nepušačica

Seks na naš način

Svaki dobar roman ima puno ljubavi i seksa. Ali ja stvarno ne znam kako pisati o seksu. Jer... što ako ovo bude čitala i moja mama?! Možda zato ljudi počinju pisati u 60.-im godinama života. Tada više-manje umru svi oni koje bi mogli zgroziti svojim pisanjem.
No dakle, mmm... Seks. Razmišljam. Osim što sam jednom mog dragog cijelog ulijepila eurokremom,

(- Ljube! – kažem ja, sve manje u zanosu vatrenog zavođenja.
- Reci – dragi je, osjetim mu po glasu, još uvijek uvjeren da ga ja sa guštom oblizujem.
- Meni se više ne da, to se sve ulijepilo. – pokajnički se smješkam ne glumeći više muzu erotike.
- I šta ćemo sad? – razočaran me gleda, pomalo čudan sa svim tim eurokremom po sebi.
- Ajde se istuširaj pa ćemo nastaviti. – nagovaram ga, -Obećavam da neću zaspati dok se vratiš.)

nisam imala većih kikseva na tom području. Jedino vam mogu opisati nekoliko situacija u kojima smo bili nasilno prekinuti prilikom izvršavanja spomenute radnje.

Scena 1.
Nedjelja. Deset sati ujutro. Prespavala sam kod dragoga. Na početku smo veze, dok mi još ne smeta njegov jutarnji dah (fin izraz, koji sam pokupila iz stručne litrature, a koji neslikovito opisuje miris raspadanja hrane zaostale među zubima nakon cijelonoćnog spavanja otvorenih usta). Goli i usred posla. Netko kuca, odmah ulijeće unutra i govori:

- Ivana, htjela sam te pitati kakve ti palačinke voliš?

Njegova mama. Izgleda spremna udovoljiti svim prohtjevima sinove nove djevojke.
Ja ležim na krevetu, glave uprte u zid između jastuka i otkrivam sve nepravilnosti u izvedbi stropa. Dragi iznad mene u psećem stavu, prebacio preko dupeta deku koja neumoljivo klizi.

- Ohoho, dobro jutro – dragi je nevjerojatno ljubazan. Ne miče iz zauzete poze, ali se hrabro smiješi mami koja stoji na vratima.

- S pekmezom – kažem, nastojeći zvučati zahvalno što me došla pitati. U svakoj situaciji valja znati kako se ponaša pristojna djevojka iz fine kuće. – Palačinke s pekmezom volim.

- A ne voliš sa sirom? – zabrinuto će ona. – Znaš, ja ti njih ispečem, napunim sirom i onda ih još zapečem u rerni. Budu stvarno fine. Jedino ih ovaj moj (tu pokaže na dragoga) ne voli jer ne jede sir.

- Pa mislim da bi mi se mogle svidjeti i palačinke sa sirom. – kažem uslužno.

- Ako možda ne voliš mogu ti ja napraviti kao što pravim njemu, s cimetom i šećerom. – primjećujem da ne spominje pekmez. Znam da sada ne smijem reći da mi je svejedno jer to potiče nastavak razgovora i zato pametno odgovaram.

- Volim palačinke punjene svim namazima. Samo vi napravite kako ste planirali. – Gledam je s nadom da je zadovoljna odgovorom i da će otići. Međutim, ona je očajna:

- Ali koje najviše voliš?

S pekmezom! poželim vrisnuti, ali umiljato se nasmiješim.

- Možete meni napraviti kao i njemu. Volim palačinke s cimetom. – kažem i pri tom zanemarim činjenicu da nikad nisam probala takve palačinke. Sada je zadovoljna. Valjda misli da je dobro što smo oboje iste sorte i ne volimo sir. Ali ne odlazi.

- Zašto niste malo podigli roletne? Prekrasan je dan. Kažu da će danas biti i do 15 stupnjeva.- prilazi prozoru..

- Mama, tek smo se probudili. – uzdiše moj mili. Jednom rukom drži deku da potpuno ne sklizne, a drugom održava ravnotežu.

- Dobro, dobro. Samo vi otvorite poslije. Ne dajte se smetati. Vidimo se oko podne, na ručku. – Zadovoljna razgovorom, izlazi.
Dragi se baca na mene i umire od smijeha.
(Palačinke s cimetom uopće nisu loše, ali još uvijek više volim one s pekmezom.)