|
|
Dnevnik.hr
kolovoz, 2007
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (33)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (36)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sve je sveto i namjerno.
Moji Putevi:
Magic Wood
Moji Snovi:
Beautiful Mistake
Portrait of a woman
Snenost duše
bijeli cvijet tame***
always diferent
goodbye darkness?
cistiliste
samosanacija
Moji Prsti:
život putene
Mail:
nredghost@gmail.com
Putanja-Srca
Gledan njezinu bijelu kožu kako se obasjava pod neonskim svjetlom.Prekrasna je poput prvog proljetnog ljiljana .U zanosu trči naokolo i uzvikuje moje ime. Smijem se ,uzimam je u krilo i milujem.Dajem joj svu svoju ljubav , jer je ona moje dijete.
Nakon svega pitam se ,da li srce moze pogrijesiti? Kad se kosi sa zdravim razumom i kad tjera izvan svih mogučih granica. Jako okrutna igra. Sad bjelom kredom križam sve ove godine postojanja. U tihoj nadi da cu doči jedamput na obalu.
Stapam se sa noci i uranjam u tisinu dok mi blagi povjetarac miluje tjelo. Svjetla postaju sve jaca. Voda se uznemiruje. I opet srce puca poput kamena. Zadnje poglavlje. Nasao sam andela u andelu. I sad ga vise nema. Nestao poput jutarnje maglice. O, Boze kako mi nedostaje...
Mozda se i otkrijem na neki svoj nacin. Stajem u cudu i gledam vrijeme. Ali ono vise ne postoji. Posvajam svjet i uzimam ga u narucje ljubavi. Gradim mostove od carolije i pazim da ne bude pretesko. Napokon i dogodi se svjetlo.
Tu smo da sacuvamo svoj mali svijet. Ali gdje je tu ljubav? Nestala u koritu nepovjerenja. Tezina straha tjera nas niz mocvarna polja dvojbi. Kao trn u stopalu ,hodamo neuravnotezeno i sepajuci prema prvom izazovu.
Na trenutak se odvajam od sebe i gledam njezin odraz u vodi. Bojim se. Vodi me na kopno ,uzima u narucje i obasipa svom njeznoscu ovog sarenog krajolika. Uzvracam joj svom ljubavi svemira jer znam. Zauvijek sam njen.
To je tako pogresno. I svaki put je ljjepsa je od same sebe.Jedina utjeha u ovim smrtnim danima. Ovo Srce igra zajebanu igru. I sad napokon shvacam svoju istinu. Teret koji je tezak poput plimnog vala. Grcim se ponovo u boli dok iz dana u dan mislim na nju. Moju jedinu i istinsku ljubav.Nek mi oprosti na teskim rijecima .Nikad vise nece biti bica poput nje. A ja sam je pustio da mi sklizne niz prste. Pusa sunce moje. I oprosti.
Unatoc toj zadnjoj suzi svemir me vraca na mjesto. Gledam nostalgicno u otiske ruku i stopala utisnute u crni mramor duse. To je kriz inznikao usred srebrnog polja ljubavi. Podsjetnik na sve lutajuce duse ovog oceana zivota. Tako neprevidljiv ,a tako predivan. Hvala vam prijatelji ,volim vas sve. Sad i te poresno izgovorene rijeci me tjeraju na suhe doline tastine. Kao da sve ove godine nikad i nisu postojale. Mozda je i tako najbolje. Zadnje poglavlje covjecnosti.
Sad pratim taj impuls koji me vodi na iscrpljujuca putovanja. Kao da i samo vrijeme nije dovoljno da pokrije sva davanja. U trenutku se nalazim izvan prostora i vremena. U beztezinskom stanju svijesti plovim prema novoj zori da barem na trenutak osjetim svojeg andela.
Cemu sad ta duznost krivnje? Mozda da nadoknadim izgubjeno vrijeme. O Boze ,zasto ne mogu pustiti te niti zudnje kako bi mogao uzivati u trenutku zivota...strpljenja, samo strpljenja i mjeseceve mjene ce se pokazati u svom spektalurnom svijetlu.
Sad nakon svega trazim oprost u polju svog postojanja. Vidim je...Ljepsa nego ikad prije.U duginim bojama blista poput bisera na dnu mračnog korita. Samo njeno postojanje me baca na koljena. Sad shvacam ,jos je uvijek carobno volim. Pusa.
U polju natopljenom nadom ,zivot ce rasti. Da li je samo to varka? Velika iluzija zivota. Na mjestu gje je mac zaboden u zemlju ,ljubav ce ponovo rasti . Ali cuje se samo tisina.Kad padne noc , mozda i ugledam zvijezde
Ne cini li se da ovaj tekst postaje sve duzi i duzi. Iz dana u dan gledam kako istina pokazuje svoje bljedo lice . Na trenutke sam kralj a na trenutke lutalica. Pocinjem uzivati u izazovima tekuceg zivota . U cvjetu zvjezdane prasine pratim njezine korake. I smijem se svojoj djecijoj radoznalosti.
Pokusavam se sjetiti sto znace te pokosene niti trave. Hoce li biti jos zelenija ili ce nestati u jalovoj zemlji? Vrijeme je da uzmem ljubav u svoje ruke i pospem po dolini sumlje.
U nitima trazim sebe u obrisima proslosti. Dok im stojim uz bok jedina odbrana mi je nepostojanost. Sad uvidam svu parodiju svemira. Ali sutnjom prica se.
Inspiriran srcem ,saljem ruzu suncu . I iscekivanju ono mi uzvraca toplinom i sjajem koje je obasjelo sve moje sjene. Sad shvacam koliko ga volim. (ana).
Taj prostor mi pruza sigurnost ,ali ova publika me cini samo covjekom. Pa kazaliste ovog zivota stvara novo poglavlje. Rijec po rijec ,gradim kulu svog postojanja u mocvarnom tlu neizvjesnosti. Ne vidim kraja. Ali tu je sva car kojoj ne moze odoljeti niti jedna besmrtna dusa. Pa sad napokon pustam sve konce i pustam da leti . Mozda se srusi u zaboravu djecije igre. Jer je igra sve.
Sad stoji pored mene ,poput bedema ,brani me od moji vlastitih demona. Sa kristalom u očima i drazesnim osmjehom nalazi put do srzi mog bica .Iz ljubavi joj mrsim kosu svojim dugim prstima i gledam kako se njezino pueno tijelo previja pod mojim poljbcima .Volim je do neba jer nije nista manje zasluzila.(branka).
Dok joj prilazim ,tiho na prstima skoro necujno ,ona mi govori svojim spokojnim glasom: dugo te nije bilo. Odgovaram joj smjeskom dok me istovremeno obavija ljubavi do zadnje pore. Uranjam u nju i blistam u bojama zalazeceg sunca. Napokon obavijen u dimu cigare , sad shvacam. Zbog nje sam roden.
Desit ce se nesmjelo sto treba i netreba. To je nit omotana oko ruze zivota. Tu je da nas podsjeti da je sve sveto i namjerno.
I opet, pojavljuje se iz magle drzeci me za ruku. Nailazim na staro kraljestvo ali vrata su zakljucana. Trosim znacenje ,srcu radosnih rijeci. Ali jos nevidim sunce.
Utapam se u simpaticnoj tonu rijeci dok promatram sljepog putnika. Pozivam ga unutra ,ali kao u djecijoj igri drzim oci zatvorenima. Bjele orhideje me samo na trenutak vracaju na polje palih krizeva. Ah, zar opet?
I unatoc svoj ljepoti ,borim se kao da je kraj .Iscrpljen ,trzam se u mahovima. Ponestaje mi snage. Sad kad nemam svoje najace oruzje.Ljubav. Vidim joj u ocima kako mi se prikrada. Ostalo je mi je jos malo zivota. Mozda jos koji dan i ugasit cu se. Sad mi treba cudo. Da docekam ziv sljedeci izlazak sunca.
Gledam kako se sjene stapaju. U prolazu se smijem vremenu. Kao da ga i nije bilo tu.
I gledam kako kako se horizont mjenja poput pahuljastog oblaka. Nakon tolikog bjezanja napokon stajem .Zaustavljaj me par predivnih zelenih ociju. Zar se to sam pretvorio u javu? Opet? Zahvaljujem unutarnjem andelu na iskrenim zeljama. Svojim velikim osmjehom mi skida uroke proslosti.
Dok se rada cudo smijem se svojoj lucidnosti . U koracima pretvaram se pupoljak neizbjeznosti. Prolazim pored ogledala ali vise se ne obazirem. U nitim srca drzim svoju plavu vilu i radujem se zivotu radi toga.
I toliko vremena jos osjecam njezine obraze naslonjene na moje grudi. Njezni treptaji tamnih oceana dok mi salje romanticni poljubac. Slatki osmjeh kao tisucu ekzoticnih plaza usidrenih u bistro plavim lagunama.
Kao u snu ,pokusavam fokusirati pogled, ali oci bole. Suocavam se sa samim sobom ali horizont mi jos bjezi. Na mahove mi jos osmjeh klizi sa lica. Je li to jos jedan ritam vremena?
I sad sam ni na zemlji ni na moru. Uz predivnu glazbu sunca. Disem ljepotu dok nosim jos jednu pobjedu.
Smotana u klupko ,gledam je kako plaho spava. Pri prvim njeznim koracima suncevog svijetla ,pocinje se otvarati taj nepredvidiv svijet predivno zelenih ogledala. U ritmu vjetra isteze svoje rucice na najsladi nacin. Je li to onaj sjaj sto sam ga trazio do sad? Skoro neprimjetno je pustam unutra ,pazim da je ne povrijedim. I smijem se svojoj stidljivoj gluposti
I danasnjim jutrom se spustam niz uspavane kapi kise na proplanke udobne neizvjesnosti. Otimam se iz njeznog zagrljaja ljubavi i padam u vlastitu sredinu svjetlosti. Ali cemu sad te izbljedjele fotografije?Mozda se tastina poigrava sa naizmjenicnom krutoscu srca. Sve se mjeri u igri sunca i sjene ,pa tako i duzina ,ovog srebrom posutog puta.
Osjecam kao da disem u malom bazenu. Tek greben djeli me od razigranih svjetala na nebu. Mozda i pripadam ovdje. Trudim se da ne izgubim korak. Ali sve je tu ,samo u drugim bojama
Ta plava vila, mogu osjetiti te njezne tonove njezinih ociju dok mi se previjaju oko mog malog srca. Njezin osmjeh tirucu laguna me tjera da plesem i samo ona moze kap vode pretvoriti u ocean.
Uz zoru dok se budim gledam njezino tijelo kao da je presvuceno najsjajnijom svilom. U odlasku joj sapucem; Nek te cuvaju svi andeli. Zahvaljuje mi svojim toplim osmjehom tisucu laguna. Ali onda se sjetih ,andeo ne treba cuvati drugog andela. (Za Kristinu)
Opet svaki put kad pokusam progovoriti .ti luckasti mjehurici nalaze put do povrsine. Pokrivam se tisinom dok trazim izlaz vani. Gledaj me ,pokusaj osjetiti ovaj intezitet. Drzim te njezno za ruku dok hodas bosa po pjesku. I uvjek sam tu.
I evo me opet ,izgubljen u crvenim nijansama sumraka. Ali tu je ona ,nemirna ,u svim oblicima ,tisucu puta razbijena na hridima. Tako snazna a opet utjesna. Gutam njene rijeci .Stapam se sa njom u jedno ,ali moram se oprostiti. Opet. Do sljedeceg sna.
