__________________________________________________________________________________________________________________________________________
(tanolika arhitektura)
I
prošle nas je godine jedan klijent zvao na trodnevni izlet u Istru,
nas arhitekte i još nekoliko statičarskih ureda,
i na programu je bio Motovun i izleti i seoska domaćinstva i wellnessi i štotigajaznam...
uglavnom - divota neka,
i ispalo je da nitko iz tog našeg ureda ne može ići, jer da svi imaju
nešto,
(tu pripisati
nečem - od zaruka, preko krstitki do selidbe zbog razvoda)
ali eto... od nas dvadeset - nitko ne može ići,
i ono... ne vjerujemo.
i svi čitamo te menije i gledamo taj program i ronimo te suze neutješne,
no onda M. stane pred mene i kaže:-
ali Suzana... ti moraš ići. TI moraš.
ja je gledam, ono -
lijepo od tebe da to misliš, ali zašto sad baš JA moram?
a ona kaže:
- to su ti statičari... tebi treba statičar u životu!
II
još dok sam bila studentica, u Zagrebu je gostovao jedan jako poznati svjetski arhitekt,
jako jako poznati,
koji se mene dojmio još više kao predavač... jer ja uvijek tražim ono što nije prva lopta,
i zbilja je imao
ono nešto za zadržati pažnju,
i dok je pokazivao slike svojih "realizacija", pleo je priče o njima,
i uglavnom što želim reći;
bilo je tu neko suludo stubište čiju sliku pamtim još uvijek,
suludo stubište koje doslovce stoji ni na čemu...
fragilno, krhko, izlomljeno, labilno, lebdeće, nestvarno, nadrealno... što se vije
nebu pod oblake,
i pričao je taj jako poznati arhitekt da kad je statičar vidio nacrte te čudesne divote za koju je trebalo izračunati statiku...
dokazati stabilnost na vjetar, na potres...
na sva vlastita i korisna opterećenja kojima će konstrukcija biti podvrgnuta...
da je statičar zavrtio glavom i rekao:
- to je neizvedivo. to se jednostavno ne može napraviti.
a poznati arhitekt je onda rekao:
- onda ćemo to napraviti bez tebe.
i napravili su bez njega.
III
kad sam bila još mlađa ulovila me jedna gatara na ulici i rekla
- ćeš da ti gatam?
ja sam se nasmijala i rekla
- ćeš da ja tebi gatam?
ali bila je brža i prije nego sam se snašla ona je ulovila moj dlan,
pa iz njega - ni ljubav, nit zdravlje, niti muž, a bome ni djeca na mom jako dalekom horizontu,
nego mi ni pet ni šest, u romantičnoj četrnaestoj, kaže:
- ti ćeš jednom napraviti nešto veliko.
ja ono -
?
????
izraz lica
- jako si ljubazna, al ja bih radije znala oćul se sretno i bogato udati...
i putovati svijetom, ako to nije previše informacija.
no eto...
u godinama koje se zovu Radni staž za svaku sam svoju
više nego peterokatnicu
koju sam, lomeći jednu liniju manjeg otpora na njih... hjah... čitav snop - od temelja do krova osmislila,
pomislila: - možda je to To?
danas mi je palo na pamet da možda
to uopće nije
To.
da je možda
to nešto posve
drugo.
nešto što stoji ni na čemu,
fragilno, krhko, izlomljeno, labilno, lebdeće, nestvarno, nadrealno... što se vije
nebu pod oblake,
opterećeno hrpom beskorisnih opterećenja,
drhtavo
i jako opterećeno na vjetar, a bome i na potres...
nešto za što nemam statičara.
...
...
...
napravit ću to bez njega.
(
tessa k od
tesara)
p.s.
držte mi fige...