četvrtak, 21.03.2013.

Kamen, škare, papir



Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
(Maja Hrgović)



kada se sretnu čovjek i žena
pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
kada se sretnu dva čovjeka
pobjeđuje koji je manje - čovjek
kada se sretnu dvije žene
pobjeđuje koja ima nevinije ruke
kada se sretnu stvarnost i san
gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva
kada se sretnu dvije stvarnosti
to ne znam... ja još uvijek svim čulima tražim prvu
kad se sretnu dva sna
ne znam ni to... ja sam sanjala samo jedan
... nekada
kada se sretnu nebo i more
pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu
kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima
gubim (se) ja u krivim redovima i nagnutim slovima
kada se sretnu ptica i nebo
da, zemlja tu od početka nije imala šanse
kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno
i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje
u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu
kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro
izgubio je san i ljepota
... iz svake noći u samo moju noć
kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka
i nemojte mi sad o mostovima
kada se sretnu alfa i omega... stradao je materijal za slojeviti grčki mit
kada se sretnu djevojčica i grčki mit... stradalo je jedno odrastanje
... zauvijek
kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti,
pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo
ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe
ali svakako treba kupiti novi retrovizor
kada smo se sreli riječ muška i ja ženska
pobijedio je nemir na ničijoj zemlji
a primirje više nikad nije sklopljeno
kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu
... dvaput
pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica
... niti jednom
kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova
izgubilo je prijateljstvo
kada se na uskom putu sretnu moje pjesme
pobjeđuje ona koja me najviše ranila
kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni
koje su me zvale imenom
pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla

kada se na svojim putevima koji nemaju veze s mojim posrtanjima
sretnu samo pjesme
pobjeđuje ona koja je pjesma samo
pobjeđuje ona koja je samo pjesma
i iako se (u) životu nekad može činiti drukčije
jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac
moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje
a ja ću od sebe nevoljena
uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala

kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir
pobijedit će papir
uvijek je tako bilo kažem
u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana,
i ovim skorenim... neizlječivih

kada se sretnu kamen i papir
pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao
a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu...
na neku moju... o meni... ili pjesmu samo...
na živo mrtvo slovo na papiru
... na mene

verba volant, pjesme ostaju...
a kamenje leti još snažnije

da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga
meni je stalo kao nikome na svijetu
ali moje pobjede su uvijek bile drugačije;

ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom...


ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen
u sebe umotala

i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala


tessa k

| 21:01 | Komentari (5) | Isprintaj | #

srijeda, 20.03.2013.

Jutarnja u Jutarnjem

... a o noćnim mislima


LINK


tessa k

| 11:13 | Komentari (1) | Isprintaj | #

četvrtak, 14.03.2013.

Nakon





Nakon što je u istim mjesecima izgubila izvrstan vid i povratila dobar glas,
nakon što je rezala pramenove s glave pune kovrča četiri puta u deset dana, od čega dvaput sama
i niti jednom nakon ne odlučila - pustiti kosu,
nakon što je dobila kilu i po, nakon što je lažlju obojila prve sijede da bi se vratila iskonskoj istini,
pa se bacila fajterski u drugu krizu srednjih godina... sa sretnim ishodom,
blistala tri dana zaredom iz golog inata, izborila si 76 komplimenata,
pa rekla: "I still have it!" i "ajmo sad nešto za stvarno",
nakon što si je, gledajući svojim očima u jedne druge i opet priznala da nije šutnja sve što sija,
nakon što joj je kompetentna osoba rekla da jedna od njenih ljubavi
po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar,
nakon što je svojim usnama i opet poljubila ovlaš i neiskreno, ali nije on the first date,
nakon što je maznim glasom od srca rekla i neke laži,
nakon što si je milijoniti put potvrdila da kompromis ne pije vode, bar ne kod nje, a da njenom grlu škodi hladna,
nakon što je prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu,
bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi
… točno jedna,
i koliko je nepodnošljivo malo onih koji je cijele i jako vole
… baš jako velika brojka,
nakon što je spustila da s ramena spuzne maskirna košulja, pa izišla iz šume... lakonoga breza,
nakon što je stavila crveni ruž i golih leđa zakoračila u plavu gradsku noć
puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga...
napisala je o sebi i ono što je mislila da nikad, ali ama baš nikad neće.

Napisala je:

Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam, za ono što sam imala onda
... ili nisam.


(a da je to i mislila...)

tessa k

| 06:18 | Komentari (6) | Isprintaj | #

srijeda, 13.03.2013.

Gle smeća!





Ujutro (se) obično raskupusam...
rastvorim, izvrnem,
istovarim,
istresem,
saspem, raspem,
izgužvam, razmočim,
recikliram, kompostiram

pa kroz window lučno u svijet izbacim...



Nekidan čitam mail:

Ti si jedno čudo(vište).
Ono što drugi sakriju pod tapet, ti lipo izmeteš na sunce.
I još vičeš - gle smeća!*




...
Iz jutra u jutro, urbi et orbi... tessa k

| 06:57 | Komentari (7) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 04.03.2013.

My own private moon...

u retrospektivi







maloprije sam sravnila žuto i plavo - u crno-bijelo jer to se može naknadno
i dodala "blur" efekt
jer i to se može naknadno

i dok to kažem, govorim o fotografiji mislim.
... ili bar o svom životu.

u najnježnijoj dobi od 13 napisala sam taj neki sastavak o arhitekturi,
ono... tema - Moje buduće zanimanje...
koji je dobio neku nagradu Grada Zagreba iako sam pisala o mostovima
premlada da znam da su mostovi niskogradnja,
i to me odvelo u arhitekturu
jer ni Grad Zagreb nije skužio da imam tu rupu u tekstu;
Zagreb je uvijek bio problematičan i nesuptilan što se gradnje tiče
i prije kampiranja na Cvjetnom...
mislim što Zagreb zna što su građevinari, a što umjetničke duše,
pa je nagradio jedan bauštelski sastavak.

no iste je godine
(ta najnježnija dob od trinaest, ali bilo ih je još... i nadam se da nitko nije brojao)
i moj akvarel na istu tu temu poslan na isti natječaj kao jedan od dva koje je slala moja škola
i taj nije dobio nikakvu nagradu
i sjećam se da nisam znala nacrtati ruke te fotografkinje - mene iz budućnosti koja drži aparat
i nacrtala mi ih je najbolja prijateljica iz razreda... njen je bio prvi od ta dva rada...
i sjećam se tih ruku kako ih je nacrtala... vješto,
crtala je daleko daleko bolje od mene ta prijateljica
iako tada nijedna od nas dviju nije znala da se tako ne drži aparat...

i najradije bih vam sad nacrtala te ruke.

prijateljica je u međuvremenu postala kostimografkinja, baš kako je sebe i nacrtala,
a ja koja sam izdala svoj san o pisanju, upravo pišući o drugom snu
(o kojem se, kao i o svakom snu, ne zna dovoljno)
jer mene kad ponese ruka... ponese me ruka, a onda ruka koja piše ponese i Život
... u vihoru
uglavnom... što se trećeg sna i problema ruku koje drže aparat tiče
e pa... iako nisam dobila nikakvu nagradu nego bih najradije sada opet nacrtala te ruke
i iako je - oh so very me - meni baš izdani san - najbitniji san,
pa mi fotografija eto uvijek samo pridržava skute izdanom tekstu...
ipak... meni je fotografija uvijek bila u krvnoj grupi
AB/Rh neg
i možda šteta da je nisam gadno izdala.

a opet...
trenutno je najviše mojih slika uslikano najobičnijim mobitelom...
pa i gotovo sve ove što vise ovdje.
i ja definitivno nisam Fotobloger, jer meni su slova najvažnija,
koja brusim i dorađujem
...opetovano izdajem dok sam sve više odana slikama koje usput mobitelom otimam od svijeta,
tim usputnim, nesavršenim, ranjivim, koketnim i na rubu kiča...
tim... sada vidim - oh so very me

i trenutno koja nikad nisam željela stvari znajući da se u životu i tako sve događa
ipak žalim za jednim polaroidom koji sam u drugoj najnježnijoj dobi od šesanest
poklonila ljubavi svog života... trećoj mislim
(uvijek ljubav mog života za jedan nadiđe i prebrika nježnost životne dobi)
...polaroid koji je lovio slike koje su imale vijek trajanja
slike koje bi blijedile i starile... koje su bile nesavršene
koje su hvatale život onakav kakav život jest... nenamješten i neuređen.

i ja sve više volim baš ove nesavršene slike koje imaju grešku i ranjivost...
grešku ranjivosti i ranjivost greške
jer su zbog te greške i ranjivosti - ljudske...
u najboljem smislu te riječi.

u svijetu u kojem živimo svoje nesavršenosti i greške ne pokazujemo...
i one su ono o čemu ne želimo pričati, čak i kad je upravo to naše - "opišite sebe u dvije rečenice"...
naš odraz... naša krvna grupa...
i da bismo ih sakrili mi svakoga jutra stavljamo na sebe ono savršeno lice potrebno za odglumiti retke iz Života,
a onda ga teško skidamo... čak i kad smo okruženi ljudima koji su nam bliski...
čak i pred sobom... pogotovo pred sobom...
i koristimo tu navučenu i za sebe iskrojenu neprobojnu savršenost kao štit
koji bi nas trebao zaštititi od svih nama neudobnih i neugodnih osjećaja, sjećanja...
od svih gorkih samopredbacivanja i sumnji u sebe i propitivanja i zamjeranja i kajanja i osjećaja poraza...

ali ipak... ta famozna i navodna savršenost plaća cijenu koja nije mala...
ja čak mislim da ona traži jako veliki danak.

i ja znam da su ta nesavršena mjesta, te skrivene ranjive pete na spuštenim stopalima...
ta mjesta slabog tkiva, mjesta prodora i rupa u tkanju i proboja i utora i nabora i ogrebotina i promjena
i blura i slabog fokusa i loše ekspozicije... i sravnjivanja žuto-plavog u crno-bijelo...
i slabe gustoće i lošeg osvjetljenja i loše razvijena i loše fiksirana i sklona starenju i propadanju
... izvori teških emocija,
mislim ne možeš negirati vlastite ožiljke i pete i stopala...
ali eto, ja mislim da se baš u nesavršenosti
nalazi klica hrabrosti i iskrenosti i kreativnosti i emocija...
(onih nekih emocija)


kada u Nepodnešljivoj lakoći postojanja Sabina slika,
pa joj na jedno dovršeno platno kapne boja
i onda od te mrlje... koja je greška... ona napravi otvor u neki drugi svijet iza...svijet koji je bio skriven
Kundera to zove - ljepota kao greška
neintencionalna ljepota
ljepota kao o izdani svijet koji se može naći samo tamo gdje su progonitelji greškom zaboravili na njega.
izdani svijet...
zaboravljen od progonitelja...
(ja ih srećem stalno... naoružane savršenim oružjem za lov na "savršenstvo")
svijet zaboravljen kao moj put kojim se u hodu vraćam nakon istrčanih kilometara...
(drugačije se misli kad se hoda, a drugačije kad se trči... pisat ću jednom o tome...)
i na kojem mi se... tom mom putu...
i u trku i u hodu događaju svakojaka čuda
(drugačija se čuda događaju kada se hoda, a drugačija kada se trči... pisat ću jednom i o tome)

ali nešto vam mogu reći i sada...
čuda ne traže puno
potrebno je samo baš nikako ne pridržavati skute
dok se hoda/trči i gleda u nebesa






















my own private moon... by tessa k



baš nikako ne pridržavati skute
dok se hoda/trči i gleda u nebesa



... kao svaka tessa

( studeni, 2010. tessa k od tesara)



| 14:31 | Komentari (15) | Isprintaj | #

nedjelja, 03.03.2013.

Klemljenje






rekao je:
- kablovi ti trebaju, ne kleme... kleme su završeci na žicama, koje natakneš na akumulator, a kablovi imaju hvataljke sa zupcima i služe za uzimanje struje "u nuždi"... crvena žica označava plus pol. crna minus pol. stanete nasuprot, otvorite haube, plus pol tvog akumulatora crvenim kablom spojiš na plus pol njegovog akumulatora. tako i crnim kablom spojiš minus polove.
tako rado bih ti pomogao... i nacrtao ti se tamo da mogu.


a onda je još rekao...
- tess, ovo spada u sanacije uz malu pomoć. možeš ti to...

a ja sam rekla:
- uvijek me zanimalo koliko se dugo može letjeti na klemama.

i spojila crveno s plusom.

tessa k

| 09:07 | Komentari (16) | Isprintaj | #

petak, 01.03.2013.

Pali gasi... na klik



ova slika... ona nije moja. ona je samo sletjela u moj inbox.
ali ja sam je onda pokvarila, zamuljala, zblurala i...

posve prisvojila.


KLIK







rekla sam:
završio si strojarstvo?
nevjerojatno! pala sam u nesvijest...
to je tako suhoparno. i preegzaktno.
a ti si tako... sve drugo.


a onda sam se sjetila...
da ima ta jedna sitnica koju znam o strojarstvu
i koja je sa(-)svim skladu sa svim zakonima u mom svemiru.
onima ljepote...
onima sklada...
onima odnosa.

i da je ta sitnica u stvari čak najvažniji zakon mog svemira.

a sitnica kaže - da bi stvari funkcionirale potrebna je sitnica od greške.

pa uglavnom... od problema koje sam jednom imala sa grijanjem,
od kada sam rješavala kako utopliti stan... kad već ne mogu sebe,
ja znam da u strojarstvu postoji nešto što se zove poželjna greška.
rekao mi je to tada pothlađenoj na razne načine - majstor u plavom kombinezonu.
i ok znala sam ja za termostat...
i bimetal...
mislim, bimetal - to je tek metafora odnosa,
barem mojih...
ta dva metala koji reagiraju različito na istim temperaturama,
metafora - odnosa zasigurno, ako već ne ljepote i sklada...
ali ono što je meni tada postalo važno
i što sam ja svjesno upisala u svoj manual,
pa prevela na devet svjetskih jezika
... s naglaskom na onaj mrtvi(h) ruskih pjesnika,
je taj princip koji je dio rada i mog sistema,
... taj - "built in margine of error",
to da grijanje eto radi upravo na grešci
... sitnoj
od dva stupnja topline,
i da ta dva stupnja čine raspon u kojem stvar proradi ili se gasi,
i da je taj raspon neophodan...
jer kad bi sve bilo namješteno da reagira na jednoj određenoj temperaturi,
kad bi stvari bile podešene na jedno točno rješenje,
ma kako poželjna ili čak idealna ta temperatura bila pothlađenim stanovima i tijelima i dušama...
stroj bi se palio i gasio - stalno.

na koncu bi riknuo.

pa eto potrebna je greška provjereno i primjenjivo,
potrebne su šire margine...
luft
... da bi stvari mogle funkcionirati.

i to je ono što ja "znam" o strojarstvu,
jer to znanje u stvari samo živim... intuitivno,
kojoj je uvijek prije nego bilo koje znanje i iskustvo uspije (re)startati na terenu
intuicija i tako već davno odradila svoje,
ali eto... ta je greška meni imanentna i neophodna
... sloboda,

i baš istu takvu grešku i slobodu tražim i u drugim ljudima.

...
rekla sam

- znaš, ti si strojar s greškom u suhoparnosti.


(velikom, ali ja imam široke margine)

tessa k

| 08:40 | Komentari (4) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se