitaj neka prepečena životinja + škrob u bilo kojem obliku i obavezno nešto slatko. Taj dio još i volim. Okrećeš se , teška trbuha i još teže glave prema prozoru u svijet, kojem to je optional ili onom većeg ili onom nešto manjeg ekrana. Oči ti se lagano sklapaju i za određeni broj minuta budiš se znojan , slinav , tup i sa neobjašnjivom glađu ( kada smo ono jeli?) Dižeš se i tamaniš ostatke ili ne daj bože odlaziš u trgovinu. Kako je zima ( veeeelika mržnja prema istoj) vani je već mrak i vidiš ne neće biti bolje nego isto pa možda i gore. Sat kad god ga pogledaš a zakleo bi se da je to bilo prije par minuta pokazuje sat vremena više. Zlo se nadvija nad tebe učmalog i nad tvoju učmalu nedjelju. Bjesomučno uzimaš mobitel PHONEBOOK tražiš nekoga pogledaš na sat već je prokletih ))20:51(( sad ti se ionako nigdje ne isplati kretati. Vraćaš se ispred nekog od prozora a nervoza te lagano uzima. Pokušavaš zadržati pažnju na jednom programu , ne ide , repriza, prezahtjevan sportski program , već milijun puta odslušane pjesme. Sa strahom gledaš na sat )) 22.39 ((. Fuck, pa mogao bi raditi nešto korisno, uzimaš nešto što će te unaprijediti na faxu poslu ili sl. To traje cijelih 3,5 min. Dalje je sve klasika , od silnog posla teškom mukom, umoran odlaziš na tuširanje ljut na sebe, cijeli svijet, posao, cijeli koncept radnog tjedna.
E kod mene ima još jedan attachment, u mene se toga dana uvuče neka neobjašnjiva tuga. Što god radio koliko pokušao ispuniti dan , na par minuta , sati,zavisi, lice se produži a mozak se zagleda u sebe i bjesomučno traži razlog za tugu i uvijek ga nađe. To obično izgleda 1. mamurluk, 2. ručak, 3.nešto 4. TUGA. Zvuči patetično ali meni vrlo stvarno- Tuga nedjeljom, Nedjelja u tuzi, Nedjelja za tugu ili Tuga za nedjelju. Zapravo možda to i nije tako loše, možda je dobro imati neko vrijeme za tugu ili joj dozvoliti dolazak i prepoznavanje jer ju obično pokušavamo izbjeći, pogotovo što ova moja nekad i nema neko čvrsto uporište. Ne znam. Ne volim nedjelju.
Eto , to je bio moj baš prvi i nije boljelo.

| 22:05 | Komentari (2) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se