utorak, 30.11.2010.

jutarnja crtovlja i električne žice bez izolierbanda



U grlu – tu rđa u tjesnacima
Ja ljubav poznam po glasnici,
Ne ! - po ge-žici
Duž cijelog tijela !

(Marina Cvetajeva)

...


Image and video hosting by TinyPic


ponekad dok balansiram na svojim žicama
uistinu ne znam jesam li u dur-u ili molu-u.

za riješiti svaku misteriju na njenom kraju treba imati ključ,
a pogotovo kad je on istaljen od onog koji je znakovito poput naopake potkove,
davno postavljen na samom početku crtovlja.




violončela uvijek diraju u moja slaba koljena,
a iako mene 24/7 drže sva "četiri godišnja doba"
... istovremeno,
rekla bih da ključ moje teme zasigurno nije ispisan u jednom potezu i elegantno
...kao violinski,
kad ja i svoje matematičke osmice brutalno spajam od dva jako kvrgava kruga...

niti on stiže iz davnih adaggio vremana,
onih vremena koja mi nedostaju jer ih ne poznajem,
jednako kao i ljudi

... oni ljudi koji mi nedostaju jer ih ne poznajem.



moj blues rekla bih ima komplicirani mehanizam brave
za koju je teško naći i ključ i šifru


Image and video hosting by TinyPic


(a o mjeri ta-te-tapa-tepe da ne govorimo...jer mjera je ovdje uvijek bila problem)

...možda i jer je brava razvaljivana nezanemarivi broj puta.




i lovi me taj blues predvidljivo
uredno uplaćivan jednolikom mjesečnom ratom

gitara dva put tjedno u večernjem terminu ponedjeljkom/srijedom...

(i nisam jednom pisala o tome)
pa nakon što hvatač akorda izađe iz auta umiren i olakšan,
(jer sam mu rekla da jesam - jesam ikada čula za "Nights in white satin")
ne preostaje mi drugo nego da se sama uhvatim za nešto,
pa onda hvatam... u pogled to navedeno navodno satensko nebo,
i mislim si sve prigodnije... kako taj lik - Djed Mraz,
potpuno nesuptilno i pompozno ignorira gravitaciju baš uvijek ispred punog mjeseca...
i ako to nije i dosadno...
mislim... za mene je luna daleko kompleksnija,
a još u barem tri četvrtine oblikovno šparnija,
a o vlastitim kompleksnim iskustvima ignoriranja gravitacije da ne govorim...

i još mislim...

kako je saten bijeli, ali su noći ipak blues,
kako je blues plavetnilo, a ja prije bijelog najvolim plavo,
kako je uštap jako pretjeran i neekonomičan oblik, a moji su krugovi i tako uvijek kvrgavi...
i kako bi napokon trebalo prestati traćiti tu struju u žicama
...u žicama razapetim u grlu,
po kojima balansiram uvijek visoko od zemlje...


Image and video hosting by TinyPic


kako bi naprosto trebalo dati više kredita možda... Tesli.
i ma koliko to s Teslom nespojivo zvučalo,
sjetim se ponovno onog creepy lika u crvenom satenu,
i u tom mu času odlučim dati šansu,
šansu da mom djetetu koje pomalo počinje vjerovati jedino u Dylana


... uskoro kroz dimnjak prigodno dostavi električnu gitaru.


Image and video hosting by TinyPic


...

meni za napuniti baterije u vremenima prigodnog neba,
uvijek više nego dostaje,
to što mi na mojim žicama nedostaju

ona vremena i oni ljudi koje ne poznajem.


( tessa k od tesara)

| 15:38 | Komentari (5) | Isprintaj | #

utorak, 23.11.2010.

jutarnji "i on te zvao po imenu"

...s točkom na y

Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu...
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput...
Pa i onda ako ih ne poznajem






(s točkom na y... by tessa k)



u jako nježnoj dobi od trinaest

...evo odlučila sam, iako je teško za izabrati - tada sam bila najosjetljivija.
mislim, ili tada ili jučer...


umrla mi je baka.
silno sam je voljela.
i pokosilo me to… na dugo vremena.
baka mi je bila nepokretna... dugo vremena
i njoj sam čitala prve priče, kraj njenog kreveta.

i sjećam se prve priče koju sam pročitala baki...
u osjetljivoj dobi od šest bila je to - Kako je Potjeh tražio istinu.
ona divna izdanja s ilustracijama Cvijete Job...
neću to zaboraviti nikada.
i čitala sam ja njoj, ne ona meni...
(kod mene su sva zadovoljstva naopaka)
jer loše je i vidjela,
a bila je najnježnija i najsnažnija žena koju možete zamisliti,
koja je sama podigla sedmero djece u teškoj neimaštini,
ali potpuno prozirna, eterična... fina...
i zvala se BARBARA.
Barbara mi je najdraže ime.
Barbara je trebalo biti i moje ime i onda su ga u zadnji čas čejnđali za Suzanu
i nikad im to nisam oprostila.... iz više od jednog razloga...
mislim... kud će suza nego na Suzanu.





i sjećam se i prvog dečka
(bio je glavna faca u gradu... onstli...
pitajte koju god ženu mojih godina u ovom gradu tko je osamdesetšeste bio najkul tip)
... bio je prelijep... ono... baš moj tip
ili je on u stvari utro put tome kako izgleda - moj tip,
iako se najiskrenije moj tip nikad više nije egzaktno ponovio.
i zaljubila sam se u njega na jednom tulumu na koji je upao nepozvan...
ušetao na dugim nogama koje su završavale negdje u razini mojih ramena...
i sve je što se mene tiče bilo riješeno u tom času,
a sat-dva poslije potpisala bih i happily ever after
jer - sjeo je kraj mene i mi smo zabrijali u neki navodno jako pametan razgovor

... o istini.

i mi smo tako divanili o istini dugo, užasno dugo
a ja sam se zaljubila.
uvijek sam padala na te navodno pametne i duge razgovore
(padala? padam?)
i točno se sjećam što je tko od nas te večeri govorio

... o istini,

na tulumu u stanu u Boškovićevoj na petom katu.

poslije smo se i dugo ljubili, ali to je već druga priča..

...

i znam da je sve ovo zbrda zdola i nepovezano,
ali ima veze s onim brdom i dolom od jučer…
o bajkama.
Potjeh je bajka koja nije imala gotovo rješenje,
ni lovca, ni vilu, ni čarobnu svjetiljku...
ni happilyeverafter…
Potjeh je bajka koju sam prvu čitala
i ona je valjda utrla put tome kako moja bajka treba izgledati
iako se moja bajka nije nikad više egzaktno ponovila

... osim možda jučer.

neke bajke se zaustave jer nije dovoljno vjerovati,
jer nije dovoljno - "a ti si čekati znala najbolje na svijetu",
jer lažeš kada kažeš da... nda... toliko toga,
no ako čekaš dovoljno dugo...
kad već znaš čekati najbolje na svijetu, odmah poslije Potjeha,
istina će naći svoj put do i tebe.

i naći će te ta istina odraslu neštogodišnjakinju
(ne valjda u najnježnijoj dobi?)
kako je čekaš najbolje na svijetu na Ničijoj zemlji,
naći će te u tom nekom času
u kojem ćeš se čak osjećati jako zavodljivo i potpuno neodoljivo,
ali… neće ti to reći... jer kad te nađe
njena namjera nije - da ti kaže one istine
za koje si se do nježne dobi od četrdeset
sama pobrinula da ih imaš dovoljno na dnevnoj bazi,
ne to nije njena namjera,
a ni ti nisi princeza
(ovdje se mislim citiraš, onu od jučer... i pitaš se - zar je već toliko vremena proteklo?)
ne ti nisi grintava princeza kojoj je dovoljno da bude lijepa i dobra i mila
ušlagirana ruža...



a bajka će se kao već sama pobrinuti za svoj Happily ever after.

kada čitav svoj život - od dobi od 6, tražiš istinu...
u čitanju, pisanju... u dugim razgovorima...
u dugim razgovorima…
moraš biti spremna i čuti što će ti reći jednom kad te nađe
čarobnu i neodoljivu.

krosmajhart - neće ti reći ono što želiš čuti,
nego će ti recimo reći da je tvoja bajka vjerojatno ipak samo priča s poukom
za koju će sigurno trebati još puno vremena da je shvatiš.

i moraš još biti spremna na to da neke istine imaju sposobnost slomiti,
no dok ćeš prebirati krhotine idućeg jutra...
ovog jutra...
pomislit ćeš možda da ipak nije srce to koje je puklo,
nego je slomljen samo njegov oklop

i da ćeš dok će bez prestanka kišiti nad Zagrebom tog dana
ipak hodati nasmijana
rascvjetana očarana pokapana
pod kišom




ali... se svejedno sjećati, Barbara.




Duša je od tebe sjetna,
bez tebe joj lijeka nije:
ah, kako li ime ti je,
o, ti ružo, tajno cvjetna?

O.Župančić






p.s.

Ja sam trebala biti Barbara
jedino za tim žalim...


pa i onda kad se ne poznajem.






( tessa k od tesara)

| 10:23 | Komentari (11) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 22.11.2010.

jutarnji "trebate mi samo vjerovati"




Mislim... ja volim bajke, ali...

Svaka bajka ima boljku da u jednom času postane predvidljiva.
Baš svaka.
I to mjesto je naprosto nepodnošljivo... a onda i sve nakon njega.
I uvijek je bilo.
Jednako u djetinjstvu kao i u nikad završenim vremenima tranzicije.

I svaka mi se pročitana bajka prije ili kasnije osvetila na nekoj svojoj stranici
a ironija je da je to obično mjesto na kojem se pojavi vila,
(komada - od jedan do tri)
a ono rješenje s princom
(komada jedan)
nije samo ironično - ne, to je već farsa, ali čemu ovdje otkrivati toplu vodu...
Pa onda Bijele Kraljice, lovci i sav taj sumnjivi polusvijet
koji on call rješava situaciju na terenu...
Koliko mjesta tu ostaje za teorije zavjere duše...
Koliko mjesta tu ostaje za vjeru u čudo?

Jer reći ću vam nešto i o vjeri…
Ja vjerujem u bajke, to je valjda i slijepcima jasno, pa i onima koje gola slijedim,
upravo sada u ovom trenutku ili u prošlosti... whatever...
ali čemu vjera u bajkama
ako znaš da će te iza prvog ugla u glavu pogoditi čarobni napitak,
ili presresti ekipica sporednih likova
koja u džepovima nosi instant rješenje za sve tvoje grintave probleme.

I priznajem... možda je stvar u mom izboru problema...
Možda ja biram krive probleme, pa svoj neodlazak na veliki bal u dekoltiranoj haljini
ili činjenicu da u nastavku noći poslije mog vlastitog privatnog tuluma
nitko ne diše paralelno uz mene na desnoj strani kreveta
nikada nisam percipirala kao problem,
kad ja i tako oduvijek bježim iz kreveta
i osluškujem tko diše paralelno uz mene na vidjivoj strani mjeseca.

I točno znam zašto sam još prije tranzicijskih vremena
nagnutim slovima počela pisati vlastite bajke
u kojima sam svoju junakinju
bez milosti izlagala brzinski sklepanim čudovištima,
koja sam onda od izdanja do sljedećeg izdanja iste bajke
(nezanemarivo velika brojka)
dorađivala radeći na njihovoj „grozi“ s velim marom
i u kojima sam je bez imalo obzira sretala s prinčevima s krunama od staniola,
a namjesto rješenja koje bi bilo lako dostižno u okvirima jednog poštenog stoljetnog sna,
otimala joj čak i mogućnost jedne jedine prospavane noći
(pa i u razlomku manjem od jedan).

I točno znam zašto mi je uz sve to ipak bila zahvalna;

Jedino što je moju likinju ikada plašilo i od čega je bježala
bila je ta preteška mogućnost da će bajka postati prelaka
... rješiva
i završiti s ... nda mogućnosti su neiscrpne...
Stambenom štednjom? Dva auta paralelno parkirana pred kućom?
Zimskim gumama koje će netko drugi mijenjati na onom manjemu?
Pretijesnom cipelicom od pleksiglasa koja se neda razbiti?

... nesnosna mogućnosti da će čitav cirkus završiti s Happily ever after,
a da će njena pitanja ostati neodgovorena.


Mislim... ja uistinu na bih imala baš ništa protiv Happily ever after,
kad Happily ever after ne bi značio da je bajka gotova.

A Happily ever after, priznat ćete, uvijek znači da je bajka gotova.

Pa ja naprosto ne podnosim ta ranjiva mjesta u bajkama
nakon kojih se sve najednom riješi,
a ja samo trebam biti lijepa i dobra i mila i bespomoćna i oduzeta...
... ušlagirani karanfil...
Nepodnošljiva su mi uistinu ta mjesta koja ti oduzmu i najmanja šansu da vjeruješ.


Vjerovati nije lako bez obzira da li vjeruješ u sebe… ili u budućnost… ili u svemir
U bajke...
I istina... moja je likinja odradila jako velika poglavlja svoje knjige bez vjere
– samo golom hrabrosti.
I to možda zvuči upravo romantično i bajkovito, ali svejedno nije ni najmanje zabavno,
krosmajhart...
no nekad je to neophodno i uistinu najviše i najbolje što možemo dati od sebe.
Ali ideja bajke nije ni happily ever after, ni hrabrost, pa ni čudo u konačnici.
Za bajku je potrebna vjera
bez kredita, bez garancije, bez isteka, bez pravde, bez pomoći, bez rješenja, bez minutaže,
bez pouke...

točno ona količina vjere koja mi je potrebna
da bih nastavila posezati za onim što je evidentno van dosega



...pa i na oku nevidljivoj svijetloj polovici mjeseca.

p.s.
Ukrasiti ću sve poslije slikama... krosmajhart.
Trebate mi samo vjerovati...



( tessa k od tesara)

| 08:23 | Komentari (4) | Isprintaj | #

četvrtak, 18.11.2010.

jutarnji zalasci 2u1



Dva sunca se gase
Nebesko-i drugo usred mojih grudi.

Da oprostim samoj sebi da l'ću smeti-
Što su me dva sunca skretala s pameti?

I oba se hlade-njihov zrak ne bije
Ugasnuće prvo ono plamenije!

(Marina Cvetajeva)




_______________________________________________________________

Photobucket

Photobucket







Photobucket

Photobucket









Photobucket








Photobucket




Photobucket




Photobucket




ne znam...



tessa k bi vjerojatno rekla
da ona uvijek radije izgori nego se ugasi...

Photobucket


ali je i opet ostala bez riječi.


( tessa k od tesara)



| 06:17 | Komentari (7) | Isprintaj | #

srijeda, 03.11.2010.

jutarnji nulla dies sine linea iz Zemlje Crtica






Image and video hosting by TinyPic







Ja volim stubišta
...iako ispada da se uglavnom koristim ljestvama,

a arhitektica
uvijek sposobna od jedne linije manjeg otpora
uspješno napraviti dvije,
imam taj neki bug... nulla dies sine linea

precizno - dva.


Image and video hosting by TinyPic





No valjda zato,
kad već uporno generiram džunglu na asfaltu...
znam si i stvoriti dom s dimnjakom, pticama i drvetom...
from scratch...
mislim, ako mi zatreba...
kad mi zatreba...

precizno - jednom.


Image and video hosting by TinyPic ______________


______________ Image and video hosting by TinyPic






I volim matematiku,
no koja sve ljubavi izdam prije ili kasnije...
jer uvijek ima neka ljubav b > ljubav a,
ja sam davno odbjegla i odmetnula se od brojeva,
i geometriju života rješavam riječima ...
a ta ljubav b prema riječima
ispade jedina nenadvećiva,
precizno... drugi bug.

(Koliko su tanke granice između nenadvećivih ljubavi i njihovog naličja
o tome govori neka druga teorija...)



Image and video hosting by TinyPic




I mogu vas naučiti nešto o Geštaltu oblika;
recimo...
četiri točke oči će uvijek vidjeti kao kvadrat,
same popunjavajući onim što nedostaje.

Zamislite samo što je tek srce u stanju...



Ovo sa srcem je iz mog Geštalta...
odmetnuto srce vidi pogotovo -

zamućeno

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

iskrivljeno,



pa recimo trotočke nadopunjuje u šesterokute...
ne, ovo je ipak crtica iz života mislim...
a onda, srce je li, recimo razmrsi sve zapetljane linije između razbacanih točki
u samo jednu razlučivu crtu...
i s treskom zatvori kružnicu da više ne može unutra
nikada!

... do prve sljedeće kružnice čija je površina a na kvadrat

__2
a

Image and video hosting by TinyPic


a dijagonala

a korijena iz dva.



Image and video hosting by TinyPic





Zato nikad i nisam naučila pisati u ravnim linijama
dok nullam dies sine linea


... jer volim da mi remete moje krugove

moje molove...
moje durove...


Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic

(notno crtovlje by tessa k)



I što još reći...

Dok linijama prediva besmisla pribirem rasute konstelacije
ja vjerujem u sve crtice kojima svom kozmosu izmišljam konture,
ali moje ime ipak nije - Djeco Ivica se zovem
jer je jedino u što sam van linija sigurna to da je Važno je zvati se Ernest
(Geometrija života by Oscar Wilde),
pa su s tim u vezi - moje koordinate - Svaka Tessa gleda u nebesa...

pa s tim u vezi...
precizno živim u oblacima,
a stopala ostavljam u Ničijoj zemlji


...vlastitoj Zemlji Crtica.


Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic Image and video hosting by TinyPic



Volim stubišta... kažem

no jutros,
na standardno vrtoglavom ups and downs,
napokon nije trebalo misliti koju stepenicu zvučno nagaziti,
koju preskočiti,
koje tri preletjeti, a na kojoj se zaustaviti s dvije noge i predahnuti.

Napokon nije trebalo misliti ...



Image and video hosting by TinyPic


Jutros sam napokon dobila štenge s uputama.



( tessa k od tesara)

| 10:12 | Komentari (9) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>